,,Kanconijer“ Frančeska Petrarke (20. jul 1304. do 18. jul 1374) je s opravdanjem jedna od najpoznatijih pjesničkih zbirki svih vremena. Kao unikat, djelo ,,Kanconijer“ ja nadahnuto pjesnikovom ljubavlju, osjećanjima, sjajno izgrađenim pjesničkim jezikom, prefinjenošću i tehnikom svojstvenom renesansi. Doživljaj nedodirljive ljepote je kao nepresušna rijeka pjesničke inspiracije. Ovo poetsko djelo je obilježilo epohu i uticalo na generacije Petrarkinih sljedbenika – petrarkista.

Petrarka u svom djelu prati svoju ljubavnu istoriju od prvog susreta sa dvadesetjednogodišnjom gospođom Madonom Laurom, pa i poslije njene smrti, prema čemu je i podijeljena kompozicija od 366 pjesama na dva dijela. Prvi dio Petrarkine poezije odnosi se na vrijeme tokom Laurinog života (do 1348. godine), kada pjesnik svoju platonsku ljubav prema njoj doživljava kao nedostižnu i idealizovanu. U drugom dijelu, nakon njene smrti, ta ljubav postaje još apstraktnija, prelazeći u sferu duhovnog bola i vječnog gubitka. Laura ostaje prisutna u njegovim stihovima, ali više kao simbol, a ne kao stvarna osoba. Petrarka, uprkos tome što su imali minimalan ili nikakav lični kontakt, nastavlja da piše svoju poeziju, gdje je svaki stih odraz neispunjene čežnje. Nešto slično tome navodi i Laza Kostić u svojoj pjesmi ,,Santa Marija della Salute”: ,,A naša deca pesme su moje, tih sastanaka večiti trag“.

Jedan od najljepših soneta je Sonet broj 61 gdje Petrarka opisuje prvi susret s Laurom de Noves. On slavi čak i patnje koje je prouzrokovala ljubav i ne prestaje da piše pjesme posvećene Lauri koju je volio iskrenom ljubavlju, koja nije bila uzvraćena, a velike ljubavi traže velike žrtve, što je više puta ,,dokazano“ u književnosti. Petrarka i Laura su možda najpoznatiji primjer neuzvraćene ljubavi u književnosti. Dante takođe, iako nije bio u ljubavnom odnosu s Beatricom, koju je prvi put sreo dok je bila djevojčica, posvetio je cijelu svoju Božansku komediju svojim osjećanjima prema njoj. Dante se kasnije oženio Gemom Donati (Gemma Donati). Naravno — i Tatjana i Evgenij Onjegin, kao i Laza Kostić i Lenka Dunđerski, spadaju među najpoznatije primjere neuzvraćene, ili uzvraćene ali tragično neostvarene ljubavi u književnosti. U romanu u stihovima ,,Evgenije Onjegin”, Tatjana je oličenje iskrene i nesebične ljubavi. Ona se Onjeginu predaje s potpunom otvorenošću i naivnom vjerom, pišući mu jedno od najpoznatijih ljubavnih pisama u svjetskoj književnosti. Laza Kostić, već zreo čovjek, pjesnik i intelektualac, osjeća duboku, ali zabranjenu i moralno problematičnu ljubav prema mladoj Lenki (,,dve se u meni pobiše sile, mozak i srce, pamet i slast, dugo su bojak strahovit bile, ko besni oluj i stari hrast). Iako postoji snažna emotivna veza, društvene norme i Lazin osjećaj odgovornosti ne dopuštaju ostvarenje te ljubavi. Nisu sve ljubavi poput Romea i Julije, tragične i sudbinske — mnoge ostaju neuzvraćene i tihe. Velika ljubav često ostaje neuzvraćena, a neuzvraćena ljubav rađa najveća djela književnosti.

U Petrarkinoj zbirci Canzoniere, Petrarka piše o svojoj strastvenoj i uzaludnoj ljubavi prema Lauri, koja za svog života nije uzvraćala emocije na isti način. Njegovi stihovi su izražavali duboku emocionalnu patnju, ali i uzvišenost ove neuzvraćene ljubavi, gdje ljubav nije bila samo izvor bola, nego i duhovnog uzdizanja. Opis neuzvraćene ljubavi već udate Laure u Petrarkinoj poeziji prikazan je gotovo mistično, kao da je ona svoje blistave oči, koje su pjesniku bile najvoljenije, sakrila duboko u sjenama. Njena nedostupnost nije bila samo fizička, već i emocionalna, gotovo nedostižna, kao da je skrila svoju dušu u neki neprobojni velum, što je Petrarku ostavljalo u vječnom plamenu čežnje. Petrarka je živio skoro tri decenije poslije Laurine smrti i nije prestajao da niže najljepše pjesme iz dubine duše.

Zbirka je satkana od 317 soneta, 29 kancona (poznata vrsta italijanskih lirskih pjesama sa uzvišenom sadržinom), 9 sestina, 7 balada i 4 madrigala. Stilska sredstva i postupci su neprikosnoveni, stilska sredstva koja se pojavljuju su metafora, gradacija, hiperbola, epitet, komparacija, oksimoron, u tragovima anafora, apoteoza itd.

Primjer apoteoze:

,,o, veliki Scipioni,
odani Brute!,
Smiluj se, Bože,
meni nedostojnome,
Tä vidi, Amore, kako cura vita,
vlast preziruć tvoju,
za vaj moj ne haje;”

Ovi stihovi iz Kanconijera (“Smiluj se, Bože, meni nedostojnome…”) pokazuju određene tematske i emocionalne sličnosti sa stihovima iz Kostićeve pjesme „Santa Maria della Salute“:

,,prezri, nebesnice, vrelo milosti,

što ti zemaljski sagreši stvor:

Kajan ti ljubim prečiste skute,

Santa Maria della Salute.”

U oba slučaja prisutan je ton poniznosti, kajanja i svjesnosti vlastite nedostojnosti, kao i pozivanje na višu silu — bilo da je riječ o Božjem milosrđu kod Petrarke ili o Bogorodičinom u „Santa Maria della Salute“. Oba pjesnička glasa izražavaju osjećaj duhovne nemoći, grešnosti i zavisnosti od višeg milosrđa, dok se istovremeno nose s ličnim jadima.

Oksimoron i anafora:

,,Kad ne bude zelenog lista u lovoru:
Kad imadnem srce tiho, suve oči,
Kad mrzne se vatra i pali se sneg.“

Primjer hiperbolizacije:

,,Između Marsa stane li i treće
svjetlosti, Sunce pasti će u sjenu,
jer da bi mogle gledati lijepost njenu,
blažene duše njoj hrlit sve će.“

Slična hiperbolizacija i gradacija (ali na različite načine i u različitim kontekstima) se sreće i u Kostićevoj pjesmi ,,Santa Maria della Salute“:

,,Pomrča sunce, večita stud,

gasnuše zvezde, raj u plač briznu,

smak sveta nasta i strašni sud –

O, svetski slome, o strašni sude,

Santa Maria della Salute!”

Hiperbolizacija u ovim Petrarkinim stihovima se ogleda u preuveličavanju ljepote voljene osobe: čak i Sunce će pasti u sjenu i blažene duše će hrliti da je vide. Efekat je više lirskog divljenja i idealizacije voljene žene, tipičan za renesansnu ljubavnu poeziju jer naglašava subjektivni emocionalni doživljaj pjesnika – plamen ljubavi i osjećaj očaranosti toliko je jak da utiče na cijeli svijet. Kod Laze Kostića hiperbolizacija je čak katastrofična i apokaliptična: pomračuje se Sunce, gase se zvijezde, raj plače, smak svijeta i strašni sud. Efekat je dramatičan i emotivno snažan, izražava osjećaj gubitka, kajanja i užasa nad ljudskom grešnosti. Naglašava kolektivni, kosmički doživljaj tragedije, dok je kod Petrarke hiperbolizacija lična i intimna. U oba slučaja, hiperbolizacija pojačava osjećaj intenziteta (ljubavi ili tragedije). Kod Petrarke je lirskо-idealizovana, kod Laze Kostića apokaliptična i religiozna. Motiv religioznosti se sreće na više mjesta u Kostićevnoj pjesmi, na primjer:

,,U raj, u raj, u njezin zagrljaj!“ ili ,,zadivićemo svetske kolute, bogove silne, kamoli ljude“

Slično tome, i Petrarka se na kraju polako približava ljubavi prema Bogorodici, ističući motiv religioznosti.

Kao tvorac pjesničkih kompozicija izuzetnog sklada i ljepote, Frančesko Petrarka je zaslužio da se jedan oblik soneta – od dva katrena i dva terceta naziva po njemu, Petrarkin sonet. Rima u katrenima je abba, rjeđe abab, dok je u tercinama aba, cdccdc ili cdecde. Unutrašnja kompozicija je prikazana redosljedom i izborom motiva.

Petrarka je shvatio da život prolazi i da je težak i bijedan, skreće pažnju na dan, mjesec i doba:

„Neka je blažen dan, mesec i doba,

Godina, čas i trenut, ono vreme

I lepi onaj kraj i mesto gde me

Zgodiše oka dva, sputaše oba”

Ljubav daje lirskome subjektu osjećaj slobode, a ujedno i sputanosti. Svoju tugu jasno izražava stihovima:

,,Ceo dan plačem, a kada, u noći,

Smrtnici bedni u svom snu zaneme,

Dvostruke patnje ovlaže mi oči;

Tako u plaču trošim svoje vreme.”

Pri sjećanju na preminulu Lauru, u Petrarkinom srcu vlada haos emocija, bol i čežnja koji se ne mogu smiriti; pjesnik ostaje zarobljen u tom vječnom nemiru, nastavljajući da piše, kao da mu jedino stihovi mogu donijeti neko olakšanje.

,,Živeti mi je dosadno i dugo;

i da nju vidim – već vapim za grobom,

a bolje da je ne videh nikako.”

Slične nedaće pronalazimo i kod Laze Kostića u ljubavnoj ,,labudovoj” pjesmi Saluti, koji ističe:

,,U srcu slomljen, zbunjen u glavi,

spomen je njezin sveti mi hram,

kad mi se ona odonud javi,

ko da se bog mi pojavi sam”

U stihovima Laze Kostića („U srcu slomljen, zbunjen u glavi…“) izražen je emocionalni intenzitet i lična patnja pjesnika, uz element gotovo božanskog divljenja („ko da se bog mi pojavi sam“). Slično, u Petrarkinim stihovima („Živeti mi je dosadno i dugo; i da nju vidim – već vapim za grobom…“) prisutna je lična tjeskoba i patnja zbog ljubavne čežnje, s naglašenim kontrastom između želje i bola koji ona izaziva. U oba slučaja je posredi subjektivna emotivna drama: kod Kostića voljena osoba poprima gotovo transcendentnu vrijednost, dok kod Petrarke ljubavni bol postaje gotovo nepodnošljiv (,,a bolje da je ne videh nikako“) i apsolutizovan. Oba teksta ističu unutrašnji konflikt i nemir. Tematika Kostićeve pjesme Santa Maria della Salute i tematika Petrarkine zbirke pjesama imaju više sličnosti nego što je to vidljivo na prvi pogled. Osim sličnih motiva, tu je i religiozno-crkveni motiv a žena kao idealizovana figura ima glavnu ulogu. Prizor Laure u crkvi Sainte-Claire d’Avignon u Petrarkinoj poeziji budi trajnu strast. Isto tako, cijela Kostićeva pjesma vezana je za crkvu. Kostić tragičnu vijest o Lenkinoj smrti dočekuje u Veneciji, gdje odmah odlazi u venecijansku crkvu Santa Maria della Salute. Slično tome, plavokosa Petrarkina Laura takođe umire.

Foto: autor

Zaokupljen Laurom, nije imao prijatelja i držao se po strani kao čovjek – sjenka zaslijepljen platonskom ljubavlju:

,,Oči o kojim tako toplo zborih,

I ruke, lice, stopala i dlani.

Zbog kojih svetu ostadoh po strani

I samom sebi strancem sebe stvorih.”

Motiv ljubavi i ljepote su veoma usavršeni a njena ženska ljepota je prikazana slikovito:

,,O ljubavi, reci, u kome si kraju

našla tvoje zlatne i svilene vlasi?

A rumena ruža, je l’ rasla u raju,

što ti tako lepo obraščiće krasi?

Ovdje je hiperbolisanje presudno za ostvarivanje nekih pjesničkih slika, na primjer:

,,Već je škodila lepota nekima –

ona je lepša od drugih, smernija.

Bog će je zemlji oteti – da sija

ko nova zvezda u tim nebesima.“

Alegorija:

,,Vidim oluju u luci i malo

mog kormilara – umornog od svega,

slomljeni jarbol, sjaje ugašene.“

Sličnu alegoriju nalazimo i u pjesmi ,,Na novu plovidbu” Dobriše Cesarića; i iza jedne i iza druge alegorije se kriju slični motivi – čovjek koji je prošao kroz životne oluje, ranjen, ali ne i slomljen, otporan i izdržljiv.

,,Vedri se nebo. Sunce se rađa.
Plovi iz luke jedna lađa;
Jedna što dugo stajaše u doku,
Sva izbijena, s ranama na boku.”

Retoričko pitanje u Petrarkinim sonetima:

,,Nije l’ ovo zemlja mojih prvih sati?

Nije l’ mi ovo gnezdo

gde me tako nežno hranili nekada?

Nisi l’ ti, domovino, uzidana zvezdo,

dobra, pobožna mati,

gde leže oba mi roditelja sada?“

Pjesme u ovoj zbirci nemaju naslov, ali se svaka može tumačiti kao zasebna cjelina. Petrarkina poezija, u kojoj duboko osjeća melanholiju zbog gubitka Laure, nosi snažnu dimenziju unutrašnjeg konflikta, koji se odvija između svjetovne i duhovne sfere. On vjeruje da je Laura jedina koja može razumjeti dubinu njegovih muka, jer je ona, u njegovoj percepciji, jedina sposobna da vidi i osjeti njegovu tjeskobu. U tom uvjerenju, Laura postaje više od smrtnog bića – ona je simbol idealizovane ljubavi, koja je istovremeno izvor njegove najdublje patnje, ali i mogućnost za duhovno prosvjetljenje. Pjesnik vjeruje da bi njeno ,,prikazivanje”, u metafizičkom smislu, bilo jedino što bi moglo donijeti olakšanje. Njegov život, kako pjesnik sam opisuje, postaje ,,dug jad i kratka tišina”. Ova slika sugeriše besmislenu patnju koja dominira njegovim postojanjem, ali i na trenutke duhovne tišine u kojima on traži smirenje, barem kroz stihove. Njegov život, iako relativno dug, ostaje nespretan i prolazan, a tišina – trenutak olakšanja od vječne unutrašnje oluje.

Neki stihovi su čvrsto povezani, predstavljaju sintaksičko-intonirane odjeljke ili cjeline. Sintagma oka dva pored estetskog značenja ima i metonimijsko značenje – oka dva Laura.

za P.U.L.S.E Demir Mujević

  Frančesko Petrarka, italijanska književnost, Soneti, žudnja

Stavovi autora ne odražavaju nužno uređivačku politiku P.U.L.S.A. Impresum.