Između skromnosti, srama i moći – Afrodita Knidska

Između skromnosti, srama i moći – Afrodita Knidska

 

Ludovisi Throne (460 BC), Afrodita i sluškinje
Ludovisi Throne (460 BC), Afrodita i sluškinje

Među spisima i ostvarenjima viševekovnog nasleđa Antičke Grčke pronalazimo relevantne podatke o životu i idealima prosečnog građanina, te i o svemu što sazdaje njegovu socijalnu ulogu, ali i ono intrigantnije – njegovo misleće ”ja”. Često se promišlja o tome da li je čovek savremenog doba u mogućnosti da interpretacijom pročitanog ne salomi esenciju antičkog sveta koja se na toliko načina oslanja na sebi svojstvenu eteričnu komponentu, gotovo neovisno pozicioniranu u odnosu na političke i filozofske varijacije. Savremeni pogledi na Antičku Grčku, pogotovo na najreprezentativnija umetnička i filozofska ostvarenja iskvarena raznovrsnim reprodukcijama i prevodima, pretenduju da istaknu negativne aspekte ovog, kako se nekad smatralo, zdravog duhovnog i društvenog uređenja i njegovog neopozivog uticaja na Zapadnu civilizaciju.

Praksitelova Afrodita Knidska
Praksitelova Afrodita Knidska

Praksitelova monumentalna skulptura Afrodita iz Knida, ili Afrodita Knidska, izrađena je oko 360. godine pre nove ere. Ova skultpura se, usled jednog istaknutog obeležja koje je izdvaja, smatra inovacijom i svojevrsnom začetnicom ”avangarde” u helenskim ostvarenjima : boginja je prvi put prikazana potpuno naga. Ipak, kao što autor Nanette Salomon zaključuje, još značajnije od nagosti za ovo vajarsko delo jeste pozicija ruku Afrodite, nenametljiv, ali prilično sugestivan pokret prikrivanja pubisa. Usled ovog pokreta, tokom godina , sve skulpture koje su se pravile po uzoru na Praksitelovo rešenje prikrivanja pubičnog dela, zvale su se pudica, što je označavalo skulpture u tkzv. skromnoj ili postiđenoj pozi. Ali, zašto bi ovo ostvarenje tendenciozno dobilo naziv skromna poza i zašto bi antička boginja imala potrebu da prikrije svoje genitalije u dobu kada bogovi poput Dionisa, Hermesa, Zevsa i drugih, veličaju božansku nagost? Kako bi se našao odgovor na takvo pitanje, potrebno je zaviriti u istorijski razvoj antičkih kanona, vratiti se u prvi period kurosa (kouroi) i kore (korai) iz šestog i petog veka p.n.e. Još tada, na samom početku velelepnih ostvarenja koje karakterišu grčku skulpturalnost, uočava se vrlo istančano diferenciranje u prikazima muškog i ženskog tela. Kuros reprezentuje potpuno nago telo mladića, dok je njegov ženski par, kora, prekrivena draperijom. Kulminacija ovakve vizuelne asimetrije jeste delo nastalo vekovima kasnije, Doriforos, Polikleta, na kojem je očit paroksizam predstavljačke perfekcije muške autonomije, izražajnosti i muskulature. Duga tradicija izrađivanja monumentalnih skulptura, sa druge strane, boginje je bez izuezetka odevala, bar polovično. Razvijalo se umeće dočaravanja draperije koja prekriva donji deo trupa, te i plastičnosti nabora tkanine kao doprinosa estetskom utisku o ženskom telu. Skulpturom koja prikazuje bogove sugerisala se autonomija i prirodnost muškog tela, tela na kojem penis u svojoj ogoljenosti nije ništa manje ili više uočljiv u odnosu na bradu, koleno ili usne. Na izvestan način, ovo je odraz društvenog uređenja polisa u kojem je muškarac posedovao neprikosovenu vladajuću moć i samodovoljnost. Homoerotizam, takođe, svoj objekat bazirao je prvenstveno na muškoj lepoti i legitimnom divljenju muškom telu od strane drugog muškarca.

Žensko telo, međutim, svoje estetsko bogatstvo izražavalo je raskošnom dekoracijom draperije, kanon koji je prva obnažena boginja, Praksitelova Afrodita, izmenila odbacivši draperiju.

Hermes, Praksitel, 480-320 p.n.e
Hermes, Praksitel, 480-320 p.n.e

U Aristotelovoj Politici, predočene su vrline koje se mladim Grcima i Grkinjama društveno nameću u toku najranijeg obrazovanja, između četrnaeste i dvadesete godine. Ove vrline dele se na muške i ženske, odnosno različito se razumevaju i tumače u zavisnosti od pola mladog čoveka i pozicije u društvu. Reč sophrosyne označava zdrav um, trezvenost i, najbitnije, samokontrolu. U ovakvom kontekstu, to je muška vrlina. Za mladu devojku, ista reč odnosi se sekundarno na čednost, a prvenstveno na poslušnost. Aristotel objašnjava kako mlada žena nema svest o skromnosti, niti imperativ poslušnosti, stoga se ta vrlina mora implementirati u njen karakter u periodu odrastanja i ugraditi u njen duh. Inovacija prikazana na skulpturi Afrodite Knidske ubrzo je motivisala brojne kopije i reprodukcije u antičkom svetu nastale pod nazivom venus pudica/ skromna venera, sramežljiva, poslušna venera/. Manir predstavljanja nage boginje počeo je da se usvaja kao potpuno prihvatljiv ukoliko boginja prikriva pubis na ovaj ili onaj način. Pored nje nalaze se ćup i draperija, sugerišući da se Afrodita upravo okupala, stidljivo i smerno prekrivši genitalije usled našeg pogleda. Neizbežno je postaviti pitanje zbog čega jedna boginja ima potrebu da ovim laganim, ali nužnim pokretom ruke prikrije pubis, dok Hermes ili Dionis iskelasni u istom periodu potpuno razotkrivaju obeležja svoje polnosti koja ne remeti njihov status božanskog ? Kodovi prikazivanja muškog i ženskog prirodno su dosledni shvatanjima okruženja u kojem nastaju. Svakako da možemo ovaj pokret ruke razmatrati kao pokret izazvan stidom, ali i kao nešto sasvim suprotno – pokret koji eksplicitno privlači pažnju i upućuje na izvor plodnosti, na neprikosovenu suštinu jedne boginje. Misterija obilja laganim pokretom ruke, prstiju i poze razotkriva se u prikrivanju koje još više ističe punktum. Specifičan oblik ćupa koji nalazimo kao deo skulpture pored Afrodite  u raznim tradicijama impregniran je aluzijom na vulvu i simbolička je ekstenzija ženskih aktova nastalih vekovima kasnije. Savremeni začetnici tkzv. nove istorije umetnosti promatraju gest prikrivanja pubisa kao izazvan stidom i kao pokazatelj ranjive ženske pozicije u društvu, dok bi alternativno tumačenje moglo potpuno da odbaci ovakav zavodljivi pristup. Upitno je da li prva verzija obnažene Afrodite i nekolicina reprodukcija potom prikazuju zadršku ili stid, almbivalentnost utiska sama po sebi pobuđuje dilemu. Rimska verzija Afrodite Knidske, nazvana Venera, prikazana je kao uistinu postiđena, prikrivajući pubis, ali i grudi, činivši statuu mnogo više erotizovanom zbog nemogućnosti da se izbori sa sopstvenom nagošću i da je obrgrli, delujući dvosmisleno u svojoj nameri. Ovo je ipak, daleko od onoga što je Praksitel prikazao na originalnoj veriziji.

 Capitoline Venus, rimska kopija sa prikrivenim gornjim i donjim delom

Capitoline Venus, rimska kopija sa prikrivenim gornjim i donjim delom

Da li je kod Praksitela u pitanju mistifikacija tih neodređenih i neusiljenih pokreta prstiju koji samo upućuju na genitalije, ali su zapravo aluzija na nešto više od polnog organa, te je neumesno ili bar izlišno prikazati pol ako je namera upravljena ka sakralnom aspektu ženskog principa ?

cnidus_aphrodite_altemps_inv8619

U kasnijim epohama, poza prikrivanja biće lišena dileme o stidu i implicitno će sugerisati ono što je u antičkoj Grčkoj možda samo naznačeno. Za slikarstvo ranog hrišćanstva, Eva će vizuelno preuzeti ulogu venus pudica, a slikari rane i kasne renesanse takođe će ponavljati ovaj gest u drugačijim naracijama. Na kraju, priča o mističnom pokretu prikrivanja može se svesti na kontekst i nameru specifičnih epoha i tvoraca, ali i na onog koji tumači.

Lucas the Elder Cranach, Eva, 1531
Lucas the Elder Cranach, Eva, 1531
Titian, Venus Urbino, 1538
Titian, Venus Urbino, 1538
Boticcelli, Venus (detail), 1480

Napomena: tekst je inspirisan temom koju je otvorila autorka Nanette Salomon, pod nazivom The Venus Pudica

Za P.U.L.S.E  Luna Jovanović

Blog LunaO

Tekstovi o slikarstvu na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments