Kurt Tuholski – Dvorac Gripsholm

Delo ”Dvorac Gripsholm”, nemačkog autora Kurta Tuholskog, napisano je veoma lepim, razigranim i jednostavnim stilom, rečenice trepere i poigravaju u vazduhu, odišu poletom i unutrašnjom neusiljenošću, lebde i svetlucaju poput iskri preostalih od sjaja blagog prolećnog sunca, rasplesane su i nesvakidašnje, opisi prirode su tanani i s lakoćom sastavljeni. Čitaocu u prvi mah izgleda da će se radnja odvijati s istom vedrinom i nepresušnom srećom, kako bi se zaista moglo zaključiti ako pratimo sam sklop rečenica i izdvojenih celina. Sam roman je neobične strukture i otvara se epistolarnim delom,  sačinjenim od prepiske autora, koji je, barem u romanu, a možda i u stvarnom životu, što ovde neće imati naročite važnosti, prevashodno pisao političke studije ozbiljne dokumentarne tematike, i njegovog izdavača. U ovoj razmeni pisama prijateljskog tona i besprekorno ljubaznog ophođenja, ukazuje se na problem potražnje tržišta u svetlu kritike očite komercijalizacije literature, gde slavu i novčane benefite donose samo romani napisani po ukusu šireg auditorijuma, čija je pažnja, lišena ozbiljne procenjivačke moći i zasnovana na kolektivnim parametrima opšteg obožavanja, prevashodno usmerena na lake romantične sadržaje sa srećnim svršetkom. Takođe, prikazana je gramzivost i bezočnost izdavača, umotana u veo finih reči i beskonačnih snishodljivih pravdanja, pri kojoj se ne ustručavaju da od honorara pisca odstrane prilično visok procenat zarad sopstvenih potreba i blagostanja. Kurt Tuholski je iskazuje prilično oštrim i iskrenim rečima, a odgovor koji dobija od izdavača Ernesta Rovolta, iako veoma uglađen i tobože obziran, pokazatelj je njegovog neverovatnog tvrdičluka i prilične hipokrizije. Oklevajući i cenjkajući se, u međusobnom nadmudrivanju i rasipanju reči obavijenih šarenim ukrasnim papirom, njih dvojica pregovaraju dok Ernest Rovolt, na kraju, uz beskrajnu kuknjavu, pristaje da ovog puta smanji oduzeti procenat za knjigu, pod uslovom da Tuholski napiše neku, ako ne potpuno ljubavnu, onda letnju priču s upletenom ljubavnom temom, koja je dabome, neizostavna za uspeh. Čitav se navedeni razgovor odvija pre polaska Kurta Tuholskog na letnji odmor, gde će i pronaći inspiraciju za obećanu pripovest.

Nastavak romana donosi nam upravo tu letnju ljubavnu priču, protkanu bolnim i zastrašujućim detaljima koji govore o neobjašnjivosti zla ukorenjenog duboko u ljudskoj prirodi, ali i o požrtvovanosti i istrajnosti da se učini dobro delo i nemoćnom, nepravedno kažnjavanom biću pruži pomoć i sigurno utočište, što glavne junake obasjava svetlošću plemenitosti i nesebičnosti. Naime, veliko je saosećanje u čoveka koji na odmoru usred veselih šetnji i prijatnih, neobaveznih ćaskanja prožetih ljubavlju koja lagano uzrasta u srcu, hrabro i odlučno reši da se ne skriva od neprijatnih slika koje mu iskrsavaju pred očima i da ne okreće glavu od nehumanih prizora besomučnog iživljavanja nad slabim i nezaštićenim stvorenjem, koje nikome ništa nije skrivilo. Takav čovek ne prolazi pored očite nepravde odmahujući rukom i povlačeći se u siguran zaklon bezbrižnosti, govoreći da se to njega ne tiče i da ne treba da se upliće, već se, naprotiv, upusti u borbu sa zlom koje pritiska i guši svakog dana svojom nepojmljivom i besprimernom osionošću, izdrži sve prepreke i poteškoće i izbavi nesrećno dete iz svakodnevnog pakla, urođenom visprenošću i dovitljivošću. Iako su junaci pomalo površni i lakomisleni, oni se odlikuju neospornom dobrotom i čestitošću koja ih vodi pri svakom poduzetom koraku. Primećujem ovde da bi se letnja priča koju Kurt Tuholski proživljava i posmatrajući samog sebe u prošlosti, docnije piše, s gledišta kompozicije dela, mogla posmatrati kao njegov svojevrsni produžetak, nadovezan na prepisku, ili kao roman unutar romana, premda, pošto nema dalje rasprave autora i izdavača, prikladnija je prva pomenuta opcija. Čak ni spoljašnja odvojenost samog autora u odnosu na svoje književno ovaploćenje, budući da je nevidljiva s pozicije čitaoca zagnjurenog u delo, ne govori u prilog drugoj tvrdnji. Ova umetnuta digresija povodom samog načina oblikovanja dela zanimljiva je upravo zbog njegove možda jedinstvene arhitektonike, rastočene i razasute, sazdane na krhkim, nepostojanim vezama misli i dijaloga iskazanih u romanu, s čestim neupravnim govorom, koji mu pridaje opušten, razgovoran karakter. Naime čitaocu se čini, dok prolazi njegovim stranicama, kao da je i sam sa junacima na mestima koje posećuju i sedi i sluša njihova žustra iskazivanja misli i dogovore, uz povremene šarmantne opaske i šale na sopstveni račun.

Kurt Tuholski

A protagonisti su zaista neobični i osobeni, s nebrojeno nedostataka, ali u toku čitanja zbog vrlina ukorenjenih u dubini njihovih mladih bića, postaju nam veoma dragi i bliski, i vešto pero pisca i ujedno naratora dela, čini da ih zavolimo kao sopstvene prijatelje. Osim samog Kurta Tuholskog, tu su njegova prijateljica Lidija, sekretarica debelog šefa, neshvatljivo tromog tela koje se mladom piscu moralo činiti odvratnim, naročito jer je, budući zaljubljen u nju, a oklevajući da joj to prizna, strepeo od izvesnih mogućih odnosa između njih dvoje, uostalom, ne tako retkih ni kada je reć o poslovnim relacijama, njegov najbolji drug Karl, koga on od milošte naziva slatko i živopisno Karličak, u našem prevodu, što mene nesumnjivo asocira po zvučnosti na cvet različak, i Lidijina prijateljica Bili, vedra, duhovita, i po svemu ekscentrična devojka. Zanimljivo je da će se na putovanje do dvorca Gripsholm, glavnog odredišta njihovog letovanja, uputiti samo Kurt i Lidija, dok će se Karličak do same sredine romana, kada im se na kratko pridruži i pomogne u plemenitom naumu, pojavljivati samo u sećanjima Kurta na njihove pređašnje dane pune ljubavnih slasti i nežnosti koje su kušali s mladim devojkama i na neke njegove interesantne osobine, a Bili neće ni biti pomenuta, dok je Lidija, negde pred kraj ove priče, ne pozove da odmeni Karlička, koji tada već bejaše otputovao nazad za Nemačku. Pritom nema nikakve vidljive povezanosti između odlaska Karlička i dolaska Bili, ona se u romanu pojavljuje iznebuha, ili što bi se reklo na latinskom, ”ab abrupto”, bez ikakve najave, te se čitalac iznenadi susrevši je odjedanput u okruženju dvorca Gripsholm, zajedno s Kurtom i Lidijom. To pokazuje razuđenu i iskidanu kompoziciju romana, gde događaji i rečenice uranjaju jedni u druge, mešajući se i razdvajajući i krećući se u nepredviđenim pravcima. A i jezik ovog dela je jako raznovrstan, naročito izvestan mizingiški dijalekat kojim govori Lidija, žena skromnog porekla, rodom od nemačkih seljaka, nastao tako što se taj prostosrdačni, opori, sirovi jezik njenog zavičaja izmešao s književnim, uglađenim, visokorodnim zvaničnim nemačkim jezikom, te se ujedinjenjem ovih suprotnosti načinila nekakva papazjanija, potpuno nefunkcionalna i neprirodna. Međutim, ta smesa protivnih načina govora deluje vrlo simpatično, i nađeno je adekvatno rešenje za prevođenje u duhu srpskog jezika, a i Lidija će, uostalom, pokazati da i te kako ume da govori kao prava gradska gospođa, no da joj je ovako prijatnije i da taj mizingiški dijalekt ljupko pristaje celokupnoj njenoj pojavi. Ona sa sobom nosi jedan veliki kofer, vrlo slikovito nazvan jazavičar, u koji staje čitav metež raznolikih stvari neophodnih za putovanje, pa i nekih bespotrebnih. Lidiju Kurt oslovljava veoma lepim nadimkom punim poštovanja i nežnosti, Princeza, što upućuje da će naposletku shvatiti ono što mu je možda bilo i jasno, ali je dugo skrivao, da je Lidija jedina prava princeza njegovog srca. Lidija njega oslovljava raznovrsnim nadimcima, Peter, što je verovatno poigravanje pisca sa svojim pseudonimom Peter Panter, Fricić, bez ikakvog vidljivog razloga, i daddy, na engleskom tata, što po nekim psihološkim indikacijama implicira da želi da je zaštiti i pruža joj pokroviteljski odnos. Ove će nadimke ona koristiti tokom čitavog romana, izgovarajući ih meko i slatko kad joj dolete na um, a samo ime Kurt će biti spomenuto tek ovlaš, u odeljku kada Bili i Lidija rešavaju ukrštenicu, a zatim će se preći na druge teme.

Elem, Kurt i Lidija kreću veseli i raspoloženi na put, konačno rasterećeni od napornih poslovnih obaveza i rokova, sa ciljem da se provedu u švedskom zamku Gripsholm, predivnom mestu iz bajke, a verovatno u oboma tinja nada da će šetajući i smejući se oživeti i svoju ljubav, što će se i dogoditi, nakon niza događaja i svojevoljno poduzetih namera koje vraćaju veru u plemenitost ljudskog roda. Posle dugog putovanja kroz okolne zemlje, stižu na svoje petomesečno odredište, gde se nedaleko od jezera kristalnoplave, bistre vode, nazvanog Melaren, na manjoj uzvišici, izdiže prelepi dvorac od belog mermera s visokim kulama što vrhovima probijaju bledoplavo nebo i dotiču poneki zalutali oblak, obrubljen visokom, nepreglednom šumom s ogromnim olistalim krošnjama stoletnog drveća, utonuo u meki zagrljaj proplanaka. Sama romantična okolina, duboko zelenilo i starinski dvorac, navode na sanjarenje, i posetioci se osećaju kao da su dospeli u područje fantazije. Izgledalo je da ništa neće narušiti njihov beskonačni spokoj i lepotu uživanja u sitnicama. Međutim, jednog dana dok su šetali uživajući u lepoti živopisne prirode okupane zlatnim zracima žarkog sunca, u poetičnim danima leta, primetili su grupu dece predvođenu strogom nastavnicom koja nikako nije odavala utisak prijatne osobe. Naprotiv, lice joj je sijalo neprikrivenom zlobom i pakošću. U momentu, njen gnev, koji je ključao u telu i izobličavao joj lice, pokuljao je poput vulkanske lave, i obrušio se na jednu devojčicu, vidno uznemirenu i prestravljenu, što je drhtala čitavim malenim bićem, očekujući nezasluženu kaznu. Nastavnica, besna kao furija, sve više joj se primicala, naposletku je zgrabivši za kosu razjarenim pokretom, kakav bi pre dolikovao raspomamljenoj krvoločnoj zveri, nego upravnici pansiona,  i počela da je udara, očiju zakrvavljenih od jarosti, dok je devojčica jecala i bezuspešno pokušavala da se oslobodi. Taj je nemili događaj prenerazio Kurta i Lidiju, i oni su odlučili da pokušaju da joj nekako pomognu, raspitavši se o pansionu i uslovima u njemu i surovim metodama vaspitanja koje je, pokazujući prevlast i nadmoć, primenjavala dotična upravnica instituta, Nemica po imenu gospođa Adrijani. Kada nisu uspeli lepim, pokušavši da racionalno i odmereno s njome porazgovaraju, a dobivši u odgovor samo psovke i uvrede, i gestikulacije neprimerene jednom rukovodiocu instituta za vaspitanje malih devojčica, odlučili su da pribegnu nekom drugačijem, svrsishodnijem rešenju, a u to je vreme, obznanivši dolazak pismom, stigao i Karličak. A sama devojčica, po imenu Ada Kolin, pretrpela je od dolaska u institut nezamislive strahote, provodeći svaki dan života u užasnom strahu od ćudi i bezočnosti dotične gospođe Adrijani, sećajući se u povremenim proplamsajima u malenoj svesti, nekih lepih dana koje je provela s mamom i bratom, pre nego što je njegova duša odletela u nebeske visine, a majka je poverila institutu, ne mogavši da se o njoj brine. Nije eksplicitno naznačeno zbog čega ju je majka napustila, ali je mogući uzrok bilo veliko siromaštvo u kome je živela, mada ni to nije potvrđeno. Nju su onako malu i nezaštićenu, svi oslovljali nadimkom Dete, zato što je kada je prvi put stigla ovamo, sva zbunjena, tako odgovorila na pitanje o sebi. Koliko dečje nevinosti i bola je bilo u ovom nesrećnom majušnom biću od devet godina, šćućurenom i uplašenom, nesposobnom da spozna razmere užasa koji ju je okruživao i sve dubine pakla u kome je već duže vreme živela, ali ih je osećala svakim damarom uzdrhtalog srca. Kako je bila nepravedna i gorka sudbina malog deteta, naviknutog samo na šamare, urlike i pretnje, koje nije upoznalo nijedan svetao trenutak u životu.

Ovo delo, naoko vedro i lepršavo na početnim stranicama, postavlja brojna pitanja o arhetipskom zlu ukorenjenom u ljudskoj prirodi, onom užasnom, nepatvorenom, ogoljenom zlu nakaznog lika, što svojom groznom rukom muči, kinji i satire. To je zlo bilo u osnovi robusne gospođe Adrijani, tiranina i prokletnice, srećne što se dočepala barem i najmanje vlasti, pa može da demonstrira silu nad nevinim i bojažljivim bićem , što je ćuteći, pokorno prihvatalo svaki njen izliv besa, svaki udarac od koga joj se telo lomilo a obrazi brideli, svaki grub pokret usmeren na maleno dečje lice. To je još više žestilo gospođu Adrijani, te bi, dok se nije zadovoljila i ostavila je žureći da potraži novu žrtvu koju će gaziti i ponižavati, vršila neizdrživu torturu nad malom Adom. Prokletstvo neuspešnih i nedovršenih ljudi, kadrih na zlo u najkrupnijem obliku, kada dosegnu i najmanji nadređeni položaj, zamišljajući da imaju apsolutnu moć. Postojao je u istoriji jedan takav neuspešan, poremećen čovek, vrlo sličan gospođi Adrijani, koji se domogao velike moći, a Kurt Tuholski  ga je nekada mogao i videti za života i pojmiti svu pogubnost njegovih ideja. S obzirom na pacifističke stavove samog Tuholskog, nehotice se nameće poređenje. Neljudske metode koje ona upražnjava rezultat su duboke frustracije, i užasne, okamenjene zlobe, a posebno ih iskaljuje na njoj, najslabijoj od svih, usamljenoj i nesrećnoj. Kakav je to čovek koji čini zlo ovoj malenoj ptičici, koju su glavni junaci zbog njene nežnosti i prestrašenog pogleda, ljupko nazvali ”mila stvarčica” , kolike su granice svireposti Adrijanijeve? Ne mogu se odrediti, ona je po svom ponašanju manifestacija primordijalnog zla, zasnovanog na neograničenoj moći, na nekom neopravdanom autoritetu, koji se razmahao u punoj bahatosti i bezobrazluku. Ali više od bahatosti i razmetljivosti, užasavalo je iskonsko zlo koje je izbijalo iz svakog njenog pokreta. Kao da su se svi đavoli iz paklenog ognja naselili u ovoj ženi, samo spoljašnjim oblikom nalik ljudskom biću, a po biti zemaljskom manifestacijom okrutnosti! Još više je preneražavalo i poražavalo uživanje u torturi i maltretiranju, koje je gore i od samog zločina. Ishod je po zlosrećnu žrtvu istovetan, i za ubice nema nikakvog izgovora ni opravdanja, ali će više zapanjiti ubica koji krvavi zločin čini s užitkom i zadovoljstvom, proisteklim iz njegove opustošene duše, lišene ikakvih ljudskih karakteristika, predate dejstvu đavola. Takav je ubica bila i gospođa Adrijani, ubijala je sigurno i postepeno, terorisala je i tukla devojčicu svaki dan, ne obazirući se ni na njene tople, bolećive suze, niti na nežne poglede pune preklinjanja koji su vapili za pomoć, očekujući barem iskru ljudskog razumevanja i u takvom odurnom i pakosnom stvoru. Uzalud je sve bilo, mučenje se nastavljalo iz dana u dan i izgledalo je da nikad neće uspeti da se izbavi iz tog pakla. Tako su proticale godine i meseci puni užasa. Svakim danom je ustajala tužna i sumorna, spremna da podnosi nove dvostruke udarce sudbine, tumarajući u dubokoj, neprovidnoj tami, iz koje se nije nazirao izlaz.

Sudbina je strašno i neopozivo nepravedna čim dozvoljava ovakvu patnju dece, a i postavlja se teško i kompleksno pitanje zašto je svet tako ustrojen da odgaja i ovakve monstrume, bez zrna ljudskosti u sebi. Takve su individue sazdane od osionosti, cinizma, zlobe, svakovrsnih pokvarenosti, rečju, svega najgoreg što je nekada izletelo iz Pandorine kutije. A na njenom dnu drhti plamen nade, kao znak nekadašnjeg spasenja. Ada je mala da bi molila za spasenje, ali se u potaji nada da će neko prekinuti lanac njenih konstantnih patnji, i odbraniti je od svakodnevnog približavanja gvozdenog malja u vidu ruke okorele i okrutne upravnice, da će spoznati neki novi, drugačiji svet, izvan domašaja stalnih maltretiranja i omalovažavanja. Taj čas se lagano primakao, dolaze budući spasitelji u vidu Kurta i Lidije, potpomognuti svesrdnom pomoći Karlička i Bili dok su boravili u dvorcu Grisholm, mestu čarobne prirode koja ipak nije radovala neke njene stanovnike, a naročito usamljenu devetogišnju devojčicu, na čije vapaje niko nije obraćao pažnju. Oni se približavaju devojčici, saznaju kako se zove i smišljaju plan da je izbave iz kanži ove krvožedne zveri. Ispravka, zveri nisu krive što imaju tek začetke racionalnog mišljenja, one ubijaju da prežive i opstanu, po zakonu lanca ishrane. Stoga smo često u izražavanju nepravedni prema njima, jer znamo da nemaju mogućnost rasuđivanja, a i ne kinje svoju žrtvu, za razliku od nekih ljudi, koji se samo tako nazivaju po svojoj egzistencijalnoj formi, a u suštini su gori od svakog predatora. Čovek je u svome zlu mnogo niži od životinje, stoga ova uvrežena terminologija nema opravdanja i usvojena je nepravedno. No, postoje i zakoni koji svakoj pošasti staju na put, jer mimo zakona ne može postupati ni gospođa Adrijani, koja je tek niži službenik, i iako umišljena u svojoj tobožnjoj veličini, spoznaće da je njena vlast mizerna. Tako prolaze svi uobraženi razmetljivci u pričama sa srećnim svršetkom, koje nekad ispisuje život, ostavljajući nam da se nadamo da nije zavladalo potpuno beznađe, u kome nema mesta dobroti i samilosti.

Milena Blagojević

Tekstovi o književnosti na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments