Kako je nastao album Paket aranžman

Kako je nastao antologijski album Paket aranžman. Budući junaci novog vala ovako spojeni sa svojim ranim uzorima lako nam otkrivaju tko je kasnije mogao napisati “Malenu”, a tko “Igra rok ‘en’ rol cela Jugoslavija”, tko je imao snažan poriv osnovati bend poput Discipline kičme, a tko voditi EKV. Na kraju, muzički toliko različiti, kao svjetonazorski istomišljenici bili su spremni mijenjati – da ne kažem smijeniti! – generaciju koja nam je do tada pokušavala predstaviti svoju inkarnaciju rocka.
 
Paket aranžman
Idoli na koncertu u Zagrebu 1981: Vlada Divljan i Srđan Šaper Photo: Goran Pavelić Pipo  
 
 

Njegova priča: Siniša Škarica o albumu Paket aranžman
Njegova priča: Siniša Škarica o albumu Paket aranžman Photo: Željko Krnčević

“…beogradski Novi talas, prvi put privlači pozornost gotovo slučajno nastalim izdanjem koje će ubrzo ponijeti ambiciozni atribut programatske ploče dolazeće generacije. U trenucima kada Jugoton snima u Šestici Radio Beograda Dugmetov novovalni odgovor ‘Doživjeti stotu’, u susjedstvu, u studiju Splićanina Enca Lesića (nakratko člana Indexa) okupljaju se nove beogradske snage Idoli, Šarlo Akrobata i Električni orgazam i zapisuju svoje prve radove koje će zagrebačka tvrtka objaviti na samom početku 1981. kao antologijski ‘Paket aranžman’…

Ovako sam se svojevremeno najzbijenije osvrnuo na rađanje ploče što će u diskografskoj inventuri 80-ih prema anketi beogradskog časopisa Pop rock (nasljednika poznatijeg Rocka) zauzeti drugo mjesto na listi „Prvih 50 albuma“. Isto mjesto potvrdit će i u pokušaju da se odaberu najvažnije ovdašnje LP ploče ikada u do danas najambicioznijem izboru organiziranom na prostorima bivše države pod nazivom “YU 100 – najbolji albumi jugoslovenske pop i rok muzike”, kojeg su priredili dvojica srbijanskih novinara Duško Antonić i Danilo Štrbac 1998. godine.
 
Objavili su pri tome i knjigu istog naslova, što baš nije tako često ni u svijetu gdje su ovakve akcije redovna pojava. Ipak, dok je prvoj listi važnost limitirana granicama spomenute dekade, kredibilitet druge je na kušnji zbog činjenice da su anketirani isključivo iz Srbije, makar i bili probrani iz redova tamošnje “kulturne elite” (muzički kritičari, urednici, književnici, filmski djelatnici, glazbenici).
 
 
Photo: Screenshot

 

U vrijeme interneta, međutim, na portalima, blogovima ili raznim forumima na temu ex-yu “naj…svih vremena” naići ćete i na brojne pokušaje inicirane muzičkim fanovima iz bivših jugoslavenskih republika. Jedan od zanimljivijih je hrvatski blog Ruralna gorila iza kojeg stoji pomalo nadobudna, ali svakako napaljena mlađa ekipa nekolicine glazbenih zanesenjaka (od kojih neki uređuju i ambiciozni portal posvećen rocku, izvrnutu Pot listu) što njihovom izboru daje na većoj širini i aktualnosti. Tijekom 2011. narasloj na preko tri stotine albuma, “Paket aranžman” zauzima visoko deveto mjesto.

  

Željezna zavjesa iza naših leđa

 

O Paket aranžmanu: Naslovna strana tjednika Polet iz 1981. godine
O Paket aranžmanu: Naslovna strana tjednika Polet iz 1981. godine Photo: Lična arhiva

 

Premda sve ovo treba ponajprije shvatiti kao “nostalgičnu zabavu”, kako su u pogovoru svoje knjige Antonić i Štrbac pojasnili relativnost ovakvih akcija, opetovano javljanje pojedinih albuma na takvim listama bit će svakako potvrdom njihove važnosti u kulturnom nasljeđu glazbe koja se u dvadesetom stoljeću otkriva kao “čudo popularne umjetnosti”, i, posebice u njegovoj drugoj polovici, postaje važnim čimbenikom oko kojeg su se okretali ekonomski, pa tako i društveno-politički interesi i potencijali, najsnažnije svjetske nacije i zapadnog svijeta uopće. S druge strane, kod nas, u doba postupne liberalizaciji društva, privrednih reformi, otvaranja granica, popuštanja jednopartijske stege, pop glazba se pretvara u sredstvo grupnog oslobađanja mladih i važnu sponu sa zemljama s onu stranu tzv. Željezne zavjese.

Udomaćeni rock postat će bitnim argumentom kako je Željezna zavjesa zapravo iza naših leđa.

Pri tomu, treba biti pošten i ne zaboraviti da je jugoslavenska zabavna glazba, kao tobože niži stupanj razvoja pop glazbe (po nekima, neka vrst muzičkih kolutićavaca!), svojim priključenjem televizijskom spektaklu znanom kao “Pjesma Eurovizije” ili “Eurosong” davne 1961. (te godine zajedno sa Španjolskom i Finskom) praktički značila prvu potvrdu formalne prirode da Jugoslavija pripada krugu (zapadno)europskih zemalja, jer tamo nije bilo nikoga iz tzv. Istočnog bloka, koji je, usput rečeno, praktički kao sinonim istočnog grijeha, bio prognan iz (zapadnog) Raja. (Novosađanka Ljiljana Petrović je izvela “Neke davne zvezde” uspješnicu Jože Privšeka i Miroslava Antića, osvojivši u Cannesu osmo mjesto od šesnaest skladbi u konkurenciji.)

Istini za ljubav, bivša država je poput one kako “umiljato janje, dvije majke sisa” ubrzo počela nastupati i na onom drugom, istočnom festivalu, slici i prilici “Eurosonga”, zvanom “Srebrni ključ Intervizije”.

 

Radikalni spoj reggae i punka: Šarlo akrobata na koncertu u beogradskom SKC
Radikalni spoj reggae i punka: Šarlo akrobata na koncertu u beogradskom SKC Photo: Lična arhiva

 

Dakle, “Paket aranžman” u procjenama najboljeg što nam je do sada ponudilo to “čudo pop umjetnosti” nesumnjivo, bez obzira s koje strane dolazile, zauzima jedno od visokih, reklo bi se počasnih mjesta. „‘Paket aranžman’ je najznačajnija ploča jer predstavlja znak promene, vreme kada je rok zaista postao deo kulture i, bar na našim prostorima, definitivno potvrdio da urbani karakter čini njegovu glavnu odliku“, napisat će srpski pisac David Albahari u obrazloženju zbog čega ovo izdanje beogradskog “novog talasa” vidi na vrhu svoje liste u izboru “YU 100 – Najbolji albumi jugoslovenske rok i pop muzike”. (Prvo mjesto, inače, zauzeo je LP Idola „Odbrana i poslednji dani“.)

 

Jugoton, diskografski lučonoša

 

Photo: Pictagram

 

Vedran Harča, novinar i glazbeni kritičar hrvatskog izdanja Rolling Stonea (već upokojenog!) i urednik RTL-ova glazbenog teletexta te jedan od onih mladaca iza Ruralne gorile i Pot liste ovako čuje “Paket aranžman”:

Tri benda, na silu udružena u zajedničku scenu, dokazala su da po pitanju originalnosti Yu-rock može ravnopravno stajati uz svoju londonsku i njujoršku ‘stariju braću’ te je, povremeno, čak i nadmašiti. Gile i Električni orgazam bili su jedni od najtalentiranijih učenika Iana Curtisa, Idoli su željeli uvjeriti svijet oko sebe da je pop ultimativna eksperimentalna forma, a Šarlo Akrobata spojio je reggae i punk u nacionalne hitove ‘Ona se budi’ i ‘Niko kao ja’ koji su im omogućili snimanje najradikalnije zbirke ikad odštampane u jugoslavenskim tvornicama kazeta i ploča.“

Kako je, pobogu, ovo uspjelo izaći za drugu najveću diskografsku kuću države u kojoj je većina slušala narodnjake ili, u najboljem slučaju, Čolu i Bregu?”, pitanje je, koje istina, Harča nije postavio u nastavku recenzije „Paket aranžmana“, ali kao da i jest. Jer to što ga čitamo na samom početku njegova osvrta na pojavu jednog od izdanaka hvaljene kolekcije, album Šarla Akrobate “Bistriji ili tuplji čovek biva kad…”, kao da se nastavlja na prethodnu rečenicu.

 

Uvijek ispred svih na Balkanu: Proizvodna traka u Jugotonu
Uvijek ispred svih na Balkanu: Proizvodna traka u Jugotonu Photo: Jugoton

 

No, ovo moramo prokomentirati. Prije svega zašto “drugu najveću” kada je Jugoton cijeli svoj vijek od pune 44 godine bio prva i nedvojbeno najveća diskografska kuća ne samo u Jugoslaviji već i na Balkanu.  I dalje! Ako je riječ o Jugoslaviji u okruženju Željezne zavjese – veća ili, možda preciznije, važnija u očima svijeta (posebice onog mlađeg), od češkog Supraphona, slovačkog Opusa, mađarskoga Hungartona, bugarskog Balkantona, poljskoga Nagranija…pa naravno i od PGP RTB-a, Diskosa, Diskotona, Suzyja, RTV Ljubljane, BeogradDiska, Jugodiska… Ovo svakako u programskom smislu, jer na koncu konca – ako isključimo yu-izdavače – nitko od spomenutih, inače velikih diskografskih tvrtki, nije imao prava, tzv. licencije, za objavljivanje ploča američkih i zapadnoeuropskih kataloga. Po tomu njegov utjecaj na kretanja u glazbi, posebice pop-glazbi, je nemjerljiv.

 

U ritmu svetskih trendova: Radnja Jugotona u Ljubljani, sedamdesetih godina
U ritmu svetskih trendova: Radnja Jugotona u Ljubljani, sedamdesetih godina Photo: Lična arhiva

 

Dalje, Jugoton je svoje prvenstvo, ulogu diskografskoga lučonoše (ponovimo: do 1959. autoritetom jedine tvornice ploča u Jugoslaviji) dokazivao gotovo od samog početka rocka: Ivi Robiću je objavio singl “Shake, Rattle and Roll” u proljeće 1956., kada Elvis prvi put dolazi na vrh američkog “Hot 100″ s „Heartbreak Hotelom”; „Dianu”, „The Great Pretender”, „You Are My Destiny” i „Buona seru”, dragulje rane tinejdžerske rock kajdanke, 4 M snimaju početkom 1959., samo par mjeseci nakon što pioniri talijanske, francuske i njemačke rock ‘n’ roll scene Little Tony, Adriano Celentano, Richard Anthony i Peter Kraus preuzimaju iste naslove od Paula Anke, Plattersa i Louisa Prime; istinske rock ‘n’ roll grupe yu-rocka javljaju se 1961. samo godinu dana poslije, recimo, prvih velikih francuskih: Bijele strijele, Bezimeni, Sjene, Siluete, Uragani iza Les Chaussettes noiresa i Les Chats sauvagesa; Matt Collins (Karlo Metikoš) iza Eddyja Mitchella (Claudeia Moinea) i Dicka Riversa (Hervea Forneriea); “Svi trče oko Sue”, “The Wanderer”, “Rastanak” i “Strijele” 1962. na vinilu, kasnit će tek jednu kalendarsku godinu za “Tu parles trop”, “Si seulement”,  “Be bop a lula” i ” Tant pis pour toi” slavnih Crnih čarapa (1961)!

Usput, rock u Italiji, Francuskoj ili Zapadnoj Njemačkoj tijekom 60-ih preuzet od Amerikanaca i Britanaca nije se razlikovao od jugoslavenske scene i praktički tek s “ljetom ljubavi” 1967. i studentskim gibanjima 1968. postaje originalnim soundtrackom s europskim pečatom. Ali i Grupa 220 – od “Osmijeha” do “Naših dana” – učinit će to isto za domaći kulturni krajolik. Ovdašnja Korni grupa i Premiata Forneria Marconi u  Italiji, kao i francuska Magma ili kraut-prog rock grupa Jane (u kojoj je krajem 70-ih pjevao i Predrag Jovanović, a.k.a. Peđa D’ Boy), rock su čuli u raznim fuzijama, s klasikom i jazzom ponajprije, a Bijelo dugme, sredinom 70-ih, praskom u vlastitoj sredini koji se pretvorio u fenomen dotada neslućenih razmjera, bilo je nakladama i značajem ne samo ravnopravno već i nadmoćno većini europskih, odnosno britanskih bendova. Drugim riječima, ma kako nevjerojatno zvučalo, nijedan kontinentalni sastav, recimo te 1976., definitivno nije uživao sličan status u svojoj zemlji (a kamoli izvan nje), s iznimkom poperskih ABBA! 

I ono drugo na što skrećem pažnju kao podsjetnik mladim rock kritičarima: zar se u kolijevci rocka, kroz povijest diskografije, više slušalo (i kupovalo), recimo, Patti Smith i Jonathana Richmana, nego Tammy Wynette i Georgea Jonesa; Dylana ili Wilcoa, nego li Gartha Brooksa ili Dixie Chicks! I nemojte mi samo reći da su Tammy i George nešto drugo u usporedbi sa Silvanom Armenulić i Tomom Zdravkovićem! Ili da je Tom Jones suštinski drukčiji od Miše Kovača?

 

Vrijeme za smenu rock generacija

 

Vreme promena: Milan Mladenović
Vreme promena: Milan Mladenović Photo: Goranka Matić

 

A naše osamdesete i Novi val? Već smo se susretali s mišljenjem (bez obzira na zrno moje suzdržanosti), da je tada rock na ovim prostorima bio europskim vicešampionom (“drugi iza britanskoga”!), što se, uostalom, i iz citirane recenzije “Paket aranžmana” također može iščitati. U čemu je onda problem? Mislili se zaista da nekoj generaciji nešto pada s neba?  Palo je, palo, da, i zalilo Limunovo drvo, Hipnotiziralo pile, Zvuke ulice ili Dečake, prije toga valjda dobro nahranjene raznim aditivima i gnojivima “novokomponovane muzike” i “zabavnjačke kuruze”!?

Ironiju na stranu, Koja neće nalaziti inspiraciju u glazbi svog doba koju je opisao kao “loš hard ili simfo-rock (…) niz kopija Deep Purplea, s dosadnim, samozadovoljavajućim solo dionicama i besmislenim tekstovima koji nikome ništa nisu govorili”, već u Jimiju Hendrixu i Jamesu Brownu; Milan Mladenović voljet će Hendrixa, Zeppeline i Deep Purple, Kornelija Kovača također (doduše sa zadrškom), ali bezrezervno – aktualni XTC; Gile u Beatlesima, Stonesima, Kinksima, Who i Dylanu, a Divljan u Black Sabbath, Zvonku Bogdanu i Dubrovačkim trubadurima vidi svoje prve glazbene idole! Budući junaci novog vala ovako spojeni sa svojim ranim uzorima lako nam otkrivaju tko je kasnije mogao napisati “Malenu”, a tko “Igra rok ‘en’ rol cela Jugoslavija”, tko je imao snažan poriv osnovati bend poput Discipline kičme, a tko voditi EKV. Na kraju, muzički toliko različiti, kao svjetonazorski istomišljenici bili su spremni mijenjati – da ne kažem smijeniti! – generaciju koja nam je do tada pokušavala predstaviti svoju inkarnaciju rocka. U tome je važnost “Paket aranžmana”, ploče koja je okupila nekoliko grupa što su ispravile onu devizu “mi ne znamo što hoćemo, ali to hoćemo odmah”. Šarlo, El. Org. i Idoli su zacjelo znali što hoće i, naravno, htjeli su to odmah!

Dakle, malopređašnja digresija odvela nas je i do Bijelog dugmeta, a ono nas je dovelo do „Paket aranžmana“. Doslovce!

 

U studiju Druga maca gde je rađen album Paket aranžman: Enco Lesić i Miroslav Cvetković Cvele
U studiju Druga maca gde je rađen album Paket aranžman: Enco Lesić i Miroslav Cvetković Cvele Photo: Rock muzej

 

O rađanju te ploče postoje mnoge i nepotpune priče, ali sve se svode na tri ključna stvari. Prvo: nekadašnji splitski roker, pa ex-Index, klavijaturist i novopečeni producent Enco Lesić širom je otvorio vrata svog novootvorenog studija i pozvao tek rođene Električni orgazam, Šarla Akrobatu i Idole da pokažu što znaju. Drugo: spomenuti bendovi nisu bili sretni s opcijom da diskografsku premijeru dožive na nekom zajedničkom izdanju. I treće…e, zbog trećeg se vraćam punih 38 godina unatrag.

P. S: I zbog sljedećeg, i zbog sljedećeg. Baš ovih dana u sjajnom XXZ magazinu jedinstvenog Petra Lukovića (kojeg ćete naravno susresti i u ovoj priči), objavljen je foto-prilog pod naslovom: „Goran Pavelić Pipo: Promocija albuma ‘Paket aranžman’ 1981.“ / „Galerija: Vrijeme kad su se voleli Beograd i Zagreb“.

 

Na promociji albuma Paket aranžman u hotelu Esplanade: Nebojša Krstić, Vlada Divljan, Piko Stančić, Srđan Gile Gojković
Na promociji albuma Paket aranžman u hotelu Esplanade: Nebojša Krstić, Vlada Divljan, Piko Stančić, Srđan Gile Gojković Photo: Goran Pavelić Pipo

 

„Zahvaljujući čuvaru photo prošlosti Goranu Paveliću“, pojasnit će Petar Luković, s naglaskom kako je „promociju albuma organizirao (…) “Jugoton” u elitnom hotelu “Esplanade” u Zagrebu, utvrdit će: “Prošlost je ipak, bila bolja. Tko ne veruje, neka presluša “Paket aranžman” i pogleda ovu fascinantnu Pipovu galeriju.” I sad u čitavoj galeriji likova nigdje predstavnika organizatora! Jugoton, koji objavljuje, kako u uvodnim recima – evo i ovaj prilog to ističe – “početkom 1981. jedan je od najznačajnih projekata u istoriji jugoslovenskog rock pokreta (…) koji je razbio sva dotadašnja pravila muzičke produkcije”, dakle takav Jugoton, odnosno njegovi urednici i propagandisti…direktor, nitko od njih, nije registriran okom kamere, tako da sam se – uzalud nas tražeći (kao urednik izdanja), zapitao: jesam li ja bio tamo? Jesmo li mi to uopće i izdali? Eto, i zato: Moja priča!

 

Povratak u ‘veliki prljavi grad’

 

Šestoga listopada te 1980. u jutro prije šest sjeo sam u poslovni Sava express za Beograd. Istog dana u noćnom terminu u velikom studiju Radio Beograda poznatom kao Šestica započelo je snimanje šestog Dugmetovog albuma. Da ne bude baš sve u znaku broja šest (koji je inače meni sretan broj!), termin je zakazan za deset (naravno, navečer), a album – koji će se nazvati „Doživjeti stotu“ – bio je po statusu, ipak, tek njihov peti studijski (između „Eto! Baš hoću!“ i „Bitange i princeze“ ugurao se „Koncert kod Hajdučke česme“).

 

Doživjeti stotu, ali kako: Kreativni rukopis Gorana Bregovića u studiju Šestica
Doživjeti stotu, ali kako: Kreativni rukopis Gorana Bregovića u studiju Šestica Photo: Zoran Trbović/XXZ

 

U međuvremenu, smjestio sam se u hotelu Union, u Kosovskoj, na koju minutu hoda do spomenutog glazbenicima poznatog studija na uglu Hilandarske i Ive Lole Ribara (danas Svetosavske) te važnog Jugotonova predstavništva-prodavaonice u Nušićevoj. Druga maca, tonsko-produkcijski poligon mog starog poznanika i odnedavna poslovnog suradnika Splićanina Enca Lesića, smjestio se na svega par koraka dalje u Lolinoj 11, samo deset brojeva do legendarnog kazališnog hrama poznatog kao Atelje 212. Sve je dakle bilo, što no se kaže, na dohvat ruke i „operacija Beograd“ mogla je početi. Naime, osim uredničke uloge u radu na novom Dugmetovom albumu, zadatak mi je bio osnažiti veze s Lesićem kao producentom i vlasnikom tog nedavno otvorenog, nama zanimljivog studija, zatim pokušati dovesti Riblju čorbu u Jugoton – što je bilo povezano s prethodnom zadaćom (Enco je bio producent prvog Čorbinog albuma, a bit će i onog što se upravo pripremao!), nadalje susresti se s našim recentnim pop i rock akvizicijama poput Zane i Bulevara, ali i obaviti druge stvari koje su spadale u opis radnog mjesta urednika kao što je, recimo, dodjela diskografskih trofeja trenutno najvećoj zvijezdi jugoslavenske estrade Zdravku Čoliću na jednom od njegova tri koncerta najavljena za nekih desetak dana pred očekivano rasprodanim gledalištem beogradskog Pionira.

 

Kako dovesti Riblje čorbu u Jugoton: Bora Đorđević u studiju Druga maca u Beogradu
Kako dovesti Riblje čorbu u Jugoton: Bora Đorđević u studiju Druga maca u Beogradu Photo: Rock muzej

 

Naravno, na prvom mjestu bio je posjet Jugotonovu dućanu i predstavništvu u kojem je carevao beogradski Crnogorac Obrad Jovović. Prijepodnevno ‘kafenisanje’ na kojem smo pretresali poslovne i druge aktualnosti postalo je dio svakodnevna rituala koji se nastavljao dvadesetak metara niže u čuvenom Šumatovcu gdje bi se uz stomakliju susretali s beogradskom novinarsko-glazbenom bohemijom. Ponekad bi odlazili par metara preko Makedonske u Pod lipom ili malo niže u Grmeč na marendu sa ‘škembićima’. ‘Ručak’ u hodu, najčešće od dvostrukog para tankih kobasica ili viršli u žemičkama nafilanim posebnim senfom kupljenima na čuvenim crvenim PKB kioscima, u pravilu na uglu parkića uz Trg Republike, preko puta Narodnog pozorišta (što se znalo ponoviti i s ‘večerom’), apatinski Jelen s nogu, beogradski Sport i Ekspres politika pod rukom, Winston u ustima i šetnja do ovdašnjeg Chelseja – mog svratišta, hotela Union, na opuštanje. U deset navečer počinjali su termini snimanja i trajali su do dva ili tri sata iza ponoći, ponekad i do pet ujutro.

Više-manje ta se priča ponavljala gotovo puna dva mjeseca. Ono što je prekidalo očekivani redoslijed zbivanja bili su susreti sa starim prijateljima, nekadašnjim tehnikom Miovaca, a tada tehnikom KK Šibenke (u njihovoj drugoj  prvoligaškoj sezoni) Zoranom Krstom Badijem Reljom – koji je zbog klupskih poslova često svraćao u Beograd – i našim prvim slovenskim menadžerom (naravno, riječ je o grupi Mi) Draganom Mekonom Dendom (koji je živio i još uvijek, fala Bogu, živi u Beogradu). U to se mogu ubrojiti i posjete obiteljima Malešević i Jelavić, (kod kojih sam stanovao tijekom mog podbačaja na ovdašnjoj arhitekturi u sezoni 1965/66.) kao i Nikolajevićima, teti Lidi i barba Zoranu, roditeljima moga najboljeg prijatelja i formativnog člana šibenskog VIS-a Magneti – Đorđa. Zbog njegova studija (arhitekture) vratili su se u Beograd, a on je pak s diplomom negdje krajem 70-ih otišao u St. Louis Chucka Berryja.

 

Sećanje Siniše Škarice: Susret sa Aleksandrom Mandićem i Danilom Kišom
Sećanje Siniše Škarice: Susret sa Aleksandrom Mandićem i Danilom Kišom Photo: Lična arhiva

 

Da, i jedan tulum na Banjici, u soliteru u Crnotravskoj, gore visoko u stanu-ateljeu, nekoj vrsti penthausa, Aleksandra Mandića, gdje sam upoznao Danila Kiša, a to se ne zaboravlja. Tamo smo otišli u rijetko skraćenom, naravno noćnom, terminu Goran, Željko i ja. Mandić, danas profesor na Akademiji za pozorište, televiziju i film, inače par mjeseci stariji od mene, bio je traženi redatelj; režirao je muzičke nastupe, između ostalih Gabice, Dubrovačkih trubadura, Olivera Dragojevića, minuli koncert Dugmeta u Pioniru, neka beogradska Nedeljna popodneva i – poludokumentarni igrani „Lične stvari“. Dosta se govorilo i pisalo o tom filmu za kojeg je Bregović komponirao glazbu, a u kojem je dvadesetogodišnja Olivera Ježina, glumica šibenskog podrijetla, zajedno sa Sonjom Savić i Majom Sabljić (bila je to Majina priča), igrala jednu od cameo-uloga. Upoznao sam je za ljetnih posjeta gradu njezinih dalmatinskih korijena, a poznavao sam joj i didu Šimu Ježinu, koji je s drugim viđenijim Šibenčanima znao sjediti pred tada novotvorenim hotelom Jadran. Izvorna verzija Bregovićeve i Trifunovićeve “Pristao sam biću sve što hoće“ dolazi iz tog filma. Pila se sangria (tekla je u potocima), i koješta drugo, ali bio sam svejedno nekako zakočen. Valjda ‘usranom šminkom’ (neka se ne uvrijedi profesor Mandić, kojeg je Brega zvao Manda, to je samo Džonijeva hiperbola). Šminka mi nikada nije pasala, bez obzira otkud dolazila ili odlazila (iz Katmandua, za Katmandu?).

 

Singl zbog kojeg je Škarica odlučio da Riblja čorba mora u Jugoton
Singl zbog kojeg je Škarica odlučio da Riblja čorba mora u Jugoton Photo: Screenshot

 

Ili sam bio fasciniran nazočnošću Danila Kiša, čije sam „Grobnicu za Boris Davidoviča“ i „Čas anatomije“ baš nedavno čitao i pospremio u svoju biblioteku. Uglavnom, ne sjećam se da sam s iskim razmijenio neku pametnu rečenicu. Ali zato jesam s Borom Đorđevićem, koji dan prije ili poslje tog ‘žura’.

S tim u vezi, ono što je iskakalo iz svakodnevne kolotečine vezane uz snimanje Bijelog dugmeta, bila je Druga maca, Enco Lesić i ono što ćemo nazvati „Paket aranžmanom“. Enco mi je dogovorio sastanak s Borom. Našli smo se kod „Sunca“, restorana u suterenu Doma omladine, koji mi je ostao u sjećanju, sada pak iz sviračkih dana: tamo nas je – u Beogradu rado viđene Miovce – Nikola Nele Nešković, „prijatelj zvezda“, jednog lijepog svibanjskog dana 1968. odveo na odličan tartarski biftek, koji je bio takav možda zbog društva, a možda samo zato što nam je bio prvi! Bora mi je pak donio novi singl, njihov treći, „Nazad u veliki prljavi grad“. Snimljen dva mjeseca ranije kod Enca, i s Encom kao producentom, upravo objavljen ostao mi je kao Čorbin najdraži, možda zbog Enca,  možda samo zato što mi ga je donio Bora osobno, a možda zato što me je podsjećao da sam nakon skoro petnaest godina ponovno duže boravio ‘u velikom prljavom gradu’. Bilo kako mu drago, ploča je to zbog koje sam čvrsto odlučio da Bora i Čorba moraju potpisati za Jugoton.

 

Susret ‘novog talasa’ i ‘novoga vala’

 

Dakle, snimajući Bijelo dugme, de facto u lovu za Ribljom čorbom, otkrio sam „Paket aranžman“! Zapravo: Idole, Električni orgazam i Šarla Akrobatu. „Paket aranžman“ je došao kasnije. Kompilacija koja je onomad bila legitimacijom i svojevrsnim proglasom srbijanskog ‘novog talasa’, izniklog na pozornici tzv. beogradske alternativne scene – BAS-a, u diskografsku matrikulu upisana je najprije kao „Produkcija ‘Druga maca’ br. 1 – Beograd“!

 

Deset sati za pesmu Zlatni papagaj: Srđan Gile Gojković
Deset sati za pesmu Zlatni papagaj: Srđan Gile Gojković Photo: Stanislav Milojković

 

Nažalost, bez obzira na značaj što se pripisuje toj ploči, unatoč tome što je riječ o mom životu u Jugotonu i nemaloj ulozi koja me je dopala, detalji kojih bi se bilo lijepo sjetiti, rijetki su. Recimo, nevažno je, ali mi se čini da sam kod Enca, kada mi je prvi put puštao do tada završene snimke „paketa“, najprije sreo nekog od Električnog orgazma (Gileta?). Urednička „vrećica“, svakako pouzdaniji izvor podataka, kao najraniji nadnevak otkriva nam 9. listopada, dan kada je upravo Električni orgazam potrošio deset sati snimajući „Zlatnog papagaja“. U svakom slučaju sve se počelo odvijati u prvoj polovici mjeseca, svega par dana nakon mog dolaska u Beograd, ali stenogramske natuknice mog rokovnika ne bilježe taj „povijesni“ trenutka. Četrnaestog listopada Šarlo Akrobata (usput jeste li znali da je tridesetih godina prošlog stoljeća u Jugoslaviji to bio naziv za genija sa celuloidne vrpce, Charlieja Chaplina!) snimit će „Ona se budi“ i, kako stoji na poleđini tzv. osnovnih podataka o snimci, utrošit će za svoje prve studijske korake čak 20 sati. U knjizi beogradskog glazbenog kritičara, publicista i pisca Aleksandra Žikića „Mesto u mećavi – priča o Milanu Mladenoviću“, moj dobri prijatelj, legendarni pionir srpskog rock novinstva Petar Peca Popović prisjetit će se da sam ga pozvao u Drugu macu kako bi mi moguće pomogao naći odgovore iskrsle uz upravo otkriveno „novotalasno blago“.

Sjećam se i kako mi je Enco tih prvih dana odvrtio svog favorita, snimku Frke, Bajagina ad hoc izleta iz Čorbe (gdje očito nije bilo puno prostora za njegov autorski doprinos): „Ma, pusti me druže“. Ta tipična pjesma-dosjetka blago provokativnog dijaloga što se u vodviljskom tonu odvija u sitnim noćnim satima s čuvarem reda (kasnije na prvom albumu Bajage i Instruktora), bila je u igri za moguću kompilaciju aktualnih Encovih snimaka koja je trebala poslužiti kao svojevrsni portfolio njegova rada, ali i zvučne slike glavnoga grada.

 

Barjaktari alternativne scene: Vd i Milan, u vreme priprema za album Paket aranžman
Barjaktari alternativne scene: Vd i Milan, u vreme priprema za album Paket aranžman Izvor: Photo: Goranka Matić

 

U tom kontekstu se spominjao i Tunel, novosnovani bend starog rokerskog mi suborca Vlade Jankovića Džeta i Ljube Ninkovića, svojedobno člana S vremena na vreme, beogradskih miljenika iz doba akustičarske poplave. U kombinaciji se u jednom trenutku nalazio i Bulevar, sastav u čijem je slučaju Momčilo Bajagić bio tek suradnik-tekstopisac. Ali „Moje bezvezne stvari“ i „Nemam ništa važno da te pitam“, snimljene kasnog proljeća u Drugoj maci, na Jugotonovoj etiketi pojavile su se u kolovozu i već su osvajale eter, dok se novi singl ovaj put spremao u Šestici, usprkos Lesićevim ambicijama s jedne i raspoloženju mogućih aktera s druge strane – pri čemu, dakle, članovi Šarla Akrobate, Idola i Električnog orgazma nisu pokazivali previše volje za nekakvo zajedničko izdanje – ploča koja se rađala nije trpjela utilitarističku kombinatoriku: morala je imati glavu i rep. Čvrstu kralježnicu.

Na diskografe se najčešće gleda(lo) kao na puke trgovce zvukom, ali ako se ičega iz moje beogradske priče sjećam sa sigurnošću to je brza odluka da se na jednoj longplay ploči, umjesto (ili pored) pojedinačnih singlova, predstave tri srodna bend čije su snimke bile upravo u procesu stvaranja; odluka s kojom se ipak spremno složio poslovni producent. Kad se sve sabralo bilo je jasno da je spomenuta trojka, koliko god isticali međusobnu različitost i početnu netrpeljivost (Mladen, Koja i VD slovili su kao najbolji glazbenici pa su se tako i držali), proizvedena praktički istovremeno, po istoj matrici novog zvuka i glazbena svjetonazora, zaslužila naziv barjaktara beogradske alternativne scene. Bili su neka vrst odgovora na nabujalu struju zagrebačkog novovalnog trija – Azre, Filma i Haustora.

 

Moja priča: Siniša Škarica, urednik „Jugotona“ o poduhvatu iz 1981. godine 

Izvor: XXZ Regionalni portal

*  Sa dozvolom autora, tekst je ekskluzivno prenesen iz druge knjige “Tvornica glazbe – priče iz Dubrave (1970. – 1989.)”

Tekstovi o muzici na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments