„Legenda o uspavanoj dolini“ Vašingtona Irvinga je priča koja je najširem auditorijumu najviše poznata preko brojnih ekranizacija koje je doživjela. Otuda, svakako i a priori shvatanje da je priča iz domena horora.

Istina, ona se i dan danas tako predstavlja, možda ipak iz nekih marketinških pobuda, ali je svakako jedan od uzroka tome i nepoznavanje originalnog literarnog teksta.

Naime, čak i letimičnim pogledom može se zaključiti da se radi o priči koja za svoju osnovu ima kritiku društva, ali i pojedinca u njemu, prikazujući tako sve mane koje mogu da se pokažu u zajedničkoj interakciji, pa bi zaista jedno ovakvo štivo moglo da bude više iz pera Nušića ili Ćopića.

Glavni lik priče je Ikabod Krejn, učitelj koji dolazi na službu u jedno mirno seoce u „Uspavanoj Dolini.“ Prateći njega, mi u stvari vidimo svojevrsnu studiju karaktera kroz njegovo ponašanje prema spoljašnjem svijetu.

Krejn je čovjek koji svoj posao shvata krajnje ozbiljno. Dok traju školski časovi, on je strog učitelj koji svojim učenicima utjeruje znanje, makar i šibom. Poslije časova, on je najbolji drug njima i njihovim roditeljima. Da li je to problem? Sam po sebi nije, ali nameće se, možda, kao detalj koji zajedno sa drugima gradi, možda u pokušaju, motiv mentalne bolesti.

U priči data je slika učitelja kao izuzetno siromašnog prosvjetnog radnika, pa tako i Ikabod Krejn, na njegovu žalost, spada u tu grupu ljudi. Spava i hrani se po domovima svojih učenika. Pa ipak, i tako siromašan, on spada u najobrazovanije ljude zajednice, a to se visoko cijeni.

„Učitelj je uglavnom čovek od izvesne važnosti u ženskom društvu seoskog kraja, pošto se smatra nekom vrstom dokone, plemiću slične osobe sa ukusom i vaspitanjem neuporedivo većim u odnosu na grube seoske momke, i zapravo je njegovo znanje manje samo od sveštenikovog. Njegova pojava, stoga, može da izazove pravu malu pometnju za stolom za čaj u farmerskoj kući i dovede do posluživanja preterane količine kolača i slatkiša, ili možda čak i iznošenja srebrnog čajnika. Stoga je naš učeni čovek uživao u naročitoj naklonosti i osmesima svih seoskih gospođica.“

Ovakvim stavom, jedna mala zajednica odaje počast učenom čoveku kao što i treba, ali to u Ikabodu Krejnu, čovjeku neizbalansiranog psihičkog aparata, rađa osjećaj superiornosti. Iako ima tek jedan zavežljaj svojih stvari i jedno svečano odijelo, Ikabod dobija osjećaj uzvišenosti u tako maloj zajednici. Tačno je da količina materijalnih stvari nije i ne može biti odraz nečijeg karaktera, ali ona to ipak jeste, jer on svim sredstvima pokušava da nađe izlaz iz začaranog kruga siromaštva.

Ovaj seoski učitelj obožava priče strave i užasa. Voli da ih sluša, voli da ih čita, ali njegove prave muke počinju kada padne noć, jer tada je smrtno uplašen svakog zvuka, sjenke i pokreta. On svaku strašnu priču preživljava do prve zore. Da li se ovdje radi o nekoj vrsti mazohizma?

Centralnu radnju priče čini ljubavni trougao na relaciji seoski učitelj – ćerka bogatog zemljoposjednika – lokalni mladić.

Ikabod Krejn pokušava na svoj nespretni način da se udvara Katrin van Tasel ćerki bogatog zemljovlasnika. Katrin jeste lijepa i san je mnogih mladića, ali osim ljepote i ljupkosti za Ikaboda ona posjeduje i dodatni kvalitet – novac.

„Dok je oduševljeni Ikabod sve ovo zamišljao, i dok je prelazio pogledom svojih krupnih zelenih očiju preko bujnih livada, bogatih polja pšenice, raži, heljde i indijanskog kukuruza, i voćnjaka sa bogatim urodom rumenih voćki, koji su okruživali udobno stanište Van Taselovih, srce mu je čeznulo za mladom damom koja će nasljedi ove posjede i maštu mu je obuzela pomisao kako bi oni lako mogli da se unovče i da se taj novac uloži u ogromne oblasti divljeg zemljišta i šindrom pokrivene palate u toj divljini.“

Zaplet priči daje to što je među Katrininim udvaračima i naočiti mladić Abraham van Brunt zvani Brom. I tu se otvara mogućnost da se u društvu na posredan način obradi tema ksenofobije. Da li je društvo malog sela ksenofobično? Koliko god primamljivo za obradu zvučao ovaj motiv, mora se ipak odgovoriti odrično. Ikabod jeste stranac u selu, ali je potpuno prihvaćen u društvu, sa svojom ulogom u njemu i rado je viđen gost.

Netrpeljivost prema Ikabodu dolazi samo od strane Broma i to samo iz razloga ljubavne konkurencije, pa prema tome, zaista se ne radi o nekom dubokom ksenofobičnom osjećaju.

Autor na zanimljiv način pokazuje kako priče prerastaju u legende, a kako se legendama služe oni pametni, a upotrebljavaju protiv sujevjernih.

Uspavana Dolina je poznata po legendi o Bezglavom jahaču, o Ukletom konjaniku koji se povremeno prikaže i teroriše stanovnike sela.

Upravo jedne mračne noći, Bezglavi konjanik nailazi na Ikaboda Krejna koji u velikom strahu bježi iz sela i za njega se više nikada nije čulo osim ponekih glasina kao za Božu Puba. I tako, na volšeban način, Katrin završava u Bromovom zagrljaju.

Kao horor, priča nije, po subjektivnom mišljenju, uspjela da izvuče onu dozu jeze i strave koja takva priča treba da posjeduje. Tome uveliko doprinosi i pripovjedačev satirični ton. Kao svojevrsna društvena studija, na malom prostoru osvjetljava sve slabosti društva i pojedinca, ali i njihove vrline, pa je ovu priču zaista potrebno pročitati.

za P.U.L.S.E: Goran Došen 

  Goran Došen, Književnost, Vašington Irving