Lav Tolstoj – Hadži Murat

“Zar se može napisati nešto lepše od Hadži Murata? Mi smatramo – ne. Tolstoj je mislio da može.”
Maksim Gorki

Kad bi Ruse pitali koje duhovne vrednosti imaju da pokažu Evropi, oni bi odgovorili pre svega: Puškina i Anu Karenjinu – kazao je Dostojevski. Po Ani Karenjinoj, Ratu i miru i Vaskrsenju svet uglavnom i zna velikog pisca ruske zemlje. Međutim, on nije manji ni u svojim malim tvorevinama. Naprotiv, u svima se oseća da ih je stvarala velika duša i snaga koja je sazdala nezaboravne likove i scene: poetični razgovor kradom Ljovina i Kiti, Anin susret sa sinom, Andrejinu samotnu noć na bojnom polju, Natašinu ganutu dušu u dvorištu zakrčenom ranjenicima, Pećinu smrt u ekstazi juriša, molitvu robijašku u tamničkoj crkvi i muzike u vojničkom ruhu kako oblače čiste košulje uoči glasovite borodinske bitke i spremaju se da umru. Možda njegova genijalnost i zadivi više u tesnom okviru pripovetke. Otuda je, verovatno, Flober, kad je pročitao Smrt Ivana Iljiča, kazao da celo njegovo stvaralaštvo ne vredi ni jedne Tolstojeve pripovesti.

hadzi_murat

U prvim Gogoljevim pripovetkama niko nije naslutio budućeg tvorca Mrtvih duša i Revizora ili u Paraši autora Očeva i dece. Čak ni Bedni ljudi nisu primljeni kao vest da se rodio veliki neimar koji će sazdati Zločin i kaznu i Braću Karamazove. Tolstojev genije se, međutim, prvim delom suvereno nametnuo svim literarnim taborima i književnim kritičarima. Kad se pojavilo njegovo Detinjstvo, već u to vreme slavni Turgenjev je kazao:

“Ovo je vino mlado, ali kad prevri, biće od njega piće dostojno bogova.”

A Pisemski je polušaljivo izrazio bojazan:

“Ovaj oficirčić će sve nas strpati u kacu.” Talenat je uvek smeon i iskren: oficirčić je otvoreno rekao u svom prvom delu: “Bez lažne skromnosti, ovo je kao Ilijada.”

757z468_LAV85

Ovako nije počinjao niko od velikih ruskih pisaca. I do kraja života i stvaralaštva on će ostati u svemu impozantan. Bilo kakvom idejno-estetskom stavu kritičara Tolstoj je neodoljivo nametao svoju veličinu. Od Černiševskog i Pisareva do Plehanova i Lunačarskog, svi su o njegovom delu govorili sa divljenjem. Kritikujući Tolstojevu filozofiju neprotivljenja zlu nasiljem, Lenjinu nije smetalo da njegovo delo nazove “ogledalom ruske revolucije”. I Maksimu Gorkom da u svojim Uspomenama ostavi priznanje:

“I ja koji ne verujem u boga pomislio sam – ovaj je čovek sličan bogu.”

Tako se uglavnom o njemu mislilo i izvan Rusije. Prvi Evropljanin koji je o njemu pisao, Melhior de Vožie, kazao je:

“Čitajući Tolstoja, osećao sam se kao da me nosi moćna i tiha reka kojoj nisam mogao do dna zaroniti.”

“Kad bi me pitali koji je najveći roman u svetskoj literaturi, ja bih odgovorio Rat i mir”, pisao je Golsvordi.

Romen Rolan je svoju knjigu o Tolstoju počeo rečima:

“Velika duša Rusije čiji je plamen zasvetleo na zemlji pre sto godina bio je za sve nas iz moga pokolenja najnepomućenija svetlost koja je obasjavala našu mladost. U sumraku tmastih senki XIX veka na izmaku, ona nam je bila zvezda… Bile Tolstojeve ideje pozajmljene ili ne – nikada glas sličan njegovom nije odjekivao Evropom.”

Hadži Murat je poslednji roman Tolstojev. Iako ga je Gorki ocenio kao krajnji domet do koga se majstorstvo reči može vinuti, Lav Nikolajevič je delo smatrao nezavršenim, otuda se pojavilo tek posle njegove smrti. Početak rada na romanu pada u leto 1896. godine. Nalazeći se u gostima kod brata u selu Pirogovu, Tolstoj je 19. jula zapisao u dnevnik:

“Juče sam išao preko pooranog polja. Dokle oko dopire, ne vidi se ništa do crna zemlja. I gle, pored prašnjavog puta – beli trn. Tri stabljike – jedna slomljena i prašnjava, prljavi cvet visi. Druga slomljena i uprskana blatom. Treća strči u stranu i ona crna od blata, ali ipak živa i na sredini se rumeni cvet. Podsetio sam se na Hadži Murata. Zaželeo sam da napišem. Branio se do poslednjeg daha…”

Fotografie-0087

250px-Khadzhi-Murat

Kad se vratio u Jasnu Poljanu, Tolstoj je počeo da se priprema za obradu ovog sižea, pribirao je građu i upoznavao se sa osvajanjem Kavkaza, sećao se svog boravka u tim krajevima i zapisivao sve čega se sećao o Hadži Muratovom slučaju. Mesec dana kasnije Tolstoj odlazi u Šamardinski manastir svojoj sestri kaluđerici i tamo, kako se to vidi iz rukopisa, 14. avgusta 1896. završava prvu redakciju romana. Međutim, ponesen drugim zamislima i temama, Tolstoj prekida rad na ovom delu. Piše u to vreme poznatu raspravu Šta je umetnost. Tek pola godine kasnije sreta se u njegovom dnevniku zapis:

“Mnogo sam zaželeo da pišem Hadži Murata. I dobro sam zamislio stvar. Divno.”

Iz njegove prepiske se vidi da je tih meseci molio mnoge prijatelje da mu pošalju knjige, časopise, uspomene koje bi mu pomogle da stvori što potpuniju sliku o prilikama na Kavkazu u vreme kada se zbiva radnja romana. U dnevniku se kasnije sreću zapisani detalji, skice dijaloga i pejzaža namenjenih Hadži Muratu, Zanimljiv je za idejnu koncepciju romana zapis od 4. aprila 1897, u kome Tolstoj kaže:

“Juče sam mislio o Hadži Muratu, o tome da je glavno u njemu pokazati laž vere. Kako bi on bio divan da nije te obmane.”

Sve to svedoči da je mislio na ovo delo i dok je radio na drugima. Zauzet konačnom redakcijom Oca Sergija i pisanjem Vaskrsenja Tolstoj se ne vraća Hadži Muratu nekoliko godina.

Tek u proleće 1902, oporavljajući se na Krimu od teške bolesti, Tolstoj uzima u ruke stari rukopis. Obilazi dvorac kneza Voroncova u kome je Hadži Murat neko vreme boravio. U avgustu te godine obraća se N. Stasovu, A. Dunajevu, P. Bartenjevu, i lično velikom knezu Nikolaju Mihajloviču, tražeći materijale o caru Nikoli I, naročito njegovu prepisku sa glavnokomandujućim kavkaske armije, knezom Voroncovom, u vezi s Hadži Muratovim slučajem. Glava posvećena carevoj ličnosti oduzela mu je najviše vremena. Zapis u dnevniku od 27. avgusta 1903. godine odaje piščevo nezadovoljstvo i nervozu:

“Još smišljam Nikolu I. Treba završiti jer postaje smetnja u radu na drugim stvarima.”

Tada je, izgleda, konačno i prestao da piše Hadži Murata. Na takav zaključak upućuje i njegovo pismo Certkovu od 31. jula 1904. godine.

Roman je prvi put objavljen 1912. u trećem tomu Tolstojevih posmrtnih dela.

hadzi_murat_ham

Skoro bi pravednije bilo “Hadži Murata” nazvati poemom – jer je njegova mirisna proza ovejana poezijom borbe za slobodu, po nečemu srodne onoj koju opeva naša narodna pesma hajdučkog ciklusa. Jedan moćni osvajač i jedan brojno malen narod, a velik dušom, sudarili su se i krv se lije. Slikajući ta dva sukobljena tabora, Tolstoj ih je realizovao kao polaritete. Na jednoj strani materijalna beda i duhovno bogatstvo. Primitivna brđanska plemena brane prag i žive za visoke moralne vrednosti. Prebivaju u trošnim kućicama, ruho im je pohabano, o hlebu nasušnom se brinu samo onoliko koliko zaslužuje. Od svega što čovek ima na sebi vole i cene samo oružje – ono što čovek ima u sebi to je njegova prava vrednost. Čuvaju se zaveti, gostoprimstva, krvne osvete, zadate reči i strogo se vodi računa kakvi će se spomeni ostaviti posle smrti. Taj svet mučno živi, a umire lepo. Sado zna da rizikuje ne samo glavu već i porodicu kad prima pod krov Hadži Murata koga Šamil progoni, ali to ga ne plaši, već raduje što postupa onako kako zapoveda nepisani zakon osveštan predanjem.

“Dok si u mojoj kući i dok mi je glava na ramenima, niko ti ništa neće učiniti”,

kaže on u dva maha gostu. To isto misli i njegov stari otac koji je već ostavio oružje, i maloletni sinčić koji ga još nije pripasao. I čudne paradokse može da pomiri u sebi brđanska duša. Hamzalo je zakletvom vezan za Hadži Murata i zato je s njim prebegao Rusima, ali voli orla-Šamila i smatra ga prorokom. Hadži Muratov pobratim Hanefi u noći pred bekstvo peva o Hamzatu koga je Hadži Murat ubio. Ima u toj pesmi nešto što po heroizmu i žrtvi evocira spomen na Spartu i Termopile. Opkoljen ruskom vojskom, “velikom kao šuma”, Hamzat je sa družinom poklao bojne konje i iza te busije poručio po pticama u zavičaj da ih ne čekaju, jer će svi izginuti za hazavat (sveti rat protiv osvajača). Tolstoj je srcem uz njih. Otuda njihova moralna prednost nad neprijateljem.

12217027177._SX540_

U taboru osvajača data je u malom cela Rusija, od dna do vrha, od hiljada Nikitina, Bondarenka i Avdejeva do kneza Voroncova, ministra Dolgorukog i Černiševa i svirepog, sladostrasnog licemera Nikole I, opsednutog manijom veličine. Veliki realista je, međutim, pokazao da tabori nisu ni unutar sebe jedinstveni. Voroncovi i Loris-Melikovi teku karijeru rodbinskim vezama, blaguju u tifliskim dvorcima, dosađuju se po balovima, spletkare i kite grudi ordenjem, a Ignjatijevi, Bondarenko i Nikitini mrznu se na mrtvim stražama, prolivaju krv, postaju palikuće i o svojoj sudbini mogu da kažu gnevno, zajedno sa posilnim Vavilom: pseći život! Avdejevi i Nazarovi ginu i ostavljaju sirotinju u dalekoj, nesrećnoj Rusiji, ginu nedužno i slepo, a bataljonski pisari u pismima roditeljima pokrivaju njihovu tragiku frazama o caru i otadžbini. Mada su razlike manje upadljive, ipak se vidi da Sado, Hamzalo, Han-Mahoma, Eldar i hiljade bezimenih ratuju za nacionalnu slobodu, a Šamil – za vlast. I Hadži Murat je slavoljubiv, ali i tu čist: on se nametnuo neospornom vrednošću i bio izabran za poglavara Avarije. Tolstoj ga je duhovno objektivirao nizom postupaka tipičnih za karakter formiran u određenoj društvenoj sredini, karakter u čiju su dušu duboko urasli islam i narodno predanje. Po tom brđanskom moralnom kodeksu, on je, sveteći brata, kidisao na Hamzata, jer nije zalud od kolevke slušao pesmu o onom ranjenom planincu koji ostavlja u amanet bratu da ga ne zaboravi i osveti. Ali on je kadar i da oprosti krv – da Hanefija primi za brata. Grubo izraženo prezren je prema činovniku Kirilovu nije primitivizam već otkrivanje psihologije: jer šta je čovek bez oružja koje je u njegovom zavičaju oduvek bilo simbol muškosti i merilo vrednosti ljudske? Nije slučajno, već tipično, što je na pitanje: ko će biti imam posle Šamila, odgovorio: “Čija sablja bude najoštrija.” Kad ga skoli tuga za porodicom, on misli o majci i sinu, ali ne o ženi. U jednoj od prvih redakcija Tolstoj je dao njegovo duševno mučenje pri pomisli: šta će biti s njegovom mladom i lepom ženom kad je Šamil iz osvete preda drugima? Ali je kasnije tu scenu izbacio, osećajući da ona ide u raskorak sa junakovom svešću i psihologijom. Tolstojev Hadži Murat je divljak bez kalema civilizacije – a deluje produhovljeno, mudro i gospodstveno. Iako je mnogo krvi prolio – nije zlikovac. Zato od prve strane, od onog novembarskog sutona kad je ujahao u nemirno čečensko selo, čitalac sve prisnije duhovno srasta s njegovom poetičnom ličnošću i s bolom preživljava ono zlosrećno aprilsko svitanje u šumici okađenoj puščanim dimom kada su ga smrtno ranjenog sasekle kozačke sablje. I zauvek pamti kako su nad njegovim obezglavljenim telom u utišanom jutru posle okršaja – zapevali slavuji.

IMG_1441783490.N.Tolstoy_Prokudin-Gorsky

Dr Miroslav Babović

Tekstovi o Tolstoju na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

3 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Edip
6 years ago

Zelim da vidim film Hadzi Murat Beli dzavo. Ne znam dali postoi on dvd, i dali je u coloru. ako mozete molimvas obavestite me i gde mozem da ga kupim. Ja se nalazim u Canadi-Toronto.

Душко Јевтовић
Душко Јевтовић
6 years ago

Овај уметнички приказ последњег Толстојевог романа заслужује да буде запамћен и цитиран, јер сажето чува осећајност, истину и дух ремек дела које нам препоручује.
Оно што ме је подстакло да пишем коментар је поређење са нашим јуначким песмама о хајдуцима, које такође опевају херојски отпор малобројног народа који кроз ту борбу, која непрекидно тражи подвиге, задобија и негује у души достојанство, моралну чистоту и спремност на жртве.
Додао бих да “Примери чојства и јунаштва” војводе Марка Миљанова изражавају исти однос према животу и смрти, који је Толстој бесмртно изразио у “Хаџи Мурату”, и да снажно живе у књизи због које се наш војвода потрудио да научи да чита и пише, како би их сачувао од заборава.
Дело Марка Миљанова, једноставно и целовито, као уклесано у камену, својим савршенством досегло је висину последњег Толстојевог романа и заједно с њим испуњава нас дивљењем и поносом.