Kriza življenja

Kriza življenja

crisis_management

Demokratija je nastala u osvitu Evrope, u staroj Grčkoj, ali su u Evropi nastale i  najstrašnije sile koje uništavaju demokratiju.

Današnja Evropa je u sebi pocepana, umorna i klonula, premda ne i mrtva. Ona “nije samo nedovršen nego i nedomišljen projekat samooslobođenja i samoodređenja čoveka” (M. Đurić). Njen zamor, koji ide skupa s ozbiljnom i verovatno trajnijom krizom kapitalizma, ali i krizom superiornije alternative kapitalizmu, kao i civilizacijskom regresijom, stvara socijalno-psihološko tle za jačanje antidemokratskih procesa. Ta kriza se ispoljava i na ravni teorijske  misli, što znači i misli o demokratiji. Teorija demokratije odavno nema šta novo da ponudi. To je u osnovi refleks stanja demokratije kao prakse.(…)

heidegger-2

Dijagnozu duhovnog pada Evrope Hajdeger je izrazio sledećim stavom:

“Opasnost u koju dosadašnja Evropa srlja, sve postaje jasnije, sastoji se po svoj prilici u tome što prije svega njezino mišljenje – nekoć njezina veličina – u bitnom toku nadolazeće sudbe svijeta pada natrag, a ta sudba u isti mah u osnovama svojega podrijetla ostaje evropski odre|ena.”

faun

Hoće li se Evropa trgnuti i uzdići, zavisi od mnogo čega. Ali je sigurno da se to ne može postići bez duhovne obnove, još više – bez duhovne revolucije, kao suštinske komponente novog tipa revolucije, zapravo, (re)evolucije u sadržaju i načinu življenja, koja odgovara savremenoj epohi. Nastojanja da se njena integracija usidri prevashodno u ekonomskim, tehnološkim, političkim i pravnonormativnim promenama, pri čemu se marginalizuje sfera duha – osuđena su na nastavak već poznatog, a tendencijski i na poraz. Bez dubinskih promena celine društvenog života koje nadilaze dihotomiju: revolucija – evolucija, ali i bez njegovog oduhovljenja, nema prekida silaznog kretanja, odnosno “zalaska” demokratije, niti njene eventualne obnove.

Smisao demokratije neodvojiv je od punijeg smisla ljudskog bivstvovanja. Kriza i silazna putanja demokratije elementi su nečeg mnogo ozbiljnijeg – civilizacijske krize kao prvenstveno krize sadržaja I načina življenja. Njen je koren u moralnom nihilizmu, odsustvu egzistencijalnih uporišta i usmeravajućih duhovnih načela.

FEFE7E85-6F8C-4D72-A923-1977E7FC96A5_mw800_s

Ako se sroza duh kao misaonost koja ima moralnu zasnovanost, kao moć koja negativno gleda u lice otvoreno i kod njega (se) zadržava”, onda se to srozavanje mora dešavati i demokratiji. Ona biva obezduhovljena i degenerativna. Duh demokratije truli i postaje mrtav najpre usled prevage onog patološkog, posebno zverskog među ljudima od moći, koji su zaposeli glavna mesta vlasti. Vremenom ono se može uvući u svest i ponašanje većeg dela “običnog” sveta. Ali duh demokratije biva mrtav i onda kada se ljudi mašine nađu na glavnim tačkama vlasti, kao i usled neograničene žudnje za sticanjem, pretvaranja čoveka u roba stvari, statusa i moći. Odatle nastaju “bolest države” i beskrupuloznost, koje zahvataju i sferu duha, a ne samo ekonomije i politike. Heroizam uma nestaje, a u dobu rastuće praznine nastaje terorizam izopačenog uma, dok demokratija sagoreva u logorima smrti, ili, u najboljem slučaju, postaje porobljivačko-manipulativno uređenje, sa maskom slobode. Sve je to mnogo teže i dublje od onog što proishodi iz tehnike kao metafizičke osnove sveta, koja dovodi do čovekovog otuđ|enja, čak i od logike  profita, koja sve sebi potčinjava.

Kada je Huserl formulisao čuvenu misao da se Evropa rodila iz duha filozofije, on time nije prvenstveno mislio na Evropu kao istorijsku stvarnost nego na regulativnu ideju Evrope. Jer ta stvarnost se rađ|ala i oblikovala ponajviše iz krvavog nasilja, koje nije prekinuto sve do danas. Ako se nije dovršila kao projekat emancipacije, niti su za to postojali neophodni uslovi, istorija evropske stvarnosti nastavlja se kao svetska kriza temelja tog projekta, koja se upravo danas ponovo obelodanjuje.(…)

Nedostatak duhovne dimenzije demokratije jeste “šupljina” u njenom biću i jedan od glavnih uzroka pada onog što važi za demokratiju. Međutim, valja se čuvati mitologizovane “duhovnosti”, njene iracionalne recepcije ili verovanja u neku zemlju u kojoj se najzad mire egzistencija i esencija, i iz ekstrakta čistog duha cedi formula “autentične” demokratije i opšte sreće.(…)

Zadugo duhovne vrednosti neće natkriliti one potrošačko- materijalne, niti se može staviti u zagrade okean svetske bede gde nemati uveliko znači ne biti. Prividi demokratije, manipulisanje njome, sužavanje njenog sadržaja, nisu nešto privremeno. Razduhovljenje i njegova konceptualna kao i praktička degeneracija idu skupa. Prazna je nada da će civilizacija novca, moći, nasilja i stvari u spontanom razvitku iz sebe iznedriti transcendirajuću snagu, koja će duhovnosti dati odgovarajući status, omogućiti uzlet demokratije. Naprotiv, ima osnova za strah da će ta civilizacija, sa demokratijom svedenom na proceduru, dugo potrajati, i pored očiglednih dubokih ponora, procepa i nasilja koje sadrži u sebi. Potrajaće i stoga što je gomilanje stvari i moći, koja im se pridaje u krugu pripadnika “zlatne milijarde” i vremena praznine – jedna vrsta potiskivanja straha od smrti i forma svetovne religioznosti. A pre svega zato što još nema nadmoćne i ubedljivo bolje istorijske alternative.

fahrrad

Zoran Vidojević

(Iz knjige “Demokratija na zalasku”, izdavač “Službeni glasnik” i Institut društvenih nauka)

Tekstovi o filozofiji na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments