Ju Nesbe o „Magbetu“, Polu Makartniju, Klintu Istvudu i svom starijem bratu

Ju Nesbe o „Magbetu“, Polu Makartniju, Klintu Istvudu i svom starijem bratu

Imao sam devet godina kada je film „Orlovo gnezdo“, sa Ričardom Bartonom i Klintom Istvudom u glavnim ulogama, stigao u Molde, gradić u kojem sam odrastao. Starosna granica za gledanje bila je petnaest godina, pa smo moj mlađi brat Knut i ja morali da ostanemo kod kuće, dok je naš najstariji brat Per otišao na projekciju. Kada se vratio kući, pozvao je nas dvojicu u svoju sobu, zatvorio vrata i prigušio svetlo. A onda nam je prepričao sve, kako su nacisti zarobili savezničkog generala koga je trebalo osloboditi ne bi li Desant na Normandiju bio uspešan. Pričao nam je o neprobojnom utvrđenju u planini, o planiranju akcije, o unutrašnjim sukobima u jedinici majora Smita. Opisao nam je kako Klint Istvud puši cigaretu, opisao je borbu na krovu žičare. Svih sto pedeset šest minuta filma nam je prepričao. Kada sam izašao iz njegove sobe, već sam znao da je film koji mi se odigrao u glavi bolji od svih onih o Tarzanu koje sam dotad pogledao.

Za to je, naravno, zaslužan Alister Maklin, pisac scenarija i istoimenog romana, zaslužni su i glumci i režiser, Brajan Dž. Haton. Zaslužan je i moj brat, koji je bio i ostao izvrstan pripovedač. Ipak – a o tome nisam razmišljao u ono vreme – zaslužan sam bio i ja. Kao pripovedač i čitalac, naučio sam da priča jednog pisca istinski nastaje tek u susretu sa čitaocem, slušaocem, gledaocem. Pisana ili usmena reč te može, kao čitaoca, odvesti tek donekle; nudi ti potrebne naznake, ali ostatak filma moraš režirati sam. Tek sa čitaočevom spontanom dramatizacijom slova i reči priča se stvara, nova i pomalo drugačija kod svakog čitaoca do kog taj tekst dopre. Zato nijedna priča – bio njen pisac genijalan ili ne – nikad nije bolja od onoga što odrade čitaočev doživljaj, uobrazilja, kreativnost i želja, a da ne govorimo o strpljenju s kojim se ona tumači. Uzmimo, primera radi, etiketu „neshvaćenog pisca“. Ona se u ozbiljnom smislu primenjuje jedino onda kada čitalac zaključi da je konačno shvatio datog pisca, a odlično ilustruje ono što želim da pokažem: taj novi čitalac iskoristio je istu građu da režira jedan novi film, bolji od filmova svojih prethodnika. Štaviše, čak i u osnovi osrednji pisac može se čitati kao bolji nego što je bio u svojem vremenu zato što duh jednog novog doba, nova znanja i kulturna znatiželja mogu uzdići delo sa smetlišta kojem se prethodno mislilo da pripada. Grubo rečeno, čitalac je bolji od pisca. Pol Makartni je jednom rekao da mu je stih She came in through the bathroom window protected by a silver spoon (Ušla je kroz prozor kupatila sa srebrnom kašikom kao zaštitom) naprosto zvučao zagonetno i kul. To ne sprečava mene, kao čitaoca, da iskoristim taj stih i njegov kontekst i stvorim bolju priču od one koju je Makartni zamislio (ili nije). Čitalac je sam svoj pisac. To ne znači da ne postoji razlika između dobrih i loših pisaca; čak i najboljim režiserima potrebni su valjani scenaristi.

Mnogi pisci – uključujući i mene – vole iluziju da će im knjige koje su napisali doneti večni život. Ipak, štampane stranice na polici za knjige su mrtve, ma koliko dobre bile. Žive su samo različite verzije istih priča očuvane u pamćenju njihovih čitalaca i ono što se zbiva kad neko uzme knjigu s police i počne da je čita.

Postoje, naravno, i mrtve, zaboravljene priče koje posredno steknu nov – pa makar i tajni – život tako što rađaju, poput roditelja i baba i deda, nove priče. A postoje i žive priče iz kojih je niklo čitavo porodično stablo. Tako stižemo – preko Klinta Istvuda i mog starijeg brata – do Vilijama Šekspira.

Kada su mi ponudili da napišem roman zasnovan na nekom Šekspirovom komadu, prihvatio sam, ali pod jednim uslovom: da to bude „Magbet“. Kao i većini Norvežana, i meni je bliži Henrik Ibzen od Šekspira, ali sam u mladosti gledao „Magbeta“ u pozorištu, gledao sam i verziju Romana Polanskog, što me je odvelo do norveškog prevoda te tragedije. Kada sam, kasnije, pogledao i De Palmino „Lice s ožiljkom“, poreklo tog filma bilo je toliko očigledno da sam čak i ja to zapazio, pa sam uvideo da „Magbet“ ima više zakonite i vanbračne dece od putujućeg trubadura. A baš kao što trubadur svira sve od čistih muzičkih obrada do providno prikrivenih kopija popularnih klasika, i pisci duguju svojim prethodnicima, kao i savremenicima. Teoretičari književnosti često tvrde da knjige međusobno razgovaraju, ali tako sužena tvrdnja možda je proistekla iz činjenice da su knjige njihov čitav svet. Ako se kratko obazremo, videćemo da sve vrste priča međusobno komuniciraju: knjige, filmovi, pozorišni komadi, tekstovi pesama, stendap nastupi, likovne umetnosti, novinarstvo, istorija, politička retorika i stručna literatura.

Milan Kundera je jednom rekao da je raison d’être (svrha) jednog romana da čini ono što jedino roman može. To je lepa misao, ali nisam siguran da se slažem s njom. Ne vidim, na primer, da je Kormak Makarti svojim romanom „Nema zemlje za starce“ učinio išta što bi se suštinski razlikovalo od onog što su filmadžije Džoel i Itan Koen učinili u filmskoj verziji. Uprkos tome, i roman i film funkcionišu izvrsno, možda zato što je naša generacija navikla da upija priče naveliko, pa je tako uslovljena i prezasićena da ćemo prigrliti svaki nov, formalno inovativan pristup. Usled toga nam nije teško da svarimo ili prihvatimo film koji je režiran tako da se može čitati kao knjiga, niti knjigu napisanu tako da se doživi kao film. Možemo se zapitati zašto je tako. Ako nove forme ne donose nov sadržaj, zar to ne znači da je nova forma suvišna? Takav zaključak se nameće.

Međutim, ni film ni knjiga „Nema zemlje za starce“ ne deluju suvišno, baš kao što ni ponovno čitanje dobre knjige ne deluje suvišno, baš kao što ni kad Džo Koker otpeva With a Little Help from My Friends ili kad Rajan Adams obradi Wonderwall to nije suvišno, verovatno zato što ponavljanje priče u tim primerima obnavlja priču, i to ne samo u susretu sa čitaocem, već i u susretu s novim pripovedačkim glasom.

I tako ste se obreli sa primerkom „Magbeta“ u ruci, prihvativši da napišete roman zasnovan na svetski čuvenoj tragediji. Treba vam samo inovativan pristup, lično tumačenje i vera u to da će se za ostalo pobrinuti čitaoci. Zar je to toliko teško? Ne znam da li je, ali „zar je to toliko teško?“ moje je geslo još otkako sam, dosta mlad, počeo da prihvatam prevelike zalogaje, što mi je donelo i relativne uspehe, a i neprijatne gubitke. Pošto se gubici zaboravljaju lakše od uspeha, sačuvao sam i to geslo, kao i naivnost. Pa dobro. Rešio sam da zadržim kostur priče i vidim kuda će me ona odvesti, kao i da se ne udubljujem u detaljne analize Šekspirovih junaka, već da slušam svoj instinkt u pogledu njihovih pobuda, dubokih – i ne tako dubokih – motiva koji ih pokreću.

Želeo sam da uklonim Šekspirove stihove, poznate citate, i mesto, vreme i kontekst zbivanja – Škotsku XI veka – preselim u korumpirani grad koji muči mračna strana sedamdesetih: kriminal, industrijsko zagađenje, hladnoratovska paranoja, heroinska zavisnost i spletkarenja oko funkcija poput šefa policije. Dok su u Šekspirovom komadu tri veštice koje pripremaju napitak ‒ natprirodan element u radnji (a stručna tumačenja njihovog metaforičkog značenja i povezanosti s boginjom Hekatom drastično variraju) ‒ one su kod mene veoma stvarne: to su hemičarke koje proizvode drogu i rade za Hekatu, najvećeg narko-bosa u gradu, koji drži sve konce u svojim rukama.

U mom romanu je Lejdi nekadašnja prostitutka, a kasnije i madam javne kuće čiji je cilj da stekne ugled – ili bar poštovanje – u društvu. S tim na umu, otvorila je kazino u koji dolaze gradski političari i poznate ličnosti za čije probleme ona uvek ima strpljivo uho. Ona i njen dosta mlađi ljubavnik, Magbet – zapovednik policijske interventne jedinice koja se bori protiv narko-bandi – vole se glasno i strasno, ali su neskladan spoj. Magbet je junak policije i podržava borbu svog novog šefa Dankana protiv korupcije, dok se Lejdi pragmatično trudi da zadrži politički uticaj. A onda Magbet – i Lejdi – shvate da Magbet može doći na Dankanovo mesto ako je samo spreman da okrvavi ruke.

Moral i odanost. Odanost voljenoj osobi nasuprot odanosti društvu kojem služiš. Lična ambicija i žeđ za moći sukobljavaju se sa ličnim integritetom, moralnošću i javnim interesom. Kako naša osećanja imaju prednost, kako donose odluke u naše ime, kako potiskuju moralne argumente i opravdanja za takve odluke na drugo mesto. Žeđ za moći stvara kralja, ali je ona i droga – veštičji napitak – koja ga gura u tamu ličnog. Tako nekako. Pa, mogu da počnem.

Doviknem braći da dođu u moju sobu; zatvorim vrata, prigušim svetlo i počnem da kazujem. Ne znam da li pratim Šekspirovu ili Maklinovu zamisao, ali je priča sada moja, poput gline u mojim rukama. U ovom trenutku, zamišljam da pišem „Magbeta“ kakvog je Šekspir pokušao da napiše. Naravno, otrezniću se kad braća budu otišli i kad upalim svetla. Skromno ću se pokloniti majstoru i oprostiti se od iluzije. Možda baš zato pisci provode toliko vremena pišući, možda žele da budu u toj sobi, okruženi legendama, zamišljajući da im je mesto među njima. Imam još jedno sećanje iz detinjstva. U povratku iz bioskopa, kada sam konačno napunio dovoljno godina da i sam pogledam čuveno „Orlovo gnezdo“, shvatio sam da je – uprkos Ričardu Bartonu, Klintu Istvudu i legendarnom statusu tog filma – priča mog starijeg brata bila bolja. Zato što sam je ja tako zamislio. Isto tako se nadam da će i moji čitaoci od „Magbeta“ načiniti najbolju moguću verziju: priču koja nije sasvim suvišna.

Ju Nesbe

Prevod: Jelena Loma

Izvor:

Populizam i izolacija su u trendu, nisam fan

Ju Nesbe je jedan od najpoznatijih pisaca krimi romana na svetu. Prema podacima izdavača, na svake 23 sekunde proda se jedna njegova knjiga. On je i pisac knjiga za decu, bivši broker, ali i rok zvezda. Za N1 govorio je o pripovedanju, o konceptu slobode, ali i o tome šta da li je uslov za pisanje dobrih krimi romana – srećan život.

N1: Vi ste pisac, bivsi broker, bivši fudbaler, muzicar, a u slobodno vreme se bavite planinarenjem. Priznajte, Vi ste Betmen.

“Znate, jedina stvar koju znam da radim je da ispričam priču. Ja sam pripovedač. To je jedina stvar za koju sam suštinski talentovan. Radim mnogo stvari, uživam u njima, ali jedino za šta sam zaista talentovan, u to sam ubeđen, je pripovedanje”.

N1: A kad smo već kod toga, u Vašim pričama, Oslo je kao Gotam. Zbog čega?

“Znate, Oslo je, za početak jako miran grad. Nije mesto u kome se dešava deset ubistava svakog mesta, ali je moj rodni grad. I kad već treba da ispričam priču, koja treba da bude realna, pre bih se zadržao u Oslu, nego da odem negde drugde. S druge strane, Oslo je kao i bilo koji evropski grad srednje veličine, ima i svoju mračnu stranu, samo treba da znate gde je da biste je pronašli. Još sedamdesetih,, a mnogi ovo ne znaju, Oslo je bio jedno od najgorih mesta za život. Mnogo ljudi se predoziralo zbog heroina, Oslo je bio grad heroina. Iz nekog razloga koji ja ni danas ne znam. Kao posledica toga, bilo je mnogo zločina, ali i organizovanog kriminala. Dosta toga se promenilo, što na bolje što na gore za poslednjih 20-30 godina. Zbog toga mnogi kad pomisle na ovaj grad kažu da je miran i tih. Pretpostavljam da više ima ubijenih u mojim knjigama nego što ih je bilo u Oslu za poslednjih 20 godina”.

N1: Ljudi u Skandinaviji žive dobro, smatra se za jedan od najlepših delova Evrope kada je svakodnevni život u pitanju, a ipak, neki od najboljih savremenih krimića dolaze upravo odatle. Zbog čega?

“Nisam siguran da imam odgovor na ovo pitanje, ali pretpostavljam da ima veze sa dugom tradicijom pisanja krimi romana. Tokom sedamdesetih, to su bili Maj Shoval i Per Vahlu, čije su novele bile krimići, ali sa političkom agendom. Pritom su bili odlični pisci, tako da su podigli status krimi romana u Skandinaviji sa nečega što se kupuje na kiosku, poput petparačke priče, na nešto što se kupuje u knjižari. I to je donelo prestiž, to je dovelo do toga da mnogi mladi pisci počnu da se bave pisanjem krimi romana, došao je novi talenat. Tako da je osamdesetih, devedesetih i dvehiljaditih postojao veliki broj mladih pisaca krimi romana, i ne samo to, već su vrlo lako prešli sa priča ‘ko je koga ubio’ na društvenu analizu. Počeli su da pišu o stanju u društvu, što je značajno. S druge strane, i u Skandinaviji, kao i bilo gde drugde, ima i loših pisaca krimića. Samo je to s vremenom postala prihvatljiva forma da se izrazite kao stvaralac, što mislim da je izuzetno značajno”.

N1: Norveška je bogata država. Država koja ima određene slobode koje su nekima uskraćene. Srećna zemlja. A opet, i tamo se dešavaju loše stvari, poput Brejvikovog masakra. Vi ste tada, 2011. napisali da “ova zemlja mora da se vrati tamo gde je bila”. Kako Vam danas, posle svega toga izgleda Evropa i Norveška?

“Mislim da je, za mene lično, ukoliko gledamo samo iz te perspektive, strašno što se politički populizam širi. Ne samo u Evropi, već i u Sjedinjenim Američkim Državama, kao što vidimo. Imamo obnovljeni talas nacionalizma, a pre samo dvadeset, trideset godina, zemlje su se udruživale, tražile su zajedništvo, ono što ih spaja, saradnju. Mislim da se to najviše oseća u poslednjih dve, tri, pet godina. Mada, ukoliko pogledamo na stvari iz šire perspektive, možda i nije tako loše. Pogledajmo samo terorističke napade, više ljudi je ubijeno tokom terorističkih napada sedamdesetih nego u novo doba. Pogledajmo kako su izgledali ratovi, da ima ih i danas, manje ima mrtvih nego pre sto pedeset godina. Čak i kad govorimo o nasilju, manje ga ima danas, ima manje nasilja i manje ubistava nego u bilo kom istorijskom trenutku. Ipak, sada, baš iz tih razloga, moramo da govorimo o novim trendovima, o trendovima kojih ja nisam fan, a to su populizam, izolacija. Države su počele da gledaju samo svoje izolovane interese, ja mislim da je to zabrinjavajuće”.

N1: Na više nivoa

“Tako je. Postalo je OK da se brinete samo za sebe. Mislim da je to, ako pogledate ne tako davno u prošlost, samo dvadeset, trideset godina unazad, bilo je normalno da se posmatra globalna slika. Solidarnost sa onima koji imaju i mogu manje je bila normalna stvar. Možda je malo teško da se to shvati. A s druge strane, možda se za deset godina klatno vrati na drugu stranu. Nadam se tom ishodu”.

N1: Zanimljivo je i to da pišete knjige za decu. Kako neko kome je zanimanje da piše o ubistvima počne da piše dečje knjige?

“Pre svega, ja sam pripovedač, i kada sam počeo da pišem i krimiće, nisam to počeo da radim zbog toga što me strašno interesuju mrtvi ljudi i načini na koje ih je moguće ubiti, već volim da pišem priče. Samo je reč o drugačijoj vrsti priče. Pre nego što sam počeo da pišem krimi romane, pisao sam kratke priče, pesme za moj bend i za bendove mojih prijatelja, tako da je suštinski o isti posao. Deca su inače, izuzetno kritički nastrojena publika, ne možete da odrađujete posao sa njima”.

N1: A morate da budete i interesantni, pritom.

“Da, i to na svakoj stranici. Deci nedostaje strpljenja, tako da morate da ih zabavljate na svakoj stranici knjige, ali meni se dopada taj izazov.

N1: Pripovedanje je uticalo i na Vaš posao koji se vezuje za televiziju, autor ste TV serije Okupirani. Šta je to, distopijska budućnost, ili bi nešto tako zaista moglo da se dogodi?

“Pre svega, to je priča o okupiranju Norveške od strane velike države, u ovom slučaju Rusije, jer sa njima delimo granicu. Ideja koju sam ja imao potiče iz činjenice da smo mi u Norveškoj i dalje okupirani idejom Drugog svetskog rata. Pretpostavljam da je slično i na ovim prostorima, bar u bivšim jugoslovenskim državama. Drugi svetski rat je i dalje tako velika priča jer je s jedne strane delio ljude, a sa druge je doveo do udruživanja ljudi. Dok sam odrastao, od svojih roditelja i bake i deke slušao sam mnogo o ratu. O hrabrosti, o kukavičluku, tako da sam razmišljao i na kraju i napravio priču o tome kako bi se naša generacija ponašala kada bi se to nama dogodilo. Šta bi se desilo kada bismo mi bili okupirani? U mojoj verziji nije reč o nasilnoj okupaciji, već o nekoj nežnijoj verziji okupacije, mi bismo zadržali neka prava, neki standard života, ljudi bi mogli da za vikend odu u London da pogledaju fudbalsku utakmicu ili na neku šoping turu… U takvoj situaciji, šta bismo mi kao pojedinci bili spremni da žrtvujemo zbog reči poput “slobode”, “nezavisnosti”, “suvereniteta”, “demokratije”. To su pitanja koja sam želeo da postavim. Nisam pisao scenario, tako da je TV serija na kraji imala i svoju političku agendu, koju smatram identično zanimljivom, ali sam ja želeo da se fokusiram ne na kolektivne odluke, već na lične izbore pojedinaca”.

N1: Agata Kristi je jednom rekla da dok obavlja najdosadnije kućne poslove razmišlja o ubistvima. Je li to ključ za dobre misterije i krimiće? Srećan život?

“Moguće. Ovo je jako čudan posao. Probudim se ujutru i pre nego što sam popio kafu sine mi ideja o izuzetno jezivom ubistvu, i sav srećan iskočim iz kreveta, uzmem laptop i strčim do kafeterije u kojoj pišem, kako bih to preneo dalje. Bavim se izuzetno čudnim poslom”.

Autor teksta: Jelena Stojiljković

Izvor: N1

Tekstovi o književnosti na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments