Kao iz kofera čipke i kravate

Kao iz kofera čipke i kravate

Nekad tražim azil, nekad izgubljeni miris, nekad svoje naličje,  nekad grad-blizanac. Ne treba mi puno da spakujem kofer. Nekad samo dobra muzika.

PEJSAŽ

Treba mi čamac za misli,

tišina za vetar.

Zalazak iluzije.

Od tvog sam rebra, prva.

Od tvog sam srca – Persefona

PEJSAŽ II

Ljudi.

Bez perspektive.

 

 AKVAREL

S pučine

samo vetar

jedro

danas ne

jedra

ALEKSANDRIJA

Utonula u baštenski naslonjač, posmatram svoju ruku. Čini mi se nekako neprirodno duga. Od nataloženog vremena ili strepnje. Senzualnosti, možda… Okolo dekadentni miris začina, zmijske kože i jezgrastih plodova. Odstreljena iz Kaira, tonem. Glava zabačena ka moru, misao ka čežnji… „Velika muljača ljubavi“. Tajanstvena, umorna, ostavljena, još lepa.

Cecil

Kafa u „Sesilu“.  Aleksandrija.

Žena Grad. Sa zelenom matericom što riga svetlo u sudaru sa boli. I njene lučke oči, opasne i stare kao more, pitome kao dokovi, nemirne kao jedra, nepredvidive kao pena talasa, svetle kao biseri i tamne kao školjka, promiskuitene kao vetar,  ribarski strpljive i ribarski glasne.

Aleksandrija. Uskih engleskih nozdrva, hladno orošenih, zaigranih od belog praha, dok razlikuju miris trave na golf igralištu od one u vrtu ispod prozora. I njena uska, a muška stopala, čvrsta i obla kao engleski bregovi, stopala koja poštuju vreme. Aleksandrija, sa egipatskom kožom, raskošnom od vreline, od obilja, od mirisa cimeta, mente, bosiljka, hibiskusa, anisa, kakaa, pudera, pustinje, sudbine. Podozriva i ranjiva kao oči iznad linije zara, detinje radoznala i detinje okrutna. Torzo opsesije.

Pogledom se iskradam u opore ulice, u njihovu gustinu, u šarenilo, u spore korake i brze tragove, u radoznalost i zavist, na bele visoke balkone, među nepristojne reči, uvredljive gestove i razvaljena usta, u bašte, suncobrane, čajne cvetove, u parkove letnjikovaca, među lenje svetionike i stranice nepostojećih knjiga. I lebdim. Iznad svega toga. Tako me to ne dotiče, ne miluje, ne prlja. Jezivo  sama, tako potrebno sama. Postojim dok Ona sanja. U drugom vremenu, u kolektivnom sećanju, na ličnom raskršću, na mestu poezije, tišine, skupih aperitiva i fine struje između dva dlana.

Tako sam stara, dugačka. Čista forma. I sva se moja intima sunča na toj dugačkoj formi. Iznutra otkucava samo prosti mehanizam, udisaj, kretanje. A napolju mir, blagosloveni mir.

Mumifikacija uspomene.

 city of memories

 

BARSELONA

Lišena nežnosti.

Kao velika mama

kao mala gospa

kao podvodačica.

Nestrpljiva.

Kao gradski kanali

O Bože

kao prevrnuti kapak

otima se dodiru.

Noću

bele čipke silaze na san.

Gori

ko da je more daleko.

Pod obrvom nož

u pupku treći dlan.

Pao je raj

u vodu labudova.

barcelona

MOSKVA

Trudno.

Da umočim glavu

da noge nemam

da letim.

Da me prate sveće i sumraci

i glasovi

koji mirišu

na mleko na prašinu

na starost i lek

na dugu pesmu na kratak san.

Da čelom prsnem

da mi brkovi izrastu

na konju da umrem

od ljubavi.

SANKT PETERBURG

Lasno.

Dlanom preko dojke.

Poklanjam san stolični

Od ptica kosu

Dah kao vrh molitve.

I nos u pesak

I reči u prah

Ne imam, nemam.

Čelom i petom

Svoja

sankt peter by Aleksandr Petrosyan

DELFI

Od masline do kamena od odjeka

Od žeđi i bosih stopala

Tako.

Koplje tišine me zakucava za vreme.

Delphi_stairs2

za P.U.L.S.E  Tatjana Venčelovski

Priče i poezija na portalu P.U.L.S.E

 

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments