Gimme Danger – Film o ljudima koji su izbrisali šezdesete
Dokumentarac Jima Jarmuscha je svojevrsni omaž Iggy Popu and the Stoogesima, i apsolutno je djelo jednog obožavatelja prije svega. Ovo nije tipični Jarmuschov film, niti je Iggy džarmušovski lik, jer jednostavno, Iggy se obraća direktno, s mnogo humora i ne stidi se reći to što želi.
Film vas zarobi od početka (i ako niste fan benda), upoznajući gledaoce sa likovima, prvenstveno Iggyja. Iggy koji je imao bend u srednjoj školi, napušta ga da bi se družio i pridružio crncima bluzerima. Iggy je svoje muzičko prosvjetljenje tih dana opisao sa rečenicom ,,pušio sam veliki džoint kraj rijeke i shvatio sam da nisam crnac”. I da, postaće čovjek sa najluđim scenskim pokretima.
Iggy opisuje zbog koga, i zbog čega, je dobio ideju da piše tekstove koji nemaju više od 25 različitih riječi, nasuprot Dylanovih tekstova. Priča o doživljajima prvih rifova sa The Stoogesima. Zanimljivi detalji su i oni kojih se Iggy ne sjeća, ali ih je čuo o sebi.
Ono što je meni najčudnija stvar kod ovog dokumentarnog filma je što uopšte nije čudan, kao što su to ,,likovi” ovog filma. Iako su Jarmuschovi filmovi prilično pristupačni i ,,prizemni”, njihova estetika je daleko od uobičajene i mainstream. Gimme Danger je ,,najuobičajeniji” film koji je Jarmusch ikada napravio, pri tom mislim da je ta uobičajenost bitna karakteristika ovog filma. Nije ni trebalo da bude drugačiji!
Ono što je dobro je i to što odmah na početku film daje do znanja da je ovo film o The Stoogesima, dakle, ne samo o Iggyju, tj. o njegovoj solo karijeri, koja je daleko uspješnija od bendova s kojima je Iggy radio.
Jarmusch je rekao da je ovaj film ljubavno pismo The Stoogesima. I jeste. Forma dokumentarca je jako jednostavna, pa čak se može reći da je minimalistički urađen. Nema suvišnih stvari i patetike, već izravno isporučena naracija članova benda, ljudi s kojima su se družili, intervjua, snimaka sa koncerata, a sve to u službi toga da dokaže nevjernicima da su The Stooges, predvođeni jednim Popom, najveći rokenrol bend ikada.
Film je izašao u oktobru 2016. Do tada su neki članovi umrli, ali je Jarmusch radio intervjue za ovaj film prije samih smrti tih članova. Prvi je otišao basista Dave Alexander, još davne 1975, postavši član kluba 27, zatim je otišao otac najagresivnijih riffova Ron Asheton 2009. godine, pa onda i njegov brat, bubnjar Scott Asheton 2014, da bi na kraju otišao i saksofonista Steve Mackay 2015. godine. U filmu se dosta pojavljuje i James Williamson, čovjek koji je učestvovao na Raw Power albumu, čovjek koga je Iggy kasnije prozivao u svojoj pjesmi ,,Dum Dum Boys” rekavši da je James the Stooge who’s gone straight, a to zaista i jeste, jer je postao uspješan softverski inženjer i radi za Sony kompaniju. Može se reći da donosi malo trezveniji pogled na sva ta dešavanja oko benda za vrijeme dok je on bio s njima.
Priča je ispričana čvrsto, bez suvišnih stvari, linearno, i ne mnogo informativno ako ste upućeni u rad benda, ili ako ste obožavatelj kao ja, no to nije ni bitno na kraju svega. Ono što je posebno dobro je to što film ne daje mnogo prostora Iggyjevoj solo karijeri, što ostavlja mjesta da neko, ili opet Jarmusch, napravi dokumentarac samo o Iggyju. Mislim da je to zaslužio. Takođe, film nije urađen kao klasična tragična rokenrol priča, završava se lijepo, ponovnim ujedinjavanjem i prihvatanjem u Rock and Roll Hall of Fame 2010. godine. Bitno je to da je ovaj film jedan dobar podsjetnik o tome da je postojao bend koji je dao mnogo dobre i revolucionarne muzike, i još veći uticaj na kompletnu rokenrol scenu kasnije, ali je takođe bitno da se ovaj film posmatra ne samo kao podsjetnik već i kao lekcija iz istorije, a pogotovo iz istorije zapadne kulture.
za P.U.L.S.E: Danko Kuzmanović