Mikelanđelo Merisi, zvani Karavađo bio je individualnog, narcisoidnog i teškog karaktera; večiti buntovnik protiv svega i svačega, koji se rado i često tukao, podjednako uzivajući u tuđoj i svojoj krvi. U svemu je bio na svoju ruku, pa i u slikarstvu.
Da bi ovo bilo najjasnije, moram pomenuti značaj crteža kao univerzalnog načina izražavanja, koji je od presudne vaznosti za sve oblike likovnosti; od slikarstva i vajarstva do arhitekture.
Bez pravilnog crteza, ne može ni bilo koja slika, skulptura ili građevina – da budu dobri, to jest ispod svega toga mora postojati crtež. Zato u istoriji slikarstva skoro da nije postojao veliki slikar, a da ujedno nije bio i vrstan crtač.
Cenino Cenini u svom traktatu o slikarstvu ovako je opisao Djotovu radionicu:
“Prvo moraš da vežbaš crtež svaki dan, godinu dana. Onda kad udješ u majstorsku radionicu, moraš da naučiš da trviš i mešaš boju, da kuvaš tutkalo, da praviš i nanosiš preparaturu, i da vežbaš postavku osnovnog crteža. Sve to da naučiš trebaće ti 6 godina. Zatim češ početi da učiš da slikaš draperiju na dasci i zidno fresko slikarstvo. Na to će ti otići jos 6 godina. A svo to vreme moraš se baviti crtežom, svaki dan, i u radionici i u slobodnom vremenu.”
Ima jedna Karavađova slika na Malti, koja se po mnogo čemu izdvaja od svih ostalih iz njegovog opusa. Po formatu je najveća – 5,20 x 3,60 metra, stim da je kad je slikana bilo još veća (6 x 4m), ali je prilikom jedne rekonstrukcije katedrale isečena, da bi bila upasovana na zidu.
Ujedno to je jedina slika, koja nosi njegov potpis. Naime, Karavađo nije potpisivao svoja dela. Nikada! Jedan, jedini put prekršio je to svoje pravilo, potpisavši ovo platno. Kakav li je bio razlog, da čovek prekrši svoj životni stav – jednom u životu?
Sveti Jovan je zaštitnik malteških vitezova i katedrale u Valeti, te tadašnji gospodar Malte, naruči kod Merisija izradu oltarske slike iz svečevog zivota. Kada je 1608. slika bila gotova, naručilac beše vrlo zadovoljan i bogato obdari umetnika: zlatnim lancem malteskog viteza, oklopom i mačem, i sa dva roba. Tako Merisi postade vitez, i to malteški. Doduše, vitez je bio samo na papiru, a i to samo 4 meseca, jer naprasno opet napravi neki kalambur i dopade zatvora (iz koga ubrzo uspe da pobegne); a Maltežani jedva to dočekaše i oduzeše mu titulu.
Pre nekoliko godina slika je bila pozajmljena italijanskoj vladi za veliku izložbu u Firenci. Za uzvrat, Italijani uradiše kompletnu restauraciju i analizu slike u svom institutu, prilikom čega otkriše zaprepaščujuču činjenicu da na platnu nema nikakvih tragova skice, što znači da je Merisi slikao direktno, bez ikakve pripreme. To je bila još jedna potvrda da on nije radio studije za svoje slike. Uostalom, nikada nije pronađen ni jedan, jedini njegov crtež.
Ako se interesujete svaki slikar ce vam ispričati, kakva se teška bitka bije kada se slika ne da, i kakve muke more umetnika dok sliku ne savlada i dovrši. Kakve li su tek Karavađove muke bile, kada je kretao na platno veličine 6 x 4 metra bez ikakve skice? Ali pošto je on čovek impulsa i akcije, lako je odbacio rad studija i kompoziciju počeo iz haotične gomile, napadajući platno smiono, bez tačne ideje o tome kuda ide; baš kao što je i u tuču ulazio – stihijski i ludo, do poslednjeg daha. A kad bi jednu bitku izgubio, stupao bi u novu, pa bi padao i dizao se, dok najzad poluživ i na kraju snage ipak sliku nije dovršio.
Da spomenem, da je slika vračena na Maltu, brodom italijanske ratne mornarice; da li iz praktičnih razloga, ili iz počasti domovine prema njemu – večitom buntovniku i borcu – slikarskom?!

Karavađo je rado pozajmljivao sopstveni lik junacima svojih dela, pa se tako njegov autoportret provlači kroz celo njegovo slikarstvo: ciklusi Bahusa, Davida i Golijata, Glava Meduze, i druge, a zahvaljujući tome tačno znamo kako je izgledao lik slikara. Na sve tri slike borbe Davida sa Golijatom – uvek Golijat liči na njega; kao da je i time želeo da potvrdi svoje nasilničko opredelenje, ili možda da se jos jedanput naruga celom svetu, ali i sebi. Posle tuče u Rimu 1606. optužiše ga za ubistvo, te se on bežeći od kazne, obre na Malti; a dalje znate.

Elem, pre nekog vremena profesor koji na Stokholm univerzitetu drzi katedru istorije umetnosti, a važi za vrsnog poznavaoca italijanskog slikarstva a Karavađa posebno, objavi studiju na bazi svojih dugogodisnjih istraživanja i novo pronađene dokumentacije, iz koje se vidi da je Merisi tri godine posle ubistva rehabilitovan, jer je u međuvremenu utvrđeno da je ubica bio njegov kompanjon u tuči a ne on. Nažalost, ova vest verovatno nikad nije stigla do njega, jer je tada bio na dugom putovanju, bežeći sa Malte, a ubrzo potom je naprasno umro.
—— . ——–
Kad dobi narudzbinu za sliku, Karavađo da li zbog svoje žestoke prirode, da li slučajno, ili iz nekog trećeg razloga tek za motiv uze kraj svečevog zivota, to jest trenutak odrubljivanja njegove glave.


Kao što se zna prorok sveti Jovan Krstitelj izgubi glavu po naređenu Iroda namesnika rimskog, a po želji njegove pastorke lepe Salome, koja to zasluži svojom, Bože me sačuvaj, razbludnom igrom – trbušnom.
Uzgred, dekor na Merisijevim slikama je uvek proizvod njegove mašte, izuzev palate na ovoj slici, koja zaista postoji. Tada je to bio dvor malteškog gospodara i naručioca slike.
Odlika Karavađovog slikarstva, po čemu se ni ova slika ( “Odrubljivanje glave Svetog Jovana Krstitelja”) ne izdvaja, je da on kao da lovi jedan, onaj najvažniji trenutak, koji onda slikajuči zamrzne i prepušta gledaocu da zamišlja šta je bilo pre toga i šta će potom biti.
Ova slika je nabijena dramatikom; čini se kao da je nema – teško suzdržanog krika, a tom utisku doprinosi i slikareva specificna paleta, koja je ujedno i odraz njegove vulkanske prirode.
Majstorski chiaroscuro efektno uvećava osećaj strave, ističući brutalnost samog čina, a užas upotpunjuje snaga krvnika i nasilnički gest njegove ruke kojom pridržava svečevu glavu pred završni udarac.
Iz istorije umetnosti je poznato da seksualni afinitet umetnika utiče na njihov tretman ljudskog tela. Tako dok jedni poput Rafaela, Rubensa ili Rodena, veličaju žensko telo, drugi u koje spadaju oba Mikelandjela – Merisi i Buonaroti, veličaju muško telo – slikajući ga prenaglašeno snažno.
Kako bilo da bilo, narečeni profesor u svojoj studiji iznosi svoju hipotezu, dajući sledeće tumačenje:
Slika je svojevrsno Karavadjovo priznanje umorstva u Rimu. On se identifikuje sa egzekutorom, koji na slici i ima njegov lik. Krvnik seže za pojas da bi izvukao nož, orudje kojim je i rimski zločin izveden, a mač kojim je svetac ubijen leži mu pod nogom. Crveni plast podseča na onaj koji je imala žrtva u Rimu.
Takodje svojim potpisom na slici, jedinim u svom životu, a izvedenim svečevom krvlju iz lokve pod glavom, on priznanje svoj zločin. Način kako je potpisao (MichelAngel), odražava porugu i slikarev karakter.
Ravnotežu levom delu slike, čini na desnoj strani prozor sa rešetkama iza koga dve spodobe posmatraju događaj (po legendi sv. Jovan je izveden iz tamnice i umoren). A sasvim na desnom kraju je naizgled suvišan detalj: odozgo se spušta konopac, a koji možda simbolizuje pretnju kaznom, koja uvek – kao zla kob visi nad glavom zločinca. Cela kompozicija ima sve odlike njegovog naturalističkog izraza, gde vidjeno priča o nevidjenom, i gde fokus na telo emituje poruku duha i duše.
Na izgled, sve je jasno… Ipak ne znam: Da li je Karavađo ovom slikom izazivao svoju sudbinu, ili se mirio sa njom?
Ovo delo se smatra za verovatno najbolje ostvarenje njegovog genija, pa se potpis može tumačiti i kao Merisijeva intimna potvrda, da je slikajuči svojom krvlju u kreativnoj agoniji, ovde dosegao vrhunac svoje umetničke moći.
Karavađo je slikajući iskazivao najbolji deo sebe, pa iako mu opus nije velik – sadrzi samo stotinak slika – bio je dovoljan da mu osigura besmrtnost.
Slikarstvo je kao i on sam velika misterija, koja već 4 veka budi divljenje, a proučavanja daju tumačenja koji su često različita i kontradiktorna – što sve potvrdjuje tajanstvenu magiju umetnosti.
za P.U.L.S.E Aleksandar Đorđević