Ko je bio Fridrih Helderlin?

Nekako se dešava da pojedini pisci i filozofi tek nakon mnogo godina dobiju slavu koju zaslužuju. Takav je bio i slučaj Fridriha Helderlina, koji je bio savremenik velikana njemačke književnosti. Tek  je krug oko Štefana Georga u XX vijeku poklonio punu pažnju sagledavanju književnog stvaralaštva Fridriha Helderlina, iako je i prije bilo književnih kritičara, poput Augusta Šlegela koji su uvidjeli važnost ovog pisca. Čak je i Fridrih Niče, još kao mlad đak, ukazao da Nijemci i ne znaju kakvog pjesnika posjeduju. Ovaj kompleksan karakter, poprilično neshvaćen u svom okruženju, nalazio se u društvu najvećih njemačkih pisaca i filozofa. Neki smatraju, da je prijateljstvo sa Helderlinom, uveliko uticalo i na Hegela. Danas svakako, Helderlin predstavlja jednog od najvažnijih pjesnika njemačke književnosti.

Period francuske revolucije predstavlja svakako jedan od najkopmpleksnijih istorijskih trenutaka kada je u pitanju istorija Evrope. Evropu 25 godina potresaju događaji direktno vezani sa ovim istorijskim događajem. U Francuskoj se smjenjuju  raziličte političke vođe od kojih su najpozanitiji Napoleon i Robespjer. Sa druge strane, u susjednoj Njemačkoj, nesposobnoj za ovakvu vrstu revolucije zbog svoje političke rascpjekanosti, dolazi do jedne eksplozije u razvoju mišljenja i duha. Dok su u filozofiji to svakako filozofi njemačkog klasičnog idealizma, predvođeni Kantom, u  njemačkoj književnosti se formiraju dva pravca mišljenja, klasika i romantizam. Gete i Šiler pišu svoja djela ugledajući se na antičke ideale, dok grupa književnika u Jeni, oduševljena Fihteovom filozofijom i idealima srednjeg vijeka i katoličanstva, kreće u napad na racionalizam 18. vijeka, čime započinje period njemačkog romantizma. Svakako je bilo i saradnje između književnika (romantičari su izuzetno voljeli Getea), ali i sukobljavanja (Šiler i Šlegel).  

U takvoj kulturnoj klimi, stvara i Fridrih Helderlin, pri čemu Helderlin tako usamljeno stoji između klasičara i romantičara, i kao pisac i kao čovjek. Helderlin je po svim parametrima bio jako nesrećan čovjek, i čija biografija svjedoči o jednom jako teškom psihičkom stanju. Svakako treba reći da nije bio jedini njemački književnik čija se patnja prenosila na papir. Njegov savremenik, Hajnrih fon Klajst, pateći zbog sukoba između svoje prirode i moralnih načela koja je sebi nametnuo, izvršio je samoubistvo sa samo 34 godine, dok je romantičar Novalis, slomljen smrću svoje vjerenice Sofije, napisao svoje „Himne noći“, jedno od najljepših djela njemačkog romantizma. Teško bolestan, Novalis je umro sa samo 28 godina. Iako je Fridrih Helderlin imao preko 70 godina kada je napustio ovaj svijet, njegovo književno stvaralaštvo je, kao i u slučaju Klajsta i Novalisa, rano završilo, prije njegove četrdesete godine. Kako je došlo do toga da jedan od najvećih pjesnika njemačke, prestane da piše književna djela i da nestane sa njemačke književne scene zaboravljen od svojih savremenika?

Kao i Šiler, Fridrih Helderlin je bio rodom iz Švapske, gdje je rođen 1770. godine u gradu Laufenu na Nekaru. Švabe su među Nijemcima važili kao vrijedni ljudi, a Šiler i Helderlin su svakako najbolji predstavnici tog duha Švapske. Kada je napunio 2 godine, Helderlinu umire otac, te će u njegovom životu majka uveliko uticati na njegovo formiranje ličnosti, obzirom da je već u djetinjstvu kod Helderlina razvijena velika sentimentalnost. Njegova majka će se ubrzo i preudati, te će Fridrih razviti jedan sasvim pristojan odnos sa svojim očuhom. Kako Helderlin nije bio iz naročito bogate porodice, želja majke je bila da joj sin postane sveštenik. U tu svrhu Helderlin je proveo neko vrijeme u manastirskoj školi. Iz tog peridoa, nosi poprilično negativna iskustva i osjećanja, obzirom da je jedno sentimentalno okruženje zamijenio strogim manastirskim pravilima, pri čemu Helderlin nikako nije gajio simpatije ka manastirskim obrascima ponašanja. Kao student teologije dolazi u Tibingen. Helderlin se tada sprijateljio sa budućim velikim filozofima, Šelingom i Hegelom. U tom periodu kreće njegovo okretanje ka književnosti i filozofiji. Na njegovo književno oblikovanje uveliko su uticali Ruso, Klopštok, Spinoza, a ponajviše Fridrih Šiler, sa kojim će se ubrzo i upoznati. Upravo će Šiler biti taj, koji će mu obezbijediti mjesto učitelja u kući Šarlote fon Kalb, čuvene književnice koja je bila Šilerova i Geteova prijateljica.

Prlikom boravka u Jeni, Helderlin je pohađao Fihteova predavanja i tom prilikom se upoznao i sa Novalisom. Za razliku od romantičara, koji uz pomoć Fihteove filozofije idealizuju srednji vijek, hrišćanstvo i viteštvo, Helderlin ima samo jedan ideal, a to je antička Grčka. Svakako je to vidljivo u njegovoj poeziji, kada Helderlin piše himne o idealima čovječanstva. Kao i Ruso, Helderlin osjeća da čovjek ne smije biti otuđen od prirode. Kroz njegovo stvaralaštvo, vidljivo je kako Helderlin želi da pomiri disonance između pojedinca i objektivne stvarnosti. U njegovoj poeziji, a naročito u njegovom romanu „Hiperion – Pustinjak u Grčkoj“, Helderlin teži da se napravi sinteza među tim disonancama. Na izrazito sentimentalan način, Helderlin u stanja jedne užasne patnje i nemira, unosi radost i ljepotu, pri čemu se ova dva stanja pomiruju i mir nastaje kao sinteza ovih osjećanja. Roman „Hiperion“, koga Helderlin štampa uz Šilerovu pomoć, uveliko je prožet ovim trijadama: patnja, radost, mir. Hiperion ima još jednu karakteristiku, a to je da se kao dan i noć smjenjuju samoća i apsolutno predavanje drugoj osobi. Helderlinov junak se u jednom trenutku nalazi u potpunosti usamljen, prisjeća se divnih trenutaka iz prošlosti i žali za izgubljenim mirom, a već u drugom trenutku u društvu Alabande(Hiperionov prijatelj u romanu) ili Diotime (žena koja postaje Hiperionova ljubav) osjeća neopisivu sreću i potvrdu ideala prijateljstva i ljubavi. Bogovima je čovjek ravan u zanosu i oduševljenju, a prosjaku kada bez njih ostane. U poznatom eseju o Helderlinu, Vilhelm Diltaj kaže, da ovo djelo prikazuje opšteljudsko u jednom ljudskom životu i da u njemačkoj književnosti stoji usamljeno kao i Helderlin.

Uopšte se ne može sumnjati da je ovaj Helderlinov roman prožet njegovim ličnim stanjem duha. Kao i njegov junak romana, Helderlin je bio izrazito osjećajan čovjek, i dalje pod uticajem sjećanja na djetinjstvo, pri čemu se može reći, da je Helderlin zauvijek ostao onaj dječak iz Švapske. Kako piše Štefan Cvajg, kada se uporedi Helderlinov fizički izgled sitnog i ljepuškastog mladića sa izgledom jednog Getea, Helderlin izgleda kao siroti Franjo Asiški pokraj Tome Akvinskog. Ova pretjerana osjećajnost će se nažalost kod Helderlina razviti u jednu strašnu klicu, koja će mu vremenom lomiti psihu. Sa nepunih 30 godina već je bilo primjetno da se u Helderlinu razvija jedan psihički poremećaj koji će biti presudan za tragediju njegovog života. Ovaj pisac je nosio prevelik teret pjesničkog poziva i u njemu je vidio apsolut ljudskog duha. Cvajg piše, da u suprotnosti sa jednim Geteom, koji prilikom pisanja osjeća atmosferu nekog divnog putovanja u svijet inspiracije, da bi se onda se ponovo vraćao u svoju svakodnevicu, Helderlin je želio da ostane u svom svijetu poezije, prožetom idealima Helade. Vraćanje je u svakodnevicu je bilo to što je uništavalo Helderlina i kada se budio iz tog antičkog sna, kao da je padao sa Olimpa na tlo tadašnje Njemačke. Koliko je Helderlinu važno da dostigne pjesničko savršenstvo vidi se u stihovima pjesme „Parkama“. To je jedino što želi da postigne, jer onda ni smrt neće biti strašna.

Samo jedno leto mi dajte, vi moćne
i jednu jesen da mi pesma sazri,
da srce moje, slatkih igara
sito, voljnije umre

Njegova pretjerana osjećajnost je kulminirala kada je uz pomoć Šilera dobio novo mjesto učitelja. Tada je upoznao Suzanu Gontar, čiju je djecu trebalo da podučava. Nema sumnje da je ova žena upravo predstavljena u liku Diotime. Snaga emocija koje je osjetio prema ovoj udatoj ženi, prenosila se u ovaj književni lik, koji predstavlja idealizaciju vječito željene skladne ljepote i dobrote. Obzirom da je i gospođa Gontar imala simpatije prema ovom čudnovatom mladiću, njen muž je odlučio da udalji Helderlina iz svoje porodice. Bio je ovo novi udarac za Helderlina i njegovo ionako već ugroženo psihičko zdravlje.

Helderlin se oprobao i u pisanju drame. Njegova drama „Empedokle“ ostala je nezavršena i ona se može posmatrati kao nastavak njegovog romana. Razlika je u tome, što je u Hiperionu prikazan razvoj, dok Empedokle predstavlja čovjeka na vrhuncu svoje vrijednosti i na samom kraju svoje tragedije. Ponovo su prikazane disonance između svijesti pojedinca i njegove percepcije od strane ljudi koji ne mogu da ga shvate.

Bolest ubrzo osvaja Helderlina. Nakon putovanja u Francusku i novog pokušaja da preživljava kao kućni učitelj, Helderlin se u Njemačku vraća kao psihički slomljen čovjek. Uz pomoć prijatelja Sinklera, dobija mjesto u biblioteci. Nakon što je Sinkler pao u nemilost na dvoru u Vitenbergu, on više nije u stanju da brine o Helderlinu. Helderlina ubrzo prebacuju u duševnu bolnicu. Nakon što su potvrdili da je Helderlin u potpunosti duševno obolio, biva prebačen u Tibingen, gdje će svoj život da provede u jednoj kuli, pri čemu će jedan stolar da brine o njemu. Tu će provesti narednih 36 godina svoga života, pri čemu će biti opasno po njega da ga uopšte puste i na ulicu, obzirom da je postajao predmet ismijavanja od strane djece i ostalih prolaznika.

U tom razdoblju, Helderlin više nije stvarao onim intezitetom kao prije. Tek po neki stih bi izašao iz pera ovog pjesnika. Zaboravljen od svih u kuli u Tibingenu, čekao je pisac „Hiperiona“ da mu život završi. Čak i u tim časima izgubljenog razuma, Helderlin se sa radošću sjećao Šilera. Kada bi ponekad napisao i neko pismo, potpisivao se pseudonimom „Skardaneli“. Stihovi njegove kratke pjesme iz 1811. godine govore o stanju njegovog duha:

Das Angenehme dieser Welt hab’ ich genossen,

Die Jugendstunden sind, wie lang! wie lang! verflossen,

April und Mai und Julius sind ferne,

Ich bin nichts mehr, ich lebe nicht mehr gerne!

Umro je 1843. godine, pri čemu je i njegova smrt u tadašnoj njemačkoj javnosti ostala neprimijećena, isto onako kao i njegov život. Danas mu se u njemačkoj književnosti poklanja puna pažnja i njegova djela su neizostavna prilikom proučavanja književnosti Geteovog doba.

 

za P.U.L.S.E Aleksandar Krasić

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments