Ispovesti – Aurelijan Avgustin

 
„Ispovesti“ Aurelijana Avgustina, biskupa iz grada Hipo u severnoj Africi (danas Alžir) s kraja IV veka, predstavljaju jednu od onih knjiga koje bih mogao nazvati „totalnim“ delom (svaka velika literatura je na neki način totalno delo) jer sadrže razmatranja o bitnim temama ljudske egzistencije i sveta oko nas, od priče o Avgustinovom odrastanju, prikaza intelektualnog sazrevanja jednog čoveka s kraja antike, i koje uključuje ponošto od psihologije, antropologije, fenomena razumevanja (kognitivna nauka), do razmišljanja o funkcionisanju ljudskog „ja“ (duše), odnosa čoveka i čula prema okolini, odnosa memorije i svesti i naravno najvažnijeg – odnosa čoveka i ideje Boga, pitanja o suštini bića i stvari, pojma vremena i pokušaj razumevanja univerzuma koji nas okružuje, a ima tu i mističnih pasaža. Čovek i svet. Vernik i Bog.
 
 
Ispovesti su istovremeno i autobiografija i filozofsko – teološki traktat, kao i duboko humano samoispitivanje jedinke o tome ko je i šta je i na koji način je postala ono što jeste.  Ovo je u suštini, kako neko napisa, knjiga sa teškim temama ali ipak ne suviše teška za čitanje jer elegantan stil i polet i energija autora, nose i čitaoca i daju mu podstrek da prođe i kroz delove teksta koji su na prvi pogled manje zanimljivi. Ono što je hrišćanstvo donelo i pružalo, a što nisu imala (ili su u klasično doba izgubila) paganska verovanja, to je ta nemerljiva ljudska emocija, taj „plamen u srcu“, koji se jasno čita i oseća iz Aurelijanovih spisa, a koji je, plamen, u stvari „zapaljen“ u dušama ljudi, odnosno Isusovih pratilaca i nastavljača još sa pojavom „Blage vesti“ (što je značenje reč Jevanđelje).
 
 
Avgustin spaja hrišćansku misao sa monumentalnim kosmološkim vizijama poznih antičkih pisaca, poput neoplatoniste Plotina (a ima kod njega i podosta od klasičnih Grka, doduše uz posredovanje Cicerona, čija su dela Avgustina u mladosti podstakla „da voli mudrost“). Aurelijanovo delo je delo za sva vremena. Inspirisao je mnoge, od Tome Akvinskog do Dekarta i Rusoa, koristio ga je Frojd u svojim psiho-analizama (libido i Edipov kompleks –Ispovesti sadrže neke od najlepsih i najtoplijih stranica koje je neko ikada posvetio majci, posebno takvih tekstova nije bilo u antici) bio je inspiracija između mnogih, poput Hajdegarevog „Biće i vreme“ (uzgred, Hajdegareve teške tekstove, za razliku od Avgustina jedva mogu da čitaju i stručnjaci). A iznova je aktuelan i kod postmodernista, od Deride do filozofa Liotara.
 
 
Ispovesti su knjiga koja se, možda ne mora hitno pa ni obavezno pročitati, jer nije tek literatura, nego misaono traženje – ali to je veliko i inspirativno delo koje se uvek može isčitavati. Sveobuhvatno delo – poput Biblije, Platona, velikih epova, “Hiljadu i jedne noći”, Don Kihota, Dostojevskog ili Šekspirovih dela – knjiga od onih biranih, koje se nose na pusto ostrvo.
 
Citati iz Ispovesti:
 
„Duboki ponor je čovek…lakše je izbrojati vlati njegove kose nego promene njegovog srca“
„Tražio sam način da zavolim, toliko sam voleo ideju da volim“
„Šta mi je bliže ako ne ja sam“
„U čoveku postoje mesta za koja čak ni čovekov duh ne zna“
„Moja memorija je velika snaga, vrtoglava zagonetka , moj Gospode, skrivena dubina neograničene složenosti; i to je moja duša; i to je ono što sam ja.“
„Tražio sam poreklo zla i nisam našao rešenje“
„Sve što jeste, jeste dobro“
„Šta je vreme? Ako me niko ne pita, znam. Ali ako me pitate i ako pokušam da objasnim – ne znam“
„Gde bi moje srce moglo pobeći od moga srca? Gde bih mogao pobeći od samoga sebe?“
„Daj mi ono što volim, jer ga volim, Ti koji si mi dao da volim“
 
Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments