Hadrijanov Rim

Ulogujte se / Kreirajte profil

Hadrijanov Rim

.

Become a Patron!

.

U vrijeme Augustova principata ustanovljen je tzv. Rimski mir (Pax Romana, 30. g. pr. K.), koji će Rimskom Carstvu osigurati 250 godina relativnog mira i stabilnosti. Unutar tog je razdoblja vrijeme od Nervina dolaska na carsko prijestolje (96. g.) do smrti cara-filozofa Marka Aurelija (180. g.) bilo jedno od najsretnijih razdoblja rimske povijesti. Povjesničar Rimskog Carstva Edward Gibbon određuje to razdoblje kao “vrijeme vladavine petorice dobrih careva”. Jedan od njih bio je car Hadrijan, zapamćen kao renesansni homo universalis staroga Rima.

Pax Romana i carsko nasljeđivanje

Carsko nasljeđivanje je tijekom Rimskog mira doživjelo značajne promjene. Izumiranjem julijevsko-klaudijevske loze1, čiji je rodonačelnik bio Julije Cezar, pravo na carski purpur prestalo je biti isključiva povlastica predodređene obitelji “božanskog” podrijetla, iako je formalno-pravno i dalje ostalo nasljedno. Naime, osim Julija Cezara, Augusta i Tiberija, toj su obitelji pripadali i poremećeni i ozloglašeni carevi Kaligula i Neron, čije su vladavine imale krvav epilog. Iz njihovih vladavina Rim je izvukao pouku; od tada su legije postale značajan element pri izboru cara. Onome tko je imao podršku legija, teško se moglo osporiti pravo na prijestolje.

Nakon Nerona, koji je samoubojstvom preduhitrio svoje smaknuće, na prijestolju se u kratkom razdoblju izmjenjuju Galba, Oto i Vitelius, da bi najzad 68. g. legije carem proglasile vojnika Vespazijana. Vespazijan je prvi car koji nije bio plemićkog podrijetla. Nasljeđuje ga sin Titus (osvajač Jeruzalema 70. g.), koji umire mlad, pa ga nasljeđuje brat, tiranin Domicijan, koji Carstvo pretvara u policijsku državu. Omraženi Domicijan završio je svoj život nasilnom smrću, a na prijestolje 96. g. stupa blagi Nerva, čija će vladavina, budući da je bio u poodmaklim godinama, biti kratkog vijeka.

Nerva će prije smrti usvojiti vojskovođu Trajana (prvog cara rodom iz provincije) i od tada će običaj usvajanja postati pravilo koje će ostalim pretendentima onemogućiti da se domognu prijestolja i spriječiti razdoblje krize, anarhije i nasilja koje je redovito pratilo borbu za prijestolje. Druga prednost takvog sustava nasljeđivanja, tj. usvajanja bila je ta što je car mogao, na temelju dokazanih vrlina i sposobnosti svog odabranika, ostaviti carstvo u sigurnim rukama.

Za Trajana, koji je uglavnom bio na vojnim pohodima, Rimsko Carstvo se širilo novim osvajanjima. U vrijeme Trajanova nasljednika Hadrijana te su granice utvrđene, a provincije su dobile ravnopravan položaj.

Odabirom dostojnog Antonina Pija, Hadrijan će osigurati prijestolje njegovu posinku Marku Aureliju za čije će vladavine upadi markomanskih plemena sa sjevera prisiliti cara da veći dio svog života provede u rimskim utvrdama uz rajnski i dunavski limes, gdje i umire u Vindoboni (Beč). Upadi Markomana uvod su u veliku seobu naroda sa sjevera koja će na kraju biti i jedan od uzroka pada Zapadnog Rimskog Carstva. Vladavina ili bolje rečeno strahovlada njegovog sina Komoda označit će početak krize carske institucije.

Dok je Trajan bio vojnik, Antonin Pije omiljen zbog svoje skromnosti, a njegov sin Marko Aurelije car-filozof, Hadrijan je, kao što smo već napomenuli, bio renesansni homo universalis staroga Rima. Neumorni putnik, osnivač gradova, reformator, pjesnik, arhitekt, a iznad svega helenofil koji je, poslužit ćemo se riječima samoga cara iz Hadrijanovih memoara francuske književnice Marguerite Yourcenar, jedne od najljepših romansiranih biografija u svjetskoj književnosti, “mislio i osjećao na grčkom, a carstvom upravljao na latinskom”. Zaista, te riječi jasno ocrtavaju ono što znamo o Hadrijanu kao čovjeku čija psihološka struktura objedinjuje pragmatičnost Rimljanina po rođenju, državnika i kozmopolita, čvrsta i odlučna, te naklonost kulturi i mudrosti starodrevne Grčke, čiji se odsjaj već u Hadrijanovo vrijeme jedva mogao nazrijeti iz vatrenih Helijevih kočija na njihovu putu prema zapadu.

Hadrijan – od Italike do Antiohije

Publije Elije Hadrijan (Publius Aelius Hadrianus), čiji preci potječu iz grada Hadrije na sjeveroistočnoj obali Jadranskoga mora, rođen je u uglednoj patricijskoj obitelji u rimskoj provinciji Hispaniji, 24. siječnja 76. g., u burnom desetljeću vladavine careva Vespazijana i Tita, Titova osvajanja Jeruzalema, gradnje amfiteatra Flaviusa (Colosseum), drugog velikog požara u Rimu i velike erupcije Vezuva koja će zatrpati Pompeje, Herkulanum i druge rimske gradove. Hadrijanov (i Trajanov) rodni grad Italica smjestio se na jugu Iberijskog poluotoka u pokrajini Baetici (Andaluzija) čiji pitomi krajolik i topla mediteranska klima podsjećaju na Italiju, iz koje su Hadrijanovi preci došli nakon 205. g. pr. Kr., kada je, protjeravši Kartažane, Scipion Afrički odlučio to područje naseliti rimskim vojnim veteranima.

Hadrijan će Rim prvi put vidjeti kao desetogodišnjak kada je njegov odgoj, nakon očeve smrti, povjeren njegovu praujaku Trajanu. Grad velikih socijalnih razlika, spletki i općenito moralne i duhovne dekadencije, kakav je bio Domicijanov Rim, morao se Hadrijanu činiti u potpunoj suprotnosti s mirnim i sigurnim djetinjstvom provedenim u Italici. Do kraja života Hadrijanov odnos prema Rimu ostat će dvojak. Hadrijan nikad nije bio sklon konzervativnom starom rimskom patricijatu koji kao takav i nije mogao prepoznati nužnost društveno-političkih promjena potrebnih za opstanak Carstva. Grad Rim bio je centripetalna sila Carstva, ali Hadrijanovo srce pripadalo je Ateni, koja ga je još u Trajanovo vrijeme izabrala za arhonta. Nakon petogodišnjeg školovanja u Rimu vraća se u Italicu, zatim natrag u Rim, gdje započinje njegov uspon. Hadrijan stječe ugled nakon vojne službe u Aquincumu (danas Budimpešta), Meziji i sjevernoj Germaniji, da bi potom obavljao najviše magistrature u Carstvu (kvestor, tribun, pretor, konzul, guverner).

Nakon Trajanove smrti u Antiohiji 117. g. Hadrijan postaje car. Zbog niza nejasnih okolnosti povezanih s njegovim formalnim usvajanjem od strane Trajana i zbog uklanjanja drugih pretendenata na prijestolje, Hadrijan je u Rimu dočekan vrlo hladno. Kako bi umirio nastalu napetost, car je senatorima potvrdio imunitet i donio niz zakona u njihovu korist. Donesen je i zakon o otpustu svih javnih dugova državi te cijeli niz zakona bolje socijalne politike. Već 121. g. kreće na putovanje po svim provincijama Carstva, od nemirne Britanije preko Azije (pod kojom se tada razumijevalo područje između Dardanela i Rodosa) i od Arabije do Afrike.

Kao mudar državnik, Hadrijan je krenuo ususret ostvarenju svojih vizija, tj. politike reformi i mira. Nije ga zanimalo osvajanje novih područja, već očuvanje i osiguranje postojećih granica, za što je bilo nužno provesti ne samo vojnu reorganizaciju nego izgraditi i vidljivu fizičku granicu, odnosno zid koji je kasnije nazvan Hadrijanovim (Vallum Hadriani u Britaniji), koji će razdvajati rimski svijet od barbara. Na istoku je prirodna granica bila rijeka Eufrat. Tijekom desetak godina tog putovanja Hadrijan je posjetio sve znamenite gradove staroga svijeta (Atenu, Antiohiju, Efez, Troju, Palmiru, Petru, Jerash, Aleksandriju, Leptis Magna, Sabrathu, Kartagu…), penjao se na Etnu, plovio Nilom do Memnonovih kolosa, osnivao gradove (Hadrianopolis, Hadrianotherae, Antinopolis), obnovio grobove Ajanta (grčkog junaka pod Trojom), Alkibijada i tebanskog junaka Epanimonde, gradio hramove (hram Zeusa Olimpijskog u Ateni), kupališta, biblioteke, akvadukte…

Približavajući se kraju svojih putovanja i svoga života, Hadrijan se u trećem desetljeću II. stoljeća povukao u vilu u Tiburu (Tivoli) koju je započeo graditi još 125. godine. Nakon posvojenja i smrti Lucija Elija Vera (Lucius Aelius Verus) – koji je trebao biti Hadrijanov nasljednik i za kojega Carcopino pretpostavlja da je zapravo bio carev sin – Hadrijan je usvojio Antonina Pija (Antoninus Pius), rodonačelnika dinastije Antonina, čime je osigurao nastavak “zlatnog doba” započetog vladavinom Nerve. Narušena zdravlja, car će iz svoje vile krenuti na posljednje putovanje u Baiae (gradić u blizini Napulja), gdje će “otvorenih očiju” dočekati smrt.

Hadrijan – umjetnik i arhitekt

Za razliku od pisanih izvora koji posredno, i stoga katkada pristrano, govore o Hadrijanu caru i državniku, o Hadrijanu umjetniku i arhitektu neposredno i jasno svjedoče građevine koje je podigao sjedinjujući rimsku monumentalnost i tehničku umješnost s grčkim oblikovnim elementima, što stilski određuje to doba kao hadrijanski klasicizam.

Dok je većina carevih graditeljskih ostvarenja širom Carstva danas sačuvana tek u obliku arheoloških ostataka, dvije građevine i nakon gotovo dvije tisuće godina svojim moćnim volumenom prkose vremenu. To su Panteon i Moles Hadriani (danas Castel Sant’Angelo), sastavni dijelovi urbanog identiteta Vječnoga grada.

Panteon

Na mjestu Panteona, koji je podignut na Marsovu polju (Campus Martius), prvotno je stajao rimski hram tradicionalnog oblika, koji je u drugoj polovici I. stoljeća prije Krista podignuo Marko Vipsanije Agripa (Marcus Vipsanius Agrippa). Kada je ovaj hram nestao u drugom velikom požaru 80. g., car Hadrijan dao je na istom mjestu sagraditi hram posvećen nebeskim božanstvima (božanstvima planeta).

Pri gradnji Panteona zadržan je natpis koji spominje Marka Agripu i uklopljen u arhitekturu novog portika. Upravo je taj natpis dao povoda raznim tumačenjima arhitekture Panteona; jedni su smatrali da je Hadrijan pri gradnji zadržao Agripin trijem, dok drugi drže da je cijela građevina nastala u Hadrijanovo vrijeme. Iako je sam trijem disharmonično vezan za samo svetište (cela) kružnog tlocrta, njegova tradicionalna arhitektura u službi je određenja funkcije građevine, a također je i izraz poštovanja koje je Hadrijan osjećao prema slavnom razdoblju Augustove vladavine. Sam trijem, kojemu se prvotno prilazilo preko pet stepenica, ima šesnaest monolitnih mramornih stupova korintskih kapitela. Zabat je bio ukrašen pozlaćenom broncom. Dio te bronce iskoristio je barokni arhitekt i kipar Gian Lorenzo Bernini za izradu velikog baldahina namijenjenog svetištu crkve Sv. Petra.

Vanjski izgled Panteona vrlo je jednostavan i gotovo neugledan u odnosu na unutrašnjost koja svojim harmoničnim odnosima uvodi potpuno novu kvalitetu u rimsku arhitekturu. Naime, tradicionalni rimski i grčki hramovi bili su do tada “ekstrovertni”, tj. bili su zamišljeni tako da se u svojim proporcionalnim odnosima dožive izvana, dok je svetište služilo isključivo za smještaj kipa božanstva. Prostornost se ostvarivala isključivo u međuodnosu stupova i zidova svetišta. Primjerice, Fidijin partenonski friz u Ateni, koji prikazuje Panatenejske svečanosti, također je postavljen na vanjskoj strani.

Panteon je zamišljen i ostvaren kao unutarnji prostor, a dijametar njegovog savršenog kruga natkrivenog kupolom (43,3 m) jednak je njegovoj visini. Na vrhu kupole nalazi se otvor promjera 9 m kroz koji je cijela građevina ravnomjerno osvijetljena. Način na koji je izvedena kupola još je jedna potvrda rimskog graditeljskog genija. Sastavljena od niza kasetiranih prstenova, u najdonjem je dijelu (debljine 6 m) korištena smjesa opeke i kamena, dok je u najvišem dijelu (debljine 1,8 m) korišten lakši materijal (tuf i vulkanske stijene). Donji je korpus raščlanjen naizmjence polukružnim i pravokutnim nišama sa stupovima, u kojima su bili smješteni kipovi božanstava.

Sljedeće riječi o Panteonu, iako ih je napisala Marguerite Yourcenar, vjerodostojno predstavljaju Hadrijanov glas: 

Sve su mi se više sva božanstva činila tajanstveno stopljena u jednu cjelinu, beskrajno različiti izrazi, ravnopravne manifestacije iste sile: njihova su protuslovlja bila samo neka vrsta međusobnog slaganja. Nametnula mi se ideja da izgradim hram svim bogovima, Panteon.

Želio sam da to središte svih bogova ima oblik kugle zemaljske i zvjezdane sfere, kugle u kojoj se krije sjeme vječne vatre, šuplje sfere u kojoj je sve sadržano. Bijaše to i oblik onih koliba naših predaka iz kojih je dim s najstarijih ljudskih ognjišta izlazio kroz otvor na vrhu. Kupola, izgrađena od tvrde i lake lave koja kao da još sudjeluje u dizanju plamenova, povezana je s nebom velikom, naizmjence crnom i modrom rupom. Taj je otvoreni i tajni hram zamišljen kao sunčana ura. Sati će se redati uokrug po kasetama koje su brižno uglačali grčki obrtnici; disk od sunčanog svjetla visjet će gore kao zlatni štit; kiša će na popločanom podu stvarati čistu lokvu; molitva će se kao dim dizati do one praznine u kojoj zamišljamo da prebivaju bogovi.

Hram Venere i Rima

Hram je posvećen rodonačelnici dinastije Julijevaca (Venera Genetrix) i gradu vladaru svijeta. Naime, Venera je majka Eneje koji je, pobjegavši iz spaljene Troje, nakon dugog lutanja stigao u Italiju i za ženu uzeo Laviniju, kćer kralja Lacija. S Lavinijom je Eneja imao sina Julusa čiji su potomci Julijevci.

Ne zna se točna godina gradnje ovog hrama, ali je poznato da je dovršen i posvećen 135. godine. Hram je okružen jednim redom stupova, od kojih se deset nalazi na užim stranama. Danas su očuvani samo dijelovi Maksencijeve rekonstrukcije hrama iz 310. godine, koja je napravljena nakon požara.

Hadrijanov mauzolej

Mauzolej je podignut po uzoru na mauzolej cara Augusta na Marsovu polju. U vrijeme Hadrijanove smrti 138. g., građevina još nije bila dovršena, pa je car privremeno pokopan u Pozzuoliju, gdje je na mjestu nekadašnje Ciceronove vile Marko Aurelije podigao hram posvećen božanskom Hadrijanu.

Za mjesto svog posljednjeg počivališta Hadrijan je odabrao desnu obalu Tibera, a izravan pristup mauzoleju riješio je gradnjom mosta (Pons Aelius). Most je djelomično rekonstruiran krajem prošlog stoljeća, dok središnja tri luka potječu iz doba gradnje mosta.

Mauzolej je podignut na kvadratnoj osnovi visokoj 10 m sa stranama dužine 84 m. Osnova je bila obložena mramornom oplatom, a na njoj je podignuta rotonda promjera 64 m i visine 21 m. Nad rotondom se uzdizao zemljani tumulus na čijem je vrhu bilo postolje na kojem se vjerojatno nalazio carev kip ili četveropreg. U samo svetište, u kojem su se nalazile urne s pepelom cara i njegove žene Sabine, pristupalo se dugim spiralnim oslikanim hodnikom čiji je pod bio ukrašen crno-bijelim mozaikom.

Grobnica je opljačkana kada je Alarik poharao Rim 410. godine, a car Honorije je u V. st. uklapa u obrambeni sustav Aurelijanskih zidina. Tijekom srednjega vijeka i renesanse doživjela je temeljite preinake i postala poznata kao Castel Sant’Angelo.

Hadrijanski klasicizam

Hadrijanova putovanja, ceste i rimski mir, koji je osiguravao relativno sigurna putovanja, potaknuli su zanimanje Rimljana za druge zemlje, posebice Grčku, čiji je najveći poklonik bio sam car. Kopiraju se klasična grčka ostvarenja, ali prestaje prenošenje umjetnina u Rim, tj. pljačka umjetnina, koja je bila uobičajena za Hadrijanovih prethodnika. I u odabiru materijala za gradnju Hadrijan prekida s tradicijom. Dok je Trajan koristio uglavnom kararski mramor, sada se upotrebljavaju pentelički i prokoneški mramor.

Usavršeni tehnički postupci, kao što je postupak bušenja, početak su procvata mramorne plastike koja oblicima daje novu kvalitetu kontrastom sjajne uglačane površine i bogate obrade kose i brade. Takva obrada naglašava igru svjetla i sjene te ublažava tvrdoću mramora dajući skulpturama toplinu i životnost. Reljefi i kipovi toga vremena prožeti su mirom i uzvišenim dostojanstvom, kao na prikazu deifikacije carice Sabine (Palazzo dei Conservatori u Rimu) koja na krilima personificirane Vječnosti (Aeternitas) uzlazi na nebo.

Hadrijanova vila u Tivoliju, sa svojim peristilima, hramovima, perivojima, bazenima i kopijama grčkih umjetnina (Praksitelova Venera Knidska, Fidijina Amazonka…) sjećanje je na njegova putovanja uobličeno u kamenu.

Car August jednom je prilikom rekao: “Rođen sam u gradu od opeka, a ostavljam grad od mramora.” Hadrijan nije rođen u tom gradu “od mramora” koji je car August ostavio na obalama Tibera, ali ga je svojim renesansnim duhom ukrasio brojnim umjetninama i građevinama od kojih je Panteon antologijsko ostvarenje u povijesti arhitekture.

1 Julijevsko-klaudijevska dinastija vladala je Rimskim Carstvom od 49. g. pr. Kr. do 68. g. nove ere kada je car Neron izvršio samoubojstvo, nakon što ga je Senat proglasio državnim neprijateljem i opozvao mu mandat.

Autor: Siniša Ninčević

Nova Akropola

 

 

  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  



0 0 glas
Ocenite članak
Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest
0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments