Libertango – poezija golih ramena

Libertango i poezija golih ramena

Ljubav je jednostavna, a život je lep. Zašto to razumemo tek kad nam se prikrade memento mori? admin-ajax.php

Pa ipak, postoje situacije koje nas tako banalno podsete…kroz govor tela budućih ljubavnika, kroz tišinu koja se razume, kroz samo njihove rituale; taj nas jezik zatekne i osveži: živi smo!

U dragocenim trenucima dok posmatramo ljubav, sve stane. Kao i film koji vredi samo dotle dok razmišljamo o njegovom sadržaju, a ne o kvalitetu; a to je jako retko.

Liz i Greg kao da dolaze iz sveta mačaka…njihova igra, usporena do frame-to-frame tempa, otkriva se samo potpuno predanim posmatračima i u svakom sledećem frejmu vredi više. Liz je samo oslonjena na klavir…sluša…posmatra Gregove prste…konačno spušta bradu…više nije potrebno da se gledaju, jer vožnja počinje. Rukama pokriva žice klavira i prigušuje odjek, intimizirajući njegov uvod, koji skoro postaje picikato do pravog i snažnog, zajedničkog početka.

Dok on ritmično vozi uvodnu temu, ona nastavlja da boji zvuk, prelazeći iznad Gregovih ruku i širi dotada skučene registre…ona ne seda pored njega, ona seda ISPRED njega, njeno rame uspostavlja potpuno novu hijerarhiju dva tela i mi to preuzimanje inicijative čujemo: centar sveta se pomera ulevo i Libertango dobija gazdaricu.

To ne utiče na Gregovo pouzdanje: jedan pokret bradom ka njenom vratu, samo da joj stavi do znanja da ovaj mačor zna koliko će joj kontrole dozvoliti, i jedna ruka na žicama…pa dve ruke na žicama da priguše prebrzo razrešenje i dobar trenutak da ona ponovo podigne pogled. Prigušenje traje, njihovi se pogledi sreću i ovog puta se oboje prepuštaju punom zvuku klavira, punoj brzini prstiju i konačnom krešendu…život je lep, a ljubav jednostavna.

Libertango je čist koncertni tango, daleko od popularnih plesnih tango brojeva, nemilosrdan, prodoran i dramatičan.Takvim ga je učinio prelomni Piazzolin trenutak u kom je nastao. Početkom sedamdesetih, Astor Piazzola, ma koliko obožavan, u Argentini nije bio sasvim dobrodošao. Konzervativni militaristi nisu praštali rafiniranu modernost i poigravanje sa tradicijom. Prvi put, maestro se nije dobro osećao niti u svojoj kući, niti u svojoj koži. Organizam je brzo odgovorio, i 1973. Piazzolu je zatekao srčani udar. Nakon oporavka, definitivno seli u Italiju i u svoje note pušta džez uticaje, jednostavne i tečne forme i pravi novi, devetočlani električni džez ansambl. U takvom okruženju izlazi Libertango, kovanica iz Libertad, novosvojenih sloboda i Tango, odmak iz klasičnog tanga ka Tango Nuevo, revolucionarnoj Piazzolinoj fuziji elektronike i akustike.

Eksplozivno punjenje ljubavi i slobode – kao da je maestrov prebeg iz konzervativne katoličke Argentine u šezdesetosmaški protresenu Evropu i njegov masterpis zauvek uključio u visoki napon. Tako nam i iz konzervativne Turske može doći jedna ovakva inkarnacija Libertanga:

Ženska ljubav, tako zabranjena, tako kamuflirana u zajednički posao, uvaljana u brašno i poglede i još lepša i zavodljivija u nagoveštajima… Piazzola bi bio ponosan na taj libertad i hrabrost do oslobođenja. I ne samo to: Anjelika Akbar će 2011. na albumu Bach A L’orientale nastaviti da rasklapa tradicionale po receptima velikog Astora. Setite se: nemilosrdno, prodorno, dramatično. I nežno. Jer, život je lep, a ljubav jednostavna.

Vizuelizacija tanga uvek je bila ulazak bez kucanja…ipak, Karlos Saura će 1998. svoj Tango snimiti na prstima; tišina…tišina…ona tišina koja je tu samo da pojača odjek i ritam…i statična kamera kao nemi svedok: Musica, por favor!

Ne, Saura neće posegnuti za još jednim aranžmanom Libertanga (ima ih preko 500!); od Piazzole on će uzeti samo libertad…malo li je? Oslobođen, u svoj film preuzeće doslovno dramaturgiju sjajne španske softcore škole i pozvati se na još jednog savršenog besramnog starca, velikog Jesus Franca: mala igra za odrasle samo je modulirala u tango. Ljubav je ostala jednostavna, a život lep.

za P.U.L.S.E: Vladimir Alimpić

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments