Mali putnici na dugim letovima

Mali putnici na dugim letovima – Oduvek sam smatrala da je ponašanje dece odraz njihovog vaspitanja, pre svega odnosa sa roditeljima i ukućanima uopšte. Deca po svojoj prirodi prihvataju disciplinu, red i redosled, iako ovo možda deluje krajnje nerealno. Sama sam primenjivala taj princip deci predškolskog uzrasta kojoj sam svojevremeno predavala.  Kad se od njih traži da budu dobri, da slušaju i ne smetaju drugima, kod jednog dela obično je prva reakcija glupiranje i pružanje otpora, ali brzo shvate da se to ne isplati. Njihovo zalaganje biva nagrađeno što donosi pravu radost a samim tim i popularnost među vršnjacima i konačno, neverovatan podsticaj za dalje napredovanje. Dakle, istrajno vaspitavanje i briga o detetu nesumljivo daju željene rezultate i dete stiče preduslove za stabilnu i odgovornu ličnost.

Krećem na dalek put. Najpre za London, pa iz Londona do Madrida, gde se ukrcavam na let za Limu, prestonicu Perua. Negde na pola puta me čeka i promena godišnjeg doba. Januar je na južnoj hemisferi letnji mesec. Čekiranje za Limu se obavlja na aerodromu Heathrow gde  ljubazno skrećem pažnju da želim sedište pored prozora. Engleskinja mi osorno odgovara da ne mogu da biram, na šta se protivim jer znam da apsolutno imam pravo na izbor sedišta. Ona ne popušta, ne popuštam ni ja i ulazim u klinč sa njom dok nervoza u redu iza mene dobija preteće razmere. Isterala je svoje, dajući mi jasno do znanja da njen inat nije upućen putnici već pripadnici naroda koji ne može da smisli, a o kome verovatno nema ni najmanjeg saznanja. Dobijam najgore moguće sedište, na sredini trupa, istureno prema prolazu, četvrto u nizu.

Na mestu do mog sedi jedan anđeo s’ početka ove priče. Nema više od četiri godine, ali ne pokazuje ni najmanju zabrinutost ili nervozu zbog činjenice da se sa tog svog mesta neće pomerati sledećih 12 sati. Svaki njegov pokret je rezultat nečeg već naučenog, savladanog i prihvaćenog. On savršeno dobro zna kako se rukuje sa svim onim polugama, komandama, dugmićima, slušalicama, daljinskim upravljačem, paketom koji se dobija na dugim letovima. Skida svoje cipelice, uredno ih slaže ispod sedišta i navlači čarapice koje je dobio u paketu. Namešta jastuk, vezuje pojas, priprema ćebe i znalački preko daljinskog traži na ekranu dečji kanal. Sva ta meškoljenja, nameštanja, pomeranja i pripreme dešavala su se u gabaritima njegovog sedišta, i ni jednom me, čak ni slučajno nije gurnuo. Sa čuđenjem i smeškom, nisam skidala pogled sa ovog deteta konstatujući da njegova savršena pripremljenost može biti samo rezultat čestih prelazaka sa jednog na drugi kontinent. Ali, nešto je ipak bilo krajnje neobično. U svemu ovome nije učestvovala majka, niti je dete od nje tražilo pomoć. Na sedištu sa njegove druge strane, nezainteresovano je sedela mlada Peruanka, kao da nema nikakve dodirne tačke sa detetom.

Dok je avion u zaletu rulao pistom, dečak se uspravio, odmakao od ekrana i pribio uz naslon, tačno po propisima. Posle par minuta, ponovo se uživeo u svoj crtani film. Diskretno sam bacila pogled na majku koja je, kad pre, već uveliko bila u carstvu snova, groteskno iskrivljena na svom sedištu, prethodno ne uputivši ni jednu jedinu reč svom detetu. Mali se, naprotiv, nije uzbuđivao. Prateći njegove nepogrešive pripreme, shvatila sam da počinje podela večere. Tek je to bilo zanimljivo posmatrati. Uvežbanim pokretima, on otvara svoj stočić, odvezuje pojas i stavlja film na pauzu, željno iščekujući večeru. Ne znajući za situaciju u mom komšiluku, stjuardesa pokušava da probudi majku držeći u ruci dečji obrok. Ona ne reaguje. Posle nekoliko bezuspešnih: “Sinjora, sinjora….”, zove pomoć i sad njih dve u duetu lagano tapkaju po ramenu ženu koja deluje kao da je u komi. Jedna zbunjeno drži dečakovu porciju i okreće se oko sebe ne znajući šta dalje, dok dete kao gladno mače ne skida pogled sa svoje večere koja se ljulja u svim pravcima, samo nikako da dospe do njega.

Priskače u pomoć i stjuart i počinje da trese mladu ženu, ali pomoći nema. Postaje jasno da je uzela tabletu za spavanje i da će dečak do sletanja biti prepušten sam sebi. Njegove živahne crne okice kao dva svetlucava oniksa netremice prate dešavanja, ali stomačić se buni i on već pruža ruke prema stjuardesi koja i dalje drži njegovu večeru i uopšte ga ne primećuje. Za tili čas se napravila gužva u kojoj podjednako učestvuje letačko osoblje i mnogobrojni putnici sa okolnih sedišta.  Trenutak je da stupim u akciju. Pokušavam da im privučem pažnju, ali uzalud. Da stvar bude još gora, iz drugog pravca čuje se neko tapšanje i glas koji nešto najavljuje, a kako se približavao shvatih da putnica iz moje zemlje ide po avionu, pljeska dlanovima i prekorava nas rečima:” Zašto ne spavate? Svi na spavanje” Čovek preko puta mene i ja se zgledamo u čudu i on pita:

”Šta sad ova ‘oće? Kako bre da spavam kad nije još ni devet!?”

Počinjemo grohotom da se smejemo, ali ova ne odustaje i prekoreva nas sve kao u zabavištu: “Mi putujemo u Peru a tamo je sad prošla ponoć, prema tome vreme je za spavanje!” Čovek bi pomislio da se šali, ali žena je bila mrtva ozbiljna, a naš let slutio da će se pretvoriti u cirkus. Iako nije nikako odustajala, na kraju se ipak ućutala jer je opomenuo neki stranac koji uopšte nije razumeo šta to ona brblja a još manje zašto usput još i pljeska, ali ga je očigledno žestoko nervirala.

Konačno i ja uspeh da skrenem pažnju letačkog osoblja da je dečak gladan i da ću mu ja pomoći. Ali, tek tada sam doživela iznenađenje. Kada sam ponudila pomoć anđeoski osmeh je izgovorio:

“Gracias Senora, Yo puedo solo.”

Zahvalio se i rekao da sve ume sam. Hitro i vešto otvorio je flašicu sa sokom i stavio je u ležište, skinuo poklopac sa svog obroka, izvukao escajg i postavio salvetu na krilo i sa užitkom se posvetio svojoj dugo iščekivanoj večeri. Kad je završio obrisao je usta salvetom i sve upakovao i ostavio na stočiću dok ne dođu da pokupe. Grickajući čokoladu još neko vreme je gledao svoj crtać ne uspevajući više da drži oči širom otvorene. Čim su odneli ostatke obroka, zatvorio je svoj stočić, uzeo ćebe, pokrio se i naslonio glavu na svoju obamrlu majku. Nožice je skupio u kolenima da mi ne smeta. Sačekala sam da ga uhvati san, nežno ih ispravila i stavila u krilo. Spavao je kao jagnje, pa sam i sama prema instrukcijama naše saputnice, rešila da prekratim do Lime, kad mi već spavanje u avionima ide od ruke. Uostalom, i u Beogradu je već bila ponoć.

Sutradan, čim je kroz prozore aviona probilo pacifičko sunce, putnici su živnuli, a među njima i dečakova mama, koja se puna energije i elana uspravila, pribrala i podarila svom sinčiću osmeh pun ljubavi, i sve je opet bilo taman kako i  treba da bude: “Stižemo kući”. Dete je obulo svoje cipele i spakovalo svoje stvari. Onda je zagrlilo mamu i tako ostadoše do potpunog gašenja motora. Oboje su izašli iz reda na levu stranu. Moja je bila desna. Iako vidno nestrpljiv da što pre ugleda one koji su ih čekali na aerodromu, okrenuo se na tren, i mahnuo mi darujući mi osmeh kakav imaju samo anđeli.

Čekajući u redu za carinsku kontrolu, razmišljala sam o ovom neobičnom susretu, diveći se svima, najviše dečaku koji je tokom ovog dugog leta bio potpuno smiren i bezbrižan kao da se vraća iz vrtića a ne da preleće mračni Atlantik, ali i onima koji su ga naučili da bude samostalan u trenucima kad nema pomoć sa strane i da to prihvati kao najnormalniju stvar u životu. Posmatrala sam ih kako razdragano napuštaju aerodrom do neke sledeće prilike i nekog novog leta sa kontinenta na kontinent.

Za P.U.L.S.E Lola Kilibarda

Priče i poezija na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments