Jukio Mišima

Jukio Mišima

Dragi oče,

Odavno ti nisam pisao, pa ću ti ovom prilikom uputiti tri-četiri pisma za redom, sa molbom da me mudro posavetuješ. Kao i uvek, tvoj dolce figlio biće ti istinski zahvalan.

U poslednje vreme zaokuplja me japanski književnik Jukio Mišima (Yukio Mishima, 1925-1970). Samo me moja urođena lenjost – a nedavno sam pročitao da istočnjački mudraci lenjost smatraju prirodnom osobinom čoveka – sprečava da mi se to dešava češće. A onda, ponovo me obuzme želja da bliže upoznam tog osobitog Japanca, pa učestalo, s pijetetom, ponavljam u sebi reči: Jukio Mišima“. U tim prilikama sebi donekle ličim na budiste škole amidizma, koji svoju kratku molitvu – sastoji se samo od rečiSpasi me, Budo Amido(na japanskom se izgovara: Namu Amida Butsu) – uzastopno ponavljaju, dugo i dugo, ponekad stotinama, pa i hiljadama puta, sve u pustoj želji da nađu jednostavan put do spasenja. Meni se, ma koliko odavno pokazujem an interest inthings Oriental, ne događaju ekstazne situacije, jer ja, u mojim okolnostima, nisam toliko krotak duhom, a nisam ni dovoljno spreman da učinim da me potpuno zahvati “vatreni azijatizam”, odnosno “japanština”. Bilo kako bilo, čvrsto sam rešio da na određeno vreme drugujem s tim zanimljivim likom. Slično verniku koji tražeći Boga bolje upoznaje sebe, ja verujem da ću kroz Mišimu doći do zanimljivih saznanja o sebi samom, ali i o nekima koji me okružuju, a do kojih mi je stalo.

yukio-mishima

Nemoj mi reći, oče, da je jednom mladom Srbinu teško da podrobnije shvati nekog iz tako dalekog i veoma drukčijeg sveta – shodno Kiplingovoj oceni: “Oh, East is East, and West is West, and never thetwain shall meet“; ja na ovaj način i sada želim samo da se skromno pridružim onima na Zapadu koji pokušavaju da shvate Istok u nekoj, uslovno rečeno, razumnoj meri. Nemoj me podsećati ni da se Margerita Jursenar (Yourcenar), koja je tako mnogo znala i pisala nadahnuto o Mišimi, pravdala:Uvek je teško suditi o velikom savremenom piscu: nedostaje nam odstojanje. Još teže je donositi sud o njemu ako pripada civilizaciji različitoj od naše, pri čemu se u igru upliće i draž egzotike ili nepoverenja prema njoj. Što se prvog dela njene izjave tiče, sada je vremenska distanca poprilično velika – od smrti Mišimine prošlo je više od 40 godina. A što se tiče civilizacijskih razlika, tačno je da one postoje, kako gledano odavde prema tamo (za većinu Evropljana japanska civilizacija, ma koliko velika, jeste – periferna), tako i otuda prema nama, ali tim je izazov veći. Međutim, sve više mi se čini da, uprkos očekivanjima da će se neki konkretniji odgovori o Mišimi dobiti posle dužeg protoka vremena od njegove smrti, to se ne događa. Skoro da sam spreman da poverujem, shodno Njegoševom stihu Ovoga su u grobu ključevi, da verodostojni ključevi za otkrivanje pravog Mišime nikada neće biti pronađeni, te nam jedino preostaje da u svojim glavama zamišljamo kakav je bio stvaran i nestvaran lik Mišimin.

Ko je bio Jukio Mišima?

Bio je umnogome jedinstvena pojava u japanskoj književnosti. Zapravo, u pitanju je “glavni japanski pisac XX veka, kako piše Grigorij Čhartišvili (Чхартишвили), ruski pisac i vrsni japanolog, poznati antologičar japanske književnosti na ruskom jeziku u dvadeset tomova. Siguran sam da taj čovek zna o čemu govori.

the_temple_mishima1

Mišimini romani su se, još u vreme njegovog života, u Japanu prodavali kao bestseleri, a uveliko su i prevođeni na zapadne jezike – on važi za najprevođenijeg japanskog pisca svih vremena. Tako je on u svom vremenu širio ugled japanske kulture u svetu, ali i japanske civilizacije uopšte, više nego ijedan njegov sunarodnik. Njegove knjige “Ispovestmaske”, “Huktalasa”, “Posle banketa”, “Zlatni paviljon”, “Mornar koji je izneverio more” i tetralogija “More izobilja” smatraju se i danas najznačajnijim delima objavljenim u XX veku u Aziji. Zapravo, sa Mišimom japanska književnost izlazi iz nacionalnih granica potpunije nego ikad ranije, iako je, naravno, bilo značajnih književnih dela u Japanu i pre Mišime, od kojih su neka  sastavni deo “svetske baštine”, kako se to danas govori.

1st-edition-2

Međutim, pada u oči da su njegove knjige i specifike njegovog življenja učinile da još za života bude izvor velikog broja kontroverzija, kako u Japanu, tako i širom sveta. I danas je mnogima teško da shvate da postoje ljudi izuzetno snažnog duha i bogate mašte koji mogu sebi dozvoliti ono što drugi ne mogu, a i ne – smeju. A Mišima je mnogo mogao i smeo.

Bio je slavan i poštovan – malo je autora u Japanu postiglo takvo i toliko poštovanje, koje je išlo skoro do ivice idolatrije. S druge strane, bilo je i onih koji ga nisu baš voleli, naročito njegovo prenaglašeno desničarstvo, što je normalno. I pored svega, dok je bio živ, a naročito posle njegovog dramatičnog samoubistva, bio je najčitaniji japanski pisac izvan Japana. Smerni Jasunari Kavabata (Kawabata), prvi japanski dobitnik Nobelove nagrade za književnost, koji je pomagao Mišimi u početku njegovog književnog uspona, smatrao ga je “jednim od najvećih japanskih pisaca, genijem koji se rađa jednom u 200-300 godina.

953756_Mishima1

Mišima je bio veoma plodan stvaralac, a u većini onoga što je radio bio je poseban – mrzeo je prosečnost, izbegavao je kompromise. Pisao je pesme, priče, eseje, članke, rasprave i prikaze, putopise, novele, romane i pozorišne komade, a bavio se i glumom i režijom. Tako je taj čovek čvrste discipline i balzakovske radne energije napisao ukupno 257 knjiga, uključujući 40 romana, 33 pozorišna komada, 20 knjiga kratkih priča, dvadesetak knjiga eseja itd. Pored toga, glumio je u pozorišnim predstavama, a i u nekoliko filmova, uglavnom o gangsterima ili samurajima; ujedno, sâm je režirao i igrao glavnu ulogu u kratkom filmu po svojoj famoznoj pripovesti Patriotizam. Neki njegovi romani veoma su filmični, pa su imali više filmskih adaptacija (Huk valova čak pet puta!). Pisao je, reklo bi se, sa neobičnom lakoćom i brzinom; po prirodi je bio izvrstan stilist i estetičar – lingvisti često ukazuju na“briljantnost njegovog stila”, što se retko sreće kod onih koji mnogo pišu. Naravno, neki kritičari su mu zamerali da je pisao „svakako i suviše”. Tako ni kod njega, kao ni kod nekih drugih poznatih plodnih stvaralaca, nije bilo zlato baš sve što je napisao. S tim u vezi, Englezi imaju jednu pogodnu frazu: Someare great and some are slight, but all are from a master. Obdaren, dakle, blistavim talentom i neslućenom radnom energijom i samodisciplinom (rukopise je uvek predavao izdavaču u tačno dogovorenim terminima), Mišima je uspeo da Japan približi svetu na jedan nov, neprevaziđen način, daleko više nego što su to učinili dosadašnji japanski nobelovci za književnost: Jasunari Kavabata (1968) i Kenzaburo Ôe (1994).

8a805bfd84008fbc756d672815bc790f

Za razliku od mnogih koji imaju samo jedan glavni cilj u životu, Mišima ih je imao više, i mahom su to bili složeni ciljevi, što je činilo da deluje kao veoma kontroverzna ličnost. Tako, pored toga što je smatran dobrim književnikom i dramaturgom, neki su u njemu istovremeno videli i fanatika, militaristu, reakcionara, homoseksualca (zapravo biseksualca), sadomazohistu, ekscentrika, psihopatu, nihilističkog dekadenta i ko zna šta sve još. Nije daleko od istine da je od svega toga u izvesnoj meri – bio! Ali on definitivno nije od onih ljudi koje duboko zbunjuje neka mala protivurečnost u njihovim vlastitim životima. On zna ko je, oseća se jakim čovekom, i sve dobro podnosi. Pa ipak, ne sme se smetnuti s uma da je i on bio ljudsko biće od krvi i mesa, koje je pored mnogo vrlina imalo i  poroke.

5B53F000-9C27-4AC6-90E0-7C0174D7C931Picture

Do sada je napisano više njegovih biografija, od kojih su svakako najpoznatije dve: “The Life and Death of Yukio Mishimaby Henry Scott StokesMishima“, by John Nathan. Obe su napisane samo nekoliko godina posle Mišimine smrti, i od ljudi koji su ga lično poznavali. Međutim, njima je zajedničko što (ipak) nedovoljno razotkrivaju ovu kontradiktornu i skoro nadljudsku ličnost, genija koji je imao, “blistavu sudbinu, koja se ne bi smela dozvoliti običnom čoveku“, kako neki govore. Tako je, kao što sam već napred napomenuo, ostalo mnogo nedokučenog iz njegovog života, ma koliko je on bio veoma prisutan u širokoj javnosti. Daleko od toga, dakle, da je on bio od onih koji su se skrivali od sveta, provodeći vek u samoći i potaji. Baš obrnuto. Uvek je bio u žiži interesovanja i događanja. Svi su znali za njega. Što, kako se kasnije pokazalo, nije slutilo na dobro.

bara07

Generalno govoreći, Mišima je u svom pisanju često bio kritičan prema načinu na koji se japansko društvo razvijalo posle Drugog svetskog rata, pokušavajući da pokaže da sa nastalim promenama zemlja “gubi svoju dušu” (u kritičkim člancima bivao je žestok, apelujući na Japance da ne prihvate da nove okolnosti učine da njihova zemlja postane – “feminizirani Japan”). Mada je bio svestan da su neke promene neminovne, verovao je da modernizacija po svaku cenu ne vodi uvek na bolje. Birajući bizaran naslov za svoje poslednje veliko delo (tetralogija “More izobilja”) napravio je čak poređenje između modernog Japana i – golog  pejsaža Meseca. Stoga je sve vreme urgirao povratak Japana onome što je on smatrao “njegovim čistim tradicionalnim vrednostima”.

To danas, pogotovu na Zapadu, može nekim izgledati banalno – takva njegova ljubav prema Japanu umnogome deluje kao idealistička, romantična i viteška. Međutim, Mišima je bio tvrdoglavo ubeđen u ispravnost onoga što je radio.

bara06

Smatra se da Mišimine knjige uvode zapadnog čitaoca u kompleksnost i dubinu japanske kulture, ali i japanstva uopšte. Mada on u mnogim svojim delima obrađuje lokalne događaje i probleme, čini to s takvom veštinom opisivanja psihologije ličnosti, uverljivim i znalačkim vođenjem radnje, da su njegovi tekstovi zanimljivi i za čitaoce drugih krajeva sveta, uključiv i Zapad. Naravno, tome je doprinelo veliko Mišimino poznavanje zapadne književnosti, i kulture uopšte. Mnogi zapadni analitičari slažu se da je on umeo majstorski kombinovati svoje poznavanje kulture Zapada (od Antičke Grčke do najnovijeg vremena) sa bogatom japanskom tradicijom, baš kao što je umeo da kombinuje i svoju muževnu snagu pravog samuraja sa prefinjenom (reklo bi se čak ženskom) senzitivnošću i rafiniranim esteticizmom. Pritom, pada u oči da i pored velikog znanja koje je pokazivao kada je u pitanju stvarnost Japana, kako u prošlosti tako i u sadašnjosti, kao i njegovog poznavanja kulture i umetnosti Zapada, Mišima nije intelektualno dosadan, kako to često biva sa –  sveznalicama.

hosoe-eikoh-barakei-ordeal-roses-new-15

Pored primarne posvećenosti književnosti i pozorištu, Jukio Mišima je pokazivao i druga interesovanja, od kojih su neka išla do ekstrema, tako da je sam sebe stalno držao na ivici katastrofe. Mnogo se trudio, i pored nekih svojih mana, da postane l‘uomo perfetto; upravljao je svojim pitoresknim životom sa veštim manevrisanjem, da bi ga, kad je osetio da je došlo vreme, a sa uverenjem da prava umetnost ide ruku pod ruku sa smrću, završio hrabro i patetično – teatralnim samoubistvom u 45. godini. Mada u japanskoj književnosti ima dosta samoubica, način na koji se Mišima ubio prilično je izvanredan, ma koliko je posve japanski (hara-kiri, odnosno rasporivanje stomaka mačem). A opet, i pored toga što je to tipično  japanski način samookončanja, takav smrtni ritual nijedna javna ličnost pre njega nije priredila u tridesetak godina Japana posle Drugog svetskog rata. Tako se dogodilo da ga je, pored velikog umetničkog stvaralaštva, i to njegovo samoubistvo, sa najvećom silinom tragedije, odvojilo od drugih. A kao što je Andre Žid (Gide) baš u ludilu Fridriha Ničea (Nietszche) video svedočanstvo njegove autentične veličine, tako ja, u svojoj malenkosti, vidim Mišiminu autentičnu veličinu (i) u njegovom izuzetnom samoubistvu.

Mishima-acting-out-his-suicide

Kada sam već pomenuo Ničea setih se reči Svetislava Basare, iz knjige Srce zemlje“, o navodnom Ničeovom boravku na Kipru: Niče, jednostavno, ne može da se stisne u teskobu životopisa. Visoko štrči iz ukupnog zbira svega što je uradio i doživeo tokom svoga ne tako dugog života. Oni koji se zanose idejom da napišu obuhvatan Ničeov portret stavljeni su pred izbor: ludilo ili osrednjost. Basara se, izgleda, na ovaj način lepo ogradio i vešto pokušao da izbegne elaboriranje dva ekstrema (ludilo/osrednjost), dajući pritom jednu lako čitljivu i zanimljivu knjigu. Što se mene tiče, ja osećam da Mišima (koji je, usput budi rečeno, obožavao Ničea), takođe, štrči visoko sa ukupnim zbirom svega što je uradio i doživeo tokom svog uzbudljivog života; s tim u vezi, bez bojazni da bih mogao poludeti u zanosu svom (dok je osrednjost uvek prisutna opcija), ja pokušavam da shvatim Mišimu pišući o njemu, s tim što mi nije namera da pravim njegovu hagiografiju, niti naučno/kritičnu raspravu. Pričaću sa sobom i drugima o njemu, pričaću s tobom, dragi oče, na način kako je Hamlet, ucveljeni sin, razgovarao sa duhom oca svog, a usput ću povremeno razgovarati i sa samim Mišimom – sve sa ciljem da ga, kao što sam već ranije rekao, bolje upoznam.

Mishima Appearing on Balcony to Speak

Na kraju, moram reći da, budući da sam zainteresovan za karakter čoveka, ja volim da upoznajem i one koji na ovaj ili onaj način pokazuju izopačenost ljudske prirode, kao što u hrišćanstvu ima sveštenika koji više vole grešnike od pravednika. Kod često kontroverznog Mišime toga ima u meri u kojoj je to neretko prateća pojava genijalnih, ili bar izuzetnih ljudi. Da budem kristalno jasan: mene ne privlači izopačenost ljudske prirode per se, mene privlači čovek koji u svom karakteru, pored mnoštva izvanrednih osobina, pokazuje i inklinaciju nekakvoj izopačenosti. Uostalom, frojdovski rečeno, svi su ljudi, manje ili više, perverzni, zar ne? I tim pitanjem se bavio Mišima. I još nešto. Osećam da kod Mišime pojmovi maskuliniteta i feminiteta imaju većeg značaja nego kod mnogih drugih ljudi; naime, neki smatraju da je“Mišimina potraga za muževnošću mitologizovala kako njegov život tako i njegovo delo, što je za kulminaciju imalo njegovo  ritualno samoubistvo”; sve to me tera da dugo razmišljam i istražujem.

Moja je želja da prodrem, koliko-toliko, u bitnost Mišiminog karaktera i njegovog književnog talenta, kao i u njegov odnos prema vremenu u kome je živeo.

Da još jednom odgovorim na pitanje: zašto baš Mišima? Zato što je on jedna izuzetna ličnost njegov suviše upadljiv život, kao i fanatična smrt, dominirali su nad javnim poimanjem njegovih ukupnih dostignuća, s tim što se kritičari u Japanu (a i na Zapadu) slažu da je njegova literarna nadarenost bila gorostasna.

Osećam se ponosnim što sam se poduhvatio ovog zadatka. I set out to climb a mountain which I consider to be sacred. Da li je to previše hrabar korak, ili možda moja mladićka nepromišljenost, pokazaće se naknadno. Ipak, rukovodim se kantovskom idejom: “Moram, dakle mogu”, jer mi više nije dovoljno da, àla recherche deYukio Mishima, samo iščitavam njegove knjige, i da obilne informativne materijale slažem u fajlu koja nosi naslov, u stilu Tome Kempijskog, “DANAS ČOVEK, SUTRA GA NEMA”, kao i da svakog proleća odlazim u okolinu Beograda i ubiram po neki trešnjev cvet, simbol Japana, u spomen Jukija Mišime – koji je imao hrabrosti da ne okleva u odlasku.

Sve je počelo sa “Ispovešću maske”, koja mi izgleda kao prirodan početak za upoznavanje Mišime. Tu knjigu mi je, za moj osamnaesti rođendan, poklonio Anton Pašić, mladić tri godine stariji od mene, iz šireg susedstva, koji je pokazivao spremnost da se povremeno druži sa mnom; meni je to godilo, jer je svima nama koji ga poznajemo on oduvek važio za finog dečka. Naročito mi je imponovalo što je on važio za načitanu osobu. Kasnije, otišao je u Zagreb. Na Zagrebačkom sveučilištu studira slavistiku; stoga je predlagao meni da ga sledim u izboru studija, čineći to uz stidljivi smešak, jer nagovaranje nije njegova osobina, ali sam se ja, i pored interesovanja za književnost, odlučio za ekonomske nauke. Mi smo ostali u stalnoj vezi, još tešnjoj nego dok smo bili u susedstvu, bilo putem mobilnog telefona (najčešće razmenjujemo SMS poruke), bilo redovnim pisanjem pisama putem elektronske pošte na Internetu (E-mail). Sećam se kako mi je jednom razdragano napisao u prvim pismima iz Zagreba: “Na kraju krajeva, danas kada je svet postao tako dostupan putem Interneta, zašto da ne budemo, dragi Vladimire, i nova generacija – online prijatelja”. Naravno, ponekad on dođe u Beograd, mada ne često, kada se vidimo i izađemo zajedno, na piće ili negde drugde, razmenjujući pritom mišljenja o svemu i svačemu.

1st-edition

Dosta je uobičajeno da se nekome za rođendan pokloni knjiga. Često su to nasumce izabrane knjige, ali je knjiga-poklon Antona, osećao sam, bila stvar njegovog promišljenog izbora. Zato me je odmah zaintrigirala, jer za mene je Anton bio nedokučiv do kraja, pun nekih svojih misterija, ličnost koja koeljovski rečeno – sledi znakove.

Na zadnjoj strani korica te, po obimu, malene knjige (izdavač Esotheria iz Beograda), bio je šturi tekst, koji sam mnogo puta pročitavao pre nego što sam uronio u njen sadržaj: “Jukio Mišima spada među najznačajnije i najtalentovanije japanske pisce posle Drugog svetskog rata – bio je predložen i za dobitnika Nobelove nagrade za književnost. Izvršio je ritualno samoubistvo mačem (hara-kiri) 1970. godine i time ušao u legendu, o čemu je snimljen američki film ‘Mišima’ Pola Šredera. ‘Ispovest maske’ je do sada kod nas nepreveden roman svetski poznatog pisca i predstavlja romansiranu ispovest ove, po svemu kontroverzne i kompleksne ličnosti”. Pored napomene da je u pitanju jedan od najznačajnijih japanskih pisaca, naglasak je, dakle, stavljen na čin i način izvršenja njegovog – samoubistva, uz dodavanje da se radi o “po svemu kontroverznoj i kompleksnoj ličnosti”. Kako da se čovek ne zainteresuje za takvog čoveka?

121

Dok sam čitao tu knjigu o odrastanju osećao sam da je u pitanju jedno novo iskustvo za mene. Ja koji nastojim da, čitajući neku knjigu, uvidim kako a ne o čemu govori, bio sam oduševljen, shvatajući da je svako odrastanje mladića teško, negde i turbulentno, ali Mišima je znao da sa tom pitkom i lako čitljivom pričom, mada glavni junak nije nimalo jednostavna osoba, pošalje više poruka svojim čitaocima. Sve je na nama – kako ćemo shvatiti te poruke. S druge strane, ima tu i njegovih mnogo dobrih razmišljanja, koja jasno govore o unutrašnjim preokupacijama samog pisca. To je učinilo da shvatim u kojoj meri se slažem sa stavom da je onaj ko je mogao napisati takvu knjigu (ne, dakle, glavni junak knjige), biokompleksna ličnost; postalo mi je jasno kao letnji dan da njegov (autorov) život nije mogao proticati bez kontroverzija, preterivanja, ponosa i patnje. I ogromnog stvaranja, a na kraju krajeva  samo je stvaranje važno!

27965_432881502628_115651122628_5980601_4390036_n_550

Kažu da postoje autori za koje nije važno da čitalac poznaje njihov život, pošto njihova dela sama sebe objašnjavaju. S tim u vezi, čak ima mišljenja da što manje prepoznamo pisca u njegovom delu, vredniji su i delo i pisac. Kod Mišime nije takav slučaj: kada se čita ono što je on napisao (ne samo romani, već i priče, članci, eseji, putopisi, pisma i pozorišni komadi) potrebno je da se zna, koliko-toliko, način na koji je on živeo i kako je prestao da – živi, jer su život i stvaralaštvo Mišime čvrsto isprepleteni, te poznavanje života nikako ne umanjuje vrednost dela, već ga dodatno pojašnjava. Prema tome, što više čitalac poznaje njegov život to će se više diviti načinu koji je on koristio da da­ oduška svojoj duši i udovolji svom radoznalom umu, ali i da usavrši svoje telo, jer je dimenzija fizičkog bila veoma prisutna u njegovom životu.

383534785_f8c002c60c

A u “Portretima savremenika” Maksim Gorki (Горький), iz susreta sa Lavom Tolstojem (Толсто́й), imao je utisak da Tolstoj nije mnogo voleo da govori o literaturi, ali se uvek živo interesovao za ličnost književnika – gde se rodio, kakav je, šta voli/ne voli i slično, a najviše ga je zanimalo “prikazivanje čoveka s neke naročite strane”. S tim u vezi, meni se čini da kod Mišime ima više “naročitih strana” koje me intrigiraju.

Yukio-Mishima-semi-nude-and-seated-in-a-position-resembling-that-of-meditation

Budući da nisam lišen fantazije, primećujem da, kada razmišljam o Mišimi i njegovom blistavom duhu, kod mene još nije prekasno za naivno oduševljenje. Naravno, trudiću se da ne preteram u divljenju prema ovom čoveku i ne izgubim se u njegovoj vulkanskoj celovitosti. Verovatno će se, s protekom vremena i mojim novim saznanjima, moj stav o njemu menjati usložnjavanjem, kako na bolje tako i na gore, jer kada me neko inicijalno duboko impresionira, diveći mu se ja istovremeno osećam potrebu, naravno, i da ga kritički preispitujem. Nobody is perfect, anyway!

Ishihara_Mishima

Očekujem da je moguće, oče, da ti se ovo moje pričanje učini kao predugačak monolog, i da se s pravom pitaš zašto je sve to o čemu govorim – važno? Šta me tera da pišem o (ipak) tako čudnoj temi, o dosta neuobičajenom životu jednog književnika iz daleke zemlje kao što je Japan? Možda ćeš mi ukazati da onaj koji krene da se bavi tom temom mora prethodno pažljivo da razmisli o svojim pravim namerama – šta ga na to motiviše i šta želi postići. U ovom trenutku meni se čini da ja to dobro znam, da sam svestan svojih pravih namera. Zato krećem, kako bi Anton rekao (on je pobožan) –  s Božjom pomoći. Naravno, računam i na njegovo (Antonovo) veliko znanje. Sa njim sam već razgovorao o ovoj temi i bio je primetan naš zajednički entuzijazam. Da, zaista se pouzdam u Antonov smisao za savoirfaire, i izuzetno cenim njegovu spremnost da se nas dvojica zajedno otisnemo u nepoznate vode istraživanja Mišime. Pritom, imam utisak da ćemo se lepo slagati  i dopunjavati na tom putu.

5_eikoh_hosoe

Svestan sam i toga da bi me neko sa strane mogao pitati kakve kvalifikacije ja imam za prilaženje delikatnom zadatku koji preuzimam na sebe; drugi će me, možda, sa dozom malicioznosti, smatrati bezazlenim diletantom koji, u stilu nadobudnog gimnazijalca, nastoji da razjasni neke misterije života – jer nekima je teško da shvate da bi se neko, iz čistog mira, mogao angažovano zainteresovati za Mišimu, tog neobičnog čoveka. Ne znam tačno kakve bih odgovore trebalo da dajem, ali potajno shvatam da postoje razlozi zašto se upuštam u ovaj poduhvat, pošto sve s nekim razlogom biva, kako to često govori dobri Anton.

Zašto ti sve ovo pišem? Zato što znam da ti, dragi oče, koji si uvek bio pragmatičan čovek, nisi voleo ljude koji se lako oduševljavaju, pa ni one koji su preterano marljivi. Da li ćeš pomisliti da sam postao nadobudan mladić-sanjalica koji, privučen varkom Istoka, uživa da besciljno luta u ugodnim zemljama duha, kako bi to rekao S. Mom (Maugham)? Ja sam spreman da učim, da slušam savete i preporuke. I da pritom puno radim. Stoga, voleo bih da me posavetuješ, kako ne bih otišao na pogrešan put, ili bar kako ne bih – previše zastranio. Time što ti se na ovaj način obraćam i molim za pomoć, pokazujem da je meni stalo do pravog puta, da verujem da za mene još ima nade. Therefore, I plead for your help, Dad, and ask you kindly to enlighten me.

Vladimir Petrović

B 92

Tekstovi o književnosti na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments