Glasovi prozora

Glasovi prozora

Prolog

Poetika aplauza ili Teorema

Ono što je zajedničko članovima porodice Morel, Feliksu, Andrei i Romanu, bila je potreba za aplauzom. Doživljavali su ga na način kao što su zveri doživljavale lovinu. Poput vampira koji opstaju tako što se hrane krvlju, Morelovi su živeli hraneći se aplauzom.

Za Feliksa Morela aplauz je jednak zvuku fanfara, na kraju rata, označavajući tako dobijenu bitku, ali i zvuku poljupca žene, nakon vođenja ljubavi, gde je reč o izvojevanoj bici neke druge vrste.

Koliko god da je volela aplauz, Andrea ga se plašila, zato što je znala da će vremenom zamuknuti. A kada utihne, oduvek je to osećala, njen duh postaće okrnjen kao telo nakon neke komplikovane operacije, kada operisani ostane bez organa. U retkim momentima optimizma tešila se činjenicom da se danas i srce može presaditi, a ako čovek može da živi bez vlastitog srca, može i bez aplauza. Za Andreu, on je budilnik koji prekida čar sna i najavljuje banalnost jave, granica između uloge i nastupa, sa jedne strane, i prozaične svakodnevnice, sa druge.

Roman je u aplauzu prepoznao smisao životarenja (tako je on nazivao život), jer skoro sve ostalo budilo je u njemu omraženo osećanje ravnodušnosti ili straha.

Ruke koje plješću proizvodile su vetar koji je pokretao jedra porodice Morel.

Sve dok nisu upoznali Anu.

Kada im je Ana postala prijateljica, aplauz je dobio drugu boju. Odvela ih je do svog duhovnog vidikovca, do ugla gde se nalazila njena tačka gledišta. Možda Morelovi nisu ostali u tom uglu, ali svako od njih troje je ostavio bar delić sebe u njemu.

Anin aplauz, makar i onaj nastao nakon bezazlene kartaške igre, bacio je novi snop svetla na prethodno dobijene i umanjio im značaj.

U noći pre dana kada će prvi put očistiti stan Morelovih, Ana je gledala film, nasumično odabran na jednom od mnogobrojnih kablovskih tv kanala. Nije znala koji film gleda, ali znala je koji ne gleda. To sigurno nije bio Vargtimen, niti bilo koji drugi Bergmanov. Akteri su pričali na italijanskom jeziku. Doba dana, odnosno, noći, u kojoj ga je gledala pripadalo je vremenu vargtimena, takozvanim vučijim satima, tačka noći u kojoj najveći broj ljudi umre i najveći broj beba se rodi, kako kaže Bergman. Ne rađaju se i ne umiru samo bića, mogu to biti i ideje, misli, želje, osećanja, međuljudski odnosi i još štošta, mislila je.

Na tv ekranu gledala je čoveka sa maljavim leđima kako korača po nekoj pustoliji. Isključila je televizor, okrenula se na bok i zaklopila oči.

Čovek sa maljavim ledjima

Zapitala se da li je moguće da su se bog i čovek istovremeno stvarali. Ali i ubijali. Dok je bog stvarao čoveka (svako novorođenče je ogledalo stvaranja), čovek je izmišljao boga tako što mu je udahnuo želje, misli, dobrotu i nacrtao bele kose i bradu. I odredio mu pozne godine. I dao mu svoj, čovečiji, lik. Čovek kaže da bog postoji, da je nevidljiv, a sveprisutan. U svakom od nas je i u svemu oko nas. A onda taj čovek sa bogom u sebi ubije drugog čoveka sa bogom u sebi, dakle, ubije boga, a kao što kaže Kuran, ko ubije jednog čoveka, ubio je čovečanstvo. Da li je bog onda zmija koja jede vlastiti rep? Prsten? Krug?

Ana se gubila u šumi misli i java se razvodnjavala kao pokisli akvarel, sve dok nije dala prostor snu.

Sanjala je kako šeta nepoznatim gradovima i sreće nepoznate ljude sa sklopljenim dlanovima koji nešto šapuću. I kao što u književnosti postoji pojam sveznajućeg pripovedača, tako je postojao u snovima sveznajući snevač i analogno tome Ana je znala da ljudi koje je sretala izgovaraju molitvu. Upitala je sedog bradatog starca koji joj na javi nije bio znan kome se mole, na šta joj je on rekao „tebi, Ana“.

Te iste noći, u takozvanim vučijim satima, u drugom kraju Beograda, isti film gledao je i Roman. Takođe nasumično odabran (nakon što je počeo) i isključen pre početka odjavne špice.

U filmu je bilo vrlo malo dijaloga. Jedna žena je imala veoma krupne oči. Čovek je hodao bos po pustinji. Roman pomisli kako i sam tako hoda po mentalnim prostorima, od nigde do nigde. To prepoznavanje mu nije prijalo.

Kada je isključio „digitalni vitraž“ ležao je u svojoj postelji, na leđima, ruku podvijenih pod glavom. Retki automobili koji su prolazili ispred zgrade „dovozili“ su senke u Romanovu sobu i nakon par sekundi ih „odvozili“. Taj tranzit činio je da se Roman oseća manje usamljen. Činilo mu se kako neće moći da zaspi, ali san ga je oteo kao džeparoš novčanik.

Sanjao je kako kopa zemlju ašovom (što inače na javi nikada nije radio) postojano i duboko. A onda je prokopao rupu, propao kroz nju i padao velikom brzinom. Pao je neozleđen u neki osunčani grad koji nije ličio ni na jedan viđen na javi. Hodao je bos i nehotično se sudarao sa prolaznicima. Tabanima mu nije bilo ni toplo, ni hladno, ali se plašio da će ga neko tako bosog slučajno zgaziti i nagnječiti. Na oko kilometar udaljenosti od Romana bilo je neko brdo, a na brdu lepa velika građevina koja je podsećala na dvorac. Bio je tim prizorom veoma privučen, te se uputio ka njemu sa namerom da uđe. Uzverao se uz visoku ogradu sa spretnošću kakvu u realnom životu nije posedovao, skočio na drugu stranu i popeo se uz visoke i široke stepenice do velikih, ulaznih, drvenih, lučnih vrata. Zakucao je uz pomoć gvozdene alke, neko vreme čekao i budući da mu niko nije otvorio, uhvatio je rukom gvozdenu masivnu kvaku i probudio se.

Kad se probudio bilo mu je žao što nije ušao.

Lepi mladić

U susednoj sobi  Andrea je ležala pored usnulog Feliksa i gledala je isti film kao Ana i Roman. Bilo joj je žao što ga nije počela gledati od početka kao i što ga usled pospanosti neće dovršiti. Pitala se koji li je to film i ko li ga je režirao. Samo je jednim končićem bila vezana za javu i bilo je pitanje vremena kada će se i on pokidati.

Lepi mladić drži u ruci zbirku  Remboovih pesama i čita ih u sebi. Zavodi, a da ni pet rečenica sve skupa ne izgovori, sve članove porodice čiji je gost bio, muža, ženu, sina, ćerku i sluškinju. Tok radnje prekidaju kratki kadrovi pustinje. Ćerka je oslovljena sa „Odeta“.

A onda je pomenuti končić pukao i zaspala je.

Sanjala je da opet nastupa kao balerina u Narodnom pozorištu. Novi koreograf, Italijan, imao je lik lepog mladića iz filma. Pričao joj je na italijanskom jeziku (koji Andrea na javi nije znala) o svojoj novoj predstavi koju postavlja u Narodnom pozorištu, modernoj varijanti Labudovog jezera, gde umesto Odete i Odile, crne i bele labudice, postoje Romeo i Mario, mladići zarobljeni u telu crnog, odnosno belog labuda. Njih treba da odčara i da im ljudski lik dobra princeza Bela koja nosi pantalone. Koreografove izmene joj se uopšte nisu dopale, ni u snu, a ni kad se probudila. Kada ga je upitala šta će biti sa ulogom zlog čarobnjaka, uz osmeh joj je rekao „Signora, voi siete mago!“ (Gospođo, vi ste čarobnjak!), na šta je upitala „Mago o maga?“ (Čarobnjak ili čarobnica?) i dobila odgovor „Lo stesso.“ (Svejedno je.).

Feliks se probudio i upitao je ženu koji film gleda, ali odgovor nije dobio, jer je bila u dubokom snu, a sve i da je bila budna ne bi mu bila od koristi, jer nije znala naziv.

Iako sanjiv, pogled je radoznalo usmerio na film. Prepoznao je italijansku glumicu Silvanu Manjanu. Imala je mnogo šminke na licu i čežnjivo je gledala razbacanu mušku garderobu. Menjala je ljubavne partnere, znatno mlađe od sebe i imala je neki samoprezir u pogledu. Feliks pomisli kako je dosadna i izveštačena. Slikar je slikao, pa je mokrio po vlastitom delu i potom zatvorenih očiju sipao boje na platno. Konceptualista, pomisli Feliks ironično. Bili su mu zanimljivi kadrovi u kojima čovek u nigdini korača bos. Kao kroz zamagljeno staklo činilo mu se da je ranije gledao taj film, ali nikako nije mogao da se seti kako se zove iako mu je naziv golicao vrh jezika. Bio je siguran da ga je režirao Pazolini, ali kako se film zvao nije znao. Teorija? Ne, nije, a i nebitno je, pomisli, isključi televizor i nastavi da spava.

Silvana Mangano

Sanjao je osećanja, osećaje, osete i dodire po telu u slou mošnu, ženski dah na vratu, miris okićen feromonima, poljupce na usnama, kao i grickanje istih. Kosa i lice su mu bili milovani. Nije ništa video. Kada je upitao „Ko si ti?“ ženski glas mu je odgovorio „Violinski ključ“.

Dan nakon te noći Ana je prvi put ušla u stan porodice Morel, kao „kadar“ firme 100% CLEAN, sa zadatkom da im očisti stan.  Njena koleginica je godinama čistila kod njih, posredstvom iste firme, a pošto je slučaj uredio da se sa mužem i decom odseli u Švedsku, kao svoju naslednicu preporučila je Anu. 100% CLEAN nije bio prisutan samo zbog obostrane sigurnosti, već i zbog toga što su radnice dobijale bodove i ocene koji su uticali na visinu dnevnice. Ustrojstvo 100% CLEAN-a nalikovalo je nekom multilevel poslovanju, gde je osim kupoprodaje, dobijanja novca za proizvod, odnosno uslugu, bio u opticaju i dodatni novac za dobro ocenjen uradak od strane klijenta, za učlanjenje novog člana i za još mnoštvo pojedinosti.

Pre nego što je kročila u stan Morelovih, Ana je znala da je Feliks Morel koncertni pijanista, poreklom Mađar, star oko četrdeset i pet godina, da su čuvene njegove izvedbe dela Franca Lista (Ana ga je nekoliko puta slušala na Kolarcu), da je njegova žena Andrea pet godina starija od njega, da je ona u penziji iako je reč o beneficiranom radnom stažu, da je bila primabalerina u beogradskom Narodnom pozorištu (Ana ju je gledala kao Kitri u Don Kihotu, kao Juliju u Romeu i Juliji i kao Žizelu u istoimenoj predstavi), da sada vodi školu baleta za devojčice pod nazivom Bela, da je Beograđanka, da je stan u kome, žive pripadao njenim pokojnim roditeljima koji su bili istoričari , da imaju osamnaestogodišnjeg sina, Romana, koji pohađa srednju muzičku školu Mokranjac, odsek klavir (pre nego što je počela da čisti kod Morelovih Romana nije znala, a podatke o njemu je čula u jednom zajedničkom Andreinom i Feliksovom intervjuu gde su naveli godine sina i da je njegov izbor da svira klavir zaista njegov i da oni nisu uticali da izabere taj put).

Prvo što je Ana primetila u stanu su Stanvej klaviri, imali su ga i otac i sin. Između marki  Petrof, Bezendorfer, Jamaha i Stanvej, Ana bi uvek birala potonji, jer to je firma koja je dala klaviru konačan oblik. Stanvej je revolucija. Firma Stanvej učinila je da čembala i klavikordi postanu prošlost, da se orgulje skrajnu i da se da vođstvo i konačan oblik instrumentu nad instrumentima, kako je Ana pojimala, klaviru. Ako su instrumenti džungla, klavir je lav, mislila je. U momentu kada je prvi put ušla u stan Morelovih imala je malo više od trideset godina.

Odlomak romana ”Glasovi prozora”.

Za P.U.L.S.E Aleksandra M. Lalić

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

4 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Živka Komlenac
Živka Komlenac
6 years ago

Izuzetan ulaz u roman!
Aleksandra M. Lalić nas uvodi u fabulu romana poetikom aplauza briljantno opisujući upravo kontekst u kojem žive njegovi junaci: (“Ruke koje plješću proizvodile su vetar koji je pokretao jedra porodice Morel”) – predstavljajući svakoga od likova pojedinačno bacanjem svetlosti na njihov odnos prema aplauzu, pa se čini kao da smo u prolazu krajičkom oka ugledali bljesak njihovog odraza u ogledalu.
Ovo je zaista sjajan način da se čitaoci uvedu u splet života njima nepoznatih ljudi, koji čine čitav jedan drugi svet – što svaki roman i jeste. Naime, potrebu za aplauzom svaki savremeni čitalac može da razume i doživi bliskom, jer se manifestuje slično potrebi za lajkovima u njihovom iskustvu na ovim milionskim društvenim mrežama… Na tako suptilan način spisateljka nam otkriva zanimanja junaka, dopuštajući nam da naslutimo njihove vrednosti, stil života… i da se sasvim zainteresujemo za njihove sudbine.
Ona ih sasvim oživljava stavljajući ih u vremenski okvir zajedničkog trenutka koji ih povezuje kroz utisak koji na njih ostavlja jedan kasnonoćni film, kao i kroz snove koje sanjaju posle filma, čime nam otkriva i njihovu imaginarnu stranu… i čini da već na samom početku likovi nisu plošni.
Ovaj uvod ima i zagonetnu junakinju, Anu, ženu koju zamišljam da je mlada, verovatno obrazovana – jer poznaje različite marke klavira i kulturna dešavanja svog vremena, koju spisateljka najavljuje kao osobu čiji uticaj donosi promene u živote drugih junaka od kojih se razlikuje… Ništa od mojih pretpostavki o likovima nije sigurno, jer nisam pročitala sam roman, a njegov prolog je takav da mi se knjiga sama preporučuje i želim da je pročitam.
Još tome da dodam i zanimljivo predstavljanje knjige kroz YouTube “Trejler za roman”, koji je Aleksandra M. Lalić osmislila igrajući se uvodom iz Listove “Druge mađarske rapsodije” i slajdovima na kojima se vidi pisaća mašina, kao sada već drevni alat pisca, i fotografije korica i listova njene knjige, dok je lik autorke zagonetka… 🙂

Živka Komlenac
Živka Komlenac
6 years ago

Meni se sviđa što ste odabrali baš prolog za predstavljanje romana, zato što upravo on – ovako napisan, budi radoznalost i izaziva čitaoca da nastavi sa čitanjem.
Moje komentarisanje likova sa zadrškom dolazi otuda što retko koristim apsolutne tvrdnje ako nisam pročitala delo u celini. A nisam otkrila ništa nejasno, ni konfuzno u ovde objavljenom uvodu. Naprotiv, svidela mi se jasnoća slika junaka romana, iako su njihove životne niti višesmisleno ispletene… U tome i jeste lepota i kvalitet spisateljskog dara, koji Vi zaista imate.