Ludak, možda; borac za opstanak, definitivno. Dennis Hopper

Ludak, možda; borac za opstanak, definitivno. Dennis Hopper

Esej je napisan pre smrti Denisa Hopera/ May 17, 1936 – May 29, 2010/

Glumac legendarne filmske karijere, režiser, fotograf, zaljubljenik i kolekcionar  umetnosti, čovek pun kontradiktornosti i neustrašiv borac koji bije svoju poslednju bitku sa neizlečivim rakom pankreasa. Moj najomiljeniji wacko, posle Christophera Walkena.

Znamo ga kao sadomazohističkog seksualnog perverznjaka, Franka Bootha iz ‘Blue Velveta’, ludog bombaša Jacka iz ‘Speeda’, manijaka fotoreportera iz Apokalypse Now, prodavca droge Billija iz Easy Ridera, alkoholičara na socijalnoj pomoći u Rumble Fishu, opet alkoholičara, Shootera, u Hoosiersu, jednookog mutanta iz Watereworlda, obožavaoca James Deana, a možda ga najmanje znamo kao slikara apstraktnog ekspresionizma, fotografa, portretistu, fotorealistu i pasioniranog kolekcionara umetničkih dela.

Dennis Hopper in an early 1950s Hollywood portrait

Pedesetih godina prošlog veka, kao mladi glumac u Hollywoodu, umesto da je sa svojim drugarima zevzečio po kalifornijskim plažama, Hopper je gluvario i tumarao sa fotografskim aparatom po galerijama i fotografisao umetnike i njihove patrone. Za umetnost se ozbiljno zainteresovao kada je kupio prvu limenu konzervu supe A.Warhola za samo $75, kasnije nekoliko Roy Lichtensteina, Jasper Johnsa i Basquita i tako započeo svoju impozantnu umetničku kolekciju, koju, pored ovih umetnika, krase i fotografije Man Raya, crteži K.Haringa, Kenny Scharfa, Franka Stelle, platna David Salle, Juliana Schnabela, skulptura The Bubbles Lounge Chair F. Gehryja i mnogi drugi.

Skupljam dela koja bih voleo da sam ja stvorio….Ne interesuje me umetnikova  namera i poruka. To me uopšte ne interesuje. Ili je shvatim ili  ne. Uglavnom je shvatim.’

Hopper ima ‘neelisticki’ pristup umetnosti, kupuje dela koja ga inspirišu, koja ga uzbudjuju i pokreću. Dela koja pozitivno podižu njegov glumački život.

Njegova prva umetnička kolekcija je 1961. delimično izgorela u požaru u kući u Bel Airu. Izgubljene su bile fotografije, srećom negativi su bili spašeni. Ostavši bez krova nad glavom stanovao je sa tadašnjom ženom jedno vreme, dok ih nisu isterali , kod  Vincenta i Mary Price. Stanovali su jedno vreme i kod  David O. Selznicka i Jennifer Jones u njihovoj kući za goste. David O. je voleo Dennisa.

‘Imao sam tada samo 24 ili 25 godina. Kada ostanate bez ičega u tim godinama, to je zaista depresivno, ali i dobro. Vrlo je, vrlo važno da ste u stanju da počnete sve ispočetka. Ne može to svako.’

MOCA / Muzej  savremene umetnosti u Los Angelesu/ i novi  umetnički direktor  Jeffrey Deitch pripremaju izložbu radova Dennis Hoppera. Izložba se ubrzano priprema zbog  Hopperovog/74/ lošeg zdravstvenog stanja i očekuje se njeno otvaranje 11 jula  2010.

Na izložbi će biti izloženi Hopperovi radovi, fotografije, portreti – mala hronologija poznatih ljudi koje je on poznavao i družio se  u vremenskom periodu od 50 godina. Izložen će biti i njegov omot koji je napravio za single River Deep – Mountain High Ike & Tine Turner. Biće uključeno i nekoliko njegovih filmskih projekata.

Naziv izložbe je: Umetnost je život /Art Is Life

dennis-hopper-400x533

Serija fotografija sa Andy Warholom

Andy Warhol, Henry Geldzahler, David Hockney and David Goodman

Andy Warhol and members of the Factory Gregory Markopoulos, Taylor Mead, Gerard Malanga & Jack Smith, 1963

warhol-with-flower-1963

Brian Jones iz 1965. i fantasticna fotografija Billa Cosbyja iz 1962.

Brian Jones, 1965

Bill Cosby 1962

Double Standard, 1961

page_ce_hopper_10_0907221314_id_141789

Ike & Tina Turner 1965. , John-Wayne i DeanMartin na snimanju filma The Sons of Katie Elder1965. i Paul Newman, 1964.

Ike and Tina Turner, 1965

John Wayne and Dean Martin (filming The Sons of Katie Elder), 1965

Paul Newman, 1964

Omot za single River Deep – Mountain High

Riverdeep mountainhigh 1966 Ike Tina Turner single River Deep Mountain High

Bajkeri…

Hopper

page_ce_hopper_09_0911101829_id_141779

Allan Kaprow, Fluids, Los Angeles, 1967

I za kraj, mala retrospektiva karaktera iz filmova D. Hoppera: Goon u Rebel Without a Cause 1955, Jordan Benedict III u filmu Giant 1956,

Johnny Drake u Night Tide 1961, Billy u Easy Rider 1969., fotograf iz Apocalypse Now 1979, otac u Rumble Fish iz 1983, Frank Booth u Blue Velvet 1986,

Shooter u Hoosiers iz 1986, Howard Payne u Speedu 1994, Deacon u Waterworld 1995 i td…

tumblr_kzf02n8qOS1qzuwgio1_500

giant

Dennis Hopper as Johnny Drake in Night Tide

11dargis_CA1-popup

apocalypsa

2005_rumble_fish_

Blue-Velvet_l

hoosier

speed_movie_dennis_hopper-tm

dennis-hopper-waterworld

‘Death only closes a man’s reputation and determines it as good or bad’…

Easy Rider

bilde

Za P.U.L.S.E /Snežana Moračić

Tekstovi o filmu na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

9 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Bojan Kozić
13 years ago

Sjajan lik. Zao mi kad sam cuo, bas pre mesec-dva, o tom njegovom losem zdravstvenom stanju, i cudim se kako je toliko dugo cekao, mislim, kako se RANIJE nije uhvatio u kostac s bolescu.

Inace, potpuno me je odusevilo kad sam saznao da je imao epizodne role u Rebel without a Cause i Giant. A pazi sezdesete, kad odigras i Easy Riders i True Grit prakticno u istoj godini, znaci, obe Amerike.

Jesi gledala The Last Movie? Meni se to gleda oduvek, koliko znam DVD-ja nema, ne znam jel’ ima negde na Internetu a cekam da na televiziji neki pametan urednik pusti taj film. Citava fama (notoriety) oko tog filma me podseca na ono sto su uradili Ciminu kasnije (na daleko vecoj skali) sa Heaven’s Gate.

Pomenuo bih jos pored ovih tvojih (Hoosiers ODLICAN film, bas ona prava fifties’ small-town prica), i film Flashback (SJAJAN omaz sezdesetima i citavoj New Left-prici, ako postoji nesto da vredi snimljeno o tom periodu sa distance od par decenija, to je onda ovaj film, uz Arona Rusoa i GENIJALNI (GENIJALNI) The Rude Awakenings, mozda napisem nesto o tome kad ponovo pogledam filmove, plus onaj Kesdanov, malo stariji).

A svakako valja pomenuti i odlicni Dalov noar, Red Rock West, i onaj artsy Search and Destroy.

Nego, kod Hopera me uvek fascinirao taj talenat da napravi onako punokrvni zanrovski B-film i to da izabere neki okvir i price i svega, kakav bi bez njega bio potpuno sulud. Bas onako kormanovski, uvek sam ga reditelja kapirao u tom svetlu. Naravno Colors prvi. Preporucio bih, pogotovo za musku publiku (ko se seca najbolje Micove oficirke s plaze, Soni, tojest Erike Elenijek, i hoce da je vidi topless :D, sto nam nije uspelo u onoj idiotskoj seriji) Hoperov rediteljski low-budget classic Chasers iz neke polovine devedesetih. Cak ima i neki ludi kameo kao glumac. I uvek je u ovim kasnijim godinama znao da izabere film u kojem igra nekog opskurnjaka koji provede dve trecine scena u preganjanju s nekom super ribom,recimo Dinom Mejer u The Unspeakable, a moram da vidim ovaj coming-to-age, Americano (naravno, Lenor Varela je bazicni razlog mog interesovanja).

Bojan Kozić
13 years ago

PS

I jos jedan element Hoperove harizme i kontroverze: uz Dzima Vudsa i Dzona Vojta, mozda i najveci simbol kontrakulture-turned-conservative. U muzici mozda samo Dilan donekle deli slican trait, mada ne deklarisano kao oni. Vidim da se pojavio i u American Carol Dejvida Zakera (reditelja koji je doziveo slicnu metamorfozu)..

Snezana Moracic
Snezana Moracic
13 years ago

i ja trazim njegov The Last Movie.Da i Red Rock West je odlican, odlican.i tacno je, on je imao tu ‘sirovu’ umetnicku crtu u sebi koja se bas istakla u tim, sto kazes, b filmovima. kontraverzna osoba, nikad mi nije bio dovoljno jasan, nedokuciv nekako, pomalo neprijatan , a sa Walkenom nemam takvih problema, njega volim u svim mogucim situacijama.
nikako da se odlucim da narucim Easy Riders, Raging Bulls – jedna heavy duty grupa koja mrsi o hollywoodu ’70s.

sada kada bolje razmislim samo jedna hounting pesma i tekst idu uz ovaj mali omaž čoveku koji umire, a prvenstveno umetniku i njegovom talentu, da, da tvoj bobiša, samo u verziji Roger McGuinna baš iz Easy Ridera.

http://www.youtube.com/watch?v=lhoeZdVRvLA

a pazi tekst, on/tvoj bobiša/ kao rimbaud, imao je samo 23 godine kada je napisao ovu pesmu?
ne preostaje mi nista drugo nego da ga ponovo otkrijem.

Darkness at the break of noon
Shadows even the silver spoon
The handmade blade, the child’s balloon
Eclipses both the sun and moon
To understand you know too soon
There is no sense in trying.

Pointed threats, they bluff with scorn
Suicide remarks are torn
From the fools gold mouthpiece
The hollow horn plays wasted words
Proved to warn
That he not busy being born
Is busy dying.

Temptation’s page flies out the door
You follow, find yourself at war
Watch waterfalls of pity roar
You feel to moan but unlike before
You discover
That you’d just be
One more person crying.

So don’t fear if you hear
A foreign sound to you ear
It’s alright, Ma, I’m only sighing.

As some warn victory, some downfall
Private reasons great or small
Can be seen in the eyes of those that call
To make all that should be killed to crawl
While others say don’t hate nothing at all
Except hatred.

Disillusioned words like bullets bark
As human gods aim for their marks
Made everything from toy guns that sparks
To flesh-colored Christs that glow in the dark
It’s easy to see without looking too far
That not much
Is really sacred.

While preachers preach of evil fates
Teachers teach that knowledge waits
Can lead to hundred-dollar plates
Goodness hides behind its gates
But even the President of the United States
Sometimes must have
To stand naked.

An’ though the rules of the road have been lodged
It’s only people’s games that you got to dodge
And it’s alright, Ma, I can make it.

Advertising signs that con you
Into thinking you’re the one
That can do what’s never been done
That can win what’s never been won
Meantime life outside goes on
All around you.

You loose yourself, you reappear
You suddenly find you got nothing to fear
Alone you stand without nobody near
When a trembling distant voice, unclear
Startles your sleeping ears to hear
That somebody thinks
They really found you.

A question in your nerves is lit
Yet you know there is no answer fit to satisfy
Insure you not to quit
To keep it in your mind and not forget
That it is not he or she or them or it
That you belong to.

Although the masters make the rules
For the wise men and the fools
I got nothing, Ma, to live up to.

For them that must obey authority
That they do not respect in any degree
Who despite their jobs, their destinies
Speak jealously of them that are free
Cultivate their flowers to be
Nothing more than something
They invest in.

While some on principles baptized
To strict party platforms ties
Social clubs in drag disguise
Outsiders they can freely criticize
Tell nothing except who to idolize
And then say God Bless him.

While one who sings with his tongue on fire
Gargles in the rat race choir
Bent out of shape from society’s pliers
Cares not to come up any higher
But rather get you down in the hole
That he’s in.

But I mean no harm nor put fault
On anyone that lives in a vault
But it’s alright, Ma, if I can’t please him.

Old lady judges, watch people in pairs
Limited in sex, they dare
To push fake morals, insult and stare
While money doesn’t talk, it swears
Obscenity, who really cares
Propaganda, all is phony.

While them that defend what they cannot see
With a killer’s pride, security
It blows the minds most bitterly
For them that think death’s honesty
Won’t fall upon them naturally
Life sometimes
Must get lonely.

My eyes collide head-on with stuffed graveyards
False gods, I scuff
At pettiness which plays so rough
Walk upside-down inside handcuffs
Kick my legs to crash it off
Say okay, I have had enough
What else can you show me ?

And if my thought-dreams could been seen
They’d probably put my head in a guillotine
But it’s alright, Ma, it’s life, and life only.

Bojan Kozić
13 years ago

Da, It’s Alright, Ma, nego sta nego da to ponovo izvrtis. Uzmi i Desolation Row, to mi je bas onako za tebe, artsy eklekticno a i Gates of Eden ide uz It’s Alright Ma. Uopste citav taj njegov fazon kad je sa onog socrealistickog (najjaceg) folka, krenuo da pravi taj svoj surreal brend
Pronadji i Stuck Inside the Mobile With the Memphis Blues Again, iz tog perioda.

Nego, od novijih, ako vec hoces Dilana ovako dajdzestirano, ajde nadji Tell Ol’ Bill (opskuritet, saundtrek za film North Country iz 2005, isto objavljen na Telltale Signs 2008). Super si ovo pogodila za Hopera, a ova bi mi pesma isto bila dobar ID za njega. Kad kaze

The river whispers in my ear,
I’ve hardly a penny to my name,
the heaven never seemed so near,
an’ all by body glows with flame.

The tempest struggles in the air
an’ to myself alone I sing,
it could sink me then an’ there,
I can hear the echoes ring.

I try to find one smilin’ face,
to drive the shadows from my head,
I’m stranded in this nameless place,
lying restless in a heavy bed

Jos s ovim glasom k’o sljunka da se najeo :D, ne mos’ da ne provalis emociju, a pazi ovo “the heaven never seemed so near”, bre, Dilan k’o Berdjajev.

Ukucaj Dylan i naziv pesme ima na Jutjub

Bojan Kozić
13 years ago

Nego da.

Voken (moj alltime-fave takodje) je slican Hoperu, mada vise nekako Evropljanin, Hoper je Amer. Cuo sam kad je (Voken) snimao onaj film u BG, da se setao sam po gradu, u nameri da upozna atmosferu. I kaze izgubio se negde oko Botanicke baste. Zamisli, setas ulicom i naletis na – Vokena
:)..

Snezana Moracic
Snezana Moracic
13 years ago

ja mislim kada bi i o vremenu procali ti bi ugurao boba.
sto i nije lose, ti si zivi primer da se apsolutno sve vrti oko njega to nije vise ni 6 degrees of separation situacija.

da li si imao prilike da citas nick hornbyjev blog?
ja sam ga ranije pratila, onako sporadicno, a prilicno dugo sam citala njegove kolumne u The Believer, odlicni eseji.

on tu nabraja knjige koje pokupuje pa mu skupljaju prasinu, pa onda resi da ih iscita, pa napise kritiku i td…vec u njegovom leprsavo-zabavnom stilu, a opet onako hipsterski inteligentno.
napisao je o Bob Dylanu divnu stvar:

A Bit of Bob

As I get older, I appreciate the greatness of Bob Dylan more and more. (This, perhaps, proves that Dylan is, after all, God: my increasing respect contains an echo of the bet-hedging interest in religion that people traditionally discover in their later years. I’m scared that I’ll be met at the Pearly Gates by a Dylanologist who will tell me that I haven’t listened to enough mid-sixties bootlegs, or that I’m too ignorant of the 80s albums, to be let in.) I have always liked his music, but for real Dylan fans, this isn’t good enough: saying that you like his music is, to their strange way of thinking, the same as saying that you don’t like it – there’s not enough wild-eyed zeal in your enjoyment for them.

I’m getting there, though. I saw ‘I’m Not There’ over the holidays, the best film about a musician, or indeed any artist, that I can think of. And I’ve just listened to the soundtrack, all the way through, and even the more ploddingly faithful cover versions (the soundtrack is essentially a very classy tribute album) contain something in them that freshens up the originals, and makes you want to hear them again. One is reminded, though, that one of Dylan’s enormous strengths is his conviction: many of his best songs are long, and wordy, and yet he never once lets his grip go. I love Cat Power, and her version of ‘Stuck Inside Of Mobile With The Memphis Blues Again’ is lovely, and entirely honourable. But around about what must be the fifteenth verse, you can almost hear her thinking, “Oh, my. These lines just keep on coming, don’t they?” He, of course, will always be the only one who ever understands them properly, and that must help.

odavno se meracim da kupim audiobook chronicles od bob dylana, bas na predlog N.H, cita Sean Penn, pa da kada levitiram recimo u okeanu slusam i nikako da to uradim.

e u prvom delu hronike ima Dylanova misao, a apropo ovih silnih pesama/tekstova ponajvise/ koje su nam bile inspirativne za dati momenat, koje su nas ponele i td..

citaj sta kaze, poezija :

‘A song is like a dream, and you try to make it come true. They’re like strange countries you have to enter. You can write a song anywhere, in a railroad compartment, on a boat, on horseback – it helps to be moving. Sometimes people who have the greatest talent for writing songs never write anything because they are not moving.‘

a onda ovo :

‘Sometimes you say things in songs even if there’s a small chance of them being true. And sometimes you say things that have nothing to do with the truth of what you want to say and sometimes you say things that everyone knows to be true.‘ (pg. 220) Once again, can something so vague and inconclusive be so meaningful? I don’t know, it’s sort of one of those simultaneously fluffy / solid books that seems to stand up well, maybe purely because of the insights it provides.

savrseno, jel da?

mislim da je ovo bio moj najduzi razgovor o BDylanu koga se secam.

Bojan Kozić
13 years ago

Pa moram, kad si vec gettin’ hooked onto His Bobness, da se saglasim da si na pravom putu 😉

Nego ovo:

“I have always liked his music, but for real Dylan fans, this isn’t good enough: saying that you like his music is, to their strange way of thinking, the same as saying that you don’t like it – there’s not enough wild-eyed zeal in your enjoyment for them.”

😀

Bojan Kozić
13 years ago

Nego super mi je kako je uleteo u razgovor o Hoperu, sto samo dokazuje koliko je Hoper ustvari isto OGROMAN deo tog nasledja jednog (nazalost kreativno neponovljivog) vremena.

A verujem da bi i on bio zadovoljan sto smo mu uputili ove muzicke pozdrave, ti It’s Alright a ja Tell Ol Bill. I bas mi mnogo ZAO sto se ovako pati oko zdravlja, nekako sam ga uvek dozivljavao kao Batu Zivojinovica i Kita Ricardsa, ono – jaci od zuba vremena. Covek dvadesetog veka pa i mi kao offshoots, je prvi u istoriji doziveo sansu da prolaznost zivota uhvati iz prve u live-prenosu, jer ovi pre nas, pre snimljene slike i zvuka, imali su samo svest o porodici i ljudima koje licno znaju/eventualno pisci cije knjige prate. Mi prosto imamo ove nase likove iz popularne kulture nekako capture-ovane mentalno i vizuelno pa su nam uvek tu. Ono, vrtis omiljeni album od pre 40 plus g. a od tada proslo vec toliko, a nekako citava ta prica PRISUTNA u svakodnevici (zbog tih audio/vizuelnih mogucnosti koje imamo a nasi preci nisu) Evo i ono nedavno o Momi sto smo pricali, nekako ga nisam nikad kapirao kao lika koji ima umiranje u dnevnom rasporedu. Znam da zvuci infantilno ali kapiras sta hocu da kazem.

Tako me i ovo oko Hopera pogodilo kad sam procitao negde protekle zime, kao da ga poznajem ili slicno tome.

Moca
13 years ago

holivudski otpadnik. mene podseća baš na lik koji igra u hoosiers. znači, može kad je trezan, ali neće da bude trezan i možeš ga jebat. gledao sam neki film o australijskoj kinematografiji gde pričaju o njegovim ispadima za vreme snimanja mad dog morgana…ludilo.

kao i walken, rođen za bad guya.