Japanske priče o duhovima – spiritualnost i horor

Bilo je to noću, pod mesečinom, u rano leto, godinu nakon velikog cunamija. Dok su se talasi blago rasipali po plaži ponegde prekrivenoj maglom, Fukudži je primetio dvoje ljudi kako hodaju jedno uz drugo: ženu i muškarca.

Fukudži se sledio. Žena je bez sumnje bila njegova supruga.

Pozva je po imenu. Ona se okrenu i nasmeja. Fukudži potom vide i ko je bio muškarac. On je bio zaljubljen u Fukudžijevu ženu još pre nego što su se njih dvoje venčali. Oboje su poginuli u cunamiju.

Fukudžijeva žena doviknu mu, preko ramena: “Sada sam udata za ovog čoveka”.
“Ali zar ne voliš svoju decu?”, zavapio je Fukudži ka njoj. Njegova žena tad je zastala i počela da jeca.

Fukudži načas tužno pogleda u stopala, ne znajući šta još da kaže. Kada je podigao pogled, žena i muškarac već su odšetali dalje.

Iz knjige Tōno Monogatari ili Legende Tonoa (1910) Kunija Janagite, u prevodu autora

Ovo je istinita priča. Ili je bar čovek koji ju je zabeležio želeo da njegovi čitaoci u to poveruju. Kunio Janagita bio je jedan od prvih japanskih folklorista. Prikupio je takve priče iz japanskog sela Tono, sa severoistoka regiona Tohoku i objavio ih pod naslovom Legende Tonoa 1910. godine. Nadao se da će kod stanovnika velikih, modernih gradova poput Tokija i Osake ponovo pobuditi osećaj za tajne prirode i njenu magiju, nepoznate svetu, koji su ti ljudi, brinuo se on, počeli da gube, zanemarujući ga u svoj buci, smogu i razbibrigama gradskog života.

Kunio Janagita foto: Wikipedia
Kunio Janagita foto: Wikipedia

Stotinu i jednu godinu kasnije su priče veoma nalik Fukudžijevim pričane po Japanu. Ogroman zemljotres 11. marta 2011. podigao je visoki zid prljave vode, šaljući ga ka unutrašnjosti obale Tohokua. Snimci na televiziji, napravljeni iz helikoptera, prikazivali su poznata mesta najednom opustošena i prekrivena muljavim jezerima, dok je sve ono što čini svakodnevicu, kuće, kancelarije, mostovi, vozila, usisalo more ili je uništeno i razbacano kojekuda po jedva prepoznatljivom pejzažu. Ljudi su se mučili da dođu do svojih voljenih, prvo preko telefona, a potom pretražujući krš nakon što se voda povukla. Neki su nastavili da tragaju nedeljama, mesecima, čak i godinama, dok se bilans žrtava i nestalih približavao broju od 20.000.

Oni što su preživeli katastrofu uskoro su počeli da vide i osećaju prisustvo duhova. Muškarci i žene, obučeni u toplu odeću u jeku leta, pozivali su taksije i iščezavali na zadnjim sedištima. Kamion igračka, koji je pripadao malom dečaku stradalom u cunamiju, kretao se i zastajao po sobi. Jedna žena otvorila je vrata strancu sa kog se cedila voda i on ju je zamolio da se presvuče. Otišla je da mu nađe neku odeću. Kada se vratila, tamo je stajala gomila ljudi, svi mokri do gole kože.

Bile su to nove Legende Tonoa u nastajanju. Ali zašto bi Japan, toliko često opisivan kao sekularna, moderna država sa visokom tehnologijom, oličenje onoga od čega je Janagita strahovao, postala dom svemu ovome? Odakle dolaze japanski duhovi? I kakvu poruku nose?

Svest Japanaca o duhovima (yūrei) seže vekovima unazad, ukorenjena je u ideje pravde i nepravde i u strahu od nedovršenog posla. Ako se porodica stara o duhu preminule osobe, priredi joj pristojnu sahranu, moli se za nju i posećuje joj grob, onda je ona u stanju da u miru pređe na onaj svet. Preminuli odande paze na svoje još žive rođake, pružajući im pomoć i zaštitu. Svake godine, u leto, oni se vraćaju na ovaj svet, gde ih njihove porodice dočekuju na festivalu Obon, uz hranu, piće, vatromete i ples.

Ljudi koji umru iznenada, nasilnom smrću, tuđom krivicom ili sami druga su priča. Njihovi nemirni duhovi mogu da se vrate u svet živih i traže zadovoljenje. Posebno su duhovi žena još odavno česti likovi u japanskim pričama, na slikama, duborezima i u kabuki komadima: predstavljene kao izrazito mršave prilike, praznih očiju i dugom, puštenom kosom koja im pada niz lice i preko bele budističke mrtvačke haljine.

Neki od najpoznatijih ovakvih duhova su ubume: žene preminule na porođaju. Jedna od klasičnih priča govori o ženi koja bez reči kupuje slatkiše u radnji, spuštajući sasušeni list u ćup za plaćanje. Zbunjeni trgovac prati je do kuće – do groblja, gde ona nestaje iznad parčeta zemlje. Odozdo se čuje plač. Pošto raskopaju ilovaču, pronađu telo žene dok steže uz sebe živu bebu, za koju je tražila hranu.

A čuveno delo japanske književnosti, Priča o Genđiju (oko 1000. godine nove ere), donosi još jednu vrstu priča o duhovima: ikiryō, živ ili lutajući duh, isteran besom ili ljubomorom iz tela žive osobe, koji muči ili se krvavo sveti neprijateljima.

Poruka ovih prizora i sličnih priča često nosi i pouku. Živi, jezivi primeri nepočinstava i njihovih posledica služili su tome da prenose suštinu budističkog učenja ljudima kojima je nedostajalo formalnog filozofskog obrazovanja, ali su ih, osim što su imali potrebu za zabavom, veoma zanimale i ljudske slabosti. U vreme kada je Janagita preneo Fukudžijevu priču stanovnicima gradova s početka 20. veka, to je počelo da se menja: japanske priče o duhovima počele su da odražavaju zbunjenost koja prati nagle promene.

Janagita se, sa svoje strane, trudio na početku svojih Legendi da istakne da je priče poput Fukudžijeve zabeležio upravo onako kako ih je “osetio”. One će, nadao se, biti sredstvo da se sačuva i prenese širom Japana nešto od načina na koji su ljudi iz Tonoa doživljavali život: nešto još netaknuto, ili neukaljano, gakusha kusai koto, iliti stvarima koje “nose zadah (moderne) učenosti”. Pod tim je podrazumevao sve veće oduševljenje mogućnostima da se problemi rešavaju tehnokratskom objektivnošću, najočiglednije sadržanoj u nauci i tehnologiji, pred kojom su drugi načini ljudskog saznanja i opštenja sa svetom, od intuicije, preko mašte do čuda i čuđenja, u opasnosti da iščile.

Ženski duh iz “Knjige sa ilustracijama stotine demona” (oko 1730. godine) foto: Wikipedia

Izgledalo je da se shvatanje natprirodnog kod Japanaca menja: od toga da živi nastoje da umire duše umrlih do toga da se mrtvi pozivaju da umire duše živima, da ih spasavaju od neprilika (i izmeštenih prilika) savremenog života i podsete ih na starije, prirodnije i potpunije načine u opažanju sveta i življenju u svetu.

Premotajmo brzo ceo vek i čini se da su, u senci katastrofe 2011. godine (zemljotresu i cunamiju, za kojim je sledila nuklearna katastrofa), duhovi Japana ponovo smerali nešto novo.

Uski puteljak krivuda tamo-vamo, ali sve vreme vodi ka gore kroz bujnu šumu. Zelenilo se postepeno proređuje, ustupajući mesto jezeru smeštenom u lunarnom pejzažu sa belim kamenom, pod ko škriljac sivim nebom. Tanki mlazovi pare povremeno izbijaju iz pukotina u kamenu, dok je kamenje okolo nabacano na gomile, u humke visoke oko metar i široke nekoliko metara. Na prvi pogled, sve izgleda kao stovarište šljunka. A zapravo, to su spomenici, u znak sećanja na ljude koji su živeli najkraće. Mladi parovi okupljaju se oko njih, skoro bez reči. Na vrhovima spomenika, kraj statuete Jizoa, zaštitnika dece i putnika, pobodene su plastične igračke – vetrenjače u veselim nijansama roze, plave i žute boje. Nešto čime se bebe i deca igraju, sa one strane.

Ovo je mesto zakočeno između živih i mrtvih: vrh vulkanske planine poznate kao Osorezan (Planina straha), smeštene na severnom kraku glavnog japanskog ostrva, dugo smatran ulazom u podzemni svet.

Topla para izbija iz tvrdog, kamenitog tla, kroz prednje dvorište posuto oblucima šljunka oko kompleksa drvenih građevina budističkog hrama Bodai-dži kojim upravlja soto zen sekta. U vazduhu miriše mešavina sumpora i tamjana, dok tanak mlaz vrele, žute vode teče ispod staze do hrama, sagrađene na drvenim stubovima. Efekat je to jednog od ljudskih nastojanja da pronađe nesigurni kompromis sa nečim njemu potpuno stranim i nadmoćnim. Bodai-dži je tu, u ovakvom ili onakvom obliku, više od 1.200 godina. A opet deluje nekako privremeno, kao da je nakratko tu.

Ovo mesto snažno je delovalo na glavnog sveštenika hrama, Džikisaija Minamija. On o smrti razmišlja još od svoje mladosti, pitajući se kako nešto tako uopšte može da postoji na svetu, opsednut idejom da, iako misli da nije još ni “započeo” samog sebe, ipak mora sam sa sobom da živi. Otkrio je mrtve kao nešto što naziva “veoma stvarnim prisustvom”. “Oni zaista postoje”, kaže mi dok razgovaramo u jednoj od građevina u hramu. “Jednako snažni kao ovaj sto, nekad i više. To je sasvim drugačije od onoga da postoje u sećanjima”.

U martu 2011. su mrtvi igrali razne uloge u pružanju utehe živima. U nekim krajevima je viđanje voljenih koji su preminuli shvaćeno u smislu psiholoških teorija o gubitku i žalosti. “Halucinacije zbog gubitka voljene osobe”, kako se nazivaju, podrazumevaju da osoba vidi, čuje ili oseća prisustvo preminulog. To se smatra prirodnim i često savršeno zdravim sredstvom psihološkog oporavka, svakoga, svugde, a posebno na takvim mestima kao što je Tohoku, gde se starije stanovništvo oseća opuštenije pred duhovima nego pred psiholozima i psihijatrima.

U Tohokuu je ženska šamanska tradicija među starosedeocima više od 1.000 godina nudila drugačiju vrstu pomoći. Dok je festival Obon proslava uspešno zaključenog posla – živi i mrtvi dobro se ophode jedni prema drugima, kroz dobro postavljene veze – cunami je 2011. iznenada otvorio pukotine kakve je jako teško zaceliti. Jedva da je bilo vremena za oproštaje. U ovakvim okolnostima je šamanka mogla da pomogne da se nadomesti taj nedostajući deo veze pozivajući duh rođaka svog klijenta i govoreći njegovim ili njenim glasom: ubeđujući ih da je preminuli spokojan i da pazi na njihovu porodicu s onog sveta.

OSOBA KOJA JE ŽIVA, ALI VAM JE POTPUNO NEPOZNATA, NIJE STVARNA NA BILO KOJI NAČIN KOJI BI VAM NEŠTO ZNAČIO. A, OPET, NEKO MRTAV MOŽE DA UTIČE IZUZETNO SNAŽNO, I TO NE SAMO NA SVOJE VOLJENE.

Minamijev pogled na “stvarnost” mrtvih ponovo je drugačija. On navodi primer žene stradale u cunamiju 2011. godine, ostavljajući za sobom muža i malu ćerku. Isprva je Minamiju bilo teško da im nekako olakša bol, jer ni otac ni ćerka nisu bili u stanju da govore o majci.

Ćerka je mislila da će, ako priča o svojoj mami, njen tata biti tužan, pa je ćutala i nosila sve u sebi. Otac je, takođe, ćutao o svojoj ženi, da ne bi uznemirio ćerku. I tako nijedno od njih nije govorilo o osobi koja im je najviše značila. A to nije vodilo nikuda.

Majčina pojava je i dalje bila suviše stvarna, kaže Minami. Pa iako bi sve moglo da deluje prosto kao izuzetno živo sećanje, Minami ponavlja da to nije samo to. Niti ga zanima mogućnost da se duh prizove u bukvalnijem smislu poput onog u šamanskoj tradiciji. O “duhovima” i “dušama” često se govori previše banalno, olako, kaže on. Umesto toga, on podvlači razliku između stvarnog i virtuelnog. Virtuelno može da se uključi i isključi. Sećate se nekoga tako što ih “prizovete u svest, po potrebi”. Stvarno je mnogo drugačije: osoba je tu, hteli vi to ili ne, “nezavisno od vašeg čina, namera ili osećanja”.

To pitanje da li je osoba “stvarna” ili nije, prema Minamiju, prethodi onom da li živi ili ne živi u telu. Osoba koja je živa, ali vam je potpuno nepoznata, nije stvarna na bilo koji način koji bi vam nešto značio. A, opet, neko mrtav može da utiče izuzetno snažno, i to ne samo na svoje voljene. On kao primer navodi Severnu Koreju, čiji projektili su u skorije vreme nadletali nedaleko od Osorezana. “U toj zemlji”, kaže, “nema ničega stvarnijeg od preminulih prvog i drugog diktatora”.

Da Minami govori o nečemu većem od uspomena, prizvanih ili neprizvanih, većem od nasleđa, porodičnog ili nacionalnog, postaje jasno kada svoju analizu primeni ne samo na priču o mrtvima, nego i na žive. U žaljenju ili “krivici preživelog”, posebno posle velikih tragedija kakva je ona posle cunamija 2011, sadržan je, tvrdi on, važan refleksivni element, koji je lako prevideti. Oni koji pate susreću se iznova, a možda i po prvi put, sa pitanjem sopstvenog postojanja. Oni se suočavaju ne samo sa pitanjem zašto je neko drugi umro, dok su oni još živi, nego zašto su uopšte živi: “Oni ne znaju zašto su ovde; ne znaju zašto su rođeni; ne znaju zašto će umreti. To je u direktnoj vezi sa bazičnim egzistencijalnim angstom”.

Otud delimično dolazi i naša potreba za pričama o duhovima, kaže Minami. One loše su “baš konvencionalne; gubite onaj živi osećaj stvarnosti”. One dobre usmeravaju nas ka duboko zasnovanoj teskobi vezanoj za čvrstinu našeg sopstvenog postojanja. One ne ulivaju nužno strah od blizine smrti ili toga da se naše postojanje neminovno približava kraju, nego više ukazuju na nešto sumnjivo tanušno ili krhko i nepostojano u samom postojanju, da tako kažemo, poput Osorezana među stenama: “Živi nisu toliko stvarna pojava… Da ti zaista budeš ti krajnje je krhka pozicija. Što znači da ne možeš da kažeš da su živi stvarni, a da su mrtvi virtuelni. Isti su. Ne postoji prava osnova ni za jedno od ta dva. Oni nisu ni posebno stvarni ni posebno virtuelni. Iz mog ugla gledano, oni su isti”.

Ljubitelje filma izvan Japana bi priča o tradiciji vezanoj za duhove u ovoj zemlji mogla da podseti na jednu zastrašujuću scenu: Sadako Jamamura u filmu Krug (Ringu, 1998) penje se, sva mokra i zlokobna, iz bunara, obučena u belu mrtvačku haljinu, sa crnom kosom preko lica. A opet, suptilna nelagoda pri dodiru sa tehnologijom 20. veka pojačava snagu priče o duhovima. Neku deceniju ranije to je bio telefon. U Krugu je to video snimak koji nikada ne sme da bude viđen.

Japanski horor, prepun pakosnih duhova koji seju užase, žanr snažno oslonjen na tradiciju japanskog kabukija, hvaljen je i često podražavan širom sveta. Ali, da li su japanski duhovi sada nepovratno ukrcani na put bez povratka iz zemlje živih, prognani, ne u neki drugi svet, nego u prostor konzumentskog zaborava, ironije i krajnje ravnodušnosti?

Ako je tako, onda je Janagita možda u nekom smislu bio u pravu kada je strahovao za ljude u Tokiju i Osaki, još tamo početkom 20. veka. Uz sve ono što je njegova zemlja počela da postiže u to doba, uz uvoz i razvoj novih tehnologija i ideologija za vladavinu čoveka na ovom svetu, taj proces pratio je rizik od neprekidnog potiskivanja u zaborav možda i najvažnijeg pitanja koje su japanski duhovi mogli da postave: ne toliko “da li su stvarni” nego “koliko smo stvarni mi”.

To pitanje se i dalje postavlja na vrhu Osorezana. Ali se ono brzo raspršuje dok silazite, vraćajući se na bezbedne asfaltirane puteve, sa uličnom rasvetom i sveprisutnim prodavnicama sa potrepštinama otvorenim 24 sata. Svet izgrađen ljudskom rukom, po meri čoveka, sa ljudskim ciljevima na umu, koji prirodno služi tome da učvrsti mit o ovladavanju, za kakav se Janagita plašio da će mu Japan podleći, nakratko je bio stavljen pod znak pitanja. Nije čudo što se udaljeni planinski vrhovi tako snažno, u mnogim kulturama, povezuju sa epifanijom i čistotom, jer se svakodnevni život dole retko se otkriva kao začaran, kao “virtuelan”. On, a i ja sa njim, osećamo se dovoljno stvarni.

A opet, možda je Janagita potcenio našu potrebu za ravnotežom između ovladavanja i tajne. Reklo bi se da smo stvoreni za oba. Japanski horor ne bi daleko odmakao da ga ne pokreću nesumnjiva ljudska radoznalost, dileme i brige o svetu, o tamnoj strani života čoveka. O bolu koji jedni drugima nanosimo čineći pakosti kakve nikada nećemo prevazići. Pa i o skrivenom svetu, zasnovanijem od ovog kakvim se svakodnevno bavimo, u kom možda ima više senke nego svetla.

U Japanu se neki pitaju da li je eventualni efekat trauma iz 2011. mogao da bude blago baždarenje balansa; neka vrsta duboke promene u kulturi kakva postaje vidljiva samo pri pogledu unazad. Oni primećuju širi kontekst u kom su se sekularne, bejbi-bumerske generacije, mimo svih očekivanja, sklonile s puta mlađim generacijama, zainteresovanijim za “duhovne” ideje i prakse. I ukazuju na taksiste u Tohokuu, koji na svoje sablasne putnike ne reaguju sa strahovima iz ranijih doba, nego postupajući prema njima skoro isto onako kao što bi da su živi: saslušaju šta imaju da kažu i odvezu ih tamo gde treba.

Ovi duhovi pojavljuju se manje kao avetinjski košmari kabukija ili japanskog horora, već su bliskiji pažljivim, kompleksnim i nesnađenim duhovima kakve predstavlja japanski minimalistički nō teatar (umetnička forma kojoj su kroz istoriju patroni bili samuraji, a oni su pod mač stavili toliko ljudi da nisu mnogo marili za priče o osvetoljubivim mrtvima).

Da li će do takve promene doći, kada i kako će ona izgledati ako do nje dođe, već je misterija samo po sebi. Iako ljudi nisu tako davno očekivali da se društva kreću sličnim putanjama i eventualno završen na istom mestu, u smislu politike, standarda i uverenja, poslednje godine sugerišu nešto drugo: nacionalne priče, ništa manje od onih pojedinačnih, karakterišu nepredvidivi obrti i preokreti.

Da li je Fukudži zaista video ono što misli da je video na obali? Ako jeste, šta je sledeće što može da se dogodi? U tome donekle leži tačnost i vrednost Fukudžijeve priče o duhovima: u doživljaju duboke neodređenosti života i manjka isključivosti, bez čega bismo, ako pokušamo da živimo bez toga, svi mi bili siromašniji.

Piše; Kristofer Harding
Izvor: Aeon
Preveo: Matija Jovandić

Izvor: Glif

Tekstovi sa portala Glif objavljeni na Pulsu

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments