Kome treba obrazovanje?

Ulogujte se / Kreirajte profil

Kome treba obrazovanje?

.

Become a Patron!

.

Stalno slušamo o kupovini diploma, o ljudima na odgovornim političkim funkcijama sa sumnjivim diplomama, titulama… Naši učenici su među najgore ocenjenim na PISA testovima. Ali svi znamo i one sa pravim diplomama, čak dobre stručnjake u svojoj struci koji nemaju razvijene neke druge osobine i kvalitete. To su Jovanovićevi poluintelektualci. Kako podići kvalitet obrazovanja? Da li to može povećati blagostanje, subjektivno i u zajednici? Šta uopšte znači biti obrazovan čovjek?

Foto: Predrag Trocikić

Cijeli svijet se već duži period suočava sa izazovima u obrazovanju. Suočavamo se sa komercijalizacijom obrazovanja, tržište rada diktira trenutnu vrijednost određenog znanja. Postmoderna ili Tekuća moderna, kako piše Bauman, vrijeme brzih promjena. Vrijeme fluidnih nestabilnih identiteta, jer se čovjek pretvara u potrošača koji zadovoljava svoje potrebe, koje se opet uvijek nalaze u budućnosti. Uvijek je ono nešto što nam fali, što bi mogli kupiti da dostignemo blagostanje. Sve to pretvara ljude u individualiste, u egocentričnoj sredini. Gdje se oblikuju uvjerenja da se sreća traži preko zadovoljenja trenutnih nagona, a uspjeh se gleda kroz prizmu zarađenog novca. Zatim tržište rada sa sobom vuče određene prisile. Dakle, obrazovanje postaje često prisila, nužnost. Karta do boljeg položaja u društvu ili popravljanje finansijske situacije. Tako gubimo onu suštinsku vrednost obrazovanja, što može da šteti cijelom društvu.

Problem nastaje kad se svo obrazovanje svodi na stvaranje ljudskog kapitala, a opšte obrazovanje maksimalno pobija. Aristotel razlikuje opšte-slobodno obrazovanje od stručnog, za koje je on smatrao da nije pravo obrazovanje. Humanističko obrazovanje, još od Aristotela usmjerava se na razvoj cjelokupnog čovjeka. Obrazovanje je trebalo da stvori državljanina, koji bi koristio cijeloj zajednici. Zatim krajem 18. vijeka, Humboldt, teži obnovi humanizma. Obrazovanje treba da stvori svestranu ličnost, sa moralnim osobinama. Obrazovan čovjek je cjelokupna ličnost, kultiviranog duha. To nije bilo “enciklopedično” znanje, nego obrazovanje koje bi slobodnom čovjeku omogućilo razvoj slobodnog duha i pripremalo ga na bilo koji budući zadatak i ulogu, a ne profesionalnu specijalizaciju.

Danas imamo težnju da se obrazovanje suzi. Da se opšte obrazovanje odbacuje, da se ne uče nepotrebne stvari. Sve što djeci ne obezbeđuje konkretne vještine potrebne na tržištu rada, gubi smisao. Ali tu dolazimo i do problema, naših učitelja i nastavnika. Svaki učenik se sa pravom pita „Šta će mi ovo?“ dok ga nastavnik istorije prekorava, jer nije naučio neke važne stvari. Veoma je bitno da se djetetu objasni zašto se uči, to što se uči. Znači, ključna stvar je imati cilj učenja. Znanje se ne bi trebalo usvajati radi samog sebe, nije samo sebi svrha. Pa koja bi to bila svrha spoznavanja događaja iz prošlosti, književnosti i tako dalje? Trebalo bi obezbediti djeci da spoznaju sebe i prodru u objektivni svijet realnosti.

Odlika ovog vremena je stvaranje individua, a odumiranje državljanstva. Državljanin je osoba koja radi na sebi i doprinosi društvu, dok je individua, skeptična, ne vjeruje u opšte dobro i gleda da izvuče dobro samo za sebe. Da bi postali ljudi ne moramo da idemo u školu, ali moramo da se razvijamo. Čovjek je jedino biće koje bez odgoja ne može. (Kant) A obrazovanje i vaspitanje je nemoguće odvojiti. Škola od porodice preuzima glavnu ulogu u vaspitanju djece. Zbog svega toga, velika je odgovornost učitelja, nastavnika… Obrazovati bi značilo oblikovati čoveka. Ali ta profesija mora da bude važna u društvu, koliko zaslužuje. Ako bi nastavnici htjeli popraviti rezultate učenika u PISA testovima ili im izgraditi vrednosti i sposobnost kritičke valorizacije mnogobrojnog sadržaja koji dobijaju putem popularnih medija, trebalo bi ih osposobiti za pedagoški rad. Bilo da stvaraju nove stručne ljekare ili ljude spremne da se nose sa novim životnim izazovima, ali prije svega ljude.

Poluintelektualac je čovek koji je uredno, pa možda, čak, i s vrlo dobrim uspehom svršio školu, ali u pogledu kulturnog obrazovanja i moralnog vaspitanja nije stekao skoro ništa.

Bilo usled njegove urođene nesposobnosti ili zbog mana školskog sistema, nije dobio podstreka za duhovno samorazvijanje. On uopšte duhovne vrednosti ne razume i ne ceni. Sve ceni prema tome, koliko šta doprinosi uspehu u životu, a uspeh uzima u „čaršijskom” smislu, dakle sasvim materijalistički. S ostalim duhovnim vrednostima odbacuje i moralnu disciplinu, ali ne sasvim, jer prekršaji te discipline povlače krivičnu odgovornost. Ipak i u moralnom, kao i u kulturnom pogledu, on je u osnovi ostao primitivac. Neomekšan kulturom, a sa olabavljenom moralnom kočnicom ima sirove snage napretek. Školska diploma, kao ulaznica u krug inteligencije, dala mu je preterano visoko mišljenje o sebi samom.

U društvenoj utakmici taj diplomirani primitivac bori se bez skrupula, a s punim uverenjem da traži samo svoje pravo koje mu je škola priznala. On potiskuje suparnike nemilosrdno kao da nisu živa bića nego materijalne prepone. On je dobar „laktaš” .

 – Slobodan Jovanović

za P.U.L.S.E: Ognjen Mandić

mandico.home.blog/2020/03/25/kome-treba-obrazovanje

  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  



Ostavite Vaš komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja označena su *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.