Gurmanski uštipak od grada – Beograd 2023.

U glavni srbijanski grad odlazila sam nešto ovlaš, kao da nisam, početkom novog milenija, prije 20-ak godinica. Sjećam se prvi put bila sam kad je umro papa Ivan Pavao II koji se vječno treskao i ne pamtim ga drugačije. Kažu bio je dobri papa no smatram da je današnji Franjo za klasu jači.

Drugi put odoh 2005. na jednu srbijansku svadbu a sve što pamtim nije svadba nego putovanje prema Beogradu koje provedosmo u vagon restoranu plesavši na kazetofonske cajke s konobarom, kuharom i kondukterom. Usput nam se pridružio robijaš na odsustvu, da, pravi robijaš koji je išao na odsustvu posjetiti majku u Zenicu. Scena je ova: ulazimo u Novi Beograd, neki ljudi na peronu nama sasvim nepoznati, gledaju u nas, u naše kozaračko kolo koje igramo nagurani u vagon restoran. Vrte se maramice, trese iz kazića, nikad više takvog prizora,vjerujem baš nikada. Pamtim Adu Ciganliju i splav Crna pantera gdje su nam Cigani pleli haromoniku na uvce, gdje smo poželjeli latentno da smo vječno mladi, znali smo da nećemo ostati.

Bile su to godine nakon Miloševića, nakon Đinđića, godine nakon demona, godine nakon prosvjetitelja. Nisam zapamtila Beograd po ničemu nego hektici, Zelenoj pijaci i tom sunovratnom kozaračkom kolu koje sam otplesala u vagonu jednog vlaka iliti voza.

Onda Beograd nisam posjetila do 2009. koju ne pamtim ni po čemu osim po kafiću Bore Čorbe gdje smo pili valjda pivo i razgledali memorablije na zidovima. Pokušali smo plesati kolo u vagon restoranu no sve što smo dobili bio je pristojan narod, pristojno osoblje i jedna buđava karađorđeva šnicla, nadošla kao i moje godine, imala sam tad već 30.

Zatim Beograd, koji mi je uvijek zbog svoje poznate boemštine bio nadasve zanimljiv grad, neću vidjeti skoro 15 g. Ukazat će se prilika da posjetim kultni filmski festival FEST, 51. po redu i da se nanovo osjetim kao boemčina. Istina nema više najvećih boema grada, odavna napustili pozornicu. Toma Zdravković u kariranoj košulji, Bata Stojković oznojen s debelim brkovima I Danilo Kiš mrk kao gusta šuma.

Ali život kao život ide dalje.

Jer čovjek je živina koja voli da živi, reče jednom netko.

Cilj, pogledati neke filmove, art provijencije uglavnom i jesti neka jela, balkanskog usmjerenja  te se  isplesati  u nekim klubovima, rokerskog štiha po mogućnosti.

Naš stančić kod Brankova mosta i jednog strašno napornog čuda zvanog Beograd na  vodi bio je s pokvarenim toaletom ali beskrajno šarmantan gotovo pariški s pogledima na stare crijepove i visokih stropova. Ma kome se uostalom  ide u toalet?

Dok mi je memorija svježa a brzo zaboravljam zbog hektike vremena napisat ću dojmove novovjekog Beograda. Danas je tu umjesto Miloševića i Đinđića onaj s debelim usnama. I to je to. Danas je Zelena pijaca tako majušna ili sam ja nešto narasla. Semafori su i dalje grandiozni a bulevari teško prehodivi. Knez Mihailova i dalje vodi drito na Kalemegdan gdje sad uz staro oružje, blasfemije ti čiste, možete gledati i neke plastične iskonstruirane dinosaure. Kad smo zasjeli pojesti čorbicu u mali restoran zaboravila sam na blasfemiju, debelousnatog i recimo Tita i čisto sam uživala u radosti trenutka, koji se na takav način neće ponoviti. I to je to.

Pogledali smo gradnioznu brojku od 2 filma,  jedan odličan, jedan zaboravljiv. MTS dvorana smještena u sami centar prima priličan broj uzvanika a projekcije vječno kasne, no to je balkanski šarm. Čak smo pogledali uručenje nagrade jednoj kultnoj glumici stare garde koja je glumila i za Fassbindera onomad kad je bila mlada i naivna a zove se Barbara Sukowa. Na festivalu je primila nagradu za svoj doprinos glumi, ili što već u maniri političkih i kulturnih korektnosti.

Odjednom sam usred neke supice počela misliti o još jednom tragiku grada, onom debeljuškastom Branku Ćopiću koji se jedne godine povodom raznih okolnosti bacio s mosta koji se danas zove njegovim imenom. I zašto sam uslijed supice koja je bila jako gusta i fina razmišljala o tom čovjeku koji je u mladosti napisao posvetu svojoj ljubavi iz Bosanske krupe, možda jer sam tu pjesmu znala naizust a sada ne znam ni retka. Kao da sam izdala jadnog Ćopića.

Mislila sam kad smo krenuli u Skadarliju i Cetinjsku ulicu u provod o svim istinskim boemima ovog svijeta koji se postali gotovo endemska vrsta. U Zagrebu znam jednog koji ne odustaje ali se prilično ofucao, tko zna dokle će. U Beogradu bih i sigurno mogla poznavati više, ali što je tu je. Cetinjska ulica je jedno veeliko dvorište gdje su smješteni klubovi raznih simpatičnih imena I opredjeljenja. Berlin Monro mjesto je za one koji vole zihericu i 80-te. Ljubimac mjesto za klince uređen po modi Ante Vrbana. Bluz i pivo simpatična je lokacija za ljubitelje bluza i ocvalih rokera a ipak najbolje mjesto koje tamo posjetismo. Zbog vremenskog ograničenja, sve je radilo kao u Međugorju do 24, nismo nažalost spazili niti Poletarca niti neke druge kultnjačke klubove. Bit će prilike.

I onda šok i vjeverica. Krenuli smo u kultno Bg mjesto, strogi centar u Jevremovoj i tamo smo u 1 sat našli zatvorena vrata. Pitali smo se što se desilo s beogradskim navadama grada koji partija cijelu noć a niti onda ne odustaje. Rekli su nam za splavove, nismo se dali, rekli su nama za neke tranzite i pizdarije, uz takav trap ni ja ne plešem koja plešem na sve. Skadarlija je ostajala zadnja nada. Tamo nam je minijaturni brkati konobar koji je držao krpu u ruci odmahnuo da zatvaraju i da smo nedobrodošli. Garant je zatim nastavio igrati kolo. Skrenuli smo u odvratnu konfekcijsku birtiju gdje smo bili 20-ak godina stariji od konobara i vlasnika i posjetitelja. Na to mjesto garant Toma, Danilo niti Bata ne bi ušli ni mrtvi. O Branku da ne govorimo.

Umoreni od traženja boemštine zaključili smo noć.

Čekao nas je novi dan u BG. Restoran Grmeč s kockastim stolnjacima, portretima velikana na zidovima, mućkalica, šnicle u kajmaku i možda neka džigerica. Pivo je Jelen ili Zaječar. U Beogradu je narod neposredniji, razvlače dok pričaju kao da se tele ali su neobični i fino gostoljubivi. Sem u lokalu Mornar gdje se konobari s ljubaznošću otapaju kao koka-kola s ledom. Cijene su zagrebačke i hrane i pića i taksija. Nekoć si se prije 20.godina mogao odvoziti iz Zemuna do centra za troduplo manje nego danas ali bila su druga vremena prije krize, prije još jedne krize i prije još jedne.

Taj dan iza obilne mućkalice odlučišmo da nam Strogi centar gine, sad ili nikad. Kadli tamo, sjedi drug Stevo, cjevči pivo, on i još 5 osoba, Strogi je sav u tropskim bojama, daje omaž Grace Jones, i svira neka fina uredna muzika. Stevo inače svira u bendu i priča kako tu znaju biti najbolje jazz i ine svirke u gradu. Vjerujem mu, danas je nedjelja i strogi centar je prazan, morat ćemo ponovno do Beograda, svih mu svetaca, možda nakon što debelousti ode s vlasti, možda i prije.

I da, padao je snijeg na naše ružinave krovove, iako bio je skoro april u Beogradu. Mart doduše, skoro osmi mart. Volim taj grad koji je pomalo velik i kaotičan, pomalo neuredan ali živ, s  dušom i rusvajem u glavi. Samo u njemu Toma je mogao pjevati orošena čela o tužnom letu, samo u njemu Bata je mogao razvaliti svakim nastupom u Ateljeu, samo u njemu mogao je s mosta skakati Branko i to ne zbog neuzvraćene ljubavi već zbog nekih viših pizdarija koje donosi život. A Danilo, u njemu je Danilo popušio dimnjak cigareta i vjerojatno bio jedan od nas, jedan od njih, jedan od iskrenih beogradskih lutača kroz vrijeme koje samo to vrijeme ne briše.

Scena je ova, nemaju uštipke i umjesto njih donose gurmanske uštipke koji su zapravo meso a ne uštipci, samo se tako zovu. Jedem gurmanske uštipke, stišće me za jezik jer su začinjeni kao sam grad u kojem se nalazim. Začinjeni i srdžbom i humorom i lakoćom i krajnjom težinom neimaštine i postojanja. Reći ćete Balkan, reći ću Balkan ali s okusom čovječnosti i gurmanskog uštipka kojeg prije ili kasnije svi progutamo i pokušamo se ne zagrcnuti od istog. Takav grad je Beograd, ne zaboravlja se lako ali niti se u njega prelako vraća.

za P.U.L.S.E: Ivana Perić

Putopisi na portalu P.U.L.S.E

  Beograd, Društvo, Ivana Perić, Priče, Priče, poezija, putopisi, putopisi