Kvantna fizika i metafizika

Kvantna fizika i metafizika
.
Kada je prvi put objavljeno fundamentalno Newtonovo djelo 05.07.1687. pod nazivom “Matematički principi prirodne filozofije” u Zapadnoj misli se javlja svojevrsan optimizam prema empirijskoj nauci. Newton u tom djelu udara temelje klasične mehanike, pokazujući da je priroda uzročno-posljednično potpuno određena, te da je potrebno otkriti prirodne zakone koji su univerzalni i apsolutni, a na osnovu njih moguće doći do starog ideala spoznaje – predviđanja događanja (uzroka i posljedice).
.
Taj Newtonov stav je prvi doveo u pitanje engleski filozof David Hume koji je smatrao da poveznica između uzroka i posljedice nije nužna, nego da je NAVIKA ono što određuje našu iluziju, da mi možemo da predvidimo na temelju uzroka datu posljedicu. Tako on kaže da nema nikakve logičke protivriječnosti da u budućnosti Sunce izađe na Zapadu, iako smo navikli da izlazi sa Istoka.
.
Iako je Immanuel Kant bio veliki poštovalac Newtonovog djela (U “Kritici čistog uma” ga naziva genijem) ipak je on prvi postavio ideju da stvarnost (stvar po sebi) nije takva kakvu vidimo, nego njen izgled, oblik ovisi o subjektu (njegovim uslovima spoznaje – a priori principima) tj. o onome ko posmatra objekat. Tako on zaključuje da mi zbog prostorno-vremenskog ograničenja, razumskog i umskog ne možemo shvatiti stvari po sebi (kakve jesu), nego imamo posla uvijek sa pojavom tj. onako kako se nama pokazuju stvari na osnovu naših subjektivnih uslova (ograničenja). Taj njegov stav koji iznosi u drugoj polovini 18. stoljeća, ipak u fizici nije ostavio traga, jer je fizika napredovala razvijajući svoje postulate na osnovu Newtonove mehanike, te apsolutno negirajući mogućnost da subjekt utiče na stvarnost i metafizički korijen same prirode.
.
Međutim, početak 20. stoljeća donosi zaokret u fizici. Einsteinova teorija relativnosti, te Planckova kvantna fizika (posebno kopenhaška interpreracija) pokazuju da ljudi ipak nemaju apsolutno znanje, te da apsolutno predviđanje događanja nije moguće. Nakon što su otkrića u fizici omogućila prodiranje u samu strukturu atoma ubrzo se uvidjelo da proton, neutron i elektron nisu najsitnije čestice. U mikrosvijetu kvarkovi se pokazuju kao najmanje čestice, ali i čestice koje se ne ponašaju kako se stvari odvijaju u makrosvijetu. Eksperimenti pokazuju da ne samo da ne možemo predvidjeti posljedicu na osnovu uzroka, nego da posljedica zavisi od vjerovatnoće, te od posmatrača.
.
.
Kopenhaška interpretacija koja utemeljuje N. Bohr polazi od toga da je vjerovatnoća posljedica neznanja, odnosno, nemogućnost da se objasni interkacija između posmatrača i objekta, te da stvarnost ovisi o posmatraču što i nije nova ideja koja se prostire od Kanta, Hegelove fenomenologije, Husserlove transcendentalne fenomenologije i slično. Subatomaska čestica se, naime, ponaša tako kao da je van prostora i vremena, te pokazuje da određena akcija može potencijalno izazvati više posljedica, a ne jednu, jedinu moguću kao što to tvrdi klasična Newtonova mehanika. Heisenberg, Schrödinger, također, potvrđuju Bohrovu tezu o uvjetovanosti objekta posmatračem i vjerovatnoći uzročno-posljedničnog odnosa.
.
Einstein za kojeg je sve to bilo previše navodi da ne može prihvatiti da je vjerovatnoća odnos prirode, te da ne postoji red i prirodni zakoni i da Bog koji je stvorio svijet bi dopustio da on nije uređen i da se na neki način kocka. Na to Bohr mu daje originalan odgovor da Einsten ne može da govori Bogu šta da radi. Dalje, kvantna fizika je dokazala i takozvanu povezanost među svim elektronima koji su nekad bili povezani. Izveden je eksperiment gdje se posmatrao elektron te je uočeno da promjena smjera elektrona, koji je udaljen od drugog elektrona, koji je nekad bio u dodiru s njim uvjetuje promjenu smjera tog drugog udaljenog elektrona, te time pokazuje da su oni na neki način “telepatski” povezani. Ubrzo se dalo objašnjenje o posvemašnoj povezanosti svih stvari nekom nejasnom niti (Etar?/Svijest). Što vodi ka opravdanju metafizičke ideje da je univerzum apsolutna svijest koja je prostrana kroz cjelokupnu materiju (ono što mi vidimo kao materiju) te na taj način omogućava povezanost svih stvari, a da separacija bića je samo privid naših ograničenih čula.
.
.
Naime, zanimljivo je da je Leibniz smatrao da se svijest ne sastoji od naksitniji materijalnih čestica, nego da su te najistnije čestice nematerijane i on ih naziva monadama. Monade u sebi imaju beskonačno mnogo predstava (sve ima u sebi sve – isti kvalitet), a kako će se one manifestovat zavisi od nivoa svijesti monade (kvaniteta), te zato postoje apsolutno nesvjesne monade (materija), polusvjesne (ljudska duša) i apsolutna svjesna monada (Bog). Monade se može smatrati kao baskonačan energetski potencijal koji je na različitoj frekvenciji, te se u odnosu na frekvenciju (nivo svijesti) ispoljava na određen način. Nije li njegova filozofija kompaktibilna sa kvantnom fizikom?
Pored njega valja spomenuti i Berkeleya koji je poznat po čuvenoj maksimi: “Esse est percipi” (Postojati znači biti opažen). Za njega postoji samo um i ideje, te ideje postoje onda kad ih um opaža (nema materije i stvari). Međutim, on ne smatra da neko drvo ne postoji kada ga mi ne opažamo, jer Bog opaža konstantno i nas i cijeli svijet i sve što vidimo nije čvrsto i materijalno, nego su Božije ideje koje mi opažamo tako kako opažamo, jer nam je on dao mogućnost sa baš na taj način opažamo. Nije li Berkeleyova ideja kompaktibilna sa kvantnom fizikom?
.
Postojali su još brojni filozofi (Parmenid, Plotin, Ibn Arebi itd.) čije učenje je kompaktibilno sa istraživanjima u kvantnoj fizici, ali te ideje su potinuste, jer da bi one bile relevantne potrebno je odbaciti materijalizam. Da bi fizika odbranila svoj materijalni temelj, fizičari daju apsurdnu teoriju o multiverzumu, a objašnjenje je ako kvanti posjeduju sve mogućnosti neke akcije u istom trenutku, onda se sve to mora realizirati, a kako kada mi vidimo samo jednu posljedicu nekog uzroka, a ne sve njih? Pa na taj način što postoji beskonačno mnogo svemira koji funkcioniraju tako da se u svakom dešava druga mogućnost? U takve gluposti fizičari vjeruju i to smatraju i službenom verzijom kvantne teorije samo zato da bi Univerzum ostao materijalan.
.
.
Uz priznavanje Božanske svijesti kao sveprožimajuće ona koja determinira uzrok i posljedicu, te priznavanje da i ljudska svijest određuje posljedicu se sasvim lagano mogu objasniti problemi kvantne fizike. Nije li odogovor na to priznanje da imamo posla sa fenomenima, a ne sa stvarima po sebi, te da su naša čula ograničena i osnov stvarnosti nije u onome što vidimo, čujemo itd. nego u onom izvan eksperimenta, empirije, nematerijalno. Odgovor jeste u metafiziici i kvantna fizika obnavlja metafizički pogled na svijet i jasno pokazuje da stvarnost nije onakva kakva nam se otkriva i da nema uzročno – posljedične apsolutnosti.
.
Da bi odbacili taj pogled o determinisanosti stvarnosti sviješću, fizičari izmišljaju još jednu apsurdnost, a to je da se razlikuju zakoni u mikro i makro svijetu? Iako je svima jasno da ono što važi za atom važi i za molekulu i kompleksne spojeve, te time ono što važi za kvant po zdravorazumskoj interpretaciji, važi i u makrosvijetu, ali pod uslovom da kada svijest subjekta opazi stvarnost, ona je određuje i determinira. Fizika stagnira zadnjih pedeset godina nastojeći ignorisati kvantnu fiziku. Ta tvrdoglavost, istrajnost na materijalno – empirističkom putu nauke je pogubno za čovječanstvo. Iako je Nikola Tesla rekao da kada se nauka usmjeri na metafiziku da će za deset godina otkriti više nego od starta kada je usmjerena na materijalno.
.
Prema tome, možemo zaključiti da kvantna fizika nije enigma, kao što se predstavlja, nego za njeno objašnjenje neophodno je pretpostaviti metafiziku kao realnost, te je potrebno vratiti se filozofiji “kraljici znanosti”, jer filozofija prirode (fizika) bez metafizike nema smisla, jer upravo je utemeljena u ono izvan (iznad) empirijske realnosti – metafizici!
.
Tekst je prenesen sa facebook stranice Filozofija
Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments