Smrt narodnog rokera i upornog stihoklepca.

U bilo kojem nasumično izabranom intervjuu koje je davao posljednjih godina, ali i ranije, Bora Đorđević nije propuštao priliku da izrecituje neke nove, tek napisane, stihove. Na svako pitanje Bora Đorđević spremno je mogao da odgovori zauzimajući svoju karakterističnu pozu, sa jednom rukom do pola savijenom u laktu čiji je dlan postavljen tako da drži olovku, ili cigaretu, ili kao da nekome nešto objašnjava i recituje.

Nezahvalno je pisati nekrologe. Bora Đorđević bio je javna ličnost, ali jedna od onih (možda i jedina) za koju je velik broj ljudi mogao reći da je poznaje. Za milione ljudi on je bio Bora Čorba, a stotine hiljada njih upoznalo je Boru lično. U to sam sasvim siguran, a imam i par dokaza.

Boru Đorđevića sreo sam i kratko porazgovarao s njim otprilike 2001. godine u jednom kafiću u Srpcu, malom gradu na sjeveru Republike Srpske. Tvrdio je, sjećam se, da pije samo sok. Moj kum sreo ga je 2000. na uglu Palmotićeve u Beogradu kako prodaje novine, dok se brat prisjeća da se slikao s njim daleke 1998. godine u diskoteci u Šipovu, neposredno poslije rata, Dejtona i povratka.

U emisiji Radio-Kozare koja je nedavno emitovana povodom smrti pjevača, Đorđević je spremno i bez greške nabrajao imena sela oko Gradiške i sa ponosom pričao kako je bio “mašićki zet”, jer su Mašići selo njegove (bivše) supruge, te da je u Podgradcima imao jedan od prvih koncerata.

Njegovi najbliži jedini stvarno znaju kako je Bora Đorđević prošao kroz život. Međutim, svi mi ostali imamo rijetko dobar uvid i skoro ekskluzivu, na osnovu koje možemo da vidimo šta je taj čovjek mislio, šta je osjećao i kako je posmatrao svijet. To možemo zato što je Bora to sve, manje ili više, napisao i otpjevao u jednom bezbrojnom nizu svojih stihova i strofa uobličenih u muziku njegove, srpske i jugoslovenske, legendarne rok-grupe Riblja čorba.

Bora je kroz svoje pjesme, one najbolje, dobre, one prosječne, ali i one suvišne, loše i nepotrebne, dao cijelog sebe. Da, iz stihova Bore Đorđevića mi iščitavamo sve jer stihovi su bili njegov jezik i on se stihovima potpuno iskazao kao program u binarnom kodu jedinica i nula.

Zato su Boru voljeli svi, čak i oni koji misle da ga mrze. Bora Đorđević, pjevač, pjesnik i muzičar se potpuno potrošio. Оznojio se i poderao kao košulja, izvrnuo naizvrat i ponovo obukao i onda je taj postupak neprestano ponavljao.

(Bregović i dalje sračunato sjedi ispred magaze, a Štulić je misteriozno iščezao i javi se ponekad, tuđ i stran, sa slijepog evropskog sjevera)

Đorđević Bora. Taj čovjek je izabrao da stalno bude tu i da sve pregura. Zajedno sa narodom – njemu se sve i desilo.

Daleko od toga da bude uzor on je bio veoma blizak svima. Niko osim Bore Đorđevića nije uspio na taj način da bude ikona grada koji iznad reka stoji k’o kruna i vremena, od glave do pete, a istovremeno narodni umjetnik i svačiji, vašarski roker! Dalek establišmentu i eliti kojoj mnogi teže (rok zvijezda među noblesom često izgleda smiješno i neprirodno), on je bio anti-superstar.

Na tom putu kroz gadna vremena Bora je počinio mnoge greške. Svako će te greške sabrati u svom ličnom obračunu sa Borom, a pogotovo oni koji su ga voljeli i još vole. Pozivajući se na nepisane ustave i zakone o tome kako bi rokenrol zvijezda ili jedan umjetnik trebalo da živi i skonča, svi koji su voljeli muziku Riblje čorbe, Bori su često sudili i presudili.

Bora jeste kriv i to po mnogim osnovama! Kada su došla vremena raspada, u kojima su razredi bili zgurani u iste učionice, ćoškovi zgrada, podvožnjaci i parkinzi zarasli i zapišani, zidovi išarani i neočišćeni, kada su se skupljali meci i čaure, dok su padale granate na nedovršene ceste, a prve trudnoće poklapale se sa prvom maturom, pio lažni “štok” i jeftina vina, u svijetu potpune periferije zahvaćene ratom, funkcionisao je Čorbin rokenrol. Tada se kod mnogih rodila potreba da se izmišlja i piše neka jeftina, brza poezija, da se o svijetu nešto kaže i prokomentariše, da se opsuje i zagalami! Za ovo je, siguran sam, kriv Bora Đorđević.

Sam Bora sve to vrijeme nije živio negdje u nekom dvoru ili odvojen od bijede i propasti, već se u nju potpuno svjesno i do kraja bacio i umiješao. Nije mogao, htio niti znao da je izbjegne.

Bora Đorđević bio nam je kao bukvar i pjesmarica, a efektne rime u stihovima koje počesto nismo ni razumjeli formirale su, možda ne toliko muzički ukus, koliko pogled na svijet.

Taj pogled na stanje stvari na svim nivoima, veoma je čvrsto i jako definisan u Borinoj poeziji i on se suštinski svodi na opis života i afirmaciju borbe nesavršenog, kao miš slabog, skrajnutog čovjeka protiv lopova i baraba, na istrajavanje malih protiv velikih i opasnih, na borbu istine i pravde protiv laži i zla, uzaludnu, često smiješnu i odrpanu, karikaturalnu.

Ta Borina istina je uzvik, koji glasno viče upomoć! Neuvijen i žestok kao posljednji vapaj davljenika koji ne želi da se preda. U njegovoj najpoznatijoj pjesmi, himni potlačenih na svijetu, nakon apokaliptične vizije u kojoj se sugeriše anđelu (možda Hristu) da pogleda svoj dom koji je uništen svim mogućim grijehovima i usliši molitve (hrišćanska smirenost) slijedi uzvik koji dolazi iz pluća jednog nevoljnika i čovjeka koji ne zna da okrene drugi obraz, već kune kao žena: Dabogda pocrkali dušmani!

Borina poetika imala je nekoliko glavnih motiva i ishodišta: borbu za istinu, nervozu i težinu gradskog života, pogotovo onog na margini, žene/ljubav i politiku.

Zamjerilo mu se, a često s pravom, što se previše bavio ovim potonjim, ne uspjevajući da poneku doskočicu koja mu je pala na pamet, a zvuči kao mastan vic, propusti i ne zapiše, a kasnije je i objavi. Nije sve moralo da bude objavljeno, ali Bora Đorđević nije znao kako da napravi branu bujici stihova koji su navirali iz njegove glave i iskustva.

Postoji snimak kada se u Beogradu 1990. godine sretnu Čorba i Azra, pa Bora – u onoj opisanoj pozi sa rukom savijenom i propovjednički okrenutoj prema sagovorniku – Džoniju Štuliću, recituje pjesmu koja će uskoro postati hit po imenu “Al Kapone”, nagovarajući Zagrepčane, na šta su oni pristali, da otpjevaju bek-vokale. Tada čujemo da je “Al Kapone” izvorno napisan sa mnogo više strofa i da je Bora u stanju da rimuje i recituje do sudnjeg dana.

Bora Đorđević je u posljednjoj deceniji (decenijama) SFRJ pisao i pjevao o lažima i raspadu i “Riblja čorba” je bila bend koja prorokuje trulež i kraj epohe. Džukele, barabe, đubrad, mamlazi, “Brankovići”, slabići, ponavljači đaci, kurve i đankoze, smradovi (zvuči i sada poznato?) – Bori kao da se ne prašta što je već tada sačinio izvještaj iz društvenog doma, ali doma koji nije bio popravni.

“Čorba”, pоpularna istovremeno kada i “Novi talas”, kao da deklamuje spisak svih rupa, svih havarija, sliku jednog socijalističkog getoa (ali ne samo političkog i društvenog, već i vrijednosnog, psihološkog), koja je sve do tada uljepšavana različitim ukrasima među kojima je bila i domaća zabavna muzika. Simboličan Borin prelazak iz akustičnog raja pitomih jugo-hipika događa se pjesmom “Lutka sa naslovne strane” koja donosi jasnoću izraza i puna usta punokrvnih, direktnih, efektno rimovanih riječi.

Kada se raspala Jugoslavija odnosno svijet u kojem su naši rokeri postali zvijezde bez presedana i uživali slavu sličnu kao njihove kolege na Zapadu, svako je manje više izgubljeno lutao, birajući put. Đorđević se kroz devedesete pretumbao nevješto, ne izbjegavajući ništa i za njega se zalijepio svaki stereotip (Srbin-nacionalista, zvezdaš, seljak, alkos, četnik), a njemu je – kako je to lijepo napisao Rambo Amadeus – bilo blam i ispod časti da se vadi (a zašto bi?)

Već pomalo je zaboravljeno da je Bora Đorđević bio opozicija tadašnjoj vlasti i na jednom albumu izvrijeđao Miru Marković. Iz tog vremena potiče i jedna teška i neobična, takođe zaboravljena, antiratna balada, “Zbogom Srbijo”.

Nakon 5. oktobra kada je sve postalo moguće, počeli su festivali, koncerti, gaže, ali i žiriji na “Pinku” i u “Zvezdama granda”, zbog čega su najtvrđi “čorbisti” sakriveni plakali od muke. Bila je to preteča današnjih reklama za kladionice i gorak podsjetnik da je zabavljački hljeb težak i da se nekad mora biti mečka u cirkusu.

U Vladi Vojislava Koštunice Bora Đorđević bio je angažovan kao savjetnik u ministarstvu kulture, ali ne dugo. Često je u medijima brbljao sve i svašta i kada su ga pitali i kada nisu, ali u svemu tome dao je jednu kratku i tačnu dijagnozu o tome da su u demokratskoj Srbiji pare spojile one koji su poslali Slobu u Hag i one koji su bili Slobini, tj. da su elite iz devedesetih i dvijehiljaditih našle zajednički interes, kao što ga elite uvijek nađu.

Bora je od početka “Riblje čorbe” bio prvi pravi politički pjesnik i roker kod kojeg se prepoznaje opterećenje našeg čovjeka domaćim i svjetskim političkim zbivanjima. Iz pjesama “Riblje čorbe” razaznaju se naslovi iz osamdesetih godina, a u Borinom načinu izražavanja bilo je nečeg novinarskog, hroničarskog, aforističkog i kolumnističkog i da nije postojala forma moderne muzike lako bi ga čovjek zamislio u tom svijetu.

Čačanski sin, Moravac i Srbijanac od glave do pete (ali pun razumijevanja, radoznao i širok) Bora kao da je imao neraščišćen generacijski sukob sa petokrakom. Međutim, Bora je kroz svoje pjesme jasno ciljao i gađao jednu lažnu i pokvarenu stranu (totalitarizam i partijašenje) ideološki obojenog režima dok je istovremeno, po osjećaju i izrazu, bio sasvim na strani poštenih radnika i seljaka.

Ako je postojala jedna takva podjela jugoslovenskih bendova, onda su “Čorba” i Bora po temama, poetici i načinu izražavanju pripadali realistima. Iako u centru, istovremeno su pripadali rubovima i periferiji. Beogradu, ali i njegovim suterenima. Na strani čovjeka i njegove nevolje. Slično kao “Azra”. Kao kontrast iz osamdesetih tu su bendovi koji su bili više elitistički gradski fenomen, kao npr. “Idoli”, koji su izgledali kao prototip urbanih gimnazijalaca koji će studirati umjetničke smjerove. Bora ide u svijet gradskih propalica i marginalaca, kao Dragoslav Mihailović, u podrume nevidljivog Beograda i istovremeno se bavi jednom opštom slikom stvari i nervozama ondašnjeg života.

Sa svojim toaletima iza stanica, potkrovljima, vlažnim sobama, šankovima, žestokim alkoholnim pićima, a posebno vagonima i vagon restoranima, Bora je bliži sovjetskim bardovima i američkim folk muzičarima i rokerima nego generacijskim kolegama iz Beograda.

Za sve to vrijeme Bora Đorđević stvara jedinstvene ljubavne pjesme za koje postoji nepodijeljena simpatija. Napisane naizgled iz mačo ugla usamljenog ljubavnika i odrpanog plejboja one su u stvari nešto drugo: jedan neprekinuti ep o ženama (“evo ti za taksi, brinuće se tvoji”), u kojem Đorđević ne propušta da na najoštriji način kritikuje sam sebe kako je loš i nedovoljan (uvijek pomalo u kuknjavi) i kako nije ništa zaslužio, ali takođe, “ne prodaje zvezde ni šarene laže”, i “ne umije u dvoje da traje”, Đorđević je uvijek u vatrenom pokušaju da bude u istini i da ne laže, pa ni o muško-ženskim odnosima.

Uvijek blizak i pun razumijevanja prema ženama, pogotovo onima koje već znaju šta je život i ne kriju bore, Bora u najljepše ljubavne pjesme uvijek dodaje kontrast taman u onom momentu kada postoji pa makar i naznaka romantike. Dok sviće iznad Crkve Svetog Marka i čistači peru ulice, suknja je u prašini i lišću, ona je forsirala konjak i “dobro jutro” zvuči kao ironija i slaba utjeha.

Ne sporeći ljepšem polu ogromnu moć nad muškarcima i ne odustajući od zaljubljivanja Bora i u 21. vijeku priznaje da žena može princa da pretvori u žabu (od poštenog čoveka da napravi barabu).

Kada je umro, lider, tekstopisac i kantautor rokenrol grupe “Riblja čorba” izazvao je iste one rasprave, koje su bile na snazi i kada je bio živ. Da li je Bora izdao rokenrol i da li je izdao sebe?

Umoran, bolestan, nikakav i dosadan, Bora Đorđević je bio živ na sceni do samog kraja. Zaboravlja se da je prije svega bio pjevač u bendu i njegova istrajnost je posljednji i jedini pravi dokaz odanosti muzici i pokretu čiji simbol je električna gitara i duga kosa.

Kao živi spomenik pjevao je dok je mogao i dok ga nisu sahranili, svakog vikenda, grad za gradom, festival za festivalom, koncert za koncertom, od prvog do zadnjeg albuma. Bora je bio onaj koji je vrijednosti i istine testirao na ulicama, parkovima, u potkrovljima, suterenima i kafanama. Tamo gdje su ljudi, gdje je gužva, ili samoća i hladnoća, gdje smrdi i bazdi, gdje se isparava.

(Pred kraj je zatražio pauzu u Sloveniji, tom ostrvu ekološke odgovornosti i brige za životnu sredinu).

Dok su ga spuštali u raku, polu savijena ruka je ostala u onom položaju kojim se drže olovka ili cigareta, kao da će dole iz groba brbljivi Čačanin opet krenuti da izrecituje i otpjeva da je ravnodušan i nasmije se i zaplače nad sobom i ljudima.

U toj pozi, kao ispred mikrofona, Bora Đorđević u svom karakterističnom stilu, dosađuje anđelima čuvarima nebeskih kapija i deklamuje od početka: “Pogledaj dom svoj, anđele, skini paučinu s očiju, videćeš prizore potresne, videćeš nesrećne i bolesne, videćeš čemer smrt i jad”.

Nema sumnje da će ih ubijediti da otpjevaju bek-vokale.

Za P.U.L.S.E Željko Svitlica

Izvor: Indikt.Substack

  Bora Đorđević, Indikt.Substack, Muzika, Riblja Čorba, Željko Svitlica