Ulogujte se / Kreirajte profil

Lav Nikolajevič Tolstoj

Bilo je u njemu nešto što je kod mene uvijek budilo želju da vičem svima: “Gledajte kakav čovjek živi na zemlji!“
Maksim Gorki

Djetinjstvo

Lav Nikolajevič Tolstoj rođen je 28. kolovoza (prema ruskom julijanskom kalendaru) 1828. godine u Jasnoj Poljani, dvjestotinjak kilometara od Moskve. Potomak je dviju velikih ruskih plemićkih obitelji – grofova Tolstojevih čiji se preci spominju još u doba Petra Velikog, kada je jedan od njih od cara dobio titulu grofa, i kneževa Volkonskih koji potječu od srednjovjekovnog ruskog kneza Rurika.

Bio je četvrti sin od petero djece Marije Nikolajevne Volkonske i Nikolaja Iljiča Tolstoja. Već u drugoj godini ostaje bez majke, a time i bez sjećanja na nju. Tih prvih godina svoga života uvijek se sjećao s nostalgijom – otac, braća, baka, tete, kućne sluge, prvi učitelji, svi su oni bili dio tog izvanrednog kruga koji je okruživao malog Lava koji je već tada iskazivao izuzetnu intenzivnost svojih osjećaja kroz ljubav i odanost prema članovima obitelji. Svim je svojim osje­tilima zanosno istraživao svijet oko sebe – miris zemlje u proljeće, neki glazbeni napjev, vjetar u polju, biljke, životinje, ljudi – sve je to u njemu izazivalo vrtoglavu buru osjećaja.

“Naša zabuna potječe odatle što gledamo svoj animalni ili životinjski život kao pravi život.”

Prijelomni trenutak njegova dje­tinjstva bilo je preseljenje u Moskvu 1837. godine. Vrlo brzo umire mu otac i skrbništvo nad djecom preuzimaju tete i baka. U tim godinama silno se želio istaknuti nekim velikim djelom i biti originalan. S dvanaest je godina razmišljao o svome karakteru, o su­dbini čovjeka, raspadanju materije i besmrtnosti duše. Uzor su mu bili sad stoici, sad epikurejci, a onda bi opet bio skeptik. Intenzivnog nutarnjeg života, bio je vrlo bojažljiv i stidljiv pred drugim ljudima.

Neodlučna mladost

Godine 1844. upisuje studij orijentalne filologije na Kazanskom sveučilištu, no u to ga je vrijeme ipak više zaokupljala vlastita osobnost – sa šesnaest godina prvi put piše “životna pravila” koja su imala odrediti njegove dužnosti spram samoga sebe, spram drugih ljudi i spram Boga, ali zašto je sve tako divno i jasno u mojoj duši, a na papiru i uopće u životu… izlazi tako loše? S jednim je prijateljem ustanovio da je čovjekova sudbina težiti moralnom savršenstvu i da je na svakome da svojim primjerom na to ukazuje.

Slika ilustrira način života u Rusiji, prikazan u Tolstojevu epskom romanu “Rat i mir”.

Što se tiče sveučilišnog svijeta – nije se pronašao u njemu. Profesori su držali predavanja u koja ni sami nisu vjerovali; šuplje riječi i banalnosti. Odustaje od studija orijentalne filologije i upisuje pravo, no opet prednost daje osobnom radu – pisao je, čitao Rousseaua, Puškina, Goethea, Hegela, Montesquieua… Shvatio je da su oni njegovi pravi učitelji pa 1847. g. napušta fakultet.

Vraća se u Jasnu Poljanu s namjerom da unaprijedi život seljaka, ali nailazi na nevjerojatnu tromost i nemar za sve reforme. Kako mu je život na selu postao dosadan i nezanimljiv, 1849. g. odlazi u Petrograd, no ubrzo se opet vraća na selo – tek s kartaškim dugovima. Na selu opet radi, ali i ­otkriva strast prema ženama, posjećuje Ciganke u Tuli i pije. Nezadovoljan takvim životom, seli u Moskvu jer shvaća kako sva uvjerenja ne vrijede ništa bez praktične primjene.

Nedugo nakon toga s bratom Nikolajem odlazi na Kavkaz gdje je Rusija već pola stoljeća nastojala ugušiti pobune kavkaskih plemena. U neposrednom dodiru s veličanstvenom kavkaskom prirodom i jednostavnim Kozacima proživio je …mučno i dobro vrijeme. Nikada, ni prije ni poslije toga, ja nisam dospijevao do takve visine misli… Uskoro i sam oblači vojničku uniformu, a između odlazaka na bojište intenzivno piše i 1852. g. u Suvremeniku mu izlazi Djetinjstvo, potpisano inicijalima. Već je tu pokazao ono što će do kraja ostati obilježje njegovih djela, a to je začudnost – kao da sve vidi prvi put i sam otkriva predmet promatranja, preciznost i jedno­stavnost, bez suvišnih i izvještačenih izraza. Njegov se književni rad intenzivira, a Djetinjstvo, između mnogih, pozdravljaju Turgenjev i Dostojevski. No i boravak na Kavkazu značio je ponovnu borbu, moralne uspone i padove, stalno nastojanje da se prevladaju vlastite strasti i slabosti.

“Jedini put napretku čo­vječanstva je razvijanje svijesti i moralnog osjećaja u narodu.”

Godine 1854. traži premještaj na Krim gdje je sudjelovao u obrani Sevastopolja. Oduševljen ruskim heroizmom, uspoređuje ga s antičkim, ali ubrzo postaje svjestan porazne zao­stalosti ruske vojske u odnosu na fra­ncusku.

Sljedeće godine zapisuje u svoj Dnevnik “divnu, golemu misao” – mi­sao o novoj vjeri koja bi omogućila ostvarenje carstva Božjeg na zemlji, a temelji bi joj bili u odbijanju pokoravanja crkvenim dogmama i povratak prvobitnom kršćanstvu nadahnutom Evanđeljem. U to je vrijeme njegovo spisateljsko nadahnuće cvjetalo pa mu redom objavljuju ratne i druge pripovijesti – njegova slava sve više raste, pa zadivljuje i samog cara. Turgenjev mu piše: Vaše je oružje pero, a ne sablja.

“Predaj se sav svakoj stvari koju poduzmeš.”

Napušta vojsku i odlazi u Petrograd s namjerom da se posveti isključivo književnom radu. Tamo upoznaje velike ruske pisce Turgenjeva, Gončarova i dr., no njihova ga ideološka svađa – s jedne strane zapadnjaci koji su smatrali da se Rusija treba povesti za europskim pri­mjerom, a s druge slavenofili koji nisu priznavali intelektualnu nadmoć Europe – razočarava jer je u njoj vidio tek taštinu i ljubomoru.

Putovanja i pedagogija

U Jasnoj Poljani želio je osloboditi svoje kmetove, no ne mogavši se sporazumjeti s njima, napušta svoje namjere. Odlučuje otputovati u Europu – Francusku, Švicarsku, Italiju, Njemačku. U Parizu je slušao predavanja na Sorboni, odlazio u kazališta, muzeje, biblioteke…, no izuzetno ga se neugodno dojmio prizor giljotiniranja na jednom pariškom trgu: …shvatih, ne razumom, nego čitavim svojim bićem… to bijaše zlo, i zato moram suditi po tome što je pravedno i potrebno, a ne po onom što ljudi o tom vele…

Vraća se u Rusiju, te naizmjence živi u Moskvi, gdje gimnasticira, orga­nizira koncerte, žeđa za akcijom, životom, i Jasnoj Poljani, gdje bi bježao s proljećem, pijan od bezrazložne radosti, osjećajući uvijek iznova da tada dodiruje istinu. Razmišlja o vjeri i Bogu, činilo mu se da službena Crkva umanjuje Boga pokušavajući ga učiniti shvatljivim ljudskom umu, dok on, naprotiv, vjeruje da ga se može shvatiti tek srcem. Sve je više vremena provodio sa seljacima, osobito je volio kositi s njima. Otvara školu za seosku djecu i posvećuje se pedagoškom radu. Njegov se sistem temelji na slobodi učenika i učitelja, u školu je dolazio samo onaj tko je htio, a učiteljev je moralni utjecaj morao biti dovoljan da privuče učenike. Tako je i bilo – djece je bilo sve više.

“Svoju tugu ukroti radom, a ne zabavom.”

Godine 1860. poduzima drugo putovanje u Europu, ovaj put posjećuje Njemačku, Francusku, Italiju i Veliku Britaniju. Najviše su ga zanimala pe­dagoška pitanja, pa je tako u Londonu slušao Dickensenovo predavanje o odgoju. Posjećivao je škole i razočarano zaključio da se podvrgavanjem djece prestrogoj disciplini u njima razvija licemjerje.

Sljedeće su godine u Rusiji oslobođeni kmetovi i on se vraća u Jasnu Poljanu. Preuzeo je ulogu mirovnoga suca jer je trebalo urediti novonastale odnose između plemstva i oslobođenih kmetova. Nastojao je biti pravedan pa se zamjerio mnogim plemićima koji su očekivali da će, i sam plemić, raditi u njihovu korist. Također je nastavio s pedagoškim radom – uskoro je bilo četrnaest škola, zaposlio je nove učitelje, a sloboda ostaje jedini kriterij u njegovoj pedagogiji. Taj ga je rad ipak silno iscrpljivao pa odlazi u stepu povratiti snage, no za njegove je odsutnosti u Jasnoj Poljani izvršen pretres jer je njegov socijalni i pedagoški rad vladi postao sumnjiv. To ga je toliko razljutilo da je prijetio odlaskom u inozemstvo i tek su ga careve umirujuće riječi udobrovoljile. Ne zaboravlja si prigovoriti za to: Čudno, ne bojimo se počiniti tisuće bezakonja i nepravdi prema Gospodu, a prva koja nas pogodi čini nam se kao nešto čudovišno i nepodnošljivo.

“Zašto je život oko nas tako surov, gadan, često sraman i neljudski? Zato što malo tko misli da ga učini boljim.”

Godine 1862. Tolstoj se ženi Sofijom Andrejevnom Bers. U početku braka on je sretan muž i otac sve brojnije djece – imali su trinaestero djece od kojih je osmero poživjelo. Narednih je nekoliko godina vrhunac njegova književna stvaralaštva, pod njegovim su se perom nizala manja djela, ali se s vremenom u njemu rađa ideja i snaga za jedan velik roman – neponovljivi Rat i mir.

Veliki pisac

Rad na Ratu i miru započeo je 1863.g. i trajao narednih šest godina. Detaljno je istražio vrijeme koje je opisivao – čitao je povjesničare, filozofe, proučavao izvorne dokumente. Sve što mu se događalo u to vrijeme, svi ljudi koje je susretao, njihov izgled, pokreti, njihove priče – sve je postajalo materija od koje je oblikovao svoje veliko djelo. Dva junaka, Pjer Bezuhov i Andrej Bolkonski, predstavljaju samog Tolstoja – njihovi su razgovori rasprave koje autor vodi sa samim sobom. Posljednje su Andrejeve riječi: Bog, to je ljubav, ali umrijeti znači za mene, koji sam dio te ljubavi, vratiti se velikom sve, vječnom izvoru… Kroz razgovore što ih je vodio s jednim mužikom u zarobljeništvu, Platonom Karatajevim, Pjer shvaća da postoji unutrašnja sloboda koja ne zavisi od okolnosti i da nema ni jedne situacije u kojoj čovjek ne bi mogao biti savršeno sretan i slobodan. U skladu s onim što piše, poima i misiju umje­tnika – njegova je uloga da nas potakne da volimo život u njegovim bezbrojnim i neiscrpnim oblicima.

“Nije u mojoj vlasti da razumijem sve to, da razumijem cijelo djelo Gospodinovo. Ali da vršim njegovu volju koja je napisana u mojoj savjesti – to je u mojoj vlasti, i to ja znam nesumnjivo.”

Zgotovio je jedno veliko djelo, ali njegov duh nije imao mira – čitao je Shakespearea, Goethea, Molierea, Puškina… Počinje učiti grčki i već za nekoliko tjedana pretječe svoga učitelja – na grčkom čita Ksenofonta, Homera, Platona. Nakon nekoliko godina pauze, ponovno se vraća svojim pedagoškim planovima, otvara školu u vlastitoj kući, a učitelji su bili i članovi njegove obitelji – mali su mužici učili kao što ptice čeprkaju tražeći hranu. S vremenom je upravljao sa sedamdeset novootvorenih škola.

Od 1873. do 1877. g. radio je na Ani Karenjinoj. Kao i prethodni Rat i mir, i ovo je novo djelo osvojilo Rusiju. No to ga ne usrećuje, tjeskoban je i smeten i shvaća da prava sreća dolazi iznutra.

Konačan obrat

Kraj sedamdesetih i početak osamdesetih godina prijelomno je razdoblje u Tolstojevu životu. U početku tog razdoblja zapada u velike moralne krize: Što kad bih postao slavniji od Puškina i Shakespearea – slavniji nego svi književnici svijeta, što onda? Što će biti rezultat moga života, zašto da živim? Zašto da nešto želim? Ima li u životu koje stvari, koja bi mogla preživjeti smrt koja nas čeka? Više ništa nije želio, privlačilo ga je ništavilo i često je mi­slio na smrt. Tražeći odgovor, iščitavao je Platona, Spinozu, Kanta, Schellinga, Hegela, Schopenhauera; želio je znati što kaže Sokrat, Salomon, Buddha… Vrtio se u krug, i pogled mu se zaustavio na mužicima: Crpili su hrabrost u najjednostavnijoj, najsljepljoj vjeri… Odao se pobožnosti, redovito je prisu­stvovao bogoslužju u maloj seoskoj ­crkvi, družio se s hodočasnicima, ali nije prošlo dugo i u njegovu se srcu počela buditi sumnja. Bilo je to kad je po zapovijedi Svetog sinoda trebalo moliti za pobjedu nad neprijateljima u rusko-turskom ratu, bez obzira na Evanđelje koje uči da treba ljubiti svoje neprijatelje! Malo po malo, uviđao je i druge dijelove službe Božje koji se protive Kristovoj riječi – sada su sve dogme došle u pitanje. Odlučio je ispitati Evanđelje i sam odijeliti istinito od lažnog, a da bi bio što bliže izvorniku, čitao ga je na grčkom, starohebrejskom i nizozemskom (jer je čuo da je nizozemski prijevod Biblije najbolji). Zaključio je da Crkva nije u suglasnosti s evanđeoskim učenjem. Temelj je njegovom moralnom sustavu pet Isusovih zapovijedi iz petog poglavlja sv. Mateja – Propovijed na gori. Svoju etiku temelji na četvrtoj zapovijedi: Čuli ste da je rečeno: “Oko za oko, zub za zub.” A ja vam kažem: Ne opirite se zlotvoru! Naprotiv, udari li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi…

Sve su mu teže padale obiteljske i društvene obaveze i obilje u kojem je živio – činilo mu se da ga udaljavaju od njegovih uvjerenja, tražio je samoću. Još mu je teže bilo kad je od 1881. godine s obitelji povremeno boravio u Moskvi, zbog školovanja svoje poodrasle djece. Te je boravke iskoristio kako bi se bolje upoznao s životnim uvjetima sirotinje u gradu. Odjeven kao radnik odlazio je s mužicima piliti i cijepati drva, sudjelovao je u popisu stanovništva i shvaća da se strašna moralna i fizička bijeda koju je vidio ne može izliječiti novcem nego ljubavlju.

“Želim ono što ne postoji ovdje, na ovome svijetu. Ali to negdje postoji jer ja to želim. Gdje?”

Idućih godina iz njegova pera izlaze mnoge pučke pripovijesti, drame i eseji. Svako je novo djelo potkrepljivalo njegova vlastita spoznavanja, izazivajući žestoke reakcije javnosti. Zbog cenzure djela mu nisu mogla biti tiskana u Rusiji pa su se širila u rukopisima, a u inozemstvu su prevođena i tiskana. Istovremeno sve teže podnosi okolnosti u kojima živi – žena, djeca, novac, rastrošnost, posjetioci, vječni isprazni razgovori. Nekoliko je puta pokušavao otići, ali bi se uvijek vraćao, pristajući na kompromis. Godine 1892. odrekao se sve svoje imovine koju su između sebe podijelili žena i djeca. Sljedećih je godina Rusijom zavladala velika glad, narod je doslovno umirao. Tolstoj je s cijelom svojom obitelji energično sudjelovao u izgradnji javnih kuhinja, nabavi hrane i ostalih potrepština. Zahvaljujući njegovu zalaganju u Rusiju stižu brodovi hrane. Svojim je utjecajem uspio pokrenuti svjetsku javnost da reagira u tako velikim razmjerima – eto razloga da vlast, državna i crkvena, u njemu vidi opasnog neprijatelja.

Godine 1893. napisao je esej Božje kraljevstvo je u nama, u kojem se zalaže za nenasilje, koji se snažno dojmio Ghandija. U njemu podsjeća čovjeka da njegove istinske dužnosti u životu ne proizlaze iz njegova društvena položaja, npr. zemljoposjednika, trgovca, državnog službenika, vojnika ili vladara, jer su sva njegova djela proizašla iz ovih dužnosti neizbježno prolazna i smrtna. Također, zadržavanje određenog društvenog položaja često zahtijeva djela nasilja, koja nisu u skladu s osjećajem savjesti i humanosti. A djelovati po svojoj savjesti, u skladu s razumom i srcem, te uvijek priznavati istinu i djelovati u skladu s njom, jedine su čovjekove istinske dužnosti i jedino je tu čovjek uistinu slobodan. Te dužnosti proizlaze iz položaja bića koje je po Božjoj volji pozvano u život i koje, uvijek treba imati na umu, svakog trena može isto tako nestati, ne ostavljajući traga. Ne ispunjavajući svoju jedinu životnu dužnost, čovjek propušta priliku djelovati u skladu s ­istinskim smislom svoga života.

U sukobu države s duhoborcima, Tolstoj koji je u učenju duhoboraca prepoznao sličnosti s vlastitim učenjem, staje na njihovu stranu. Javno ga mnijenje sve više podržava, mladi mu prilaze na ulici i izražavaju svoje di­vljenje. Gdjegod bi se pojavio, oko njega bi se okupljalo mnoštvo ljudi. Počeli su ga zvati “Drugi car Rusije”.

“Nemoj neposredno reagirati na nijedan snažan dojam, ali pošto razmisliš, radi odlučno čak ako se i varaš.”

Godine 1900. izlazi roman Uskrsnuće na kojem je s prekidima ra­dio desetak godina. Iscrpno se pripremajući za ovo djelo, posjećivao je tamnice, razgovarao s kažnjenicima, proučio rad sudskog aparata. Rezultat je neumoljiva optužba strukture modernog društva koja je ošinula Rusiju kao grom. Kao i u svim svojim djelima, ni u ovom ne mari za stil: Kad netko ima nešto za reći, on mora pokušati to reći najjasnije i najjednostavnije, a kada nema što reći, najbolje je da šuti. Čehov je pisao: “Čitaš i vidiš između redaka orla koji leti nebom i koji se veoma malo stara za ljepotu svoga perja.”

Poput kirurškog noža oštra kritika nije zaobišla ni Crkvu. Uslijedilo je izopćenje – 1901. godine Sveti sinod izdaje poslanicu kojom Crkva objavljuje da Tolstoja više ne priznaje za svoga člana – dok se ne pokaje. To je iza­zvalo prosvjede u čitavoj Rusiji, a sama Moskva je huktala. Stizale su mu stotine brzojava i pisama, dolazili posjetitelji i delegacije. Njegov je odgovor bilo formuliranje vlastitog vjerovanja, što je samo izazvalo novi val oduševljenja.

Naredne su godine obilježila velika društvena previranja, a za sve što se događalo, pet je kontinenata očekivalo njegovu riječ, htjelo se da izabere stranu, no njegov je odgovor bio da je prava aktualnost ona prekogrobna. U to su mu se vrijeme s poštovanjem ja­vljali Gandhi, Stanislavski, Edison, mnogi poznati književnici.

Za to mu je vrijeme život kod kuće, sa Sofijom koja je postala bolesno posesivna, postao neizdrživ. U noći 28. listopada 1910. godine konačno bježi od kuće, bez određenog cilja. Na putu se vrlo brzo razbolio od upale pluća i, nakon što je bolovao svega nekoliko dana, umro je 7. studenog na željezničkoj postaji Astapovo.

Zakopan je u Jasnoj Poljani u šumi Zakaz na mjestu koje je izabrao još za života – na mjestu gdje je, kako mu je u djetinjstvu pričao njegov brat Nikolaj, bio zakopan zapis za postizanje sveopće ljubavi urezan na jednom malom zelenom štapu.

Tolstoj je umjetnik i filozof koji kroz književnost izražava misao. I to je ono najbolje što je ostavio čovječanstvu – velika umjetnička djela, a njihova je veličina u iskrenosti misli koju nose. Uvijek u potrazi za istinom, ma što god značilo izreći je – on sve stvari naziva njihovim imenom: Junak moje pripovijesti, koga ljubim svim silama duše, koga sam nastojao u svoj njegovoj ljepoti prikazati i koji je uvijek krasan u prošlosti, u sadašnjosti i budućnosti, jest – istina.

Autor: Ivana Majcen

Nova Akropola

  •  
  •  
  •  
  •  



Ostavite komentar

Komentari objavljeni na sajtu ne odražavaju stav uredništva, a stavovi objavljeni u tekstovima nisu nužno i stavovi redakcije.

Zabranjeni su govor mržnje, pretnje, uvrede na nacionalnoj, religioznoj, rasnoj ili polnoj osnovi, kao i psovke. Zabranjeno je i lažno predstavljanje, tj. ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Takođe, komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni.

Obavezna polja označena su *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.