Ulogujte se / Kreirajte profil

Geršom Šolem: istraživač Kabale i židovske mistike

Gershom Scholem, nesumnjivo je jedan od najvećih mislilaca 20. stoljeća koji je svojim opsežnim, bogatim djelo(vanje)m i ogromnim enciklopedijskim znanjem obilježio ne samo novodobnu židovsku filozofiju i kulturu, već je uronivši u teško prohodne, neistražene prostore ljudskoga duha, u dubinu i tajne židovske mistike, alkemije i kabalizma, ispisao fascinantne i neponovljive stranice neophodne za razumijevanje ishodišta naše humanističke civilizacije i univerzalnih istina.

Gershom Scholem (גרשום שלום)

Svojim ogromnim radnim elanom, neiscrpnim i originalnim stvaralaštvom, od zaborava je »otrgnuo« i spasio mnoštvo nepoznatih i gotovo izgubljenih hebrejskih rukopisa, a bez kojih teško da bi spiritualnu židovsku tradiciju u punoj mjeri mogli shvatiti ili barem jednako tako, naslutiti smisao onoga što zovemo mišljenje bitka. Zahvaljujući Scholemu i njegovom, u mnogo čemu pionirskom radu na revitalizaciji i reinterpretaciji židovskih mističnih i kabalističkih tekstova, novodobna znanost i kultura pred nama su se otvorili i na jedan potpuno nov način razotkrili skrivene veze judaizma i kršćanstva (a u velikoj mjeri i islama).

Impresivnom snagom svoga uma i pera Scholem je ušao u »babilonske tajne jezika« (baratao je nizom danas gotovo zaboravljenih orijentalnih jezika i pisama); tražeći njihovo izvorište i korijen postanka, zaputio se kompliciranim labirintima duha naše civilizacije i kulture koji su se tijekom stoljeća razasuli do neprepoznatljivosti. Dok sve te tanane niti iznova ne dovedemo u vezu ili barem ne utvrdimo logiku njihove egzistencije, teško da možemo, smatrao je Scholem, bez ogleda na fascinantni tehnološki progres učiniti iskorak iz zatvorenog kruga u kojem se danas (s)misao ljudskog roda i istine (nes)nalazi.

Uništenje Aleksandrijske biblioteke predstavljalo je i na simboličkoj razini kraj jednog univerzuma, a upravo na tom tragu povezati, sačuvati, istražiti i identificirati razasuto blago duha u mnoštvu starih, alkemijskih, mističnih i kabalističnih spisa i disciplina, zadaća je naše epohe, ustvrdio je Scholem.

 

Prezir prema totalitarizmu

Gershom (Gerhard) Scholem se rodio u asimiliranoj židovskoj obitelji u Berlinu 1897. gdje je i studirao (na današnjem Humboldtovom sveučilištu), a kasnije se usavršavao u Jeni (logiku kod G. Fregea), Münchenu i Bernu, gdje je studirao matematiku, fiziku, orijentalne i klasične jezike. Tijekom studija došao je u kontakt s judaistima iz Istočne Europe preko kojih se zainteresirao za kabalu, židovsku mistiku i alkemiju, da bi se potom posvema posvetio istraživanju ovog ogromnog, a neistraženog područja svjetske kulture. Zahvaljujući upravo njemu, ova se židovska »terra incognita« počela razotkrivati kao čudesan prostor genijalnih ideja, (za)misli, pokreta, a brojni radovi na ove teme učinili su ga jednim od nezamjenjivih stožera, ne samo židovske, već i uopće svekolike naše civilizacije.

U Münchenu je tijekom 1915. upoznao, kasnije slavnog filozofa, Waltera Benjamina s kojim je sve do njegova samoubojstva (1940.) održavao bliske prijateljske veze (o čemu uostalom svjedoči njihova međusobna obimna korespondencija).

Scholem je, za razliku od većine suvremenih filozofa, Benjamina smatrao izrazito religijskim filozofom, a njegovo »koketiranje s marksizmom« je smatrao »nesretnim flertom« i o tomu je vodio i žestoke polemike s nekim istaknutim misliocima, primjerice Hannahom Arendt. Odbijao je prihvatiti Benjamina kao marksista i rodonačelnika tzv. nove lijeve stvaralačke misli. Zahvaljujući Benjaminu, u Bernu je 1918. godine Scholem upoznao svoju prvu suprugu Elsu Burchard, ali do raskida je došlo, jer mu se nije željela pridružiti, kada je odlučio emigrirati u Palestinu, u to vrijeme pod britanskom upravom.

Nakon što je 1922. godine obranio doktorsku disertaciju (posvećenu prijevodu i komentarima jednog od najtežih i »najneprohodnijih« kabalističkih tekstova Sefer ha – Bahir), odlučio je, zgrožen strahotama Prvog svjetskog rata, otići u Palestinu gdje je od 1923. predavao na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu, prije svega židovsku mistiku i kabalu.

U Jeruzalemu je upoznao i svoju drugu suprugu Faniu Freud s kojom se vjenčao 1936. Sa zgražanjem je pratio sve što se dešava u Europi, a napose u njegovoj domovini Njemačkoj; javno je osuđivao Hitlera i nacionalsocijalizam, ali jednako tako i marksizam i komunizam. Naime, njegov je brat Werner u njemačkom Reichstagu kao zastupnik komunističke stranke propagirao izrazito ortodoksno ljevičarske stavove, te se ubrzo zbog toga razišao sa strankom, da bi ga potom nacisti mučki ubili, što je samo pridonijelo da se Scholem s jednakim prezirom odnosi prema svakoj totalitarnoj ideologiji.

Vremenom Scholem je postao središnja figura u akademskim krugovima Izraela i židovskog svijeta uopće, a za svoj doprinos istraživanju kabale i mistike, 1958. godine dobio je posebno priznanje izraelske države za doprinos razvijanju judaističkih studija.

Naravno, bio je počasni doktor znanosti na brojnim, vodećim svjetskim sveučilištima, a 1968. postao je predsjednikom Izraelske akademije znanosti. Od brojnih djela spomenut ćemo samo najvažnije: »Bibliographia Kabbalistica«, »Najznačanije struje i pokreti židovske mistike«, »Početak i izvor Kabbale«, »Šabataj Cvi«, »O mistici božjeg lika«, »Mesijanske ideje u judaizmu«, »Alkemija i Kabbala«, a preveo je, obradio i objavio čitavu biblioteku do tada javnosti nepoznatih hebrejskih rukopisa, naravno prije svega vezanih uz mistiku i alkemiju.

 

Židovska mistika

Drvo života (Ec Hajim, עץ חיים)

Gershom Scholem je umro u Jeruzalemu 1982. i danas se uz Martina Bubera i nobelovca Shmuela Yosefa Agnona smatra najuplivnijim židovskim misliocem koji je oblikovao novodobni duh judaizma. Interesantno je da je njegovo misaono i strukturalno komplicirano djelo imalo široki odjek među najznačajnijim svjetskim intelektualcima; posebice u djelu Jorge Luisa Borgesa, Umberta Eca, Jacquesa Derride, Georgea Steinera, Giorgia Agambena i sl.

Ingenioznim analitičkim metodama Scholem je uspio kabalistiku, mistiku i alkemiju osloboditi romantičnih predrasuda i pretvoriti ih u predmet ozbiljnog znanstvenog istraživanja i time otvoriti posvema nove horizonte u poimanju ljudskoga duha i istina naše kulture, posebice na planu religiologije (što je posebno naglašavao Hans Küng, možda najveći rimokatolički teolog današnjice u svojoj izvanrednoj, obimnoj studiji »Židovstvo«).

Različiti oblici židovskog misticizma predstavljaju pokušaj, pisao je Scholem, da se religijske vrijednosti judaizma interpretiraju kroz mistične vrijednosti, a fokusiraju se oko ideja o živom Bogu koji se iskazuje kroz činove stvaranja, otkrovenja i iskupljenja.

Misticizam ne poriče i ne previđa postojanje ponora između religije i života; upravo suprotno, misticizam polazi od prihvaćanja tog i takvog postojanja, ali odmah zatim počinje potraga za »tajnom« koja će omogućiti da se to i prevlada. Misticizam je u izvjesnoj mjeri predstavljao obnovu mitološkog mišljenja; mistici su se trudili da ne izađu iz okvira religije kojoj pripadaju, ali su to vremenom (ne)svjesno prije ili kasnije (u)činili. To je i otvorilo prostor u kojem je židovska mistika postala stjecištem najrazličitijih sanjara i šarlatana (primjerice kao što su bili pseudomesije Šabataj i Cvi, Jakob Franck, u 17.st., odnosno 18. st.), tako da je »konačno došlo vrijeme da sve te pojave podvrgnemo znanstvenom istraživanju i da ih vratimo tamo gdje pripadaju«, pisao je Scholem.

Jedan od autoriteta na ovom području Moses Maimonides (1135. – 1204.) je u svom slavnom djelu »Vodič zabludjelih« postavio pitanje: »Kako je (običnom smrtniku) moguće reći za Boga da je živ?« Slično je bilo izneseno i u čuvenoj tzv. Anoimnoj doktrini nastaloj oko 1300. godine, prema kojoj je Bog sam po sebi apsolutno biće, te po samoj svojoj prirodi ne može postati objekt otkrovenja drugima, što drugim riječima znači da ga kanonski biblijski tekstovi i rabinska tradicija ne mogu ni spominjati. Bog nema zabilježenog imena, jer se svaka riječ svetih tekstova odnosi na neki aspekt njegovog pojavljivanja u činu stvaranja.

Drugim riječima, ima bezbroj imena koja po kabalistima pripadaju samo njegovoj prirodi i nisu rezultat ljudske konvencije. Bog kao istina skriven je u sebi samome pomoću riječi koje ni u kom slučaju ne predstavljaju stvarna imena. Rani španjolski kabalisti (primjerice Jicchak Slijepi) Boga nazivaju onim što se ne može spoznati razmišljanjem. Dakle, mistik ne zamišlja Boga kao apsolutno biće ili apsolutno postojanje, već kao spoj jednog i drugog, ali to ne znači da je kabalističko učenje dualističko, jer mistička interpretacija Tore je interpretacija živog organizma koji se odvija i pulsira ispod ljuske bukvalnog značenja (na)pisanog.

 

Inkarnacija mudrosti

Kabala (קבלה)

Tora se ne sastoji, piše Scholem, samo od poglavlja, rečenica i riječi, na nju treba gledati kao na živu inkarnaciju božanske mudrosti koja vječno emanira nove zrake svjetlosti istine. Svaka konfiguracija slova u Tori, bez ogleda ima li to smisla u ljudskom jeziku ili ne, simbolizira neki aspekt stvaralačke snage Boga. Niti jedna interpretacija Tore ljudskim jezikom nije u stanju ni izbliza iskazati svu istinu njena značenja.

Malo je sličnosti, smatrao je Scholem, između najstarijih mističnih tekstova (a koji datiraju iz talmudskih dana) sa spisima starih španjolskih kabalista (posebno onih čija se škola kasnije počela razvijati u Safedu, svetom gradu kabalista u 16. stoljeću) i modernom hasidskom literaturom u kojoj su kabala i mistika ostavile presudan trag. Riječ kabala izvorno znači tradicija i zamisao židovskog misticizma od samog je početka kombinirala koncepciju znanja koje je po svojoj prirodi teško usvojiti s idejom o znanju koja predstavlja tajnu tradiciju izabranih duhova, tzv. posvećenika. Židovski misticizam se tako form(ul)irao kao dvostruka tajna doktrina, koja se bavi najskrivenijim stvarima ljudskog života, ali koja je dostupna samo eliti izabranih.

Stoga, postavlja se pitanje, kako je došlo do toga da kabala i mistika počnu odlučujuće oblikovati život velikog dijela židovskog naroda kroz stoljeća, dok se istodobno suvremena, racionalna židovska filozofija pokazala nesposobnom ostvariti duhovnu hegemoniju za kojom je žudjela. Tajna ogromnog uspjeha kabale leži, smatrao je Scholem, u prirodi njenog odnosa prema duhovnom nasljeđu rabinskog judaizma.

Stav brojnih mistika prema filozofiji možda je najbolje izrazio rabin Moshe iz Burgosa (13.st.) koji je, kada bi netko hvalio znanje i umnost filozofa, podrugljivo odgovarao: »Morate znati da se filozofi čiju mudrost hvalite zaustavljaju tamo gdje mi tek počinjemo«. Naime, kabalisti smatraju da sve što postoji, leži u korelaciji sa svim stvorenim i da se sve odražava jedno na drugo. Istodobno, oni otkrivaju još nešto što prije toga nije bilo u fokusu istraživanja, a to je odraz prave transcendencije. Simbol ništa ne znači, ali čini vidljivim nešto što je posvema izvan svake izražajnosti. Simbol je: »Zrak svjetla koji iz mračnog bezdana egzistencije i spoznaje pada u naše oko i prožima čitavo naše biće«, pisao je Scholem. Svekoliki svijet je za kabaliste »corpus symbolicus«, a religijske zapovijesti Tore shvaćeni su kao simboli koji omogućavaju uvid u skrivene stvarnosti i istine.

 

Istraživački eros

Postojanje zla u našem svijetu predstavlja temeljnu točku razlikovanja između kabalističkog i filozofskog pogleda na svijet. Filozofi judaizma su smatrali postojanje zla nečim posve nevažnim, tvrdili su kako snage zla postoje samo u mitu. Međutim, kabalisti su postojanje zla shvatili kao jedno od najvećih problema i stoga su bili neprestano zaokupljeni kako se riješiti te ideje zla. Nisu pokušavali, kao filozofi, osporiti postojanje zla pomoću odgovarajućih formula, već su željeli prodrijeti u samu jezgru ideje zla. Tako je filozofija došla na prag spoznaje u kojoj je iz vida izgubila živog Boga, a kabalizam koji je krenuo sačuvati istog tog Boga, u međuvremenu se susreo s mitologijom i na tom svom putu došao je u iskušenje da se izgubi u njenim beskonačnim labirintima.

Utoliko, pisao je Scholem, pokušaj da se otkrije skriveni život ispod vanjskih oblika stvarnosti u kojem se otkriva simbolička priroda svega što postoji, danas je važan jednako za nas, kao što je bio važan i za stare mistike. Traganje za skrivenim životom transcendentnih elemenata uvijek će biti jedna od najvažnijih preokupacija ljudskog duha, ustvrdio je Scholem.

Čini mi se, kako se iz ovog kratkog osvrta može barem naslutiti, u kojoj je mjeri Gershom Scholem bio fascinantan mislilac dragocjenog uma.

Autor: Jaroslav Pecnik

Novi list

  •  
  •  
  •  
  •  



Ostavite komentar

Komentari objavljeni na sajtu ne odražavaju stav uredništva, a stavovi objavljeni u tekstovima nisu nužno i stavovi redakcije.

Zabranjeni su govor mržnje, pretnje, uvrede na nacionalnoj, religioznoj, rasnoj ili polnoj osnovi, kao i psovke. Zabranjeno je i lažno predstavljanje, tj. ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Takođe, komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni.

Obavezna polja označena su *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.