Buddha – Iskustvo prolaznosti. Prije dvadeset i pet stoljeća, jedan je čovjek na sjeveru Indije, duboko dirnut tolikom ljudskom patnjom i njezinom rasprostranjenosti u svijetu, odlučio pronaći rješenje. Njegova ga je potraga odvela do mnogih učitelja, mnogih znanja i tehnika za istraživanje Istine i Stvarnosti, da bi na kraju, dosegnuvši prosvjetljenje, posvetio ostatak svog života učeći ljude kako nadvladati patnju.

Buddha, koji je za sebe tvrdio da je samo čovjek, počeo je poučavati, a nekoliko stoljeća kasnije njegove su riječi sakupljene u djelu Dhammapada, što u prijevodu znači “Put Dharme, univerzalnog zakona života”. Poučavao je da patnju uzrokuju žudnja, mržnja i neznanje, i da korijen sve patnje leži u nama. Poput mnogih mudraca, Buddha je isticao da je jedino ­spoznajom sebe moguće suočiti se s temeljnom istinom koja se nalazi iza velova našeg vlastitog zaborava.

Ključni aspekt Buddhina učenja bio je taj da je mudrost koju primimo od drugog posuđena mudrost koja ostaje na razini intelektualnog plana, dok mudrost koja proizlazi iz našeg osobnog iskustva ima moć istinski nas preobraziti. Ne može nas osloboditi tuđa spoznaja istine. Što god je izvan nas, ostaje daleko. Istinu je moguće izravno spoznati samo u sebi samome.

Buddhina učenja našla su svoje mjesto u raznim tradicijama širom svijeta, no jedna iznimno praktična metoda iz kanona Pali, pomoću koje je moguća izravna spoznaja stvarnosti, postala je neprocjenjivi doprinos za cijelo čovječanstvo. Radi se o drevnoj tehnici meditacije zvanoj Vipassana Bhavana ili “uvid u istinsku prirodu stvarnosti”. Riječ passana znači “vidjeti”, a vipassana “vidjeti kroz” ili “vidjeti stvari onakvima kakve doista jesu.”

Vipassana je tehnika nepristranog promatranja osjetilnih pojava u tijelu tijekom postojanog mira ili spokoja, što rezultira sve većom svjesnošću, koja u konačnici zaranja duboko u svijest o univerzalnoj istini.

Zašto je Buddha izabrao osjete kao prijenosnik do uma? Kao što piše u Satipatthana Suti, mi doživljavamo stvarnost posredstvom osjeta. Naša su osjetila vrata kroz koja doživljavamo vanjski svijet. Naš um generira ideje, misli, osjećaje i sjećanja, koji dodatno obogaćuju i produbljuju naš doživljaj života.

Naši osjeti su, dakle, razdjelnica između naših fizičkih i mentalnih aspekata. Promatranjem svojih tjelesnih senzacija, možemo promatrati svoj um.

Osjetilne su pojave stalno prisutne u cijelom našem tijelu. Suvremena znanost govori nam da svaka aktivnost ili iskustvo proizvodi određene biokemijske reakcije u našem tijelu kojih obično nismo svjesni.

Vipassana toliko jača našu svijest da možemo iskusiti i suptilne pojave te spoznati da one neprestano nastaju i nestaju, pojavljuju se i prestaju.

To je početak svjesnosti o prolaznosti. Ustrajnom vježbom čovjek uči na te pojave ne reagirati instink­tivno. Umjesto toga, vježba postojanu mirnoću u svim situacijama, bez obzira radi li se o grubim ili suptilnim, ugodnim ili neugodnim pojavama. Buddha je govorio da se umno djelovanje odvija u četiri koraka ili procesa.

Svijest počinje djelovati u trenutku kada um stupi u kontakt s fizičkim ili mentalnim predmetom svog promatranja i primi podražaj.

Opažanje je kada um prepozna te razmatra i određuje predmet svog opažanja. Na osnovu toga, stvara se doživljaj koji u konačnici kulminira određenom reakcijom. Ovi se procesi obično odvijaju toliko brzo da nismo ni svjesni dvaju središnjih procesa. Mi samo prepoznajemo podražaj i reakciju.

Vipassana vježba našu svjesnost kako bi nam omogućila odvajanje doživljajnog procesa našega uma od procesa reakcije.

Zadržavanjem smirenosti kroz sva iskustva dobivamo mogućnost odabiranja uravnoteženog odgovora umjesto instinktivne, uvjetovane ili emotivne reakcije. To je možda ono što tehniku Vipassane razlikuje od ostalih tehnika meditacije. Neke se tehnike koriste mantrama, pjevanjem ili molitvom. Neke se služe vizualizacijom – okruženja, forme ili božanstva. Mnoge od ovih tehnika mogu biti djelotvorne na različite načine. No svaka od njih može potaknuti fokusiranje uma i njegovo preusmjeravanje s iluzornog, prolaznog aspekta života. Njihov je cilj uzdići čovjeka u stanje duboke zadubljenosti koja rezultira osjećajem lakoće ili sreće, kako bi se čovjek nakon tog iskustva osjećao obnovljeno, revitalizirano i spremno nositi se s izazovima. No koliko god bile djelotvorne, niti jedna od ovih tehnika sama po sebi ne nudi rješenje za patnju.

Ustrajnim vježbanjem mirnoće uma u odnosu na bol ili ugodu, Vipassana nam daje oruđe kojim odvajamo iskustvo od naše reakcije na to iskustvo, omogućujući nam da se končano oslobodimo čvrstog stiska patnje.

Mnoge religije spominju ovo odvajanje. Bhagavad Gita, primjerice, potiče nevezivanje za plodove djelovanja. Biblija traži da “okrenemo i drugi obraz”. Suvremena psihoanaliza zahtijeva da “zamijetimo vlastite osjećaje”, jednako kao što se na seminarima upravljanja ljutnjom traži da “promatramo” svoju ljutnju. Vipassana nudi tehniku koja je prošla ispit vremena te sustavno uči kako to učiniti. Ključ je u ustrajnoj vježbi.

Buddha je govorio da se umno djelovanje odvija u četiri koraka ili procesa.

Svijest počinje djelovati u trenutku kada um stupi u kontakt s fizičkim ili mentalnim predmetom svog promatranja i primi podražaj.

Opažanje je kada um prepozna te razmatra i određuje predmet svog opažanja. Na osnovu toga, stvara se doživljaj koji u konačnici kulminira određenom reakcijom. Ovi se procesi obično odvijaju toliko brzo da nismo ni svjesni dvaju središnjih procesa. Mi samo prepoznajemo podražaj i reakciju.

Mi reagiramo u svakom trenutku svog života. Mislimo da su naše reakcije neovisne. U stvarnosti, međutim, mi instinktivno reagiramo na osjetilne pojave, a te su reakcije rezultat naše prijašnje uvjetovanosti. Neke od njih su toliko duboko ukorijenjene da smo gotovo nemoćni kada se počnu javljati.

Istodoban i razmjeran razvoj svjesnosti i smirenosti, kaže Buddha, vodi nas oslobođenju. Svjesnost bez smirenosti mogla bi nas odvesti do preosjetljivosti na osjetilne pojave, što može izazvati stanje destabilizirajuće reaktivnosti, dok smirenost bez svjesnosti može rezultirati zatomljivanjem, prikrivanjem i održavanjem stanja neznanja o patnji i osjetilnim pojavama koje su duboko u nama.

Kako postupno i ustrajno napredujemo do točke nereagiranja, koliko god prolazne prirode ona bila, započinjemo i s procesom pročišćenja uma. Vježbanjem pribranosti pred neugodnim pojavama, iskorjenjujemo odbojnost. Vježbanjem smirenosti pred ugodnim pojavama, postajemo jači u borbi protiv žudnje. A vježbanjem spokoja pred neutralnim pojavama, počinjemo brisati neznanje. To je iskustvo istine o patnji i istine o prestanku patnje u okviru vlastitog tijela; naša tijela svjedoče istini o prolaznosti.

Kaže se da su posljednje Buddhine riječi upućene njegovim učenicima bile: “Sve što je stvoreno podložno je propadanju. Vježbajte ustrajno kako biste ­spoznali tu istinu.”

Učenje tehnike Vipassana ne može samo po sebi podariti mir, kao što ni učenje tehnike jedrenja ne može zajamčiti mirno more. Dokle god u našoj pod­svijesti postoje uvjetovani refleksi, oni će nas, bez obzira na to koliko odlučni mi bili, nadvladati. Primjena ove tehnike je jedino pravo rješenje za promjenu sebe. Kada potpuno i posvećeno zaronimo duboko u sebe da bismo razvijali svjesnost i smirenost do najdubljih razina, a zatim tu praksu primjenjujemo u svom svakodnevnom životu, Vipassana postaje oruđe pomoću kojega opažamo stvarnost onakvom kakva jest, ne samo kada meditiramo, već u svakom trenutku.

Za onoga koji je iskusan u tehnici Vipassane, jasno i stvarno poimanje prolaznosti svijeta, svega što sačinjava taj svijet, uključujući ono što zovemo “Ja”, ključ je oslobođenja. Samo čovjek ima moć shvatiti ovu istinu. Nijedno drugo živo biće na ovom planetu nema sposobnost za takav skok. Buddha nam je pokazao da ustrajnim vježbanjem možemo postići prosvjetljenje. Dar njegovih učenja, njegove žrtve i njegove nepokolebljive vjere u ljudski potencijal nalaže nam da učinimo nekoliko koraka naprijed prema vlastitoj evoluciji. Ne postupiti tako značilo bi zanijekati vlastiti veličanstveni potencijal ljudskog bića, te okusiti osjećaj promašenosti zbog neostvarene prilike.

S engleskog prevela: Marijana Jarža
Autor: Manjula Nanavati

Izvor: Nova Akropola

Tekstovi o religiji na portalu Pulse

  Budizam, Društvo, Nova Akropola, Religija