Jung – čovek koji je vratio simbole

Nesumnjivo je zasluga Junga što je u jednom grubom materijalističkom vremenu, kao što je naše, ponovno ukazao na dubine čovjeka i smisao ljudskog postojanja i izašao ususret neutaživoj čežnji ljudskog bića k individualnom razvoju i k Cjelini.

Karl Gustav Jung: psihoanalitičar, čovjek za kojeg psiha predstavlja duboku realnost, a njegov život priča je o samospoznaji nesvjesnog.

Istina je da ga nije moguće sažeti ni u jednu od poznatih kategorija, jer je gasio žeđ s mnogih izvora, ali je ipak ostao svoj, a njegov sustav arhetipske psihologije od velikog je značaja za čovjeka. Čovjek koji je u svim svojim knjigama ponirao u dubine nesvjesnog i iz njih crpio prapočetak stvaranja mitskog čovjeka, a ujedno nam, kroz svoja mnogobrojna djela, pričao svoj osobni mit. Sam život je, kaže, “neizvjestan eksperiment”. Promatran sam za sebe, on je tako prolazan i tako krhak da je doslovno pravo čudo da bilo što uopće postoji i razvija se istovremeno.

Ove činjenice ostavile su na Junga dubok utisak. Život ga je podsjećao na biljku koja crpi život iz svog korijena dok je njen pravi život nevidljiv i skriven u njemu. Jung je najviše pisao o nutarnjem životu jer on je za njega predstavljao pravo vrelo iskustava; njegov susret s drugom stvarnošću i suočavanje s nesvjesnim ostavljalo je neizbrisiv trag u njegovu sjećanju. Jung je rano uvidio da odgovori na životne probleme vrije­de jako malo ukoliko ne dolaze iznutra. U svojim metafizičkim istraživanjima, Jung uranja u duboku prošlost, spoznavši pritom da nijedna ljudska priča ne postoji sama na svojoj vlastitoj vremenskoj razini, već je sastavni dio drame arhetipske prošlosti i kolektivnog nesvjesnog. Događaji iz čovjekove prošlosti vraćaju se generacijama jednako kao što se i granaju u buduće naraštaje.

C. G. Jung rođen je 1875. godine u Kesswilu u Švicarskoj kao sin protestantskog svećenika. Jungova je oca cijeli život mučila sumnja u pogledu poziva koji je izabrao, ali ujedno i dublje pitanje o istinitosti onoga čime se bavio i što je drugima prenosio. Ta dvojba neminovno je utjecala i na njegova sina Carla.

Nije izostao ni utjecaj majke koja je bila boležljiva, sklona depresijama i u stalnim sukobima s Carlovim ocem. Ovakvo stanje u obitelji ostavilo je traga na malom Carlu Gustavu. Patio je od niza psihičkih i ­tjelesnih tegoba da bi mu kasnije u životu ta ista iskustva prilično pomogla pri izučavanju raznih psihogenih oboljenja, snova i strahova koji obično prate čovjeka na putu njegova sazrijevanja.

Svaki čovjek, čini se, nosi sjećanja iz svog djetinstva koja će manje ili više utjecati na njegov budući razvitak.

I sam je C.G. Jung imao niz događaja u djetinjstvau koji su za njega bili neobično važni, a čija će tumačenja pronaći u kasnijim godinama.

Jungov rani osjećaj nesigurnosti u svijetu koji ga okružuje, uvjetovao je događaje koje kasnije opisuje na sebi svojstven način.

U svojoj desetoj godini imao je pernicu u koju je položio malog drvenog čovječuljka za kojeg je prethodno sam izradio odjeću. Uz čovječuljka, pohranio je i mali crni kamen koji je bojom podijelio u dva dijela i oni su postali njegova mala tajna koju je sakrio na tavanu ispod jedne trule grede, znajući da je tamo nitko neće otkriti. Kasnije je razjasnio da je tim činom, osiguravši sebi “čuvare-prijatelje”, uspješno prevladao svoju nesigurnost i strah od svijeta.

Ponekad je svom čovječuljku u pernici pisao kratke, tajne, samo njemu razumljive poruke. Sve je to za njega predstavljalo svojevrsni svečani čin – ritual.

U svojoj trideset i petoj godini Jung je naišao na knjigu o tajnim podzemnim skloništima “kamenih duša” pokraj Arlesheima i o totemskim amajlijama australskih urođenika. Tada je zaprepašteno otkrio da njegov kamen iz djetinjstva podsjeća na ove: crne, istog dugoljastog oblika, podijeljene na donju i gornju polovicu. Svog čovječuljka poistovjetio je s maskiranim bogom Telesphorosom koji se nalazi na Asklepijevim spomenicima i koji mu čita sa svitka pergamenta. To ga je navelo na zaključak da postoje arhaične psihičke komponente koje ulaze u individualnu psihu i bez neke posredne tradicionalne veze. Kasnije je, dapače, otkrio da je kao desetogodišnjak svoj ritual izvodio onako kako to čine afrički urođenici u nekim svojim ritualima…

Rano se odlučio za studij medicine i psihijatrije. Proučavanjem egzaktnih znanosti htio je saznati prirodne uzroke koji dovode do rascjepa u psihičkom životu čovjeka, koje je i sam doživljavao u svom adolescentnom dobu.

Odmah po završetku studija postaje asistent dr. Eugena Bleulera u poznatoj bolnici u Zürichu. S 27 godina bavi se studijem patologije u Parizu, a s 30 godina postaje docentom psihijatrije na Sveučilištu u Zürichu. Razvoj Jungove ličnosti već je zarana pokazivao razne neobičnosti, uz briljantan uspjeh u školi i kasnije na fakultetu, a naročito u onom razdoblju koje je proveo sa Sigmundom Freudom. Jung je sigurno kročio svojim putem i bio je natprosječna stvaralačka ličnost koja je otkrivala bogat nutarnji život, okrenut prema suštinskim problemima čovjeka. Bio je izuzetno dinamičan i ne uvijek lako shvatljiv. Nije bilo lako pratiti njegovu misao bez napora i vlastitih transformacija. Njegova su otkrića često zbunjivala ljude i dovodila ih u nedoumicu.

Nije bio zainteresiran za političke događaje svojega doba, bio je vjeran svom osnovnom stavu da se velike promjene u ljudskom društvu ne mogu objasniti samo nekim vanjskim uzrokom, već u svim pojavama, kako ekonomskim, tako i socijalnim i političkim, treba u pozadini njihovih manifestacija tražiti psihološki korijen.

Liber librum aperit (Knjiga knjigu otvara)

Kao što kaže gore navedena alkemijska izreka, Jungu su se doista otvarale knjige jedna za drugom. Intuitivno je naslutio mnoge stvari koje bi mu mogle pomoći u boljem razumijevanju nutarnjeg čovjeka. Kamen, drvo, šuma, životinje, pa čak i kiša, nisu predstavljali samo stvari i zbivanja u objektivnoj slici svijeta, već su bili prožeti sadržajima psihičkog i produhovljenog. Još kao dječak pridavao je kamenu svojstva živog bića, u igri je ležao na travi, gledao kamen i pitao se: “Jesam li ja taj koji sjedi na kamenu, ili sam ja kamen na kojemu on sjedi?”

Jungovo djelo

Idućih nekoliko djela tek su mali opus iz daleko opsežnijeg Jungova sveukupnog rada. Ona obuhvaćaju osamnaest knjiga, ali gotovo još toliko iznosili bi članci objavljeni u raznim drugim publikacijama. Istaknut ćemo samo ona koja su izuzetno značajna za daljnji razvoj psihijatrije, psihologije i psihoanalize, a koja su ujedno izuzetno plodna i podsticajna.

Godine 1928. piše predgovor za knjigu Tajna zlatnog cvijeta svog prijatelja Richarda Wilhelma. Predgovor je dao potvrdu Jungova dobrog poznavanja kineske i općenito azijske filozofske i religijske misli. Kao dobar poznavatelj tradicija Istoka, naglašavao je kako zapadni čovjek posjeduje svijest koja je okrenuta prema van, aktivna i racionalna, dok čovjek na Istoku percipira svoje misli kao slike i doživljava ih živima u samome sebi, ne negirajući i ne potiskujući tu nutarnju stvarnost, te tako zadržava cjelovitost i integritet psihe. Jung je tvrdio da su Istok i Zapad dvije polovice jednog duhovnog univerzuma koji je prisutan u svakom čovjeku pojedinačno, ali i u čovječanstvu kao cjelini. Ujedno je želio potaknuti zapadnog čovjeka na bolje razumijevanje svog “istočnog bića”, svog alter ega, a da pritom u svojoj nutrini ostane ono što jest. Jednostranost, kao i fanatizam svake vrste, znak su barbarstva kaže Jung, dok je uravnoteženje suprotnosti znak visoke kulture.

Alkemija

U djelu Odnos između Ja i nesvjesnog (1928.), govori o odnosu prema nesvjesnom. Proučavajući alkemiju, Jung je shvatio da nesvjesno predstavlja proces u kojem psihu preobražava odnos ega prema sadržajima nesvjesnog.

Slijede djela Duševni problemi današnjice (1931.), Psihologija i religija (1940), Psihologija i alkemija (1944.).

Zamisli do kojih je Jung tijekom svog života dolazio bile su plod određenog alkemijskog rada na samome sebi kao i brojnih istraživanja u praksi.

Naime, Jungu su se ponavljali snovi s gotovo istim motivom. U tim je snovima njegova kuća dobivala još jedno krilo u koje je – nakon niza pokušaja u snu – napokon uspio ući. Tamo otkriva knjižnicu s knjigama iz 16. i 17. stoljeća. Neke su bile ukrašene bakrorezima i sadržavale simbole koje nikada prije nije vidio. Kasnije Jung otkriva da se radilo o alkemijskim simbolima, a da je nepoznato krilo njegove kuće zapravo dio njegove ličnosti kojega do tada nije bio svjestan.

Nepoznata knjižnica predstavljala je alkemiju, a neprekidan niz snova na tu temu značio je poticaj na podrobnije upoznavanje. Jungovo proučavanje gnoze doprinijelo je otkrivanju alkemije, a sama gnostička misao utjecala je na njegovu interpretaciju alkemijskih zbivanja.

Kroz čitavu alkemiju proteže se njegova omiljena misao po kojoj novi vijek i sadašnjost predstavljaju samo jedan dio drame – koja se počela odigravati još u prapovijesno doba i koja se proteže kroz sva stoljeća – a koja podrazumijeva stalno mijenjanje nutarnjeg čovjeka i njegov rast.

Alkemijskim jezikom, čitava ta drama zove se Aurora Consurgens ili osvješćivanje čovječanstva.

Jung je težio u čovjeku pobuditi nutarnji motiv, onaj s kojim bi započeo proces čovjekove individuacije, a što Sokrat jednostavno naziva spoznajom samoga sebe.

Smisao individuacije jest u tome da se Jastvo oslobodi različitih psihofizičkih karakteristika koje su plod naslijeđa, odgoja ili kulturnih utjecaja okoline, a također i da se istrgne iz sugestivne vlasti nesvjesnih slika. Tamo gdje se kulturni napredak nalazi u razvitku – bez obzira je li riječ o pojedincu ili o grupi – dolazi do oslobađanja od kolektivnog mišljenja. Svaki kulturni napredak je, prema Jungu, proširenje svijesti do kojeg nije moguće doći bez odvajanja tj. individuacije pojedinca.

Ovaj preobražaj obično se događa u čovjekovo zrelo doba, u vrijeme tzv. prijelaza iz biološkog na kulturni stav, što je proces koji jednostavno nastaje sam od sebe i ne može biti iznuđen izvana. Transformacija bez odricanja i žrtve nije moguća. Svako odricanje je bolno, a svaki stupanj čovjekova sazrijevanja praćen je novim odricanjem. Već sam akt kozmičkog stvaranja prauzor je žrtve, kako bi spoznali svoje čisto Ja, koje je vrhunsko duhovno središte ličnosti, a koje ima funkciju sjedinjavanja suprotnosti. O tom transformacijskom putu pisali su mnogi veliki književnici: kao najljepši primjer može se navesti Goetheov Faust.

Simboli

Djelo Simbolika duha (1948.) i proučavanje simbola općenito navodi ga na zaključak da simboli predstavljaju zgusnuto iskustvo čovjekove evolucije. Mitovi i snovi satkani su od simbola, a različita transcedentna i iracionalna svojstva Jastva najlakše je izraziti putem simbola. Takvi su simboli obično cjeline koje su predstavljene četverokutom ili krugom. Jung tvrdi da krug pripada najstarijim religijskim simbolima čovječanstva te ga – prema indijskoj tradiciji – naziva mandalom. Primjere mandala otkrio je i u snovima svojih pacijenata te je, proučavajući ih, zaključio da one odražavaju stanje psihe pacijenta, ali su istovremeno i sredstvo komunikacije između svjesnog i nesvjesnog.

Gledajući povijesno, u starim civilizacijama mandala je predstavljala način povezivanja čovjeka s ­prirodom, odnosno upoznavanje zakonitosti u prirodi i istih takvih zakonitosti u samome čovjeku kako bi se čovjek uskladio s prirodom. Mandala se pojavljuje i u ceremonijalnim pješčanim crtežima Pueblo i Navajo Indijanaca. Uvijek nosi i sadržava ideju harmonije između makrokozmosa – svemira i mikrokozmosa – čovjeka.

Krug je oduvijek zaokupljao čovjekovu pažnju: dovoljno je vratiti se tri stoljeća unatrag, kad su filozofi i prirodnjaci žustro raspravljali o zagonetkama kruga i kvadrata, a u Platonovu Timeju krug vrijedi kao najsavršenija forma – ekvivalent najsavršenijoj supstanci – zlatu, animi mundi ili prvom stvorenom svjetlu.

Apstraktne mandale počinju se javljati u kršćanskoj umjetnosti, kozmička mandala u obliku blistave bijele ruže javlja se u Danteovoj viziji. Sam je Jung skicirao velik broj mandala, da bi tek kasnije otkrio kako one za njega predstavljaju oblikovanje i istraživanje vječnog smisla i vječni razgovor sa samim sobom. U tim mandalama Jung vidi svoje cjelokupno biće neposredno na djelu.

O psihološkoj energetici i biću snova Jung piše 1948., a 1954. godine svoje proučavanje zaokružuje Studijom o arhetipovima.

Jedan sloj čovjekove psihe, kaže Jung, nesvjestan je prirode ličnosti i stoga se naziva individualno nesvjesno. On počiva na jednom dubljem sloju koji ne potječe iz osobnog iskustva jer je urođen.

Taj sloj svjesnosti, prema Jungu, se naziva kolektivno nesvjesno, jer to nesvjesno nije osobne prirode, ono posjeduje sadržaje koji su kod svih ljudi identični i na taj način u svakome obuhvaćaju jednu opću duševnu osnovu tzv. nadosobne prirode. Ono što je u svim vremenima bilo doista važno, to je doživljaj arhetipske unutrašnje slike, koju je čovjek vlastitim djelovanjem prenosio iz svoje nutrine u vanjski svijet. Svim ljudima zajednički su naslijeđeni obrasci emotivnog i duhovnog ponašanja koje Jung naziva arhetipovima.

Arhetipovi

Arhetipovi su organi duše koji prenose čovječanstvu duboka sjećanja čitavog ljudskog roda, nataložena u dubinama kolektivno nesvjesnog, a koja pojedinci i društva u kriznim trenucima ponovo oživljavaju kroz svoje djelovanje.

Ovo je tumačenje arhetipa prikladno jer govori da se kod kolektivno nesvjesnih sadržaja radi o starim izvornim tipovima i oduvijek postojećim slikama.

U primitivnim plemenima, kaže Jung, arhetipovi nisu više sadržaji nesvjesnog, već se oni preobražavaju u obrasce ponašanja koji se prenose putem tradicije, u formama takozvanog tajnog učenja.

Drugi izraz arhetipova su mit i bajka, arhetipske simboličke priče koje su se pripovijedanjem prenosile s koljena na koljeno. Pojava arhetipova u snovima daleko je nerazumljivija i, naravno, individualnija nego u mitovima.

Prema Jungu, arhetip predstavlja osnovno iskustvo, ili obrazac iskustva, zajednički za cijelo čovječanstvo, iskustvo koje su ljudi dijelili od iskonskih vremena. Arhetipovi obično dolaze kroz simbole koji bude odjeke u dubljim slojevima nesvjesnog, a koji nisu plod osobnih i neposredno proživljenih situacija u životu pojedinca.

Freud – Jung

Već je ranije spomenuto kako su gotovo sva otkrića do kojih je Jung dolazio bila plod rada na samome sebi. Značajan je bio njegov višegodišnji psihijatrijski rad s kroničnim duševnim bolesnicima u ciriškoj bolnici.

Dok je Freud zazirao od duševnih bolesnika, smatrajući da je psihoterapija kod njih neizvediva, i okrenuo se liječenju neuroza, Jung je započeo s uspjehom provoditi psihoterapiju psihoza i tako otvorio put drugima koji se bave psihoterapijom teških poremećaja.

U početku, Jungu nije bilo lako odrediti Freudovo mjesto u svom životu, preispitivao je svoje stavove i stalno je iznova tražio potvrdu vlastitih razmišljanja u odnosu na Freudova. Godine 1903. posvećuje se ponovnom proučavanju Freudovog Tumačenja snova te otkriva svoje podudarnosti s Freudom u mehanizmima potiskivanja, ali i razilaženje kod pitanja sadržaja potiskivanja. Za Junga je Freud bio, kako sam kaže: “Čovjek u kandžama vlastitog demona”.

Dok je kod Freuda seksualna trauma uzrok potiskivanja, kod Junga su se u prvom planu nalazili drugi činitelji, primjerice: problemi društvenog prilagođavanja i potištenost uslijed nekih tragičnih životnih okolnosti.

Freudovo mišljenje o duhovnosti Jungu je zauvijek ostalo nepoznato. Freud je, naime, iskazivao sumnju svaki put kad bi u razgovoru o nekoj osobi ili umjetničkom djelu došlo do aspekta duhovnosti i najčešće se o tome uopće nije očitovao. Sve što se nije moglo tumačiti seksualnošću, Freud je tumačio “psihoseksualnošću”. Stefan Zweig iznosi svoje mišljenje o razlici u poimanju čovjeka između Freuda i Junga:

“Prolazeći kroz Freudovu prizmu, čovjek je izašao nekako ogoljen, pojednostavljen, bez spektra boja, dok je kroz Junga u psihoanalizu prostrujio dotok svježeg zraka, u nju je ponovno ušla nada i polet”.

Kula u Bolingenu

Kula u Bolingenu je poput “simbola” Junga, utjelovljenje njegova duha i misli: mjesto na kojem je sazrijevao i proživljavao mnoge događaje i dojmove koji su pridonijeli njegovu razmišljanju i sazrijevanju.

Novi dom u Bolingenu, na jezeru koje je oduvijek privlačilo Junga, postalo je kutak gdje se mogao posve predati svom nutarnjem životu.

Prostor je uredio prema svojim zamislima, sudjelujući u postavljanju svakog kamena. Prema njegovoj zabilješci, osjećaj spokojstva i preporoda bio je prisutan u svakom kutku kuće. A njegov vlastiti, intimni kutak – odvojena soba u koju je samo on imao pristup, za Junga je bila od posebne važnosti. Tijekom godina sobu je svojeručno oslikao i ona mu je služila kao mjesto duhovne koncentracije. Kao što je postupno gradio svoje spoznaje, isto tako postupno zidao je i kulu, dodajući joj svaki puta nešto novo: simbol svake svoje nove spoznaje.

Kao što sam Jung kaže, kulu je doživljavao kao mjesto sazrijevanja, kao majčinsku utrobu ili majčinski oblik – tu je mogao postati ono što je bio, ono što jest ili ono što će biti; ona mu je pružala osjećaj ponovnog rođenja.

On bilježi svoj osjećaj radosti kod dolaska svakog novog godišnjeg doba te, okružen “čujnom tišinom”, promatra let ptica i prividni nestanak života ujesen: listovi postaju nežive prazne ljuske koje vjetar uz lagani šum stresa sa svojih grana. Životna srž koja je živjela u lišću sada ostaje u stablu da bi se u proljeće ponovno rodila. Sve je to Jung smatrao poukama koje priroda daje onima koji ih znaju prepoznati. Tradiciju je, pak, smatrao temeljem jer, kao što sam kaže, “ako ne poznajemo svoje pretke, ne poznajemo ni same sebe”.

Posljednje dane života Jung je proveo sa svojom najužom obitelji i prijateljima u Kisnathu, na jezeru pokraj Züricha. Umro je 1961. godine u 86. godini života.

Autor: Ninočka Lapuh

Izvor: Nova Akropola

Tekstovi o psihologiji na portalu P.U.L.S.E

  arhetipovi, Frojd, Karl Gustav Jung, Nova Akropola, Snovi