Ilijada ili Odiseja?

Ilijada ili Odiseja? Kastel ili Fernando? Paranoik ili šizofrenik? Ova tri pitanja naizgled nemaju ništa zajedničko osim ako, kao početnu premisu, ne usvojimo pretpostavku da se sve može misliti, sve pitati, reći, pa čak i napisati. Za potrebe ovog misaonog eksperimenta, najprirodnije bi bilo da započnem sa sledećim sistemom eliminacije:

Homer, da ili ne? Sabato, da ili ne? Promišljanje raznih psihičkih i psihopatoloških stanja, da ili ne?

Nakon odbacivanja onih koji su makar na jedno od postavljenih pitanja odgovorili sa ne, ostaće jedan broj sagovornika sa kojima se može nastaviti započeti razgovor. Zanemarimo ovoga puta razmatranja da li je Homer zaista autor i Ilijade i Odiseje, ili ni Ilijade ni Odiseje, ili je autor jednog, ali ne i drugog epa. Takva razmatranja nisu od presudnog značaja za dalji razgovor; štaviše, pokušaj apsolutne, naučne preciznosti, možda bi morao da uključi i pitanje da li je Sabato bio isti u trenutku pisanja Tunela i u trenutku pisanja knjige O junacima i grobovima. Zanemarimo i primedbu da dijagnoze paranoik i šizofrenik sadrže ogroman broj mogućih varijacija. Takve primedbe uvode nas u nešto što bi se moglo nazvati Funesov paradoks (po liku iz Borhesove priče Funes ili pamćenje, u kojoj, pored ostalog, vidimo kako nemogućnost apstrahovanja rezultira nemogućnošću mišljenja).

Pretpostavka koja dozvoljava postavljanje takvih pitanja (pojedinačno) zasniva se na tome da je odabrani odgovor u skladu ne samo sa ukusom, već pre svega sa psihičkim ustrojstvom onog ko se opredeljuje za jednu od ovih ili-ili varijanti. Ne mora to biti strogo opredeljivanje, dovoljno je blago naginjanje ka jednom od ponuđenih pravaca. Pretpostavka koja dozvoljava da se sva tri pitanja postave odjednom zasniva se na uverenju da će upitani koji na prvo pitanje odgovori: „Ilijada“, na drugo odgovoriti: „Kastel“. Misaona igra pobuđena je jednom sasvim uzgrednom primedbom, koja glasi: „Ne znam pravi razlog za to, ali Odiseja mi je daleko bliža nego Ilijada“. Cilj ovog razmatranja je pokušaj ustanovljavanja mogućih razloga za takvo opredeljenje.

Dakle, možda je prvo pitanje i najinteresantnije: opredeljujemo se između dve stvari koje su nesumnjive vrednosti, dokazane vekovnim opstankom, svežinom koju su zadržale, bliskošću koju osećamo sa glavnim junacima i njihovim preživljavanjima, iako nas od njih deli više hiljada godina. Kako god da odgovorimo na postavljeno pitanje, ne možemo pogrešiti: dobra je Ilijada, dobra je i Odiseja. Odgovor je u ovom slučaju stvar čitalačkih afiniteta; njime se nećemo deklarisati ni kao neznalice, ni kao ljudi bez ukusa, niti ćemo odati svoje skrivene impulse, načine za prikrivanje nedostataka, čitav svoj sistem mapa, prečica, tajnih prolaza, čak i matrica koje produkuju određene oblike našeg ponašanja.

Naravno, nakon što odgovorimo na ovo nevino pitanje, tu se možemo i zaustaviti. Ali, ako se opredelimo za dalju igru, suočavamo se sa neprijatnijim pitanjem – pitanjem „Kastel ili Fernando“. Umesto da biramo između dve dokazane vrednosti, imamo pred sobom dvojicu književnih likova, pomalo sličnih i veoma različitih, sa kojima nam je gotovo sve vreme lako da se poistovetimo. Ono što misle, govore ili osećaju blisko nam je i poznato (možemo reći da smo to u stvari mi), sve dok u jednom momentu ne odlučimo da se od njih distanciramo, uviđajući da otpor koji osećaju prema svemu što ih okružuje i što se smatra normalnim počinje da prelazi granicu, utiče na njihovo ponašanje na nedopustiv način, nagoni ih na zločinačko, nemoralno, posve neprihvatljivo delanje, za koje ne osećaju ni najmanju grižu savesti (a mi se od njih suštinski razlikujemo).

Možda je ipak bolje da se vratim na početak, pa da pre postavljanja pitanja ponešto kažem o tome šta pod čim podrazumevam. Iz opreznosti se ograđujem, jer zvuči neukusno i pretenciozno kad autor bilo kakvog prikaza, hipoteze ili eksperimenta započinje svoje razmatranje time što navodi nepobitne činjenice od kojih polazi. Sve se može reći, sve misliti ili napisati, može se sve dovesti u pitanje ili u neku vezu, ali se isto tako sve može i opovrgnuti. Svest o tome nije relativizacija svih vrednosti i istina, već oprez, poštovanje sagovornika i stalni podsticaj na dalje istraživanje.

Dakle, šta pod čim podrazumevam?

Ilijada: Ep koji veliča junaštvo i zajedništvo, prikazuje velike grupe ljudi sličnih nama koji, predvođeni jednom zakletvom, istim principima, poštovanjem istih (božanskih, ljudskih, dobrih, ili možda zastarelih) pravila, pokušavaju da što poštenije odžive, ostave trag, izvrdaju ili se prepuste volji bogova, doprinesu opštem dobru ili se prepuste lakoći postojanja unutar mase, uz dozvoljavanje velikom inkvizitoru (recimo Agamemnonu, Nestoru ili pak Odiseju) da vuče konce. Ep o strastvenom, mladom Ahilu koji postavlja svoje uslove da bi se borio, pun nezaustavljive snage, rušeći autoritet starijeg, pokušavajući da mu ospori prvenstvo svestan uloge koja mu kao najboljem junaku pripada. Ili – ep o najvećem i najtragičnijem junaku svetske književnosti, prototipu tragičnih junaka unapred svesnih svoje pogibije, prototipu čak i svesne žrtve – smislene ili uzaludne. Spev o tome kako prijateljstvo, odanost, požrtvovanje i upornost, a pre svega zajedništvo, čine svu veličanstvenost, odnosno poništavaju svu krhkost ljudskog života, ostavljajući čak i bogove „bez daha“ (iako je njihova sumnjiva uloga u čitavoj ujdurmi više nego očigledna). Možda i priča o tome kako su i bogovi zanemeli pred onim šta može biti (ne nužno i šta jeste) čovek, smrtno biće, marioneta kojom oni upravljaju, a koja ih opet iznova iznenađuje. Kako bismo ga opisali kad bismo morali da upotrebimo što manje reči? Uzaludnost i veličanstvenost? Veličanstvenost uprkos…?

U Ilijadi dolazi do izražaja prirodnost koju zapažamo ili bar zamišljamo kod antičkog čoveka, u načinu na koji poštuje božanske sile i njegovom odnosu prema zajednici. U poređenju s tim, određen broj gotovo prevaziđenih ustanova današnjeg čoveka uči odnosu prema tim istim vrednostima. Ni traga od prirodnosti; odmak od svega što se doima prirodnim smatra se čak jednom od vrednijih civilizacijskih tekovina. Ilijada otvara i mnoga druga pitanja. Ko je, na kraju krajeva, tu pobedio? Ko je tu dobar i ko je zao? Grčki pevač ne upada u zamku u koju su posle njega upadali ne samo političari, već i oni koji sebe smatraju kulturnim radnicima, naučnicima ili humanistima. On se ne opredeljuje; ne opisuje nam kako su s jedne strane zida oko Troje ljudi bili prepuni vrlina, a s druge strane, unutar zida, sasvim drugačiji, možda čak i neljudi. Tek kada je takvo shvatanje počelo (kad je zapravo počelo?) da biva servirano, a zatim i prihvatano od strane čitavih grupa ljudi i čitavih naroda, tek tada su ljudi sa jedne strane zaista počinjali da se ponašaju kao neljudi, zatim i sa druge, i otad gotovo da je nemoguće zaustaviti taj proces.

Sve ovo, rečeno o Ilijadi u prethodnim redovima, više je u obliku predloženih rešenja nego gotovih odgovora, jer je tek poziv učesniku u ovoj misaonoj igri da, služeći se tim navedenim mogućnostima ili osporavajući ih, donese svoj sud.

Ako je Ilijada nešto od svega toga, šta je Odiseja? Ili, šta nam simbolizuje Odisejev lik?

Možda Odiseja može biti shvaćena kao priča o lutanju: putovanju bez očiglednog cilja, pokušaju da se prežive smutna vremena ispunjena ratovima, mada najveći broj tumačenja nastoji da nas ubedi da se radi o pokušaju povratka rodnoj grudi. Koliko ćemo verovati mudrome Odiseju, Divovome čedu, da je on zaista želeo da se vrati kući? Upoznavši Odiseja, čak i bolje na stranicama Ilijade nego Odiseje, videli smo da njegova mudrost nije od iste vrste kao recimo Nestorova – mudrost bogatog iskustva koja se drži tradicije i zakona, postavljenih iznad svega, pa i olimpskih bogova. Odisejev razum kao da ne prihvata nikakva ograničenja, njegova radoznalost ne uključuje emocije. On je inovator i predlagač večito novih rešenja, koja u sebe uključuju samo zdravorazumsko promišljanje uzroka i posledica u ljudskim poslovima i relacijama. Spremno odbacuje stara verovanja kao nešto što smeta da se ostvare sva očekivanja, sasvim primerena svemu ljudskom. Odisej se ne plaši da pokuša da zavara, samim tim i pobedi bogove. (I neki drugi junaci su nasrtali na bogove, ali neskriveno, prsa u prsa; no drugačiji je naš Odisej: taj zastane, dobro razmisli, ne preza ni od čega, kao da je došao iz budućnosti, recimo iz dvadesetog veka, i to njegove druge polovine.)

U svakom slučaju, za razliku od Ilijade koja prati čitave vojske vođene određenim idejama, zakonima, zakletvama, i samim tim prati odnose koji su u takvim situacijama neizbežni, Odiseja prati put jednog čoveka, individualca. On, čak i kada je prisilno deo neke grupe, nikad ne pripada nijednoj čitavim svojim bićem. Zanimljivo je razmotriti razliku između Ahila i Odiseja u tom kontekstu. Mitološke priče stare Grčke govore o različitom doživljaju rata kod ova dva junaka, još na samom početku, dok se na Troju nije ni krenulo. Ahil izgara da krene u rat, iako je Tetidinom prevarom nateran na zakletvu koja ga u tome sprečava. Zna za proročanstvo da se iz tog rata neće vratiti, ali ipak polazi. Odisej, vezan zakletvom čiji je možda i idejni tvorac, pokušava da izbegne odlazak u rat. Glumi ludilo, mada zna da će se, prema proročanstvu, nakon mnogo godina vratiti kući. Na povratku proživljava nekoliko različitih života, bivajući uvek neko drugi (jer kada se nekoliko godina provede na jednom ostrvu, sa jednom ženom, sa jednim narodom, poštujući određene običaje i određena pravila, tu se stiče i određeni identitet, koji se opet menja na nekom drugom mestu, sa nekim drugim ljudima; to je pitanje opstanka i čovekove veštine prilagođavanja koja ga na neki način štiti). Vraćajući se i upadajući u nove nevolje, sa lakoćom u trenutku uzima bilo čije ime, svojata bilo čije roditelje, prošlost, sećanja, emocije, do te mere uverljivo da ga u tome ni najrođeniji ne mogu raskrinkati. Jednu od takvih priča on u trenutku saopštava i boginji zaštitnici, ne znajući da je ona pred njim. Njegovoj lukavosti ipak se svi dive, niko je ne osuđuje i ne naziva pogrdnim imenima, niko o njoj ne govori koristeći reč – prevara.

Nesumnjivo, Ahilejeva strast može biti razorna stvar i naneti mnogo štete. Svedoci smo, kroz istoriju, kako nekanalisana energija i eksplozivnost stavljena na nečiju stranu, u službu nečega ili nekoga, gotovo nikad nije sredstvo koje donosi nešto dobro, koje miri ili pokreće istorijski točak napred, ako je uopšte moguće utvrditi šta je napred a šta nazad u tom kretanju. Isto pitanje postavlja se i kad analiziramo silu koju nam antički pesnik prikazuje oličenu u drugom velikom junaku – Odisejev razum, hladan, odmeren i sveprožimajući. Može i to biti razorna stvar. Problem koji se ovde postavlja, kad razmišljamo o stavljanju u službu nečega ili nekoga, pre će biti – stavlja li se neko sličan Odiseju zaista u ičiju službu i pod nečiju zastavu?

Odiseja se završava u trenutku kada se, posle pobijanja prosaca i nemira koje to izaziva u gradu, posredstvom božanstava uspostavlja dugo očekivani mir. Odisej nam nagoveštava da ga očekuju još neka iskušenja zarad iskupljenja za dela kojima je povredio neke od bogova. No, i to će proći. Bilo bi zanimljivo znati šta on radi, ili još bolje – šta misli nakon svega? Promišlja li godine lutanja? (U trenutku dok ovo ispisujem, asocijacija koja se spontano nameće jeste pitanje koje verovatno nema nikakve veze sa temom o kojoj se govori: „Šta misli pukovnik Buendija nakon što se vrati kući?“ Ispisujem ga, držeći se svog stava da je sve moguće reći i napisati.)

Nikako ne želim da ustvrdim kako je lako odabrati pod koju će se zastavu stati, od onog trenutka kad je to prestalo da bude prirodno, da se dobija kao nalog samim rođenjem u određenoj zajednici, pod okriljem određenih božanstava, od onog trenutka kad je granica probijena i postavljeno pitanje – zašto? Zašto biti lojalan toj zajednici, toj priči, tom božanstvu, ako ta lojalnost podrazumeva nipodaštavanje i uništavanje Drugog koji isto tako bezrezervno veruje u svoje bogove i svoju zajednicu? Pitanje je opravdano, i rezultat je jednog sasvim normalnog i očekivanog duhovnog razvoja. Onaj prvi, koji unapred zna odgovor na pitanje pod koju zastavu treba stati, pati od okoštalosti svojih shvatanja i nedostatka kritičke svesti. Može biti opasan, jer bez razmišljanja vodi bilo koji rat, bilo kakav krstaški pohod ili inkvizitorski poduhvat, ako mu takav nalog prosleđuje njegova zajednica. On može biti i fašista, zakleti ideolog i propagator određene političke organizacije, rojalista ili komunista; veoma često njegov nacionalni osećaj prelazi granice patriotizma, ali možda pod određenim okolnostima može biti i nemilitantni, pravi vernik, posvećen nekoj velikoj ideji, bez želje i potrebe da drugima nameće svoja uverenja, ako je tako nešto moguće. Onaj drugi, koji ne zna uz koga i šta da stane, pati od neutemeljenosti svojih shvatanja. Može stati bilo gde ili nigde, voditi iz ličnog interesa bilo kakav rat ili ga podsticati, pomagati, pravdati, ne prezajući pri tom ni od čega, živeći život bez sadržaja, kao zadovoljna ili još gore – večito nezadovoljna kreatura. A možda ga (ukoliko ne sklizne u zadovoljavanje najnižih ličnih interesa) upravo ta njegova neopredeljenost može sačuvati od vođenja pogrešnih ratova i zastupanja pogrešnih ideja. Možda ga neprekidna sklonost ka promišljanju i analizi, lutalačka priroda i neiscrpna radoznalost (zbog koje će biti vezan za jarbol ali neće dozvoliti sebi da ne čuje pesmu sirena), na kraju vodi pravoj istini koju oni strastveniji, sa zastavama u rukama, nikad neće spoznati.

Postoji li neka treća varijanta ili smo osuđeni da naginjemo ka jednoj od ove dve krajnosti? Ili nas opet te krajnosti mogu načiniti junacima, dok je sve ono između ostavljeno mediokritetima? Suviše je pitanja na koja nisam u stanju da dam odgovor, i zato se upuštam u ovakve misaone igre, u nadi da je to jedan od načina da makar promislim, što je moguće šire i sveobuhvatnije, najdublje čovekove porive i najčešće zamke koje pripadnost zajednici postavlja.

Drugo pitanje, ono „Kastel ili Fernando“ takođe traži da prvo definišem šta zapravo mislim o pomenutim junacima Sabatovih romana, u koju svrhu ih izvlačim iz konteksta romana, šta njima pokušavam da simbolizujem. Veoma je nezgodno predlagati čitaocu da se opredeli na koju će stranu, kad je svakom ko je čitao Tunel ili O junacima i grobovima poznato da su pomenuti junaci ljudi čiji se um pomračuje, iako nam na samom početku, a možda i gotovo do samog kraja, izgledaju kao da smo im pozajmili veliki broj sopstvenih misli i načina doživljavanja sveta.

Ali, Kastel i Fernando su beskrajno različiti. Kastel je slikar povučen u svoj atelje, bez velike potrebe da učestvuje u predstavama koje se stvaraju oko umetnosti. Introvertan je. Nesposoban je i nezainteresovan da lične doživljaje predstavi i upotrebi u svrhu napredovanja, popularnosti ili bilo čega drugog što nema direktne veze sa umetničkim izrazom, a ima sa sujetom, pozornicom i aplauzima. Moglo bi se za njega reći da je ukopan, i to nije slučajno izabrana reč, već jedna od najprikladnijih za predstavljanje situacije u kojoj se nalazi. Ukopan je u temelj baziran na pročišćenom odnosu prema onome što radi i prema ostalima koji u tome na određeni način učestvuju. Izbegavanjem da ulazi u „igre“ koje se nameću svuda, u privatnim i poslovnim odnosima, on zauzima čistiji i pošteniji stav prema sebi i drugima. Nevolja je samo u tome što ubrzo uviđa da onda ne može imati nikakav odnos, ni privatni ni poslovni. Postaje mu jasno da nijedan odnos ne može biti u potpunosti očišćen od interesa, igara, nametanja moći i manipulacije. Čak i najpošteniji odnosi imaju u sebi primese koje ih kvare; Sabato to sjajno ilustruje navodeći Kastelovo razočarenje činjenicom da je tragove sujete pronašao čak i kod majke, iako je ona ostala biće dostojno njegovog najvećeg divljenja. Time se, već na početku knjige, uočava koliko je duboko njegovo razočarenje činjenicom da je nemoguće ikada pronaći nešto sasvim čisto, sasvim ispravno. Nezadovoljstvo i pometenost, koje to saznanje izaziva, kasnije u njegovoj svesti dobijaju sve veće razmere.

Ukopan je svojom nesposobnošću da zaustavi razumsko promišljanje svake situacije, koje služi da ga zaštiti od svega lažnog koje odasvud preti. Razum u njegovom slučaju nije zdrav razum čoveka koji krči sebi put otvarajući nove prolaze, zaobilazeći prepreke i mireći se s neuspesima. Njegov je razum stalno upaljeno zvono za uzbunu, koje poziva na oprez i koje zvoni neprestano, jer se ničemu ne može verovati ni prepustiti. S jedne strane, slušajući njegove unutarnje monologe, možemo da mu se divimo makar na hrabrosti koja je potrebna da se sve realno sagleda. Usled toga, on je prinuđen da se opredeli na večitu samoću, jer ne postoji ništa vredno potpunog predavanja i niko nije jednako pošten da bi uzvratio istom merom. S druge strane, čitalac ubrzo shvata da će iste osobine koje u prvom trenutku izazivaju divljenje biti okidači za ličnu nesreću ovog junaka, kao i za nesreću drugih.

 

Kastel je ukopan u temelj večitih vrednosti koje se ne mogu osporiti. A opet, priča o bezrezervnom insistiranju na tim vrednostima, priča je sa tragičnim završetkom. Kako je to moguće? Zar ne bi trebalo biti tako da usmerenost na prave vrednosti nužno vodi život u dobrom pravcu? Naravno da nije tako. Možemo se setiti mnogih velikih i ispravnih ideja koje su vodile ogromne mase ljudi, a ne samo pojedince, u rušilačke pohode i nezamisliva krvoprolića. Dakle, nije dovoljno biti ubeđen u ispravnost gledišta, u veličanstvenost ideje, u cilj koji je pred čovekom postavljen. Čak i kad se vrednosti ne mogu osporiti, mora se promišljati svaka, pa i najsitnija deonica puta koja vodi do tog cilja. Utemeljenost u ovom slučaju ograničava kretanje, ne dozvoljava da se stvari sagledaju iz svih uglova. Ista ta ukopanost u temeljne vrednosti na ovaj način dozvoljava dubinu, bez koje je ljudsko biće nedovoljno ozbiljno da bi se moglo dičiti tim nazivom, ali ograničava širinu gledanja, neophodnu da se izbegnu velike greške. Da li to znači da sam protiv utemeljenosti? Ostaviću zasad to pitanje bez odgovora.

Ko je onda Fernando? Da li to što ga stavljam na suprotnu stranu od Kastela, govoreći da su beskrajno različiti, znači da je on neko ko ne uviđa lažnost i klimavost stvarnog, materijalnog sveta, za razliku od velikih ideja kojima smo kao ljudi obdareni, ili čak zaraženi? Da li to znači da njemu nije potreban jedan čistiji svet, već da uživa da pliva kroz kanalizacione hodnike ispod velikog grada? Fernando je neko čije ćemo rečenice takođe odmah prihvatiti kao svoje, sve dok jednog momenta ne počne svu nesreću ovog sveta da pripisuje „sekti slepih“, verujući sa velikom sigurnošću u ispravnost svojih razmišljanja. To je verovatno tačka razilaženja, momenat kada uviđamo kako traženje krivca može da bude zastrašujuće i pogubno po normalan život.

U čemu je zapravo razlika između Kastela i Fernanda? Upravo u utemeljenosti, kao i razlika između Ahila i Odiseja. Ahil bezrezervno prihvata nasleđene i naučene vrednosti, priče o junaštvu i pogibiji u velikom boju, na strani onih kojima po krvi i veri pripada, priče o ljubavi i prijateljstvu, hrabrosti i požrtvovanju, i time dokazuje svoju utemeljenost. A onda, u ime tih i takvih vrednosti, a da ne trepne, ubija sebi slične (na primer mladog trojanskog junaka Hektora, koji mu u nekim drugim okolnostima može postati najbolji prijatelj, brat po shvatanjima, najdragoceniji Drugi). Za razliku od njega, Odisej ne prihvata ništa od onoga što se nudi kroz tradiciju, krojeći nova pravila za sebe i druge, ogrešujući se o mnogo toga naočigled ljudi i bogova, smišljajući ili bar prihvatajući žrtve koje su nečovečno surove (kao što je žrtvovanje Agamemnonove ćerke da bi brodovi zaplovili ka Troji, ili bacanje sa bedema Hektorovog sina da bi se uništilo potomstvo velike vladarske porodice), jer ne postoji temelj koji bi ga zadržao. On je uvek na drugom mestu, a ne tamo gde je, on je uvek drugo ime, a ne ono kojim se predstavlja, on je Niko.

Na isti način, Fernando je Niko. Fernando je neutemeljen, za njega ne važe pravila ni zakoni, tradicija, porodični odnosi ni moralna ograničenja. I zato, prema oceni nekih kritičara Sabatovog romana, on predstavlja oličenje zla. On se, u konfuziji koju stvara savremeni život, prepušta određenim tokovima da umanji trenje, izbegava vezivanja, a možda za njih nije ni sposoban. Ali ipak možemo pretpostaviti, na osnovu onoga što nam roman nudi, da neprekidno razmišlja o svemu, pita se o smislu, možda i tuguje (zar mi to znamo, zar ga možemo tako naprečac osuditi?). Zar je Kastel bolji, zar Kastel nije ubica? Zar Fernando nije žrtva? Na čiju se stranu ovde stavljam?

Ni na čiju. Ovo je misaona igra, ona upozorava, a ne daje gotova rešenja. Čitanjem dolazimo do uverenja da Fernando nema nikakav cilj, zato radi sve što radi. Na ivici je zakona, ili je zapravo sasvim sa druge strane. Njemu ništa nije sveto. Određene scene ukazuju na mogućnost incesta. Njegovo zastranjivanje i traženje krivaca u „sekti slepih“ nagoveštava ludilo, koje se može tumačiti kao logična posledica neutemeljenog života. No, za to ne postoje nikakvi dokazi. Da bih ipak bila poštena prema čitaocu, koji možda očekuje da imam svoj, a ne neutralni stav, reći ću da ne verujem u život koji nema svoje ideale, svoj cilj, svoje svetinje. Da je svakako potrebno ići u dubinu, puštati korenje, ali ne ono koje će svu snagu oduzeti stablu, potrošivši se sasvim u rastu nadole. Ali, kako zaustaviti taj prekomerni rast u dubinu? Reći ću i da ne verujem u život koji ne ide u širinu i ne dovodi sve u pitanje, jer bez tog pogleda odozgo, sa vrha drveta koje se stalno grana, ali i sa svih strana, odasvud, ne može se imati nikakva predstava o onom dole, na zemlji. Ipak, stablo koje ide u visinu i širinu, bez jakog korenja, odneće prvi jači vetar i prvo ozbiljnije nevreme; kulu koju zidamo ka nebu bez jakog temelja bogovi će sravniti sa zemljom. A kako zaustaviti taj rast u širinu i u visinu, kada znamo da temelj nije dovoljno jak da to može podneti? Kako uopšte ograničiti bilo koji rast? Ili ga podstaći? Da li je čovek u stanju da time upravlja svesno? Neće li se i takav život onda pretvoriti u nešto veštačko i dirigovano? Previše pitanja.

Fernando nema korenje: on je iščupan (isto onako kako je Kastel ukopan), svojom ili tuđom krivicom. Sabato je uspeo to da nam dočara svojim romanom, trudeći se da bude nepristrasan, ne vezujući se ni za jednu stranu, ne dozvoljavajući nijednoj ideji da ga ukopa, ili bar ne iznoseći eksplicitno nijedan od mogućih zaključaka. Čovek današnjice je u situaciji da bude oprezan na isti način, imajući pred sobom vekovno iskustvo o tome gde sve može dovesti vezivanje za bilo koju ideju, makar želeli svim srcem da joj pripadamo. Svakako nam je draži Don Kihot od Sanča Panse, ali hoćemo li poći da ga sledimo? Verovatno ne. I onda ćemo shvatiti da smo hladni, distancirani, cinični, prepušteni sami sebi u svetu bez velikih ideja, bez vodilje, bez ičega za šta bi se vredelo boriti i poginuti. Moglo bi se reći da smo, kao čovečanstvo, jednom zauvek prešli na onu stranu o kojoj je Dostojevski govorio, tvrdeći da ako Boga nema onda je sve dozvoljeno. Čovek današnjice se od Fernanda ne razlikuje toliko po sistemu uverenja i načinu promišljanja uloge čoveka u svetu, koliko samo po hrabrosti da prekrši zakone i nepisane moralne norme. Ono što plaši pri čitanju romana O junacima i grobovima jeste svest o tome da mnogi od modernih ljudi misle kao Fernando, imaju slične želje i prohteve, no ne krše pravila samo iz straha od osude i kazne, a ne zato što veruju u neku ideju koja bi ih u tome svakako sprečila. Utoliko se i mnogo manje razlikuju od Fernanda nego što bi voleli, ili bili spremni da priznaju. Ako se vratimo na kritike koje u Fernandu vide oličenje zla, moraćemo da dopustimo i tumačenje po kome je zlo u velikoj meri osnovna poluga koja pokreće svet ljudi.

Poslednje pitanje, „paranoik ili šizofrenik“, rezultat je jednog davnog razgovora sa prijateljem, i njegove pošalice koja je otprilike govorila sledeće: „Dok se paranoik preznojava na kauču psihoanalitičara, šizofrenik se ludo zabavlja“. Moguće je da je u pitanju i citat iz knjige koju je tada čitao. Prošlo je dosta vremena od tog razgovora, i ta rečenica nije baš tako glasila, ali je u najmanju ruku imala takav smisao. Smisao iste mogao je biti u svesnom izboru jedne vrste ludila, pod pretpostavkom da se neka vrsta ludila mora odabrati.

Paranoik ili šizofrenik?  Čemu smo bliži? Ima li smisla pretpostaviti da bi onaj upitani kome se na početku postavljaju sva tri pitanja istovremeno, odgovorio tako da uz odgovor „Ilijada“ nužno ide „Kastel“ a zatim „paranoik“? Da li to što pokušavam da izvedem kao zaključak navodi na misao da je čovek jednog drugog vremena, onog davnog, koji je verovao u tradicijom i verom utvrđene vrednosti, bio neka vrsta paranoika, sposoban kako za velika dela tako i za razorna, usled tih svojih korena, kao i da je utvrđivanje građevine njegovog života podrazumevalo da od sopstvenih zidova ne vidi ostatak sveta i da sve što je izvan smatra neprijateljem, ali da mu ti isti zidovi omogućavaju da sačuva bar nešto od onoga što je svojim životom sagradio ili tradicijom nasledio?

Za razliku od njega, čovek modernog doba možda se „ludo zabavlja“. Ima nečeg histeričnog u tom ludom zabavljanju. Čovek modernog doba nema strpljenja da gradi veliki zid kojim će opasati svoj brižljivo građeni grad. Nema ni grad. Nema ni sebe. On je Niko. Ali Kiklopa nije oslepeo. Kiklop ide za njim nepogrešivim, jednolikim hodom, i zbog njega se Niko ne osvrće unazad. Niko je veseo, ludo se provodi ili neprekidno jadikuje, ne dajući se nijednom od ta dva stanja, jer to su samo spoljne manifestacije njegove neutemeljenosti. A Kiklop se lagano približava. Moderan čovek opredeliće se bez i trunčice razmišljanja za odgovor „Odiseja“ u našoj misaonoj igri, jer to je priča o lutanju i avanturama onog koji menja svoja imena i lica. Ali junaka te velike priče koja je anticipirala buduće vekove, naizgled hladnog i racionalnog Odiseja, koji ispod maske možda krije svoju ranjivost, na kraju puta čeka voljena Itaka, jer je i pored svega imao dovoljno snage da do nje nađe put. Mada, to možda uopšte nije bila njegova zasluga, već su se bogovi smilovali na njega. Šta čeka junaka modernog doba, ima li Itake na kraju njegovog puta?

A i pukovnik Buendija će, nakon svih besmislenih bitaka, nastaviti da izrađuje svoje zlatne figurice u tišini svoje sobe. O čemu razmišlja pukovnik dok nastavlja da čini ono što ga je davno odvajalo od sveta u kome se plače i krvari? Da li analizira svoje godine date nečemu bez ikakve vere, nekoj tuđoj revoluciji, samo zbog prepuštanja trenutnom talasu koji ga je poneo (kao i Odiseja) negde gde možda nije želeo ići? U pitanju je prepuštanje sujeti, kaže Ursula, njegova majka.

Da li se osvrću Odisej i pukovnik, i da li razmišljaju o posledicama svojih lutanja? Ili su i njih i nas uverili da sve to kretanje zapravo nema nikakvog smisla i da smo svi osuđeni na olujne vetrove koje nam šalju, po njihovom nahođenju, surovi i nakazni bogovi, jednooki Kiklopi?

 

 Ilijada ili Odiseja? Kastel ili Fernando? Paranoik  ili šizofrenik?

 

Odgovor nismo našli, ali ovo je samo jedan eksperiment koji nema nikakve pretenzije da zavede čitaoca i usmeri ga na „pravi“ put. Oni vezaniji za stari način (za odabir jedne istine i za građenje čvrstih zidova), tvrde da je, sve dok se čovek ne opredeli, nemoguće bilo kakvo delanje. Oni drugi smatraju da opredeliti se automatski znači pogrešiti, i potom snositi krivicu zbog sopstvenih pogrešnih odabira. Možda je čak i najgore od svega pokušati biti „u sredini“ između ponuđenih opcija, i na taj način odbiti prihvatanje odgovornosti za sopstveni život i svet u kome živimo.

Ovaj tekst pretenduje samo da podstakne na preispitivanje i traženje sopstvenih rešenja, kao i na obnavljanje lektire. Homer je, kao i Šekspir, nudeći nam različite likove i različite pristupe životu, izbegao zamku opredeljivanja. I još jednom, ponavljam ono što je možda najvažnije – pokazao nam je da su s obe strane trojanskog zida ljudi jednako vredni, te da je ljudski život neprikosnoveno blago, kao i igračka u rukama bogova, istovremeno.

Jadranka Milenković

 

 

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments