Marko Tomaš: Sami određujemo granice.

Marko Tomaš (1978.) pjesnik rođen u Ljubljani, živio još u Zagrebu i Splitu, a trenutno živi i radi u Mostaru, jedan je od najutjecajnijih današnjih pjesnika na prostoru bivše Jugoslavije. Radio još kao novinar i pisao tekstove među kojima i za ugledne “Feral Tribune” i “Glas Istre”, dok danas radi kao novinar portala “Žurnal”. Jedan je od osnivača i urednika mostarskog časopisa “Kolaps”, a vodio je i kulturnu splitsku knjižaru “Utopia”. Pjesme su mu prevođene na više jezika, među kojima na talijanskom, francuskom, njemačkom i engleskom. Pored pjesništva ovaj renomirani pisac je ovih dana završio i svoj prvi roman, samo jedna od stvari koje će nam reći poštovani Marko u mom kratkom intervjuu s njime, u kojem je nezaobilazno pitanje bilo svakako i ono o njegovoj vječnoj ljubavi, FK Veležu…

Marko Tomaš, pjesnik i novinar. Koja uloga (uslovno) nudi više slobode?

MT: Sami određujemo granice. Prema tome, sami osvojimo onoliko slobode koliko smo u mogućnosti u našem radu. Imao sam sreće da mi nikad nitko nije ulazio u prostor teksta, bez obzira da li se radi o novinskim komentarima ili nečemu što pretendira biti umjetnički tekst. Sloboda je, dakle, beskonačna u tome što radim, zahvaljujući sreći da sa uvijek bio okružen suradnicma kojima je sloboda osnovno i prvo načelo u poslu.

Što po vama u ovakvom današnjem društvu predstavlja jedan pjesnik, je li zapravo luksuz živjeti od pjesništva?

MT: A trebalo bi definirati luksuz kako bih odgovorio na ovo pitanje. Živim od pisanja. Ne samo od pjesništva. Taj život je stalno dovijanje i snalaženje, ali ne žalim se. To je moj izbor. A pojma nemam što društvu predstavlja pjesnik. Vjerojatno nekakvog pajaca, kao i uvijek u svim društvima. Meni je to na mjestu. Ok, ja sam zabavljač, pojava poput bradate žene ili muškarca koji jede staklo.

Kakva je današnja regionalna književna scena i može li se za nju reći da je u krizi?

MT: Od jednog trenutka mi smo ušli u fazu permanetne krize. Kriza je, dakle, nešto što više nije incident, ona je trajno stanje. U svim područjima djelovanja. O sceni nemam što reći. Ne znam ni da li postoji ni što bi to trebalo biti scena.

Sva ova naša društva nalikuju jedno na drugo nakon raspada Jugoslavije. Možemo li napokon izaći iz te katarze besperspektivnosti?

MT: Već sam prethodnim odgovorom odgovorio i na ovo pitanje. Kriza duha, kriza u svakom smislu je tu da ostane. Uvijek su u povijesti periodi emancipacije bili kratki a periodi barbarizma dugački. Mi smo prije tridesetak godina ušli u period tehnološkog barbarizma. To će trajati jako dugo.

Jesu li po vama moguće društvene promjene bez promjene mentaliteta i razmišljanja ljudi na polju društvene stvarnosti i političke odgovornosti?

MT: Da, možemo se donekle srediti. Ali to podrazumijeva usavršavanje represivnog aparata. A jebeš takvo sređivanje. Neće to ništa riješiti. Stvari će opet puknuti čim se stvore okolnosti.

Koliko danas mogu književnici poput vas, Bekima Sejranovića, Damira Karakaša, Faruka Sehića, Mehmeda Begića, Muharema Bazdulja,…, svojim pisanjem podići nivo kritičkog razmišljanja na ovim prostorima?

MT: Evo, niste nabrojali niti jednu ženu ovdje. Tu smo već nas dvojica u problemu. Ne možemo mi ništa. Možemo raditi i komunicirati s ljudima. Eventualno pružiti utjehu.

Miris baruta je bila najmoćnija aroma balkanskog nacionalističkog kotla tijekom devedesetih, međutim danas ovom prostoru prijete bela kuga i masovno iseljavanje. Može li se ovaj trend zaustaviti i kako?

MT: Ne može. Kapitalizam i nasilje su nešto što ide jedno s drugim. Politika i kriminal. To je to što klinci imaju kao izbor. Ono što preostaje jeste doslovna borba za preživljavanje. Imamo primjera da na uliacama naših gradova djeca bogatuna na smrt pregaze djecu običnih ljudi. Oni ne odgovaraju za to. Svijet je njihov a mi smo kolateralna šteta. Smrt nas skine s nekakvog budžeta i time je država sretna.

Ljubljana, Zagreb, Split, Mostar… Je li se niz ovdje nastavlja ili je Mostar nezavršena priča?

MT: Mostar je za mene čežnja, ideja, preselio se u prostor metafore. U zadnje vrijeme volim govoriti da pretežito živim na relaciji Mostar – Zagreb – Ljubljana – Beograd.

Kako se kniževnost u današnjem digitalnom svijetu može izboriti za svoje mjesto ispod sunca, i jesu li nove generacije željne knjige?

MT: Književnost je na istoj poziciji kao i uvijek. Nema se ona za što izboriti. Ona ima svoju jasnu poziciju. Knjiga će zauvjek, unatoč tehnologiji, ostati mističan predmet i kao takav i predmet želja.

Čujem da je na putu vaš prvi roman pa bi vas zamolio za par riječi o tome?

MT: Baš ste me zatekli u trenutku kada pokušavam iskucati zadnje retke teksta koji, zapravo, ima zadatak glumiti roman. On minira klasičnu pripovjednu formu. Priča je to o stanu pojedinca. Trudio sam se iskarikirati žanr, minirati ga, a podražavati stil koji bi svemu dao miris starog crnobijelog Hollywooda i petparačke književnosti. Sve je koncipirano kao dugački panični napadaj.

I za kraj ovog intervjua, nama sportskim sladokuscima najvažnija sporedna stvar na svijetu, nogomet. Velež, nekada, danas, sutra…?

MT: Velež je, kao i Mostar, za mene preselio u sferu metafore. On se poput grada danas bori za svoj identitet. To je ključna borba u današnjem svijetu. Samo tako možemo naći mjesto kojemu pripadamo. Nekada je pozicija bila jasna. Danas je Velež zbunjen kao i društvo u kojemu djeluje. A u budućnosti će valjda izaći na svjetlost. Moj prijatelj Đorđe Gregović nedavno je za Velež rekao da je šmekerski klub. Da, on je to bio, imao je jasan identitet igre, prije svega. Način na koji je igrao preslikavao je način života u sredini iz koje je Velež. I danas je on na terenu preslik života – živa muka. Ali to nije identitet Veleža. To je borba za preživljavanje.

Intervju pripremio i uradio Gordan Stošević

Gordan Stošević, Il Grido Del Popolo, Književnost, Marko Tomaš, Razgovori