Intelektualizam

Jedna od mnogih prilično ozbiljnih bolesti koja pogađa suvremenog čovjeka je intelektualizam. O ovom se zlu mogu reći iste stvari kao i o nekim drugim bolestima: da napada određenu vrstu ljudi, u određenim uvjetima, i da se obično pojavljuje u određenoj dobi; uzrok je nepoznat, a lijekovi koji se primjenjuju u procesu su ispitivanja u kojem se izmjenjuju uspjesi i neuspjesi.

Kao i uvijek, bolest započinje raspadanjem jednog dijela tijela. Kada um počne raditi bez reda i smisla, kad ideje postanu opsesivne i gomilaju se ne ostavljajući prostora drugim vidovima života, pomućeni um pati od intelektualizma. Ono što je do tada bilo zdrava vježba više ili manje razvijenih mentalnih sposobnosti, pretvara se u neobuzdanu želju da se sakupi sve više podataka, sve više i više brojki, da se pronađe uzrok – o čemu god da se radi – neobjašnjivom, da bi se razglabalo o nerazumljivom, da bi se prezrelo sve što ne prolazi kroz sito intelekta.

Takav bolestan čovjek je deformiran. “Glava” mu nerazmjerno raste, a svi se drugi aspekti istovremeno smanjuju: osjećaji se hlade, vjera se gasi, volja slabi, tijelo otupljuje. Sve što se ne može racionalizirati, ne zaslužuje biti živo.

O ovoj čudnoj i strašnoj bolesti govorimo zato što je sve više ljudi njome pogođeno i zato što se, nažalost, filozofiju često okrivljuje kao jedan od njezinih uzroka. U tom kontekstu, filozofiju se zamišlja kao intelektualnu vježbu u kojoj se kombiniraju svakojaki koncepti, od konkretnih do apstraktnih, i u kojoj riječ ima puno veću vrijednost od samog koncepta. Omiljeni način izražavanja intelektualizmom zarobljenog čovjeka je nerazumljiv, izuzetno kompliciran jezik, u većini slučajeva bez značenja, ali vrlo upečatljiv, zvučan i kategoričan, do te mjere da sprečava bilo kakav odgovor ili želju za dodatnim obrazloženjima.

Zbog svega navedenog, i pred alarmantnim porastom takve epidemije, želimo još jednom naglasiti autentičnu vrijednost filozofije kao sveobuhvatne djelatnosti koja nastoji razviti autentičnog čovjeka u svim njegovim mogućnostima izražavanja.

Razmišljanje i govor ne mogu se odbaciti, naprotiv, oni moraju biti povezani s odgovarajućim djelovanjem i osjećajem. Intelektualne sposobnosti su korisne ako osiguravaju dobro sredstvo za harmoniziranje ljudskog bića. Tijelo mora dobiti odgovarajuću pažnju, osjećaji se trebaju njegovati s istom pažnjom kao i ideje, a volju treba pokrenuti radi konkretnog postizanja najplemenitijih težnji.

Nova Akropola želi uravnoteženog čovjeka kojemu glava ne teži više od stopala, niti obratno.

Naznačena bolest, dakle, proizlazi iz neznanja, bez obzira na to koliko se um koristi. A najučinkovitiji protuotrov je mudrost, u kojoj se sve ljudske moći združuju kako bi postigle puni izraz svake od njih.

Zdrav čovjek može biti intelektualan, ali ne i intelektualist.

Sa španjolskog prevela: Martina Vukašina

Autor: Delia Steinberg GuzmánNova

Nova Akropola

AUTORSKI PROFIL

Tekst je priredilo i prenelo uredništvo portala P.U.L.S.E. Stavovi izneti u tekstu nisu nužno i stavovi koje zastupa redakcija.

2.3 3 glasova
Ocenite članak
Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest
0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments