Grad Niš, grad Niš…na raskršću

Grad Niš, grad Niš…

Kao ni Papa, ni ja dugo nisam bio siguran da li ću ove godine doći u Niš. Ali, zahvaljujući republičkom takmičenju iz istorije i vrednom radu porodičnog podmlatka, sve se lepo uklopilo (za razliku od Papine situacije), pa smo početkom maja dobili priliku da uživamo u lepotama Niša.

51354398519f464803a0a209470101_orig

Istina, grad je još uvek u procesu finalnog doterivanja za centralnu jesenju proslavu Milanskog edikta, što mu, opet, ništa ne oduzima od južnjačkog šarma. Naravno, kao i u svim drugim većim srpskim gradovima, i ovde je sasvim očigledno da bi nekih stotinu-dve miliona evra baš dobro došlo za razne estetsko-infrastrukturno-fasadne radove, ali dobro – živi se sa onim što se ima.

Smestili smo se u „Majesty Apartments“, u Cvijićevoj ulici, sasvim blizu velikog Bulevara Nemanjića, koji se na svom drugom, istočnom kraju uliva u Bulevar Svetog Cara Konstantina. Bila je to strateški odlična pozicija – blizu centra grada, blizu Nišave, a što je najvažnije – i blizu osnovne škole „Car Konstantin“, škole – domaćina istoričarskog takmičenja. Kad već pominjemo „našeg a svetskog“ cara, da kažemo i da smo videli novu crkvu Svetog cara Konstantina i carice Jelene, kao i spomen obeležje rimskom imperatoru, postavljeno juna prošle godine na samom početku mosta koji vodi u nišku tvrđavu, čime je Niš ušao u red gradova od velikog istorijskog značaja za razvoj hrišćanske religije (pa tako sada ima identično obležje kao Karnuntum u Austriji i Izmir u Turskoj).

Spomenik se sastoji od Konstantinovog lika, pogleda uperenog naviše, ka čuvenom „hristogramu“, koji je video na nebu pre bitke na Milvijskom mostu kod Rima (odatle i ono: „In hoc signo vinces“ – „Pod ovim znakom ćeš pobediti“). Dakle, car Konstantin je ove godine sveprisutan u Nišu, i samo je pitanje kada će se i ceo grad nazvati KonstantiNišopolj. Ovim se i zvanično prijavljujem za kuma.

Pomenuti „Majesty Apartments“ su moderno, dobro opremljeni apartmani i sobe, na mirnom mestu, sa svim potrebnim pratećim sadržajima, a po slikama na zidu iza recepcije, vidi se da su kod vlasnika Vlade boravili brojni poznati gosti iz cele Srbije. Pa tako i ja.

1290819169519f4649df5d8415450609_v4 big

Pošto smo u Niš stigli u vreme ručka, a pošto smo neke preporuke već imali u rukavu, brzo smo obalom Nišave stigli do „Nišlijske mehane“, restorana, tj. mehane, koja se nalazi u podnožju Niške tvrđave, odmah pored teniskih terena TK „Radnički“. A na gornjem delu nišavskog keja, u Jadranskoj ulici, u toku je bilo deveto međunarodno takmičenje u pripremanju jela od ribe, riblje čorbe i ribljeg paprikaša – „Niški zlatni kotlić“, pa skoro da smo odustali od roštilja. Ali to bi ipak bila prevelika žrtva, naročito što su ti silni riblji specijaliteti bili služeni samo članovima žirija. I nikad mi neće biti jasno kako neko može da proba i oceni 20-30 različitih ribljih čorbi – em što usput pojede skoro ceo kotlić čorbe, em što je pitanje koji ukus može da oseti posle dvadesete kašike? Težak je i odgovoran sudijski posao!

Što se tiče samog restorana, nije to neka bašta koja bi vas oborila sa nogu – ali je tu ipak dosta zelenila i cveća, ukusno uređenog. Okolo je svirala nenametljiva živa muzika, a miris jela je bio zaista – pa, naprosto – „nišlijski“. U restoranu je bilo i poznatih kulturnih poslenika, što je dalo dodatnu potvrdu da smo došli na pravo mesto. Sve priče (koje sam ranije čuo) o niškom roštilju – začinima, ukusima i mirisima – su apsolutno tačne. Uštipci, carski ražnjići (da li se sa tim „carski“ misli baš na Konstantina ili na careve uopšte, ne znam), pljeskavice, dimljene kobasice i druge ponude sa tanjira mešanog mesa ostaće mi u sećanju barem do trenutka obeležavanja 1800. godina Milanskog edikta. Sve je to logično, jer Niš je grad roštilja, možda ne baš prestonica – kao Leskovac, ali tu negde. Roštilj(dži)nice ćete naći na svakom koraku – u zgradama, u kioscima naređanim po nekoliko u nizu, a za 80 dinara možete da pojedete pljeskavicu od 100 grama (u lepinji) ili za 110 dinara duplo veću (barem u roštiljdžinici „Taze“, blizu Saborne crkve“).

2070965989519f464b4fec9914792556_v4 big

Centralnim niškim trgom, Trgom kralja Milana, dominira impresivni spomenik oslobodiocima Niša, rad Antuna Augustinčića, sa divnim detaljima i sa urezanim ključnim godinama iz niške istorije – 1874, 1877, 1915 i 1918. godine. Podjednako lep spomenik nalazi se nekoliko ulica dalje – na Trgu kralja Aleksandra, kome je , uz ime trga, posvećen i spomenik – iz 2004. godine, jer je prethodni, iz 1939. godine uništen u prvim godinama po dolasku komunističke vlasti – po završetku Drugog svetskog rata.

Zaista, i Niš spada u one lepe srpske gradove čije trgove krase spomenici oslobodiocima – ratnicima, kao što je to slučaj sa Kraljevom i Kruševcem. I uvek mi bude žao što je onaj divni spomenik srpskim ratnicima iz Prvog svetskog rata postavljen na Novom groblju, kod spomen kosturnice, umesto na nekom od beogradskih trgova.

Osim spomenika, nad trgom se nadvija i čuveni hotel „Ambasador“, sa svojih 13-14 spratova, već godinama ni živ ni mrtav, zbog raznih privatizacionih problema, ali valjda će to sve doći na svoje. Nedaleko od „Ambasadora“ u ulici Vožda Karađorđa nalazi se i hotel „Niš“, koji se intenzivno renovira, pa će grad opet imati dovoljno hotelskih soba na raspolaganju. Mada, novi hoteli i hosteli se stalno otvaraju, a među najlepšima, na samoj obali Nišave, nalaze se „Niški cvet“ i „My place“, zaista divno uklopljeni u postojeći kej. Za razliku od nekih drugih gradova, Niš je stvarno izašao na svoje rečne obale – gde, osim pomenutih hotela, možete videti i stambene zgrade, novijeg datuma. Tako neke Nišlije imaju sreću da se probude ujutru, izađu na terasu, pijuckaju kaficu i gledaju u Nišavu i tvrđavu…

Na glavnom trgu možete videti i nekoliko zgrada, u godinama, ali prijatne spoljašnjosti – u jednu se smestio McDonalds, a u drugima su lokali, restorani, tu je i jedna iz čitavog lanca pekara „Branković“, kao i poslastičarnica „Pelivan“. Trg se sa jedne strane „uliva“ u most ka glavnoj kapiji Niške tvrđave, a sa druge strane „izliva“ u glavnu kupoholičarsku – Obrenovićevu ulicu, široku glavnu nišku štraftu po čijoj sredini se nalaze udobne fotelje lokalnih kafića i restorana. I levo i desno nalaze se brojne radnje, a i dole, u pasažima ispod ulice, dok – što se kupovine tiče – centralno mesto ipak zauzima „Forum“, niški „šoping“ centar. To vam dođe otprilike kao da se „Delta“ ili „Ušće“ nalazi u Knez Mihajlovoj. Baš te večeri, dok smo prolazili Obrenovićevom, odvijala se „shopping night“ (stari srpski izraz), uz koncert ispred „Foruma“, pa se jedva moglo i proći ulicom. Zato je bilo teško skoncentrisati se na razgledanje okolnih zgrada – od kojih je jedna od najlepših oker zgrada u kojoj je sada Francuski kulturni centar. Čitav niz tih starijih zgrada natkrilila je „metalik“ staklena fasada, duplo viša od svih tih starina, ali opet, sve je to nekako dobro uklopljeno.

1183362216519f464c948af631591879_v4 big

Kada nastavite istim putem (od trga) naići ćete, sa svoje leve strane, na Kazandžijsko sokače, čije je glavno obeležje – bronzani spomenik piscu Stevanu Sremcu i njegovom lovcu Kalči. Tu je i verni pas Čapa, a treća stolica je prazna – pa zato idealna da sednete, u tako fino društvo, i da se lično ovekovečite fotografijom. Kazandžijsko sokače je možda i jedini očuvani deo stare niške čaršije, a danas se tu nalazi čitav niz ukusno uređenih bašti u posedu raznih restorana i kafića, između kojih vodi uzana pešačka staza – na preostalom prostoru ulice. Jedan od kafića se zove – ne biste nikad pogodili – Konstantin.

Obrenovićeva ulica, negde u visini Saborne crkve (koja se nalazi malo dalje, na prostoru između dva manja trga), menja ime u „Hilandarska“, a još malo dalje, blizu Starog groblja, opet menja ime – u „Njegoševa“. A Saborna crkva je izgrađena 1872. godine i osvećena odmah po oslobođenju od Turaka, 1878. godine. Ikonostas Đorđa Krstića iz 1885. godine stradao je u velikom požaru 2001, ali je hram posle toga restauriran i danas se ponovo može nesmetano uživati u njegovoj neobičnoj arhitekturi, a i u oslikanoj unutrašnjosti crkve.

Da je bilo malo više vremena – još svega par ulica dalje od Saborne crkve nalazi se i veliki park – čuveni Čair, a tu su i istoimeni stadion, hala i bazen. Opet, mora uvek nešto da se ostavi i za sledeći dolazak. Inače, Čair na turskom znači – livada.

Kada je vreme lepo, kao što je to bilo tih dana, najlepše je držati se reke. Još kada imate puno mostova na raspolaganju, pa prelazite reku kad hoćete i gde hoćete… Kada se nađete na mostu koji od Trga kralja Milana vodi ka Niškoj tvrđavi, pred sobom ćete imati jedan od najlepših pogleda na Nišavu. Još kada se tu nađete u predvečerje, dok se po površini Nišave ocrtavaju srebrnasti odsjaji sunca, uz čarobnu zgradu Banovine (ujedno i Univerziteta, a i Privredne komore) na desnoj obali – učiniće vam se kao da ste na nekom mostu na Seni, u Parizu. Što, naravno, ne znači da je Sena lepša od Nišave, već samo hoću da skrenem pažnju da ne morate daleko da putujete da biste uživali u pravoj lepoti.

144071474519f464e7a2a0501477635_v4 middle 2

Zgrada Banovine je izgrađena krajem devetnaestog veka i, kako se to kaže, od velike je istorijske važnosti. S obzirom da je Niš, na početku Prvog svetskog rata, dobio ulogu „ratne prestonice“, ova zgrada je bila domaćin i Srpskoj vladi i Ministarstvu inostranih poslova. Zato je na ovu adresu stigla i zvanična austrougarska objava rata Srbiji – i to telegramom (jer nije bilo mejlova). Na istom mestu je 1914. potpisan i „Sporazum između Srbije i Albanije“ iliti „Niški sporazum“, čiji su potpisnici bili Esad paša i Nikola Pašić, a koji je, ipak, spasao mnoge srpske glave pri povlačenju kroz Albaniju, naredne godine.

Inače, na kratkom potezu između Tvrđave i ove univerzitetske zgrade nalazi se zaista veliki broj spomenika. Tako ovde možete videti spomenik NATO žrtvama iz 1999. godine, a – osim svega ostalog – na Niš je tokom bombardovanja bačeno čak 36 tovara kasetnih bombi. Verovatno ni dan danas sve te kasetne bombe nisu u potpunosti očišćene sa teritorije Niša. Prilikom bombardovanja, NATO je „greškom“ – umesto na niški aerodrom, ili gde su već to mislili da urade, kasetne bombe prosuo i po samom centru grada, pa je puno Nišlija tada nastradalo.
Samo par metara dalje, nalazi se i spomenik koji je Niš podigao svojim građanima, nevinim žrtvama i palim za slobodu u čast Otadžbine – podignut na Vidovdan 2000. godine, a tu je i spomenik, ili bolje reći obeležje mesta na kome je došlo do prvog srpsko-nemačkog sporazuma – sklopljenog u Nišu između velikog župana Stefana Nemanje i cara Fridriha Barbarose – u vreme trećeg krstaškog pohoda, kao i borbi protiv Vizantije. Bilo je to 27. jula 1189. godine. Nama bi, osam i kusur vekova kasnije, opet dobro došao neki srpsko-nemački sporazum, jer su nas svi dosadašnji nesporazumi sa Nemcima prilično skupo koštali. A i njih, ali ne baš toliko kao nas.

Ako nastavite da šetate stazom pored Nišave, tj. kejom Mike Paligorića, naići ćete i na jedno neobično i veliko drvo koje je verovatno u detinjstvu želelo da bude žalosna vrba, pa se sada pod uglom od skoro 45 stepeni naginje ka reci.

Uzgred, kretanje sa mapom Niša po ovome gradu nije uvek jednostavna stvar. Čak imam utisak da tabli sa nazivima ulica više nema nego što ima. Ali dobro, Niš nije toliki da biste se izgubili, a ponekad je i simpatično malo zalutati po niškim uličicama. Čak i da puno zalutate, ipak ćete kad tad izbiti – ili na Nišavu, ili na Suvu planinu… Što se tiče tih tabli za neupućene i turiste, moram da primetim da bi daleko bolje morale da budu obeležene i Medijana i Ćele kula. Jer, kada kolima nailazite, od centra, Bulevarom Dr Zorana Đinđića ka ovim, možda najvažnijim mestima koje treba videti u Nišu, lako vam se može dogoditi i da ih „promašite“, naročito kada ste fokusirani na (aktuelne) radove na putu, ili prolazite ovuda u vreme saobraćajnog špica. Ali, ako se ne snalazite dobro sami, na raspolaganju su vam taksisti, koji u Nišu voze vesele taksije šarenih, jarkih zelenih, žutih i narandžastih boja.

624761577519f464f49e8a250577807_v4 big

Pošto smo apsolvirali pomenuti deo Nišavinog keja, preostalo je da se malo prođe i kroz poznatu Nišku tvrđavu. Koliko je samo ljudi, ratnika i vojski pokušavalo da osvoji ovu tvrđavu – a mi, eto, imamo tu privilegiju da ušetamo i izađemo kada hoćemo. Ovaj odbrambeni objekat postojao je na ovome mestu još u doba Rimljana, Vizantinaca, a svoj doprinos rušenju i podizanju pojedinih delova dali su kasnije i sami Sloveni, posebno Bugari i Srbi, a manje-više konačan izgled, kakav danas možemo videti, potiče iz 1723. godine, kada su je podigli Turci. Danas bi se to zvalo: strana investicija proistekla iz strateškog partnerstva. Tada je to više bio kuluk – za 40 kamenorezaca iz Carigrada i deset puta više zidara iz niškog okruga. Tvrđava obuhvata 22 hektara tla, zidine su visoke oko 8 metara i široke, u proseku, 3 metra.

Glavna ili stambol kapija je verovatno najlepši deo utvrđenja, a čim uđete u branjeni prostor, videćete sa leve strane nekoliko ukusno uređenih restorana, od kojih se jedan zove „Hamam“, zahvaljujući tome što se smestio upravo u najstarijem sačuvanom objektu – turskom kupatilu – iz perioda kada je Turska pokušavala da postane član EU tako što će pokoriti celu Evropu. Ako nastavite pravo, širokom stazom, ubrzo ćete ugledati spomenik knezu Milanu Obrenoviću i oslobodiocima Niša (iz 1878. godine). Oko spomenika – džinovskog puščanog metka u kamenu, nalaze se stubići na kojima su postavljene kamene kugle, mada u prospektu Niša stoji da su to „metalne kugle, koje su korišćene kao topovska đulad prilikom oslobođenja Niša“. U krajnjoj liniji, onaj ko nije imao sreće u tim borbama, verovatno nije pravio pitanje da li ga je pogodilo kameno ili metalno đule?

Nastavkom šetnje po zelenoj unutrašnjosti tvrđave dolazi se i do Bali-begove džamije, koja potiče još sa početka 16. veka (danas je to umetnička galerija), a zatim nailazite i do lapidarijuma, tj. do zbirke nadgrobnih kamenih spomenika pronađenih u tvrđavi ali i u okolnim mestima (Svrljig, Knjaževac…). Spomenici potiču iz perioda od 1. do 4. veka, a to su jedini spomenici koji su preostali, pošto su svi ostali iskorišćeni za gradnju zidina.

Ako imate par sati na raspolaganju, tvrđavu možete obići uzduž i popreko. Ali, za laganu šetnju i za prvo osvajanje tvrđave, dovoljno je da vidite i ovo navedeno, a da onda sa zidina uživate u pogledu na Niš, a i Nišavu. Opet, ako vam se baš ne pešači, tu je mali električni voz, po imenu „Trucko“ koji će vas rado provozati parkom unutar niških bedema.

438930874519f4650d70b0151709263_v4 middle 2

Odmah pored pomenute stambol kapije, ali sa desne, unutrašnje strane, nalazi se i veliki amfiteatar, mesto održavanja čuvenog Niškog filmskog festivala, a i drugih manifestacija. Sa spoljnje strane, podno zidina se smestila zelena pijaca „Tvrđava“, a sa druge strane, ka Nišavi, svoje mesto je našla „ona“ Nišlijska mehana.

Ako se od tvrđave, pored pijace, zaputite dalje Bulevarom 12. februar (a mi, nažalost, nismo imali vremena da to uradimo), proći ćete pored autobuske stanice i doći do spomen kompleksa – logora Niš, potpuno sačuvanog nacističkog logora iz Drugog svetskog rata, kroz koji je tada prošlo 30.000 ljudi, od kojih je 10.000 streljano na brdu Bubanj (gde se danas nalazi memorijalni park). Datum „12. februar“ stoji u imenu kao uspomena na jedno od veoma, veoma retkih bekstava iz nacističkih logora, dan kada je 1942. godine iz logora uspelo da pobegne 105 logoraša, dok je četrdeset i dvoje poginulo u tom pokušaju.

Posle šetnje po tvrđavi, krenuli smo polako nazad preko mosta. Pritom ne možete a da ne primetite, na sred Nišave, jedan džinovski splav – restoran (ko ga tu stavi?), koji je zauzeo pola širine reke, a malo niže, tj. više (uzvodno) na mini-slapovima, postavljeno je sve što treba za veslačke vežbe za kajake na brzim vodama. Tu negde su se kupali i neki veseli maturanti, što je tog dana, na tridesetak stepeni, izgledalo potpuno prirodno i privlačno.

Po prelasku mosta, šetnju smo nastavili kejom po imenu „29. decembar“ (sve vreme se radi o istom keju, ali se različiti delovi različito zovu), nazad ka apartmanima u Cvijićevoj. Na tom malom prostoru, sa velikim i uređenim zelenim površinama, možete videti zgradu u kojoj obitava gradonačelnik Niša, a tu blizu je i spomenik vojvodi Petru Bojoviću, oslobodiocu Niša, dalekog 12. oktobra 1918. godine.

2073425994519f4651cae06235919888_v4 middle 2

Tog ratnog oktobra, srpska vojska je, posle proboja Solunskog fronta, nezadrživo prodirala ka severu. Oprezni francuski komandant, Franše D`Epere, poštujući vojnička strateška i taktička pravila, tražio je od vojvode Bojovića da obustavi dalje prodore, dok ne pristigne pojačanje i dok se ne organizuje dostavljanje oružja, municije i hrane za vojsku. Međutim, vojvoda je naredbu primio k znanju, ali je pre donošenja svoje odluke, postrojio jednu svoju jedinicu da im saopšti tu vest. Kako su to posle pričali preživeli Solunci, „ispred stroja je odjednom istupio jedan običan kaplar skinuvši ponizno kapu, spustivši pogled ka zemlji i poludrhtavim glasom se obratio Vojvodi:

– Gos`n đenerale, vojnik Milisav… ponizno se javlja! Mogu li da vam se obratim?- Reci vojniče, odgovorio mu je iznenađeno Vojvoda.- Gos`n đenerale, ja zbog ljutog Švabe i Bugarina nisam video kuću tri godine. Ostala mi stara majka, žena i dvoje nejake dece – najstarije je tek prohodalo kada sam ga poslednji put video. Boli to Đenerale, ali to se nekako istrpi. Blagi Bog i Sveti Nikola o njima brinu, kada ja već nisam tu da pored njih se brinem.Ali Đenerale, ja slavu, svetu slavu Svetog Nikole ne slavim kući već četvrtu godinu. Ili ću ove godine upaliti slavsku sveću mom spasiocu Nikoli u mom domu i slavski kolač prelomiti ili me neće biti! Ja samo toliko Đenerale, a ti si vlast pa presudi: ili me šalji na vešala zbog ovih mojih reči ili me pusti Švabi na metak, a ja ću se već snaći da upalim Svecu sveću kako dolikuje i Bog zapoveda – završio je vojnik Milisav, a nijednom od stida nije pogledao Vojvodu Bojovića, pošto se pobunio protiv njegove odluke.Ubrzo i svi vojnici Milisavove jedinice skinuše kapu i pognute glave istupiše ćutke korak napred stajaći u istoj liniji sa svojim saborcem.Vojvoda se samo tiho okrenuo i pozvao ađutanta naredivši mu da Vrhovnoj komandi pošalje sledeći telegraf: Srpski vojnik je naredio juriš na Niš. Stop. Naređenje će biti izvršeno. Stop. General Bojović.“

 (Priča preuzeta sa sajta http://www.cityofnis.rs) Tako je to nekad bilo. Sad se pripoveda.

Malo dalje, u istom parkiću, nalazi se i spomenik fudbaleru, koji samo što nije šutnuo loptu negde pod prečku. Na postolju ništa nije pisalo, pa sam mislio da je to spomenik „neznanom fudbaleru“, ali sam kasnijim pretraživanjem raznih prospekata i sajtova, našao da se radi o Ljubomiru Jakovljeviću, fudbaleru FK Sinđelića koji je usred zime 1926. godine skočio u nabujalu Nišavu da spase jednog dečaka. Dečak je spasen, ali je zato Ljubomir izgubio svoj život u ledenoj reci. Pravo herojstvo i spomenik koji se odnosi na ono „više od igre“. A ja ili nisam video tablu, ili i u Nišu postoje „skupljači-hobisti“ bronzanih spomen ploča.

Još malo dalje, na vrhu stepeništa-amfiteatra kod Nišave, nalazi se i spomenik Šabanu Bajramoviću, kralju romske muzike, džez i bluz pevaču.

Toliko o spomenicima, a dalje vam preostaje da uživate u šetnji uz reku, pored novih hotela ali i pored nekada predivnih, a sada potpuno ruiniranih zgrada koje se nalaze na istom tom potezu. Pošto smo ipak proveli samo dva dana u Nišu, ne može se očekivati da baš sve vidite i obiđete, ali, opet, bilo je to dovoljno da se stekne prilično dobar utisak o lepoti ovoga grada. Da ne zaboravim, malo dalje od centra, na raskrsnici Vožda Karađorđa i Kralja Stefana Prvovenčanog, nalazi se predivna zgrada opštinskog suda – Palata pravde, a na suprotnom kraju, po dijagonali, smestilo se i Narodno pozorište, sa čije se leve i desne strane od ulaza nalaze kipovi dva niška gorostasa – pesnika Branka Miljkovića i pisca Stevana Sremca. U pozorištu se, naravno, može pogledati predstava „Konstantin“, čisto da pomenemo Cara i ovom prilikom.

749364508519f46529f645272104441_v4 big

A evo i par rečenica o samom takmičenju iz istorije. Domaćin takmičenja bila je osnovna škola „Car Konstantin“, ranije imena „21. maj“. Na otvaranju i rekoše, koliko se sećam, da su, kad su menjali ime škole, gledali da izaberu neko ime koje će biti od trajne vrednosti i koje neće morati dugo da menjaju. Opet, sa takvim izjavama se nikad ne treba zaletati, da se ne desi da za par godina škola promeni ime u, na primer, „Aleksandar Vučić“.

Šalu na stranu, škola je zaista dala sve od sebe da takmičenje prođe bez ikakvih problema. Domaćini su organizovali simpatičan splet igračko-pevačkih tačaka, uz prigodne kostime i toge iz doba Konstantinovog vremena.

„Danas smo, dakle, doneli spasonosnu i pravičnu odluku da apsolutno nikome ne bude uskraćeno pravo da izabere i sledi božju službu hrišćanske religije i da svakom bude slobodno da um svoj okrene onoj religiji za koju smatra da je u skladu sa njegovim stavom…“ – gromkim i ozbiljnim glasom je čitala Milanski edikt sa svitka papirusa – učenica Teodora Janković, verovatno ne starija od desetak godina.

Pozdravnu reč održali su i gradonačelnik Niša, i predsednik društva istoričara, ali je, što je i logično, najtopliju dobrodošlicu izrazio direktor škole, gospodin Nenad Stefanović. On se, u svom govoru, osvrnuo ne samo na 1700 godina Milanskog edikta, već i na jubilarnih 9 vekova od rođenja Stefana Nemanje (kako je rekao – najsličnijem Caru Konstantinu, jer je vladao na korist zajednice), na 2 veka od rođenja Petra Petrovića Njegoša, 70 godina od smrti Nikole Tesle… A reče i da se škola u svom radu (pa i u pripremi ovoga takmičenja) rukovodila Leonidinim rečima: „Zapamtite nas!“ Za kraj, poentirao je (naročito u očima nas gostiju) rečima da je „istorijski poznat običaj u srpskoj tradiciji da je gost svetinja i da se čak verovalo da su gosti prerušeni anđeli koje Gospod šalje kako bi obogoslovili dom u koji dolaze.“ Mogu samo da se nadam da će naše gostovanje u Nišu, pa i pisanje ovoga putopisa, zaista ostaviti neki mali anđeoski trag…

1237439394519f4654494d0641637063_v4 big

U školskom dvorištu je već stajalo dvadesetoro dece – domaćina u togama, svako držeći zastavu na kojoj je pisao rimski broj odgovarajuće učionice – pa su se takmičari postrojili – svako iza svog vodiča – i lagano se zaputili na „radno mesto“. Takmičenje je moglo da počne.Uzgred, neverovatno je koliko se deca, iz cele Srbije, dobro spreme za ovakva takmičenja, i koliko je „surova“ činjenica da sa samo jednim izgubljenim bodom (62 od maksimalna 63) delite drugo, a sa dva manje – (samo) treće mesto. Pa tako, sa izuzetno dobrim rezultatom (60 od 63 boda) – ne osvajate nijednu nagradu.

Dok su se takmičari takmičili, mi smo obišli lokalnu pijacu u komšiluku, po imenu „Boško Buha“ (nekad se zvala „Krive livade“?), a jedino što mogu da primetim je da su cene bile potpuno u rangu cena beogradskih pijaca. Preko puta pijace, na Trgu Svetog Save, centralno mesto zauzima (nova) crkva cara Konstantina i carice Jelene, čija je izgradnja počela još u prošlom veku (to baš „zvuči“ kao nešto starinsko, a radi se ustvari o 1999. godini). Crkva ima osobine raške graditeljske škole, a ono što je neobično, to su dva velika zvonika – levo i desno od ulaza u crkvu. Pošto se u Nišu trenutno radi na puno toga, što zahteva i dosta novca, nije još sigurno da će baš svi planirani radovi vezani za crkvu biti završeni do 6. oktobra, kada je planirana centralna služba povodom 17 vekova od Milanskog edikta. Prema onome što smo mi videli, sigurno neće biti smetnji da, uz prisustvo patrijarha svih pravoslavnih crkava i visokih predstavnika Katoličke crkve i drugih hrišćanskih zajednica, crkva cara Konstantina i carice Jelene – zablista u punom sjaju na toj centralnoj službi. Temelje crkve je, inače, osveštao patrijarh Irinej, još u vreme dok je bio vladika niški.

Imali smo vremena da sednemo u obližnje kafiće (kojih ima u značajnom broju na ovome trgu), lepo uređenih i sa baštama zaklonjenim od saobraćaja na Bulevaru Nemanjića. Ako je pijaca skupa, ovdašnji kafići nisu – pa su tri dobre kafice, šveps i limunada koštali svega 350 dinara.

To bi bilo ono glavno o Nišu, proizvod jedne fine dvodnevne šetnjice glavnim gradskim ulicama. Ali videti Niš, a ne obići Ćele-kulu i Čegar, to vam je kao da (skoro) ništa niste videli. Možda malo preterujem, ali ne mnogo.

1882757090519f46566b87d600790646_v4 big

Dakle, za sam kraj posete Nišu, seli smo u kola i zaputili se, prvo, ka Niškoj Banji, desetak kilometara udaljenoj od centra Niša. Poslednji put sam je video krajem devedesetih godina prošlog veka, kada smo ovde gostovali kao učesnici Savetovanja toplana Jugoslavije. U svakom slučaju, rekao bih da Banja danas izgleda svakako lepše nego tada, sa svojim hotelom „Radon“ i njegovim kamenim slapovima, sa glavnom štraftom na kojoj se tog dana skupilo mnogo sveta – slušajući predavanje o pčelarenju i pravljenju meda, čekajući da zaigra neki foklorni ansambl sa slatkim poletarcima obučenim u narodne nošnje, dok su ostali gosti i posetioci sedeli po banjskim restoranima ili po klupama u velikom parku. Najprivlačnije je izgledala šumska staza koja se od banjskog parka pela uzbrdo, ako se ne varam, ka Koritniku, ogranku Suve planine.

Niška Banja je po svom blagotvornom dejstvu poznata još od drugog veka, a Rimljani su, osim izgradnje prvog kupatila u Banji, vodu odavde sprovodili sve do carskih odaja i vila na Medijani. U Banji je, mnogo, mnogo kasnije, uživao i kralj Aleksandar Prvi Karađorđević, pa iz tog perioda potiču i brojne lepe vile i zgrade, neke bolje, a neke lošije očuvane. U Banji postoje tri glavna izvora – Glavno vrelo, Suva banja i Školska česma, sa vodama različite temperature, pa svako uživa u onome što mu najviše odgovara. Godine prolaze, stiže (barem nekima) polako i šesta decenija života, pa je dobro znati što više o banjama – i umeti koristiti sve blagodeti brojnih lekovitih srpskih lečilišta.

Za nekoliko minuta ponovo smo bili na Bulevaru Svetog Cara Konstantina, na pravcu za centar Niša, i uskoro smo prošli pored, nažalost, zatvorene „Medijane“. To je arheološko nalazište, čija je adresa nekada bila „Via Militaris, Naisus, b.b.“, na nekadašnjem rimskom putu ka Konstantinopolju. Ukratko, nalazište se prostire na 40 hektara, a tu je bila smeštena palata u kojoj su odsedali rimski patriciji i carevi. Kažu da se ovde mogu videti (kad je Medijana otvorena) predivni mozaici, od kojih su dva najvrednija – onaj sa prikazom glave Meduze i drugi koji pokazuje figuru rečnog božanstva. Na istoj lokaciji je i muzej, gde su smešteni razni predmeti pronađeni prilikom arheoloških iskopavanja, osim onoga što se nalazi u Narodnom muzeju u Nišu.

Uz još malo vožnje, brzo se stiže do čuvene Ćele-kule. Videćete je sa leve strane (dakle, kad idete u smeru ka centru Niša), a to je kula svetlo žute boje, prilično neupadljiva sa puta jer je zaklonjena krošnjama visokog drveća. Zato dobro obratite pažnju na putokaze, a najbolje je da za kola koristite parking koji se nalazi malo pre početka kompleksa Ćele-kule.

Pre nego što napišem i jednu reč o ovom neverovatnom i potresnom spomeniku, pročitajte još jednom (ili po prvi put) pesmu Branka Miljkovića – „Kula lobanja“:

Žalbo crnih ptica i tužne pohvale

Prazno ime iza smrti i obijen vid

To nije ljubav to je patnja i stid

Kad odjeci pomeraju mesta i obale.

 Podzemni vetar uspava zaspale

Ulaz čuvaju dve tišine i hrid

To nije ljubav to je patnja i zid

Od lobanja gde trunu zvezde što su sjale.

Nestajem bdijem postajem glas i vreme

Cvet veći od noći prazni talas bez uspomene

Zvezde koje se nad glavom mojom pale

Kojima zamenih vid i ime svoga pravca

Lađo puna zaborava i vetra bez pramca

Nekoga sveta teške sene pale.

I tako, posle krvave pobede i užasno velikih žrtava tokom boja na Čegru, besni Huršid-paša izgradio je od ustaničkih lobanja veliku kulu, četvorougaonog oblika, sa ukupno 952 glave – lobanje. Umesto da to postane simbol turske pobede i da utera strah u kosti srpskoj raji, Ćele-kula je postala legenda o herojstvu, i opomena da suživota sa Turcima nikada neće moći da bude. U potaji, noću, žitelji okolnih sela su vadili lobanje iz kule da bi ih sahranili kako to dolikuje njihovom junaštvu. Kula i njen strašni građevinski materijal stradali su tokom godina od kiše, snegova i vetra, a dalje propadanje sprečile su Nišlije odmah po oslobođenju od Turske, 1878. godine, podizanjem nadstrešnice.

1711519480519f465819539767431244_v4 big

Nekih četrnaest godina kasnije, podignuta je kapela – iznad i oko čitave kule. Uz još nekoliko rekonstrukcija, a poslednja je bila 1989. godine, ceo kompleks je konačno dobio današnji izgled. Danas se u kuli nalazi 58 lobanja junaka iz Resave, koji su pod komandom Stevana Sinđelića uspevali da, veoma dugo, brane neodbranjivo i da sa sobom u smrt povuku i svoje neprijatelje. Po živoj legendi, jedna od tih lobanja pripada vojvodi Sinđeliću.

Pored kule, nalazi se spomenik iz 1938. godine, sa bronzanim poprsjem Stevana Sinđelića. Na prednjoj strani spomenika stoji:

„Namerniče, stani!

Čegru se okreni

. Neka ostanu tebi u večnoj uspomeni

Junaci sa Čegra, slobode tvorci,

Sinđelić Stevan i njegovi borci.“

O Ćele-kuli su pisali mnogi pisci i putopisci, a posebno će dugo trajati ove reči francuskog pesnika Lamartina:

„… Ova ravnica bila je poprište smrti tih hrabrih srpskih ustanika, a ovaj spomenik njihova grobnica. Ja pozdravih okom i srcem ostatke tih junačkih ljudi, čije su odsečene glave postale kamen temeljac nezavisnosti njihove otadžbine. Srbija, u koju ćemo da stupimo, sada je slobodna i pesma slobode i slave odjekivala je u kuli Srba koji su umrli za svoju zemlju. Uskoro će i sam Niš biti njihov. Neka sačuvaju ovaj spomenik! On će naučiti njihovu decu šta vredi nezavisnost jednog naroda, pokazujući im po koju su je cenu njihovi očevi otkupili.“

Da li deca danas zaista znaju šta vredi ta nezavisnost i da li su svesni cene po kojoj su je njihovi očevi, dedovi, pradedovi… otkupili? Ono što je tada shvatio La Martin, mnogi ne shvataju, i što je još gore, verovatno nikada neće ni shvatiti…

Kako god, Ćele-kula je za mene oduvek bila glavni simbol Niša, čak vascele Srbije, i ne može se baš lako opisati šta sve osetite kad konačno stanete licem u lice sa čegarskim herojima. Slava im!

Kada ste već obišli Ćele-kulu, prirodno je da vidite i mesto gde se vodila bitka koja je svemu prethodila. Da biste stigli do Čegra, i do spomenika herojima palim u ovoj bici, od Ćele-kule možete ponovo krenuti ka Niškoj Banji. Pošto prođete prvi kružni tok, na sledećem kružnom toku skrećete levo, pod pravim uglom, i onda – pratite tok Bulevara Medijana i Matejevačkog puta. Sve vreme prolazite kroz periferiju Niša, da biste u jednom trenutku došli do raskrsnice na kojoj se jedan pravac odvaja za auto-put za Beograd. Vi tu nastavljate sporednim putem ka selu Matejevac. Posle kraće vožnje naići ćete na putokaz i odvajanje, na levo, puta ka Čegru, a odatle ne možete da promašite spomenik.

„Riđane, pali!“ – glasila je komanda vojvode Sinđelića svojim topdžijama, u trenucima kada su Turci u buljucima nadirali ka uzvišici na Čegru. Boj na Čegru predstavljao je neravnopravnu borbu 3000 srpskih ustanika protiv skoro desetostruko jačeg protivnika. Glavni napad Huršid-paše na položaje srpske vojske je počeo u zoru, 31. maja 1809. godine. Naše snage bile su oslabljene taktičkim odvlačenjem snaga Hajduk Veljka i vojvode Dobrnjca ka Knjaževcu, a smrtna presuda za ustanike iz resavskog kraja pala je u trenucima kada glavnokomandujući Miloje Petrović nije hteo da pritekne vojvodi Sinđeliću u pomoć, već mu je odgovorio da svako treba da brani svoj šanac.

Poslednja odbrana je pala praktično tek kada se šanac napunio turskim leševima, pa su njihove sveže snage došle do Resavaca gazeći preko tog strašnog tla od ljudskih tela. Videvši da se tu više nema šta braniti, Stevan Sinđelić je viknuo svojima: „Spasavajte se braćo, ko hoće i može!“ da bi se zatim povukao u barutanu, pustivši i Turke da nagrnu za njim. Kada se ceo prostor ispunio Turcima, Sinđelić je povukao oroz i digao barutanu u vazduh, povukavši sa sobom u smrt kako neprijatelja, tako i svoje preostale Resavce koji nisu hteli da beže.

Istoričari su procenili da je na Čegru i u borbama oko Niša palo oko 3000 Srba i preko 10000 Turaka! Čegarski boj postao je tako prvi poraz ustaničkih snaga u Prvom srpskom ustanku.

Huršid-paša, u svojoj pirovoj pobedi, u neizrecivom besu – naredio je da se odseku i oderu glave srpskih ustanika i da se štavljene ispune pamukom da bi ih poslao sultanu kao dokaz pobede. A od lobanja – podigao je Ćele-kulu, ne bi li za sva vremena zastrašio Srbe i ugušio svaki dalji otpor na ovim prostorima. Koliko je u tome uspeo – znamo.

2059732503519f4659df7e0115873218_v4 middle 2

Danas se na ovome svetom mestu nalazi impresivan spomenik, otkriven 1927. godine, spomenik koji je nasledio prethodni, podignut još 1878. godine u prisustvu kneza Milana Obrenovića. To je visoka kula četvrtaste osnove, kombinacija oker ploča i narandžaste cigle, na čijoj je jednoj strani podignuto bronzano poprsje Stevana Sinđelića.

U podnožju se nalaze dva topa, valjda isti oni iz kojih su ispaljivana đulad kada bi vojvoda podviknuo „Riđane, pali!“ Jedino što su danas cevi malkice zarđale. Uskim stepeništem možete se popeti na vrh kule, odakle se pruža savršen pogled na Niš. Uzgred, pazite se, jer je ograda na vidikovcu relativno niska. Možda bi ta ograda stvarno i mogla malo da se dotera, tj. da malo dobije na visini, za svaki slučaj. Na ovome mestu bilo je više nego dovoljno žrtava, za sva vremena.

A najlepše je svu muku, beznađe i hrabrost opisao Vasko Popa u svojoj pesmi „Ruža nad Čegrom“

„… Ni oblak da nam pruži ruku

Ni kamen da podmetne rame

Ni vreme u pomoć da pritekne

Ko još smrti zube broji…“

Tako se završila naša poseta Nišu. Divan grad, svega dva sata udaljen od Beograda auto-putem, a opet su nam trebale godine i decenije da dođemo ovamo. Ako već nismo došli u Niš na silne, mnogo važnije godišnjice srpskoga naroda, došli smo barem na godišnjicu Milanskog edikta. Ali slede 2014, 2015, 2018 godina – stogodišnjice važnih datuma iz ratova protiv Turske i Prvog svetskog rata, pa ćemo se valjda brzo ponovo vratiti među Nišlije.

I poslednje, a za nas trenutno najvažnije, iz Niš (nisam mogao da odolim da barem jednom napišem čuveni padežni oblik) smo se vratili sa prvom nagradom na republičkom takmičenju iz istorije. A ako savladate sve informacije iz ovog putopisa, smatrajte se i sami prvonagrađenim istoričarima.

Autor: Slobodan Ogrizović

Beautiful Serbia

Putopisi na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments