Ulogujte se / Kreirajte profil

Liberalizam, ideologija “rase gospodara”

Udžbeničke definicije liberalizam predstavljaju kao ideologiju individualne slobode i univerzalizacije ljudskih prava. Protupovijest liberalizma, važna knjiga preminuloga talijanskog povjesničara ideja Domenica Losurda, uvjerljivo otkriva selektivnost i jednostranost tih hagiografskih prikaza. U srce liberalnog projekta od početka je bila upisana antidemokratska i rasistička dimenzija.

Foto: Flickr / Liberalism: A Counter-History (t2) | by Gwydion M. Williams

Onaj tko o liberalizmu gaji sliku kakvu nude liberali neugodno će se iznenaditi čitajući Protupovijest liberalizma, ključnu knjigu Domenica Losurda koja već na samom početku otkriva nevjerojatan paradoks. Biti liberalom u principu znači boriti se, po uzoru na velike mislioce poput Huga Grotiusa ili Johna Lockea, Adama Smitha ili Alexisa de Tocquevillea, za slobode pojedinca i protiv političkog apsolutizma, dirigirane ekonomije i filozofske netolerancije. Posrijedi je idejno i u praksi moćan pokret koji je u razdoblju od 16. do 18. stoljeća, s tri slavne revolucije u Nizozemskoj, Engleskoj i Americi, oblikovao čitavu suvremenu povijest. No upravo je s njim došlo do najvećeg razvoja ropstva. U Americi 1700. godine ima tristo tisuća robova, 1800. gotovo tri milijuna, a sredinom 19. stoljeća još dvostruko više. Holandija ukida ropstvo u svojim kolonijama tek 1863. godine. Sredinom 18. stoljeća, broj robova najveći je u Velikoj Britaniji – gotovo devetsto tisuća. Pritom je riječ o najgoroj vrsti ropstva, tzv. chattel racial slavery, gdje je rob druge rase jednostavno “imovina”. Teško je zamisliti radikalnije poricanje slobode pojedinca. Gdje je greška?

Ovo je djelo od početka do kraja posvećeno objašnjavanju te greške, potkrijepljeno dojmljivim obiljem krvavih činjenica i citata od kojih zastaje dah. Ne, ne radi se o grešci. Liberalna je doktrina rođena s dva lica i takvom je ostala: s jedne strane gorljiva poruka o slobodi pojedinca samo za građane, bijele posjednike koji čine Herrenvolk, “rasu gospodara” – germanizam koji je ta uvelike anglofona ideologija bez kompleksa usvojila; s druge cinično poricanje ljudskosti ne samo drugih rasa u kolonijama, nego jednako tako i naroda koje se smatralo “barbarima”, kao što su Irci ili američki Indijanci, te mnoštva sluga i radnika u metropolama, slobodno se može reći – velike većine ljudi. Protupovijest liberalizma, nimalo ne niječući njegove dobre strane, otkriva pune razmjere njegova mračnog naličja, koje je prisutno od početka, a liberalna ga hagiografija neprestano skriva. Na primjer (uzmimo jedan detalj od tisuću), kad saznamo da je veliki liberalni filozof John Locke bio dioničar tvrtke Royal African Company, glavne organizatorice trgovine crnim robljem, odjednom su nam jasnije mnoge stvari u našoj modernoj povijesti.

No također nam je jasno da je ovoj ikonoklastičkoj knjizi trebalo vremena da se pojavi. I da ono što o njoj škrto prozbore glavni mediji često odaje posramljenu zlovolju. Djelo je ujedno i previše eruditsko i jasno da bi ga se moglo lako odbaciti. Zbog toga se protiv njega služe izlizanim polemičkim trikovima. Dovode se u pitanje autorovi stavovi prema sasvim drugim temama, s kojima se uopće ne moramo slagati. Optužuje ga se za jednostranost, dok on ne propušta priliku da prikaže raznolikost aspekata liberalizma, složenost njegovih pravaca, često i dvosmislenost njegovih mislioca. Za kraj mu se dobacuje “Ali to je općepoznato!” iako dominantna ideologija bez prestanka radi na oživljavanju bezobrazno pristranog pozlaćenog mita o liberalizmu.

Treba reći da Losurdova knjiga obiluje navodima koji veoma štete tom mitu. Poput ovog Tocquevilleova teksta koji opravdava istrebljenje crvenokožaca: “Providnost im je, čini se, smještajući ih posred bogatstava Novog svijeta, dala samo kratkotrajno pravo uživanja. Oni su tamo, na neki način, samo čekali. Obale tako dobro pripremljene za trgovinu i industriju, tako duboke rijeke, neiscrpna dolina Mississippija, cijeli taj kontinent, djelovali su tada kao još uvijek prazna kolijevka jednog velikog naroda.” “Prazna kolijevka”: tako jedan slavni liberal lakim zamahom pera opravdava jedan od najvećih genocida u povijesti, unaprijed dajući dragocjeno opravdanje doktrinarcima “zemlje bez naroda” koju Bog nudi narodu bez zemlje. Tekstovi takvoga tona nisu rijetki u ovoj protupovijesti i često ih potpisuju imena kojima bismo se najmanje nadali.

Podučavajući nas mnogome, autor nam još više daje za razmišljanje. Na primjer, kad iznosi ove riječi jednog Georgea Washingtona ili Johna Adamsa, toliko indikativne za američku revoluciju koju su krajem 18. stoljeća vodili liberalni kolonisti, vlasnici robova, potpuno svjesni da su oni u odnosu na robove “bijeli britanski podanici, rođeni slobodni”, spremni na vapaj zbog Engleza iz metropole koji ih gnjave: “Ne želimo biti njihovi crnci!” Ovdje najednom upada u oči da liberalna misao nikad nije bila autentično univerzalistička misao. Slobode koje su se zahtijevale “za pojedinca” nipošto nisu za sva ljudska bića, nego samo za mali broj izabranih, u dvostrukom, biblijskom i građanskom, smislu riječi.

Ovakav agresivni partikularizam doista jest u samom temelju liberalnog učenja. Grotius, jedan od očeva liberalne doktrine u 17. stoljeću, bez oklijevanja opravdava instituciju ropstva (“Postoje ljudi rođeni za služenje”, piše on pozivajući se na Aristotela), govori o stanovnicima holandskih kolonija kao o “divljim životinjama” i, opisujući njihovu religiju kao “pobunu protiv Boga”, unaprijed opravdava njihovo kažnjavanje najokrutnijom “kaznom primjerenom krivcima”. Uopće se dakle ne radi o odstupanjima u praksi, sama ideja liberalizma odaje izravno segregirajući i dehumanizirajući antropološki aristokratizam.

Francuz Tocqueville, aristokrat-demokrat, i sâm o više tema misli na vrlo sličan način. Losurdo navodi ovu izjavu: “Europska je rasa od neba primila ili svojim trudom stekla toliko neporecivu nadmoć nad svim ostalim rasama koje čine veliku ljudsku obitelj, da je čovjek odavde, sa svim svojim porocima i neznanjem, onaj s dna društvene ljestvice, još uvijek prvi među divljacima.” Mnoge danas zapanjuje kastinska oholost koju pokazuju mnogi, i muški i ženski članovi vladajućeg miljea. Čitajući ovu Protupovijest shvaćamo da je ona, prije no što bi bila psihološko-društvena crta pojedinaca, temeljna osobina same liberalne doktrine i praktičnog držanja koje je u svim razdobljima nalagala. Liberalizam i demokracija nikad nisu bili sinonimi.

“Radi se”, zaključit će Losurdo, “o diskursu potpuno usredotočenom na ono što, za zajednicu slobodnih ljudi, predstavlja ograničen sveti prostor” – sveti prostor koji priznaje protestantska etičko-religiozna kultura odgojena na Starom zavjetu. Dovoljno je u analizu unijeti i čimbenik “profanog prostora” (robove iz kolonija i sluge iz metropola) da bi se uvidio neprikladan i varljiv karakter kategorija koje se uobičajeno koriste pri prikazu povijesti liberalnog Zapada: apsolutno prvenstvo slobode pojedinca, antietatizam, individualizam. Je li Engleska 18. i 19. stoljeća zemlja vjerske slobode? Što se Irske tiče, liberal Gustave de Beaumont, koji je pratio Tocquevillea za njegova putovanja u Ameriku, govori o “vjerskoj opresiji koja prelazi svaku maštu”.

Praćenje duge povijesti liberalizma također podrazumijeva makar drugorazredno zanimanje za ono što ga je pobijalo, što mu se protivilo. U ovoj knjizi vidimo kako su se oblikovale razne figure univerzalizma, od onog katoličkog i monarhijskog Jeana Bodina u 16. stoljeću, preko antikolonijalnog i abolicionističkog radikalizma kojemu su ponekad pomagali napredni liberali 19. stoljeća, pa sve do temeljne kritike Karla Marxa, koji briljira raskrinkavajući “konzervativni karakter engleske revolucije”. Buržujska politička emancipacija zapravo je bila znak društvenog bijesa ne samo prema narodima iz kolonija, nego i prema samim engleskim seljacima, prije no što će se okomiti na gradski proletarijat, nevjerojatno zlostavljan u tzv. workhouses, radnim kućama. Losurdo takvu analizu ipak ne slijedi u potpunosti, nego skicira osobni pregled liberalnih revolucija, kako latinskoameričkih tako i europskih.

No koliko god bili važni ti antiliberalni istupi, konkretnije su rezultate ostvarili sami narodni pokreti. Na prvo mjesto među njima Losurdo smješta pobunu na Saint-Domingueu (danas Haiti) i njezinog vođu Toussainta Louverturea, pravi topovski udar za to vrijeme (crnački narod s nevjerojatnom odvažnošću da se oslobodi!), koja, istodobno s Francuskom revolucijom, predstavlja odlučujuću prekretnicu za kreolsku neovisnost i ukidanje ropstva u Latinskoj Americi. Sto dvadeset i pet godina kasnije, moćan podstrek u istom smjeru dat će Oktobarska revolucija u Rusiji.

“Kad se sve temeljito razmotri, pobuna na Saint-Domingueu i Oktobarska revolucija ugrozile su, svaka zasebno, prvo ropstvo, zatim teroristički režim bjelačke dominacije”; to su dva povijesna poglavlja koja je “većinski mrzila liberalna kultura epohe”.

Ne dotičući se nedavne povijesti neoliberalizma, Losurdo se za kraj pita o odgovornosti liberalizma za “katastrofe 20. stoljeća”, te je vrlo uvjerljivo procjenjuje velikom. Oslanjajući se na tezu Hannah Arendt koja “polazi od kolonija britanskog carstva da bi objasnila genezu totalitarizma 20. stoljeća”, podsjeća da su se svijet koncentracijskih logora i ostale antidemokratske institucije “počele ocrtavati davno prije kraja samoprozvane belle époque”, navodeći primjere “krvavih i uzastopnih deportacija Indijanaca, počevši od one koju je poduzela Jacksonova Amerika (koju je Tocqueville proglasio uzorom demokracije)”.

S postupanjem prema crncima u Novom svijetu dostignuti su, što se dehumanizacije tiče, “vrhunci kojima je teško parirati”. Na britanskoj Jamajci “roba bi se prisililo da se olakša u usta robu koji je nešto skrivio, da bi mu se zatim ta usta na četiri-pet sati zašila”. U SAD-u školska su djeca mogla dobiti slobodan dan da bi prisustvovala linčovanju. Jedna knjiga, izašla u Bostonu 1913. godine, u svom naslovu zaziva “krajnje rješenje” (ultimate solution) crnačkog pitanja. Jedan američki istraživač, Ashley Montagu, o rasizmu i nacizmu piše da je “to što se čudovište moglo slobodno kretati svijetom u velikoj mjeri naših ruku djelo (…), i mi smo odgovorni za stravičan oblik koji je poprimilo”.

Griješi li autor kad u zaključku poziva da se prestane s lažljivom hagiografijom liberalizma, koja nam se ponovno u visokim dozama servira posljednja tri desetljeća, od početka vladavine Margaret Thatcher?

Lucien Sève

S francuskog prevela: Mirna Šimat

* Lucien Sève je filozof. Autor je brojnih knjiga u kojima istražuje odnos filozofske antropologije, teorije ličnosti i marksizma.

Izvor:

Liberalizam, ideologija “rase gospodara”

  •  
  •  
  •  
  •  



Ostavite komentar

Komentari objavljeni na sajtu ne odražavaju stav uredništva, a stavovi objavljeni u tekstovima nisu nužno i stavovi redakcije.

Zabranjeni su govor mržnje, pretnje, uvrede na nacionalnoj, religioznoj, rasnoj ili polnoj osnovi, kao i psovke. Zabranjeno je i lažno predstavljanje, tj. ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Takođe, komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni.

Obavezna polja označena su *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.