Kad te uz jutarnju kavu zatekne vijest o nečijoj smrti zastaneš na trenutak i prisjetiš se svega što je osoba koje više nema napravila i što ti znači njen rad. Kad je u pozadini te vijesti buka ispaljenih raketa i rata u kojem postoje istine i „alternativne činjenice“ onda te ta vijest rastuži i više jer imaš osjećaj da vrijeme nepovratno ide na gore. Legende odlaze, karikature ostaju. Miloš Forman svakako spada u skupinu legendi, redatelj je to koji je utjecao na generacije filmaša, a još od legendarnih „Ljubavi jedne plavuše“ (1965.) i „Gori moja gospođice” (1967.) ispisao je neke od najpamtljivijih stranica filmske povijesti.
Gledam ispred sebe presjek njegova rada slušajući soundtrack iz „Kose“ (1979.) i jedino mogu ponoviti: Legende odlaze, karikature ostaju.
Za rijetko koga bi ova rečenica bila prigodnija kao epitaf. U svom vjerojatno najboljem filmu, „Let iznad kukavičjega gnijezda“ (1975.) Forman prezentira borbu protiv sustava. Protagonist se buni protiv strogih i besmislenih normi psihijatrijske bolnice i na taj način priču svodi na borbu pojedinca protiv autoritarnog društva. Forman je, na određen način, i simbol te borbe.
Nakon što je 1968., zbog sovjetske intervencije u tadašnjoj Čehoslovačkoj, emigrirao u SAD postavio se kao jedan od najznačajnijih predstavnika autorskog filma. Reklo bi se da nije mogao odabrati bolji trenutak za emigraciju u SAD jer početkom sedamdesetih dolazi do raspada studijskog sustava i procvata autorskog filma (pogledati izvandredan dokumentarac „Dekada pod utjecajem“ (2003.)).
Okruženje je to u kojem sukob pojedinca protiv sustava/društvenih normi, kao njegova omiljena tema, sjajno funkcionira. Motiv je to koji će vezati još neke od njegovih kasnijih uspješnih filmova kao što su „Amadeus“ (1984.) ili „Narod protiv Larryja Flinta“ (1996.)
Zbog toga Formana možemo pamtiti kao vječnog buntovnika i filmskog inovatora. Pauza koju je uzeo u devedesetima, od filmova „Valmont“ (1989.) do „Naroda protiv Larryja Flinta“ (1996.) poklapa se s padom Željezne zavjese i komunističkih režima od kojih je bježao i čiji je totalitarizam tako uspješno kritizirao.
Njegovi kasniji filmovi, među kojima se ističe „Čovjek na mjesecu“ (1999.) nisu ni toliko važni ni toliko uspješni kao njegovi raniji radovi, ali Forman je ostao jedan od najvažnijih filmskih inovatora i edukatora. Taj njegov položaj potvrđen je i profesorskim mjestom na Columbia University’s School of the Arts.
Prečesto optuživan za cinizam, kod kritike sustava, Forman je ostao jedan od autora koji su snažno zagovarali autorsku slobodu, ali koji su svojim radom otvorili vrata viziji SAD-a kroz oči nove emigracije, one koja je pobjegla iz komunističkih režima koncem šezdesetih godina.
Rijetko se gdje to vidi bolje nego u filmu „Svlačenje“ (1971.) koji je i njegov prvi američki film. Ako gledamo taj film iz vizure nekoga tko otkriva SAD, tada možemo vidjeti kako se oblikuje Formanova percepcija novog okruženja, ali i kako – kroz nju – pronalazi nove elemente za kritiku. Iako se često ne spominje u redu Formanovih najvažnijih ostvarenja „Svlačenje“ je sigurno film koji treba pogledati.
Formanova tradicija humora i cinizma, prema njegovu vlastitu priznanju, korijene vuče iz legendarnih čeških pisaca i redatelja kao što su Hašek („Dobri vojak Švejk“) i Hrabal („Strogo kontrolirani vlakovi“ (1966.)), ali Forman je uspio iskoristiti svoje iskustvo iz socijalističkog sustava i implementirati ga u američko okruženje bolje nego itko dotad. Njegova poruka o važnosti kritike svakog sustava, kao i o snazi pojedinca koji zna razmišljati svojom glavom, ostat će trajno naslijeđe svih ljubitelja filma, ali i umjetnosti općenito.
Legende odlaze, karikature ostaju. Rijetko tko je, po mom sudu, karikature prokazivao bolje od Miloša Formana.