Hilma af Klint: opsednuta slikarica

Da li je Hilma af Klint bila prva apstraktna umetnica Evrope – još pre Kandinskog i Mondriana? Kada je u londonskoj  galeriji „Serpentajn otvorena” izložba njenih izvanrednih, okultizmom inspirisanih radova, otputovala sam u Švedsku sa namerom da nađem odgovor.

Umetnica Hilma af Klint u svom ateljeu u Štokholmu, oko 1895

Hladno februarsko popodne i uskoro ću da uhvatim avion za prestonicu Švedske u potrazi za švedskom umetnicom za koju većina ljudi nije nikada čula: Hilma af Klint (1862-1944). Nadam se da ću saznati više ovoj izuzetnoj priči – o tajnom životu kome nije bilo suđeno da ostane u tajnosti. Pažljivo zagledam njenu fotografiju – dagerotipiju snimljenu 1885. godine, a nalazi se sada u Kraljevskoj akademiji umetnosti u Štokholmu, na kojoj je diplomirala 1887. Bilo je to vreme kada je slikala pejzaže, portrete i biljne motive u tradicionalnom maniru. Prizor je namešten za snimanje. U levoj ruci drži paletu, iza nje je otvoren kišobran. Lice odražava introvertnost, strpljenje i deluje sasvim obično. Nema tu ničega što bi navelo na pretpostavku da će ova žena, u tišini, u potaji, uskoro da iznedri apstraktnu umetnost koja oduzima dah, kao da je preneta na platno u XXI-om veku – a ona je to uradila 1906., pre Kandinskog, Maljeviča ili Mondriana.

Jedna druga fotografija, na kojoj osim nje takođe nema nikoga, reći će nam više. Vidimo prostoriju nameštenu skupom planski raspoređenih stolica, među kojima je i dekorativna stolica za ljuljanje. Nad malim stolom izdiže se perjanica od pernatih lepeza. To je bila ona soba u kojoj je svake nedelje tokom 10 godine (1896-1906) Af Klint priređivala seanse sa još četiri umetnice skupno nazvane „Petorka“ (de Fem). Ona je bila osnivačica grupe i ujedno i medijum pri spiritističkim seansama (njihovi eksperimenti sa automatskim pisanjem i crtanjem su decenijama prethodili nadrealistima). Tu je 1904. Af Klint dobila „porudžbinu“  od izvesnog bića zvanog Amaliel, koji joj je rekao da treba da slika na „jednom zvezdanom planu“ i prikaže „besmrtne aspekte čoveka“.  U period 1906-1915 zaređalo se 193 slika – zadivljujući kreativni izliv – poznat kao Slike za hram. Koliko god da je neko sumnjičav po pitanju okultizma, činjenica je da je radila kao opsdnuta – obuzeta nečim što možemo da opišemo jedino rečju “inspiracija” Ona je objašnjavala da su slike bile naslikane “kroz” nju pod dejstvom “sile” – božanskog diktata:

“Pojma nisam imala šta su zapravo trebale da prikažu…Radila sam brzo i sigurno, a da nisam  promenila ni jedan jedini potez četke.”

“Kartograf duha”: Hilma af Klint na Kraljevskoj akademiji umetosti, Štokholm, 1885.

Čini se kao da se Af Klint pojavila odjednom niotkud – nelagodno za istoričare umetnosti. A pitanje koje je stavila na dnevni red nikako da nestane: da li je bila jedna sasvim neobična autsajderka ili, pak, prva evropska apstraktna slikarica sa centralnom pozicijom u istoriji apstraktne umetnosti?

I zašto čujemo za nju tek sada? Na ovo pitanje odgovor bi morala da nam da sama Hilma af Klint. Kada je 1944., u dobi od 81. godine umrla, odredila je u svom testamentu da njen opus – 1200 slika, 100 napisa i 26 000 listova beležaka – ne sme da bude javno prikazan sve dok ne istekne 20 godina od nastupanja smrti. To, međutim, nije bilo urađeno sve do izložbe koja je pod nazivom Duhovno u umetnosti priređena 1968. godine u Los Anđelesu, kada su njena dela izložena publici na uvid i mada su iza toga usledile i druge izložbe, tek je zahvaljujući senzacionalnoj izložbi Pionir apstrakcije priređenoj u Štokholmu 2013. godine Hilma Af Klint zabljesnula u internacionalnim razmerama – bila je to najposećenija izložba u dotadašnjoj istoriji  Muzeja moderne umetnosti (Moderna Museet). I sada, zahvaljujući toj izložbi, njena dela će da se nađu u londonskoj Serpentajn galeriji na izložbi nazvanoj Slikanje neviđenog. Jedan uzbudljiv izbor iz serije Slike za hram imaće u svom sastavu one slike iz njenog opusa, koje najviše zapanjuju posmatrača: grupa radova nazvana Deset najvećih. Ove slike, ulja i tempere na hartiji, visoke su više od 10 stopa: prizori slobodnog kotrljanja, psihodeličnost, dinamizirana  debelim ljušturama puževa, živahno izokrenuti zarezi, nenamotani konci – na narandžastoj, ružičastoj i tamno plavoj pozadini. Njihov ozbiljno koncipitan motiv je čovekova evolucija, ali vedrina koja kroz sve to provejava, priziva u sećanje Matisa, s tim što je Af Klint vremenski prethodila i Matisu.

Deset najvećih br.1 – Detinjstvo

Kada bih morala da sumiram njeno delo, pozajmila bih reči Viljema Blejka: “Energija je večna  slast.” To je slikarstvo za razveseljavanje očiju, čak i pre no što se pažnja usmeri na simbolizam. A to što joj  je galerija Serpentajn izglasala poverenje, ima jasno značenje: ona je prva slikarka koja je u ovoj instituciji predstavljena individualnom izložbom.

U četvrtak ujutro, dok idem u Muzej moderne umetnosti, pod snažnim sam utiskom neprirodne tišine u Štokholmu sa njegovim širokim trotoarima koji nikada neće biti popunjeni prolaznicima, osećaja da je sve čisto i hladno, dok se iza svakog prozora naslućuju obrisi upaljenih lampi, a na vodi su ukotbljeni veliki beli čamci. Čoveka obuzme osećanje da sve što se tiče ovog lepog grada predstavlja jedno opiranje mraku, jedno iščekivanje svetlosti. Voda drobi led, sa zveketom sličnim onom u čašama za koktele. I tu je 26. oktobra 1862. rođena Hilma. Uskoro ću da sretnem unuka njenog brata, Johana Af Klinta i Iris Miler-Vesterman, kustosicu izložbe dela Af Klint . I dok se spremam  da je prizovem na savremen način koji ne sadrži spiritističke seanse, razmišljam o Hilminim pokušajima da dopre do one druge strane, druge realnosti.

Dok čekamo da Johan stigne, Miler -Vesterman, čije je uzavrelo oduševljenje Hilmom Af Klint zarazno –  priča kako je popularnost izložbe priređene 2013. prevazišla i njene najneobuzdanije snove. Opisuje „elegantne majke, uzdržane i savršeno odevene – doći u ovaj muzej je „šik“ – kako odjednom zaplaču, a ne mogu da za to daju objašnjenje. Izložba je ganula i muškarce – bila je „fantastična“, kaže mi. Nije mogla da pojmi da Hilma može da tangira ljude na ovakav način. Očigledno je koliko je ličan odnos umetnice i Miler-Vesterman – život i delo – koliko je kustosici stalo da ovo slikarstvo bude shvaćeno. Ona ne mari za dilemu da li Hilma jeste ili nije prva apstraktna slikarka Evrope. Ono prema čemu se odnosi sa mnogo strasti jeste bojazan da rasprave istoričara umetnosti neće da idu putem kojim ovo stvaralaštvo treba da bude viđeno.     

“Zapanjujuće”: Deset najvećih, Mladost, 190

Prilikom postavljanja magistralne, po broju i kvalitetu dela veličanstvene izložbe koju je pod nazivom Nastanak apstrakcije 1910-1925 MoMA priredila 2012. godine, dela  Af Klint su odbijena. Sva je prilika da objašnjenje za to valja potražiti u refleksnom osećanju bojazni od okultnog. Ono to je bilo još teže da se shvati jeste tvrdnja kustosice Li Dikerman da Af Klint diskvalifikuje samu sebe time što svoje slike ne definiše kao umetnost. Primećujem, kako mogu da budu konzervativni  istoričari umetnosti specijalizovani za radikalno u umetnosti? 

“Hilma je uznemirujuća umetnica,” reaguje uzbuđeno. “Pitamo se: šta to znači? Ispisujemo li novu istoriju umetnosti?  Možemo li da izađemo na kraj sa tim problemom tako što ćemo reči da je autsajderka? Možemo da je odložimo u neku kutiju? Hilma nije bila laik, bila je školovana i talentovana slikarica koja je poznavala tajne boja i kompozicije.“ I dodaje: „Kreativnost je veća od istorije umetnosti. Hilma je nalik Leonardu – želela je da razume ko smo mi kao ljudska bića u kosmosu.“ Za Miler-Vesternan, Af Klin je važna za Švedsku koliko je Munk vađan za Norvešku.  

Govori se da je Hilma počela da se interesuje za okultno odmah po smrti svoje desetogodišnje sestre Hermine. Bilo joj je 18 godina, kada je pomagala svojoj sirotoj sestri da prihvati da umire od gripa. Ali Miler-Vesterman snatra da je ti preusko tumačenje. Hilma je ispoljavala „radoznalost za matematiku, nauku i muziku“. Spiritualizam je u to vreme uživao veće intelektualno poštovnje, podseća nas. Jejts, Maler, Mondrian, Kandinski – svu su bilo njegovi verni sledbenici. Teozofsko društvo je Helena Petrovna Blavacki osnovala 1875, godine a antropozofija filozofa Rudolfa Štajnera je utemeljena 1912. Hilma je bila tesno povezana sa obema doktrinama. Miler-Vesterman objašnjava:

„Morate da shvatite da je to bilo razdoblje kada su prirodne nauke otišle dalje od vidljivog: Hajnrih Herc je otkrio elektromagnetske talase /1886/, Vilhelm Rentgen je pronašao x-zrake /1895/.“

(Zahvaljujući srećnoj slučajnosti, vesti o postojanju dokaza za gravitacione talase odjeknule su za vreme mog boravka u Švedskoj – kako bi se Af Klint radovala tome. )

Ideja da se njena priča saopšti sa feminističke tačke gledišta je primamljiva – ali ona nije bila feministkinja i činjenica je da je kao ženska umetnica prošla bolje u Skandinaviji, gde im je bilo dozvojeno da rade zajedno sa muškarcima, nego bilo gde drugde u Evropi. Rekavši to, Miler-Vesterman iskazuje blagi prezir prema svojim muškim kolegama.

“Kandinski je bio izuzetno inteligentan pravnik, koji je znao kako da proda sebe. Tu se sve vrtelo oko muškog ega. Muškarci kažu: “Sve se svodi na mene – ja sam jedan genije.”

Hilma je bila skromnija, Vežbala je 10 godina, Osećala se spremnom da se pouzda u nešto što nije umela da objasni. Ona se suočavala sa nečim većim nego što je ego. Morala je da se upita: da se usudim da to uradim?”

Na sreću, Af Klin je imala dobre temelje. Najpre je bila provodnik, kasnije tumač. Postala je učeni stručnjak za sopstveni rad, stvorivši jedan prekrasan i botanički precizan leksikon simbola. Ne može da bude lako sagledan u celini, ali preovlađuju ovi simboli: spirale (evolucija), U (duhovni svet), W (materija) i preklopleni diskovi (jedinstvo). Žuta i ružičasto (ugodno)  zastupaju muževnost. Plava i lilava znače ženstvenost, Moguće je da je na nju uticalo Geteovo Učenje o bojama (1810). Žuta je bila “najbliža noći”, plava “najbliža mraku”. Zelena je bila simbol savršenog sklada. Istraživala je dvojnosti – u šta je spadala i muška i ženska seksualnost – ali je njen cilj bilo uvek jedinstvo (paradoksalno za žensku umeticu koja je radila sama).  

Labud

Jedna dvorana u Muzeju modern umetnosti  bila je posvećena Klintovoj i tu treba da se sretnem sa Johanom. Prostorijom dominira  Labud (No 15), jedna od slika za Hram koja istražuje mušku i žensku energiju (ružičasta/duhovna ljubav, crvena/telesna ljubav). Deluje upečatljivo. jednostavno, smireno. Dok gledam sliku kao da vidim Johana: doteran muškarac u svojim 70-tim u elegantnom zimskom ogrtaču, eksplozivan smeh i bezgranična energija. Proputovao je svet kao stručnjak za finansije i sebe pšisuje kao nekoga ko afinitet prema baba- tetki imao kao “tragač” – pasije ga vezuju za Budizam (i tenis).

Hilma je rođena u protestantskoj, buržoaskoj mornaričkoj porodici u kojoj nije bilo interesovanja za umetnost. Odrasla je u zamku Karlberg, jednoj pomorskoj akademiji. Njen otac, Kapetan Viktor af Klint je bio admiral, matematičar i od prilike do prilike violinist – sa, kako njegov portret otkriva, istim čvrstim plavim pogledom kao i njegova kći i bujnom bočnom bradom.  Umro je 1898. Njenom nećaku Eriku, Johanovom ocu, pripao je kao nasledstvo Hilmin stvaralački opus. Johan opisuje svohg oca kao “vrlo ljubaznog”. Hilmi je zacelo izgledao kao onaj ko daje sigurnost. Ali, kako je on gledao na njenu zaostavštinu?  

Golub

“Bio je užasnut,” kaže Johan kroz smeh, dok smo ulazili u kola na putu ka ostrvu udaljenom 45 minuta zapadno od Stokholma, gde je Hilma provela leta svog detinjstva. “Bio je admiral flote. Pokušao je da shvati Hilmina interesovanja – ali je vrteo glavom.”

Hilma je umrla bez krune imetka, ostavivši za sobom samo svoje radove. Johan ne zna kako je preživela. Posle njene smrti, zemljoradnik u čijem je posedu bila zemlja na kojoj je sagrađena njena kuća sa ateljeom, budući da je u to vreme već bila napustila centralni Stokholm, obznanio je svoju nameru da je uništi požarom. Erik je imao težak zadatak da na brzinu isprazni atelje:

“Sastavio je drvene kutije i zamotao sve slike – na našem tavanu je bilo uskladišteno hiljadu ili više slika. Imali smo limeni krov. Zamislite! Leti je ponekad temperature dostizala 30 stepeni, zimi minus 15. Strašno. Pravo je čudo da su slike sačuvane.”

Ali kakva sreća, kažem. da je Erik postupio prema svojoj najboljoj savesti. Umetnicima su potrebni drugi ljudi. Daniel Birnbaum, director Muzeja modern umetnosti i jedan od kustosa izložbe u Galeriji “Serpentajn”, kada sam ga kasnije nazvala, primećuje:

“Gde bi bio Pikaso bez svojih kritičara, svojih ljubavnica, bez svojih galerista?” Čudi se: “Za života Af Klint nije imala svoj lobi, zero, ništa. Njena umetnost je bila poput misaone igre: ako jedno dvo padne u šumi a niko to ne vidi, da li je palo?”

Prava švedska slika. Prelazimo feribotom na drugu obalu i stižemo na ostrvo gde je mnogo drveća moglo da padne neprimećeno. Oblačno je, susnežica: ne baš pravi dan da se zamisli svetlosću obasjano detinjstvo, mada znamo da je sadašnjost ovog mesta turobna. Vozimo se pored borova, srebrnih breza i neočišćenog snega do porodične farme koja pamti  bolje dane. Kupljena je 1800. godine i u međuvremenu prodata. Potom idemo do susedne farme gde je Hilma boravila. Lako je zamisliti slobodu koju je ovde osećala. Mogao si da ideš kud god ti je bila volja, „sve dok se lepo ponašaš“. Nije tu bilo ničega da bi se zgrešilo. Johan opisuje sakupljanje borovnica, pečuraka, jedrenje, jelene, losove i sve ptice koje su i njemu, tada detetu, značile užitak.

„Ali svetlost je ostavljala najdublji utisak. Tzv. plavi čas – zora i sumrak. I, u rano leto, sve je čisto. To je čudo: godina umire i ponovo se rađa.“

Hilmina strast za svetom prirode povezuje njeno tradicionalno i apstraktno delo. Poznavala je biljke, znanje stečeno proučavanjem švedskog botaničara Linea, a takođe i životinje, jer je radila kao crtačica za jedan veterinarski institut.  Johan mi kasnije pokazuje u svojoj dnevnoj sobi jedan izuzetno neprecizan pejzaž viđen kroz zlatne grane jednig drveta. U toj slici već može da se vidi okretanje prema apstraktnom. Kako Birnbaum sjajno objašnjava: „Kopaj duboko u prirodu i u ćelijske strukture i naći ćeš tamo apstrakciju. Ona je bila u geometrijskoj apstrakciji; njen način viđenja je vezan za teoriju evolucije, za biomorfno – bila je savremena, upoznata sa onim što je bilo aktuelno.“ Navodi spisak savremenih umetika koji su inspiraciju našli u Af Klintovoj: Cecilija Edefalk u Švedskoj, Dominika Gonzales-Ferster u Parizu, RH Kvejtman u Njujorku i Kerstin Breč i Adele Reder (čiji će radovi biti izloženi u Galeriji „Serpentajn“ zajedno sa Hilmom Af Klint).

Međutim, ja još uvek nisam stekla sliku o tome kakva je bila. Njena ličnost? Johan okleva – bilo mu je pet godina kada je sreo Hilmu, „Bila je vrlo ljubazna… uzdržana ali ne i zatvorena.“ Verovatno se više ne seća. Kasnije, elektronskom poštom mi šalje neobjavljene uspomene svog oca. Bila je sitna – visine oko 150 centimetara – što čini još još izuzetnijim njene rađene u prirodnoj veličini. Slikala je na podu ( Johan je otkrio na jednoj slici mali otisak stopala – Hilma je bila tamo). Njegov otac je smatrao da nije bila sentimentalna, nije bila ni fantasta – žena uzvišena duha. Reč koja najčešće pada na pamet je „odlučna“. Bila je vegetarijanka. Kao Čehovljeva Maša, uvek se oblačila u crno. „Život je farsa”, izjavila je, „ako neko ne služi istini.“ Zvuči zastrašujuće, ni najmanje prijatno. Ali ko zna? Da li je imala smisla za humor? „O da“, kaže Johan.  .

Primordijalni haos,, Br. 17

Nikada se nije udavala, mada Johan kaže (taktično, kao da bi ga Hilma mogla ćuti) da se nadala da će se venčati sa čovekom engleskog prezimena: Helidaj. “ To se nije nikada realizovalo I bilo joj je žao zbog toga, pa je proživela jednu krizu.“Neodređen je kada su detalji u pitanju. Kasnije, čini se da su žene zadovoljile njene emocionalne potrebe. Johan pominje Gusten, jednu iz njene grupe, koja je umrla. Duh svoje prijateljice Hilma je pretočila u svoje slikarstvo.

Ponekad je padala u depresiju. 1908. godine, nakon što je dovršila 111 slika, doživela je kolaps: “dovršavala je po jednu sliku svaki treći dan – uključujući i one ogromnog formata. Bila je iscrpljena.” Postoojao je još jedan uzrok klonuća. Iste te godine Štajner je držao predavanja u Stokholmu. Hilma je pozvala ovog harizmatičnog čoveka da pogleda njene slike (Mondrian mu se takođe obratio sličnom molbom, ali svaki put uzalud). Nadala se da će da protumači njen rad. Umesto toga, on je savetovao: “Niko ne sme da vidi ovo u narednih 50 godina”.  Četiri godine posle ove presude odustala je od slikanja i vodila brigu o svojoj oslepeloj majci. Johan mi pokazuje Hilminu fotografiju snimljenu u Hanmori, kako gleda dole nežno, jedna ruka joj je na majčinom ramenu – najsimpatičnija indikacija za upoznavanje njenog karaktera.

Po povratku u stan Johan mi pokazuje jednu drugu fotografiju. To je mapa, “Morski atlas Švedske i njenih ostrva“ koju je izradio Gustav af Klint (Hilmin deda): zamršen, prelep, zadivljujući rad zasnovan na merenjima koje je pravio oko Viborga sredinom 1780-tih. Ja ovo otklanjam kao nešto irelevantno kada me iznenada prosto ošine: Hilma se nije udaljila od svojih predaka kao što bi neko mogao da površno pretpostavi. Ona je bila kartografkinja duha. I imala je energiju, revnost i perfekcinizam, po čemu je bila ravnopravna svom dedi. Čak je i razmišljala kao kartograf. U jednom izuzetnom akvarelu od kojeg se diže kosa na glavi, Mapa Velike Britanije (1932), predvidela je drugi svetski rat. Jedno bledo lice bljuje vatru prema Britaniji, pomrčina samo što nas nije progutala. Ali, veruje li Johan zaista da je posedovala dar prorokovanja? “O, da” odgovara, “to je u našoj porodici.”

Kaže se da je u ovom akvarelu iz 1932. godine umetnica predvidela drugi svetski rat.

Poslednjeg jutra u Stokholmu srećem Patrika Onila, koji je ženidbom postao član porodice i rukovodi Fondacijom “Hilma af Klint!, koju je 1972. godine osnovao Erik i na njenom čelu do nedavno bio Johan. Kaže da je njen opus sada uskladišten u jednom podrumu izvan Stokholma i da je vrlo teško proceniti njegovu tržišnu vrednost. Objašnjava mi da statute fondacije propisuju da se o delu Af Klint vodi računam da se održava i učini dostupnim. Ali njeni apstraktni radovi nisu nikad bili dostupni na međunarodnom tržištu umetničkih dela – to je jedan od razloga što je bila izvan dosega radara. Onil veruje da to treba da bude promenjeno. Njegov cilj je jednostavan: da privuče pažnju koju zaslužuje.

Nema ništa protiv odredbe Fondacije prema kojoj radovi poput Hrama ne mogu da budu prodani  – ali Hilmina ukupna umetnička produkcija je ogromna. Njegov je san da prikupi novac kojim bi finansirao istraživanje, proučavanje njenog opusa.  Deniel Birnbaumovo gledište u vezi sa budućnošću je drugačije: on preporučuje da fondacija poklanja odabrane radove na međunarodnom nivou. “Zašto držati slike u jednm podrumu izvan Stokholma? Ne dajem moralno neispravnu sugestiju. Hilma je bila tajna slikarka sa grupom žena skrivena u jednom ateljeu u severnoj Evropi. Bila je skoro nevidljiva.“ A vidljivost je, slažemo se, sve.

Hrišćanska religija, Serija II). 1920

Neposredno pre nego što ću otputovati srećem Johana da me odveze u nekadašnje mornaričko groblje, gde je Hilma sahranjena. Vodi me stazom do malog kamena postavljenog u tlo – skromno u poređenju sa raskošnim grobovima kojima je okružen. Počelo je da sneži i nije moguće pročitati natpis. Johan rukavicom briše sneg sa nadgrobnog kamena i otkriva jedno ime – Viktor af Klint. Zbunjena sam, potom shvatam: sahranjena je sa svojim ocem. Njeno ime je iščezlo. “Dolazimo i nestajemo”, kaže Johan. Ali u najmanju ruku ­– kao što će to izložba u galeriji “Serpentine” slavno posvedočiti –  nije nestala bez traga. Sedamdeset godina posle smrti došlo je vreme Hilme af Klint.

Kejt Kelevej

Preveo s engleskog: Mirko Gottesmann

Redakcija teksta: Mila Filipović

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments