Karl Maj – poglavica među piscima – Izvesno je da njegove knjige nikada neće postati lektira za škole, ali nikad se Geteov „Faust“ ne može naći na listi čekanja za čitanje koliko kupusara „Blago u srebrnom jezeru“. Veruje se da je Karl Maj, pisac koji je u „večna lovišta“ otišao pre 104 godina, imao do sada oko milijardu čitalaca! „Pustolovine“ najznamenitijeg literalnog poglavice, oca Vinetua i Olda Šeterhenda, štampane u 200 miliona primeraka, na četrdesetak jezika, smeštene su u 73 knjiga koje popunjavaju policu od dva i po metra.

Karl Fridrih Maj (1842-1912) gledano očima onih koji su ga poznavali, bio je „varalica, lažov i lopov“. Mnogi su o „fenomenu Karl Maj“ pisali knjige, studije, analizirali „ličnost i delo“, ali ništa od toga nije dosezalo pažnju ni koliko opis Vinetuovog konja Ilči (vetar) ili širom sveta dečije mašte čuvene dvocevke „okovane srebrom“. Bez obzira na tolike „analize“, ostaje tajna kako se postaje Karl Maj. Znatiželjnom čitaocu mogu da se prepričavaju detalji iz biografije, pouzdane koliko i pripovesti Karla Maja ili procene „tumača“ da u delima ima znakova „mentalne poremećenosti“ i „latentnog homoseksualizma“.

Karl Fridrih je rođen u Saksoniji, u domu siromašnog tkača u kom je već bilo četvoro dece. Majka, babica, rodiće ih ukupno četrnaestoro. Bistrom dečaku Princ je odobrio stipendiju za učiteljsku školu u Valdenburgu, ali je „nakon dve godine kneževski pitomac bio izbačen iz škole zbog krađe šest sveća“. Prebačen je u Plauen gde je ubrzo sledila tužba stanodavca da mu Karl „nagovara ženu na nemoral“, a pojavio se i učenik kome je ukrao sat…

Imao je dvadeset godina kada je prvi put stao pred sudiju. Zatvor će postati „značajan izvor obrazovanja“ ali će, takođe od njega napraviti pisca. Postavši bibliotekar u zatvorskoj biblioteci, Karl je počeo da umišlja da je „Karl Maj, reporter“, pa je tako nastalo 137 naslova i skica budućih knjiga. Čim bi izašao iz zatvora predstavljao bi se kao „policijski inspektor“, uzimao novac od trgovaca, krao bilijarske kugle u taverni, a ponovo su ga vratili u zatvor kada je u maju 1869. ukrao konja…

Imao je 32 godine kada je izašao sa robije „pomalo iscrpljen, ali i spreman za rad“. Govorio je da ide u Ameriku kada mu je do ruke došao „Nemački porodični magazin“. Kada je izdavač Hajnrih Gothold Minhenmajer pročitao delove „Iz bloka jednog velikog putnika“ znao je da će se to čitaocima dopasti. Ali, „veliki putnik“ je, ipak, morao biti na putu. I kada bi se oduševljeni čitalac u redakciji interesovao za Karla, govorili su: „On je u Rusiji, a sprema se čak do Zululenda“. Uskoro su na traženje čitalaca izdavani „Izabrani putopisi Karla Maja“.

Iako sićušan (visok 166 centimetara), Karl je sebi ličio na na njegovog junaka plećatog Olda Šeterhenda, koji je kroz Divlji zapad jahao crnog konja i nosio pušku bearentoeter („medvedoubica“) ili, pak, na drugog heroja, Kara Ben Nemzija, koji je „specijalizovan“ za pustolovine na Orijentu.

Izmišljeni svetovi Karla Maja fascinirali su i dečake Alberta Ajnštajna, karla Libknehta, Ernsta Bloha, Martina Valznera, a posleratni psiho analitičari su nalazili da je on bio i „Hitlerov literalni mentor“. Takva „klevetanja“ vreme je učinilo smešnim.

Snovi, lagarije i sitne prevare Karla Maja oplemenile su živote mnogima. To je fenomen sa kojim može da se poredi tek Hari Poter. Ali iza Dž.K. Rouling stoji industrija knjiga i advertajzinga. Karl Maj je šou pravio sam. Pričao je da govori 40 jezika, uključujući malajski, kurdski i svahili, a razume ne manje od 1.200 jezika i dijalekata. Kao veliki pisac se u Minhenu ispovedio da ima dva velika cilja: da otplovi preko Okeana kod Apača „čiji je poglavica“ i odjaše kod šeika što ga očekuje u Arabiji.

Nekoliko godina pred smrt konačno je stigao u Ameriku. Bio je u Njujorku, Bostonu i na Nijagarinim vodopadima. Svojim Apačima nije otišao. Slikao se sa poglavicom irokeza u rezervatu u kojem su živeli tužni ostaci tog nekada moćnog plemena.

Kada se javnost pred kraj života surovo okrenula protiv njega bio je potpuno nespreman. Optuživali su ga za lažni doktorat, za „duboki nemoral“ a našli su mu i „pornografske radove najgore vrste“. Deset godina su trajale pravne bitke, ali to nije uticalo na prodaju knjiga. Ipak, kada je 1911. sudija berlinskog suda Teodor Ereke objavio da on „Karla Maja doživljava kao pesnika“, a ne kao prestupnika i kriminalca – bilo je kasno…maštar je oboleo od gubitka mašte. Nije mogao ni da piše. Više nije imao razloga da boravi u ovome svetu. U „večna lovišta“ pošao je iz vile „Old šeterhend“ iz Redbojla, pune egzotičnog nameštaja i orijentalnih ćilima. Preparirani lav stajao je pored pisaćeg stola.

Oni koji su to smatrali kičom, bili su u pravu. Ali, ima tu još nečega. Jer, tamo gde postoji milijardu čitalaca, a knjige nisu jevanđelja – mora biti i moći i uzvišenosti.

Posle Drugog svetskog rata junaci Karla Maja su oživeli u milionskim tiražima, a pojavili su se i filmovi za koje su se karte kupovale kod „tapkaroša“. Dečaci su se igrali „kaubojaca i indijanaca“, a Pjera Brisa, koji je igrao Vinetua, više su voleli od Džona Vejna i Garija Kupera. Najlepše scene Vinetuovih pustolovina snimane su na Plitvičkim jezerima. I filmska produkcija u Nemačkoj Demokratskoj republici, s onu stranu „gvozdene zavese“, takođe na mašti Karla Maja, dostigla je neverovatnu popularnost na evropskom Istoku. Vinetua je igrao Gojko Mitić, momak iz Leskovca.

Slobodan Reljić

„Večernje novosti“

Stotinu godina od smrti Karla Maya: Balkan kao zemlja razbojnika i ubojstva

U opasnim balkanskim gudurama, na putnike vrebaju krvoločni ubojice. Dobro, u liku Kare ben Nemsija je, prije nego na kraju pobjedi, izvrgnuto najtežim izazovima i zadaćama. To je ukratko glavni sadržaj jedne od priča, romana Karla Maya u kojima se on koristi Balkanom i svim onim što je prema njegovom mišljenju bilo tipično za Balkan onog vremena: ubojstva, osveta, mržnja…U kolikoj mjeri je njegova mašta i predodžbe koje je prenio na stranice svojih romana, doista utjecala na percepciju Nijemaca na ovaj poluotok, iznenadilo je navodno i njega samog.

Osim toga, Balkan se zapravo nikada nije nalazio u središtu njegovog interesa, kao što je primjerice bila Sjeverna Amerika ili sjevernoafričko područje. Karl May nije čak ni raspolagao nekim posebno velikim znanjem o Balkanu. Pa ipak, usprkos tome, njegovi romani koji se zbivaju na ovom području djeluju toliko snažno, kao malo koji drugi ove vrste u njemačkoj književnosti. U čemu je njegova tajna? Zašto je baš njegov Balkan na čitatelje nekoć ali i danas, toliko upečatljiv i zašto djeluje toliko vjerodostojno?

„Karl May je znao priče ispričati na nevjerojatno dobar način. On je to činio toliko uvjerljivo da smo mu na kraju gotovo sve povjerovali; sve je zvučalo nekako logično. S druge strane, on je posjedovao jedan doista rafiniran književni talent. Koristio se stereotipovima koji su postojali već odavno, neki čak još u 18. stoljeću. Time je zapravo pisao ono što je publika na neki način i očekivala. On je samo potvrdio njezina očekivanja – u ovom slučaju o Balkanu, Orijentu…“, objašnjava Peter Brenner s Tehničkog sveučilišta u Münchenu. On navodi kako je Karl May, koji je svoje knjige koje se zbivaju na Balkanu pisao koncem 19. stoljeća, niti najmanje pažnje nije obraćao stvarnim, političkim događajima i borbom za slobodu naroda ovog prostora u tom vremenu.

„A upravo u ovo vrijeme su narodi ovog poluotoka vodili žestoke borbe s vojskom Osmanskog carstva. Njegovu propast Karl May doduše u svojim knjigama tematizira, no s druge strane i ne obraća previše pažnje. Karakteristično je za njega da je primijetio borbu za oslobođenje i samostalnost pojedinih balkanskih zemalja, no ti ljudi su za njega i dalje bili samo obični pripadnici bandi pljačkaša. Ove nacionalne pokrete on takoreći nije uzimao ozbiljno“, kaže Peter Brenner.

Odakle zapravo potječu ovakvi stavovi slavnog pisca prema Balkanu? Iz njegove ljubavi prema Osmanskom carstvu ili jednostavno dolaze iz težnje da predrasude i sliku Balkana, kakva je zapravo savršeno odgovarala njegovim romanima, nije nipošto želio izgubiti? Istraživanja njegovog opusa do danas zapravo nisu dala neki konkretan ili jednostavan odgovor. Činjenica je samo da Karl May nije posebno dobro poznavao Balkan a niti je ikada posjetio ovu regiju. To se primjećuje na nizu primjera. U romanu „ Kroz zemlju Skipetara“, on primjerice navodi kako su Srbi i Albanci govorili jedan jezik, a i imena pojedinih zemljopisnih mjesta navodi sasvim krivo. Pa ipak, u njegovim romanima može se naći i štošta istinitog. On je primjerice, često navodio korupciju činovnika Osmanskog carstva koji su na svoj način pustošili vrlo često ionako siromašne predjele Balkana.

No, na koncu, romani Karla Maya nisu popularnost stekli svojim preciznim iznošenjem ondašnje političke ili etničke situacije na Balkanu, već time što su ispunjavali očekivanja, a time i predrasude. Njegove priče poticale su maštu mnogih dječaka i djevojčica, a ono što je napisao nikada nije bilo u nekoj zloj namjeri. To mu je očito i samom bilo izuzetno važno, te su njegove navodno posljednje riječi bile: „Uvijek sam želio činiti samo dobro…“.

SEEbiz

Tekstovi o književnosti na portalu P.U.L.S.E

  Karl Maj, Književnost