Kako preživeti sedam dana bez mobilnog i interneta

Kako preživeti sedam dana bez mobilnog i interneta

U inat istraživanjima koja pokazuju da građani Srbije mogu da se odreknu baš svega, ako im ne dirate mobilni telefon i internet konekciju, reporter Pressmagazina pokušao je da se vrati koju deceniju u prošlost i da sedam dugih dana (pre)živi bez ijednog od tih modernih sokoćala.

Različita istraživanja ob(j)avljena u domaćim medijima prethodnih meseci pokazala su da Srbi mogu da prežive bez izvoza i ekonomskih sloboda, bez vlasničkog prava i nezavisnog sudstva, bez nade da će se u dogledno vreme smanjiti stopa nezaposlenosti, korupcije i mortaliteta…i da ne možemo bez mobilnih telefona i interneta.

U mnogim kategorijama naša zemlja, blago rečeno, ne briljira. S druge strane, čini se da svaka osoba u Srbiji ima bar dva mobilna telefona i profil na Fejsbuku. U našoj zemlji postoji 10 miliona mobilnih pretplatnika, a ako je verovati reklamnoj kampanji jednog od ovdašnjih operatora, taj broj raste iz dana u dan, za po najmanje hiljadu. Po korišćenju interneta nalazimo se na zavidnom 57. mestu, od 216 zemalja. Prema nekim podacima, danas u Srbiji ima više od 2,5 miliona profila na Fejsu, i još ko zna koliko na ostalim društvenim mrežama.

Može li se, onda, u Srbiji u 21. veku kvalitetno živeti bez modernih sredstava za komunikaciju, ili su te brojke samo pokazatelj da smo previše dokoni i da baš zbog toga često „kiksiramo” u ostalim društveno-ekonomskim segmentima? Kada sam pre desetak dana na ovo pitanje samouvereno odgovorio: „Može!”, nisam ni slutio da će me moj dugačak jezik, vazda brži od pameti, još jednom dovesti u nepriliku.

– Super! Ja mislim da ne može, ali ti istraži. Sutra predaješ svoj mobilni telefon, pa živi bez njega nedelju dana – bio je odgovor mog urednika.

Kao neko ko nije na Fejsu, ali se u firmi „proslavio” kada je za sedam dana u Parizu napravio račun za mobilni od 96.000 dinara, možda sam i sasvim nepozvan da se upustim u ovaj eksperiment. Početni entuzijazam, međutim, nije dugo trajao…

Dan prvi: Povratak u XX vek

Jutros sam Marku, uredniku Pressmagazina, svečano predao svoj mobilni telefon bez kojeg bi trebalo da živim narednih nedelju dana. U nastupu nekontrolisanog, ničim izazvanog izliva poštenja, odlučio sam da mu odnesem i modem iz kuće, kako bi svi bili potpuno sigurni da do sledećeg četvrtka neću koristiti ni internet.

Moram da priznam, ne baš najpametnija ideja. Pošto sam pre nekoliko godina uveo IPTV, koji, jelte, malčice gubi na smislu ukoliko nemate i internet konekciju, ispostavlja se da sam svoj dom nehotice lišio još jednog prozora u svet – televizije! Moj brat, razumljivo, nije naročito oduševljen ovakvim razvojem situacije. Unazadio sam porodicu, vratio je u prvu polovinu dvadesetog veka. Nije mi prvi put.

Još u sredu sam obavestio prijatelje da narednih sedam dana neću biti „dostupan” i ostavio im telefone na koje me u tom periodu mogu naći (kućni i na poslu), tako da za sada sve funkcioniše relativno normalno. Možda ovaj eksperiment i neće biti tako veliko iskušenje kao što sam mislio…

Dan drugi: Fantomski ud

Bez telefona sam tek nešto više od 24 časa, ali polako postajem svestan da ću neke navike ipak morati da menjam. Poslednjih desetak godina telefon mi je istovremeno bio i budilnik i sat, čega sam se setio tek jutros, bezbrižno se probudivši sa sat, dva zakašnjenja. Na posao sam, pritom, dodatno zakasnio jer sam ispred lifta čekao desetak minuta da naiđe neko od kolega.

Otkad smo se preselili u novu zgradu, pre godinu i po dana, nekoliko puta sam se zaglavljivao u liftu, pa mi se baš i nije ulazilo bez mobilnog telefona. Razmišljao sam o tome da krenem peške. Radim na sedmom spratu, možda i smršam malo za ovih nedelju dana. Međutim, odbacio sam tu mogućnost, uzimajući u obzir da sam „ostavio” mobilni i internet, a ne pljuge, pa bih verovatno izdahnuo već na trećem spratu. Računam da sam se već dovoljno žrtvovao za dobrobit Pressa…

Ceo dan me je pratilo neko čudno raspoloženje. Možda nije najsrećnije poređenje, ali kao da osećam taj fantomski ud. Dakle, znam da nemam mobilni, svestan sam tog svog „hendikepa”, ali moždani centar zadužen za „nove komunikacije” još uvek funkcioniše na 3G mreži, a ne na „halo kartici”. Možda sam mogao da reaktiviram stari pejdžer, jedan od simbola devedesetih godina dvadesetog veka, ali nisam siguran da li ta sprava uopšte funkcioniše danas. Stvarno, gde nestade onaj čuveni „Bel Pagette”?! Da mogu, pitao bih Gugl, on bi sigurno znao šta se dešava sa tom kompanijom…

Na poslu su mi dali zadatke za čiju mi realizaciju, čini se, neće biti potreban internet. Pripremam se dan ranije, intervjuišem sagovornike uz pomoć „stabilnog” telefona, informišem se kod stručnjaka, a ne na Vikipediji. Možda stvarno i prevarimo sistem. U svakom slučaju, predosećam da će sutra na poslu biti zanimljivo.

Dan treći: Nisam konkurentan

Ispostavilo se da nije jednostavno biti novinar u 21. veku, a nemati pristup internetu. Naročito u dnevnom novinarstvu, u kojem je brzina kojom se informacije obrađuju i proveravaju od presudnog značaja. Iako sam dan ranije napravio kostur teksta, ne znam sve detalje aktuelnog Zakona o zaštiti potrošača (koji su mi neophodni kako bi zaokružio priču), niti imam dovoljno vremena da kopam po arhivama Narodne biblioteke. Rešio sam problem tako što sam u poslednjem trenutku pronašao još troje sagovornika, koji su mi protumačili Zakon, ali sam zato probio sve rokove. Ljudi iz štamparije pobesneli, čekao se samo moj tekst…

Neke starije kolege, koje su, što bi rekao pokojni Tirke, „već bili u penziji kad se osnivala ‘Politika'”, nadobudno i superiorno postavljaju pitanje: „A kako smo mi radili dok nije bilo interneta, dok nije bilo mobilnih telefona?” Pa tako što su vam, uvažena gospodo, tekstovi mahom počinjali sa „Prošle nedelje u Beogradu…”! To danas više ne prolazi. U eri interneta, koji je od sveta stvorio to famozno globalno selo, informacije se šire trenutno. Novine i ovako imaju težak zadatak da pariraju televiziji i internetu, koji su uvek dan ispred.

Uviđam da bih bez interneta i mobilnog telefona mogao da se bavim samo temeljnim (i vremenski dosta zahtevnim) istraživačkim novinarstvom, ili eventualno da pišem reportaže, dakle ono što sam svojim očima video. Međutim, za ozbiljno istraživačko novinarstvo u Srbiji nema novca, dok za reportaže, s druge strane, Press već ima Mihaila Medenicu! Ovakav kakav sam trenutno, bez neta i mobilnog, jednostavno nisam konkurentan. Srećom pa me očekuju dva slobodna dana…

Dan četvrti: Prvi znaci depresije

Prespavao sam polovinu slobodnog dana (stvarno ću morati da kupim taj budilnik). Osećam prve znake depresije i usamljenosti! Juče sam se s drugom dogovorio da zajedno odemo do „kladže”, ali nije uspeo da me probudi. Nije imao kredita, pa mi je puštao „signale” na fiksni! Slaba vajda, budući da je dotični u drugoj sobi. Elem, kada sam se napokon digao iz kreveta, uvideo sam da nemam nijedan kontakt van telefonskog imenika u mobilnom telefonu, koji sam predao uredniku na čuvanje. I ono malo brojeva koje sam na brzinu prepisao na papirić, zaboravio sam na poslu.

Čini mi se da živim mnogo jednostavniji, sporiji i, ako mene pitate, dosadniji život bez mobilnog telefona. Nisam aktivan, ne izlazim iz kuće osim ako prethodno nisam napravio detaljan plan gde ću se, kada i s kim naći. Nema mesta improvizaciji. S tim u vezi moram da priznam da uviđam i prvi pozitivan aspekt nemanja mobilnog telefona, na koji su mi ljudi sa sličnim iskustvom ukazali još pre nego što sam se upustio u ovu avanturu. Moji prijatelji sada više vode računa o mom vremenu, znajući da nemam mobilni, pa primećujem da dolaze tačno na vreme.

Ponovo čitam „Majstora i Margaritu”, budući da nemam net, a ne bulji mi se u televizor koji sam nekako osposobio da hvata Prvi i Drugi program Javnog servisa. Takođe sam rešio da prekosutra, posle sto godina, pogledam neku predstavu u pozorištu. Tamo ću biti među svojima, jer tamo niko ne koristi mobilni!

Dan peti: Analogni igrač u digitalnom svetu

Gugl je, uistinu, moj najobrazovaniji, najzabavniji i najodaniji prijatelj. A ja sam ga izneverio, odrekao ga se zbog plate… Poznajem profesora Univerziteta u Beogradu koji nikada u ruku nije uzeo mobilni telefon. Zapravo, u stanu u kojem živi nema čak ni fiksni. Možete ga naći u kabinetu, kod komšije na „uslužnom telefonu” ili, ako ste baš bliski, u kafani u kojoj voli da sedi. Ali čak i on koristi internet!

Nisam ljubitelj društvenih mreža, nemam profil na Fejsu, niti sam sklon „lajkovanju” i sličnim budalaštinama. Pa opet, uviđam da su razmere moje zavisnosti od interneta veće nego što sam mogao da pretpostavim. Poslednjih nekoliko godina muziku slušam isključivo putem Jutjuba. Na netu se obaveštavam, sa njega skidam filmove, serije, šta god mi padne na pamet.

Kad malo bolje razmislim, od kada sam ga uveo, na internetu „živim” isto koliko i u „realnom svetu”. Nisam srećan što sam dozvolio sebi da se upecam u tu mrežu. Naročito sada kada me je stigla ona stara kletva – dabogda imao, pa nemao. Već danima se, što bi rekli Ameri, osećam kao analogni igrač u digitalnom svetu. Ne znam šta mi je ovo trebalo…

Dan šesti: „Reci da nisam tu”

Danas mi se desilo nešto što me je vratilo u detinjstvo. Pošto sam konstantno pod utiskom da propuštam stvari, da sam se učaurio i da se svet „dešava” mimo mene, rešio sam da danas budem aktivniji nego inače, da pokušam da završim što više obaveza i vidim što više dragih ljudi.

Plan je bio da sa dvojicom drugara odem na ručak, da nam se kasnije u „Cheers” (lokalni kafić) priključi još nekoliko prijatelja, a da uveče najzad posetim Narodno pozorište i pogledam Nušićevog „Pokojnika”. Prethodno je trebalo da odem do Novog groblja, a onda i da na brzinu pozavršavam još neke gluposti koje sam odlagao nedeljama (da platim net i telefon, doduše fiksni).

Onaj zalizani Serž Bramerc, međutim, takođe je imao neke planove za danas…

Mada sam pored kreveta instalirao bakin stari budilnik koji diže iz mrtvih, zbog posete glavnog haškog tužioca Beogradu i podrazumevajućeg haosa u saobraćaju koji je time izazvan – u startu sam svuda kasnio najmanje dva i po sata! Odlazak na groblje nije se mogao odložiti, niti sam smeo sebi da dozvolim luksuz da mi isključe internet sad kad sam nadomak cilja. Do trenutka kada sam „štiklirao” ove dve obaveze, više nije bilo svrhe cimati se u „Cheers”, a kamoli na dogovoreni ručak.

Samo što sam ušao u kuću, nervozan, gladan i poprilično izmoren gužvom, zazvonio je fiksni telefon i nije bilo nikakve dileme da je s druge strane žice neko od mojih ispaljenih drugova. Instinktivno, iz malog mozga, bez razmišljanja sam dobacio bratu rečenicu kojom sam se ranije, u eri pre mobilnih telefona, tako obilato služio: „Ako je za mene, reci da nisam tu”…

Tek sada uviđam koliko je, zapravo, moćna ova rečenica, koja je pojavom mobilnih telefona skoro u potpunosti izašla iz upotrebe, barem u mojoj kući. „Reci da nisam tu!” Kada imaš mobilni, ti si uvek tu. Ne vredi ako si nedostupan, niti je isto kada se ne javljaš na mobilni i kada se ne javljaš na fiksni. Sa mobilnim je nekako drugačije. Ili ne možeš, ili nećeš da se javiš. A ovako – jednostavno nisi tu. I mirna Bačka. I čista savest.

Zbog ovoga bih, zaista, mogao da živim bez mobilnog.

Dan sedmi: Nadomak cilja

Sutra mi vraćaju mobilni i ADSL modem. Osećanja su pomešana. Nakon jučerašnjeg iskustva, skoro da sam ravnodušan prema telefonu, dok internet, s druge strane, ne mogu da dočekam. Iako smo u 21. veku, verujem da bih mogao da funkcionišem bez neta i mobilnog, ali nisam toliko siguran da bih opstao u profesiji kojom se trenutno bavim. Možda u nekom mesečnom magazinu.

Nisam pogledao Nušića, ali sam završio „Majstora i Margaritu”. Meni dosta.

Šta sam propustio?

Kad se podvuče crta, odnosno uključi mobilni i proveri elektronska pošta – ništa posebno. Poziv na proslavu desetogodišnjice jednog poznatog prestoničkog kluba; otvoreni trening košarkaša Partizana (nasleđe iz prethodne rubrike); desetak drugih, mahom besmislenih SMS poruka, i još toliko onih MTS-ovih „bili ste nedostupni…”; konferenciju o prevenciji abortusa i narkomanije u školama; okrugli sto 11. „Job Faira” i još pedesetak raznoraznih „spamova” na mejlu, od kojih je meni najomiljeniji onaj od indijske kompanije „Godrej properties”, u kojem mi žele srećan Diwali, šta god to bilo.

Ako budem imao vremena, pitaću kasnije Gugl. On sigurno zna.

Aleksa Jovanović

Press

Tekstovi o društvu na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments