Karl Marks, kao naš savremenik i mislilac.

Karl Marks, kao naš savremenik i mislilac.

Danas, interesanto, niko više ne spominje Karla Marksa, kao da je on bio neki osrednji intelektualac, a ne čovek koji je obeležio sudbinu Evrope i promenio tok istorije. Barem po tome, može se reći, da smo svi mi pomalo autistični. Na žalost, tom opštem mnjenju- da je marksizam propala ideja, ni sam nisam mogao dugo da se oduprem, tako da sam o Marksu ozbiljno počeo da razmišljam relativno skoro. U svakom slučaju, iako nisam došao do zaključka “da može da dođe do neke obnove komunizma” (niti sam razmišljao u tom pravcu), mislim da ovu ideju, koja je jednom već uspela u čovečanstvu, ni u kom slučaju ne smemo da ignorišemo. Baš suprotno, ima više nego dovoljno razloga da ga temeljno analiziramo, a za potrebe ovog teksta, mi ćemo da pomeno samo par najosnovnijih.

Pre svega, svako ko hoće da se orijentiše u ovom našem kapitalističkom društvu, mora da bude upoznat sa njegovim pravilima, a niko ovo polje nije tako temeljno i sveobuhvatno analizirao kao gospodin Marks. Prema tome, on nas na neki način uvodi u elementarnu realnost, pa samim tim otvara široku lepezu pitanja i odgovara, sa kojima se inače suočava svaki savremeni čovek. Interesantno, iako su materijalne snage otada prošle kroz par revolucija (onu mašinsku, elektronsku, i ovu sada digitalnu), odnosi u proizvodnji (kapitalista – radnik) se nisu radikalno menjali, što njegovim istraživanjima daje naručitu popularnost i vrednost. Istina, zbog objektivnih okolnosti, Marks je taj svet mogao da posmatra samo iz Velike Britanije (najkapitalističkije zemlje tadašnje Evrope i sveta), dok je danas, po  njegovoj dobroj proceni, kapitalizam rasprostranjen po celom svetu. Industrijsko društvo se, prosto rečeno, otada neprestano širilo i napredovalo, a sa sobom nam je donelo i liberalnu ekonomiju, unutar koje kapital jedino može da se nesmetano umnožava, i čija pravila igre su prihvatile sve države. Baš zbog toga, ispada da je marksizam savremenom društvu bliži nego što se obično misli, ili jednostavno ne želi da se prizna.

Istina, kad je reč o marksizmu, konfuziju u dobroj meri stvara njegova politička platforma i angažman (oko čega može da dođe do sporenja i podeljenih mišljenja, pošto se politika pretežno bavi vrednosnim sistemom, što otstupa od naučnog istraživanja), pa sam u ovom tekstu taj problem dotakao samo onoliko koliko je to neophodno. Marksizam je, u svakom slučaju, najviše doprineo ekonomiji, i baš na tom polju moramo najviše da se usredsredimo, ako  hoćemo da od njega izvučemo nešto pozitivno i koristno. Koliko je on na tom polju briljirao, najbolje ilustruje činjenica, što su se sve njegove pristaše i sledbenici, tzv. komunisti, kadgod se o ekonomskim pitanjima vodila rasprava, osećali daleko nadmoćnijim i superiornijim od suprotne strane i oponenata. Zapravo, kadgod im se za to otvorila prilika, oni su omaložavali buržoaski um i liberale, kao ograničena piskarala, koji ne mogu da shvate “višak vrednosti”, “apstraktan rad”, i mnoge druge ekonomske kategorije. Jednostavno, nauštub “stare škole” i mišljenja, marksisti su se osećali kao da su avangarda. No, u tom pravcu im je nemalu prepreku pravila možda samo filozofija, od koje nisu mogli tek tako da se otarase.

Naime, kada je reč konkretno o filozofiji, tu ne smemo da smetnemo sa uma dve bitne stvari. Prvo, da je nemački klasičan idealizam u tadašnjoj Evropi uveo nova pravila i zakone u mišljenju- dijalektiku (kojom su se inače i marksisti služili), ali da filozofija sama nije učestvovala u tim novim okolnostima, već da je misliocima novog doba samo iskovala oruđa sa kojim su oni sada ratovali. Tako da su marksisti, pozitivisti, iracionalisti (Niče, Ogist Konte, Šopenhaeur), mahom odbacivali tradicionalnu metafiziku. Pa ipak, pored svih napora koji su uložili u tom pravcu (da raskrste sa filozofijom), ona ih je ipak sve prožimala, možda manje nego u nekim prethodnim epohama, ali sigurno više nego što su i sami mislili. Na kraju, sve je to navelo Marksa da prizna kako je đak velikog učitelja- Hegela, ali i da više pažnje usmeri na praktična pitanja i druge probleme, koji su drmusali tadašnji svet i Evropu. I baš na tom drugom polju, najviše dolazi do izražaja raspon njegovog genija, koji po svom sadržaju i obličju ne zaostaje za najvećim misliocima evropske civilizacije.

Naime, još od Aristotela, ostala nam je dobra stara podela filozofije, koja je posle njega samo menjala formu, ali je u suštini ostala ista. On je makrokosmos podelio na tri dela: 1) na Fiziku, objektivni svet ili materiju u kretanju, 2) na Etiku, praktičnu disciplinu i ljudsko delovanje, i konačno, 3)  na Metafiziku,  koja se bavi počelima ili uzrocima onog kretanja. E, sad, ako pažljivo rezimiramo, videćemo da je Marks slično podelio bitak bića, samo što ih je, u skladu sa savremenim okolnostima, podveo u nove kategorije. Na 1) proizvodnju, koja se kod njega identifikuje sa grčkim fizisom, odnosno pojavnim svetom, pošto materijalne snage po Marksu oblikuju objektivnu realnost (fenomenalni svet). 2) Dalje, na etiku i moral, tj. o tome kako se onaj pojavni svet reflektuje na društvo u celini; 3) i konačno, o državi, koja poprima metafizički karakter, pošto od nje sve to zavisi i stupa u postojanje.

On je, prosto rečeno, došao do zaključka da proizvodnja, i ljudski rad koji je sadržan u njoj, ma u kakvom se obliku manifestovala, na kraju ne samo što ograničava čoveka i uskraćuje mu slobodu, već u svom praktičnom delovanju on polako postaje moralni patuljak i neosetljiv za druge. Ali, čovek po svojoj prirodi nije loš, on ne snosi krivicu za svoje nakaradne postupke, već organizacija društva koja je sama po sebi izopačena. Da bi se, dakle, promenilo to beznadežno stanje, prvo mora da se koncept države dovode u pitanje, a to sa sobom donosi radikalne promene u našem načinu postojanja. Čovečanstvo, sa jedne strane, mora da se oslobodi od države, koja ga drži u svojim kandžama i ugnjetava, a sa druge od filozofkih apstrakcija i religije, koja ga otuđuje od neposrednog i konkretnog sveta.

Ono, dakle, što stvara dubok jaz između Marksa i Aristotela (antičkog i modernog mišljenja), jeste pojam s l o b o d e. Antičkom Grku nikada ne bi palo na pamet da čovek tako radikalno menja svet. Priroda je kod njih bila božanska, večna, ona je mogla samo da se misli, ali nije mogla da se menja. A kod Marks, zapanjujuće, ona se uzima u obzir samo kao sredstvo da se opredmeti čovekov svet. Drvo, prema tome, nema nikakvu vrednost za nas ako se ne konkretizuje. Ako se posredstvom čovekovog rada ne oblikuje u vrata, orman ili neki drugi predmet. Isto tako može da se kaže i za jezik. Ono je telo mišljenja. Zemlja po kojoj gazimo, a ne nebo po kome fantaziramo. Stvaran je dakle jezik, a ne mišljenje, kontemplacija; ono je obična utvara, fantazmagorija, sve dok se ne oblikuje kroz reč, koju možemo da čujemo ili pročitamo. Ovo, interesantno, nikada nije palo na pamet ni materijalistima, koji su bliži Grčkom poimanju bića. Pa možemo da zaključimo, da je marksizam specifičan i orginalan samo po tome.

Posle toga, ova ideja u filozofiji nije dobila neko naročito mesto, ali  zato svesrdno počinje da se primenjuje u politici. Centri moći se, naime, lukovo koriste ovom mogućnošću: da je biće samo po sebi ništa (pa samim tim i istina, zar ne?), i da postaje sve samo po volji čoveka. Može se reći, da je ovo imalo fatalne posledice po našu praktičnu istoriju. Istina, kao što kaže Hegel, političari su uvek potpadali pod javno mnjenje i čarima sadašnjosti, ali nikada nisu sebe smatrali neimarima naučne i objektivne istine, već samo organizacije društva i poredka. Između tog dvoga, zapravo, pravila se jasna distinkcija. Međutim, oni su danas naučnici, filozofi, određivači vrednosti, sve i svja. Izgubio se, dakle, ona razlika između teorije i praksa, između mišljenja i bića. Sve je to sad Jedno, što je dosledna integracija i sprovođenje marksizma u realnosti.

Marks je, prema tome, kao malo koji filozof, uspeo da sprovede svoja načela, i ona raspadom komunizma nisu demantovana i dovedena u pitanje. Baš suprotno, ona su nam i dalje pred nosom i neometano egzistiraju. A to što ih neopažamo a prolazimo pored njih, najbolje govori da imaju potpunu vlast nad našim mišljenjem i bićem. Zbog svega toga, smatram da je Marks više nego aktuelan i savremen mislilac, i da, ako hoćemo da upoznamo svet koji nas okružuje, moramo da budemo upoznati sa njegovom dokrtinom. Jer on danas nije, kao što je bio polovinom 19. veka, samo kritičar tadašnjeg kapitalizma, već je u međuvremnu postao naša svakidašnjica i objektivna realnost (posebno u zemljama bivšeg Istočnog bloka), a posledice svega toga su žive i osećaju se do dan-danas.

Za P.U.L.S.E Dalibor Stefanovski

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

1 Komentar
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Tanja
Tanja
5 years ago

Odlično!