Ulogujte se / Kreirajte profil

Mir – porijeklo pojma

“Izraz irinologija 1  je složenica grčkog porijekla i sastoji se iz dva dijela “irini” i “logos”. Termin irini označava mir, učenje o miru. Termin logos označava logos, slovo, pojam, učenje. Termin Irini, takođe, je u neposrednoj vezi i s grčkom boginjom mira koja se zvala Irena. Irinologija podrazumijeva sistematizovano i argumentovano znanje o miru do kojih se došlo svjesnom primjenom određenih metoda istraživanja.”

Ovakvo objašnjenje sa sobom nudi jedan novi vid edukativnog prostora koji je neophodan za shvatanje svih metoda koji su korišćeni za formiranje jedne definicije. Čovjek teži da imenuje svoje okruženje kako bi izbjegao poklapanje značenja onih pojmova koji su bitni za njega. Sve to odaje utisak užurbanosti koja se pretvara u ignorantnost kada se promišlja malo dublje o miru. Svjedočimo nepromišljenim upotrebama pojma mira i njegovo izvitoperenje nam postaje svakodnevica. Upravo iz tog razloga mora se početi sa objašnjenjem pojma koji je prethodio razvoju naše kulturne misli i filozofskim pretpostavkama koje ga prate.

“Filozofske pretpostavke leže u temelju svake nauke, pa i irinologije; iako one same ne spadaju u tu nauku. Prvo, vjerovanje je da mir kao stvarnost postoji, nezavisno od volje pojedinih ljudi, i da postoji istina o njemu. Drugo, vjerovanje da se istina o miru može saznati da njeno traženje ima smisla. I, treće, vjerovanje da se saznanjem istine o miru, uspostavlja i održava mir koji je vrijedan sam po sebi.”

Ove pretpostavke se ne mogu ni osporiti ni dokazati već njima započinje svako naredno dublje promišljanje o miru. Kada se to jednom uradi, zapaža se koliko se daleko može otići u raslojavanju jednog pojma i njegovom približavanju široj grupi ljudi.

Pojam mira određuje postojanje i drugih srodnih pojmova koji mu olakšavaju svakodnevnu komunikaciju. Nužno je obratiti pažnju na upotrebu ovog pojma u svakodnevnoj komunikaciji jer upravo ona utiče na determinisanost u kulturološkom polju djelovanja. Za većinu ljudi mir je stanje na koje su navikli i koja je njihova objektivnost u kojoj žive, kada dođe do zloupotrebe tog pojma onda je ona objektivnost koja se ne može produžiti ni predvidjeti. To je jedna od zamki modernog društva kada je misaono određenje mira u pitanju. Postavlja se pitanje ukoliko se nešto ne može dokazati ni oboriti da li to zaista ima jako djelovanje i koliko utiče na život običnog čovjeka koga rijetko dotiču ovakva promišljanja?

Irinologija nam omogućava da sagledamo kulturno svojstvo pojma mira i da ga sagledamo sa filozofskim očekivanjima. Mir je dokazano svojstvo habitusa koje usmjerava naše akcije ka njegovom održanju. Ukoliko mir posmatramo kao cjelinu vidjećemo da je to nimalo lak zadatak koji u sebi podrazumijeva naviknutost na filozofsko i sociološko određenje. Mir ne djeluje bez sociološke podloge jer on uporedo sa djelovanjem označava i stanje kolektivne svijesti. Ta dva suprotna svojstva stanja i djelovanja otežavaju davanje jedinstvenog objašnjenja nauke o miru. Jer nauka o miru ne može biti potpuna bez pokušaja da se nađe univerzalno sredstvo mjerenja i prepoznavanja kako bi se izbjegla pogrešna tumačenja usljed tog nedostatka. Stoga će nauka o miru definisati samo pojavne forme i filozofska pitanja koja mogu navesti na pravi put.

Mir kao troslojna dimenzija

Osvrtanje na prirodu mira zahtijeva traženje odgovora na pitanja šta je mir u odnosu na prirodu čovjeka, da li ono postoji odvojeno od svijesti i da li je mir način opažanja. Kada se krene odgovarati, dođe se do zaključka da je mir sveukupnost čovjekovog odgovora na zadato stanje. Taj odgovor gubi svoj prvobitni oblik i zadobija sve odlike čovjekovog življenja. Mir je kultura, umjetnost, religija, tehhologija, filozofija.

Prvobitni oblik shvatanja ovog pojma podrazumijevao je negiranje ratnog stanja i opasnosti, ali je čovjek koristeći svoju suptilnu prirodu uspio da mir transformiše u način življenja i podigne ga na nivo svijesti u odnosu na prethodno instinktivno djelovanje. Tada mir prouzrokuje napredak ali ono što istorija ljudske misli potvrĎuje jeste da ni cjelovit napredak nije moguć bez usputnih iskrivljenja njegovog značenja.

To pogrešno tumačenje znakova i simbola komunikacije mira najbolje se odražava u religijskom kontekstu, rečeno je najbolje jer su posledice pogrešnog tumačenja tu najvidljivije i najdalekosežnije. U nastojanju da se mir ne zloupotrebljava čovjek se bori filozofijom, kulturom i ta se borba katkad čini uzaludnom kada se pomenu istorijski momenti koji su svjedočili gubitku mira. Mir jeste višeslojan jer ukazuje na neponovljivost ljudskog djelovanja pod pritiskom življenja.

U jednoj takvoj atmosferi neprimjerno bi bilo posmatrati ga kao “vrijeme između dva rata”, jer bi to značilo zaboravljanje osnovnih principa ljudske civilizacije i njenog uspona. Taj uspon podstiče umjetnost, filozofiju, tehnologiju…i kao takav zaslužuje raščlanjivanje na osnovne elemente koji su potekli iz mira. Mir je u tom slučaju osnovna jedinica građe ljudskog napredovanja i svaka njegova pojavna forma ima sopstveni život koji našu civilizaciju čini jedinstvenom.

Filozofsko tumačenje mira nije potpuno bez shvatanja posljedica i cjelokupnosti koje mir kao termin sam po sebi ima. Filozofija života nastavlja se na filozofiju mira i svaki pokušaj pojašnjenja termina sa sobom povlači čitav niz posledica koje su sagledive tek u širem kontekstu. Ukoliko mir posmatramo kao stanje svijesti onda nam filozofija nudi pojašnjenje tog stanja svijesti i pritom se stiče utisak da su te dvije oblasti toliko neodvojive da se mogu poistovjetiti. Ono što nam filozofija nudi jeste uvod u osnovne elemente mira kao što su empatija, djelovanje u skladu sa moralom, korišćenje mira za razvoj. Filozofiju ne treba posmatrati kao oblast apstraktnog djelovanja naklonjenog samo nadarenim pojedincima, već kao način za opažanje svijeta koji nudi ideale pošteđene ratobornosti i straha. U tom slučaju filozofija je metod, a mir jeste posljedica. Takvu posljedicu treba razumjeti i prenijeti dalje jer ona omogućava razvoj drugih metoda sa sve mirom kao krajnjom posljedicom.

Djelovanje ljudi je ograničeno različitim faktorima. Nedovoljno razvijena svijest se ističe kao najučestaliji i mir je metod koji se tada postavlja kao jedino rješenje. On stvara sredinu koja skreće pažnju sa egzistencijalnih problema i usmjerava je ka svim onim oblastima gdje ljudska suptilnost pa i nadmoćnost može doći do izražaja. Baviti se filozofijom zahtijeva da se mir spozna kao put razvoja, kao jedna nesaglediva i nedovoljno istražena oblast koja čini da osjećaj pripadanja i svrhe ovom svijetu bude krajnji cilj. Mir je iz tih nimalo skromnih razloga bitan i njegovanje mira ostavlja vrijeme za dokolicu koja se pokazala kao najplodonosnije vrijeme za stvaranje.

Mir ne rađa nuždu i to je jedna od njegovih prednosti kada je u pitanju filozofija. Stoga se ne smijemo zadržati na osnovnim značenjima već značenjima koje mir ima za nas u trenucima rada i samog življenja. Kada se razmišlja o tome tek tada se može priznati da smo zašli u polje filozofskog djelovanja mira. Sve što nam preostaje jeste da sebe natjeramo na rad jer ćemo tim radom filtrirati sebe od misli vezanih za mir. Kontradiktornost mira je u njegovom neopaženom postojanju i borbi koju nam daje čak i kada nema ratnih dešavanja. To je stanje svijesti koje nas usmjerava na rad, na druge, na umjetnost, a sve to je već dovoljno borbeno i strasno. Mir se mora održavati razmišljanjem o njegovoj pomirenosti sa drugim oblastima i snagom koju ima za naše živote. Svako naredno raščlanjivanje samo dokazuje da je mir i više nego revolucionarna potreba čovjeka da sebe osmisli u svakom istorijskom momentu. Ta potreba čovjeka dovodi do otkrića koja će ga ispuniti, koja će mu život olakšati ali ga i učiniti kreativnijim.

Sve je ovo povezano sa mirom kao dimenzijom koja predodređuje i oblikuje naše djelovanje i više nego što je čovjek, u nadmenosti koja mu vrsta pruža, spreman da prizna. Kada se pojašnjava djelovanje mora se prije svega shvatiti kakva je osnova mira i kako nije potrebno njegovo odsustvo da bi za njim žudili. Sa jednom takvom mišlju može se samo započeti ali ne i zaokružiti filozofska misao o miru jer nam preostaje da svakim narednom potezom osiguramo ne mir sopstveni nego mir empatijiski. Mir jednog čovjeka u filozofskom smislu je beskoristan jer nema povratne reakcije i gubi se u prostoru, on ostaje začauren i nepromjenjiv. Mir čovječanstva je organizam, sila koja preoblikuje i nešto sa čim filozofija može da upravlja.

Religijsko korišćenje pojma mira svodi se na jednu njegovu dimenziju i to na onu misionarsku i okupljajuću umjesto na edukativnu kako je prvobitno i bilo zamišljeno. Religija nas uči da su ideali nešto što je nepokolebljivo u namjeri da se nametne i zavlada i tu se taj pojam sukobljava sa onim filozofskim koje religija u ovom trenutku ne nudi kao objašnjenje mira. Religija koristi mir kao osnovno sredstvo obraćanja vjernicima i kao jedini put za prepoznavanje religijskog u sebi. Nemoguće je biti lišen spoznaje da taj isti jezik mira prozrokuje religijsko izvrtanje i deformisanje puta vjernika. Kako je došlo do jaza u komunikaciji i shvatanje simbola mira kao poziv na borbu protiv miroljubivih neistomišljenika, kada se svi pozivaju na mir kao univerzalni jezik. Ono što je prethodilo toj deformaciji jeste uvjeravanje da je pokoravanje drugih jedini način da se sebi obezbijedi mir. Ta destruktivna filozofija jeste ono mračno u svakom čovjeku koji je osnovni nagon za preživljavanjem. Pitanje je kako preobratiti ili čak ispraviti nešto što ima istorijsko uporište u civilizacijskom napretku. Religija se ne smije predstavljati kao pomirenje sa postojećim stanjem već kao korišćenje potencijala ljudskog resursa u miroljubive svrhe. To je možda zasigurno razlika izmeĎu onog što religija danas jeste i što bi trebala da bude. Kao sredstvo komunikacije mir ima prepoznatljiv oblik koji je nekad gotovo pojednostavljen do nedopustive mjere. Pojednostavljenje dovodi do zablude u načinu djelovanja i navođenju drugih religija u jednoumlje. Kada takav odgovor nedostaje budi se ratoborni instinkt iza koga se krije samo potreba za razumijevanjem. Ako se mirom ne može postići razumijevanje religija navodi rat kao prisilno prosvjetljenje.

Svaka od religija nudi svoje pojašnjenje i upotrebu termina mira i samim tim pojašnjava i kako se taj termin mijenja u odnosu na ostale religije. Pažljivim proučavanjem tu se uviđa promjena retorike kada su drugi u pitanju u odnosu na ono što mislimo i želimo za sebe. Ne treba biti obeshrabren pojavnim oblicima mira u ime religije već se mora imati kritičan stav jer je neminovno da će doći do kontrastiranja između onoga što svaka od religija može da ponudi. U tom izboru ne smije se zaboraviti da je mir dvosmjerna komunikacija, a ne nametanje jednog vida rješenja koji je očigledan. Sa tim se spoznajama može bolje razumjeti šta je mir u kontekstu religije i koliko se često dešava da nedostatak ili ignorisanje subjekata te komunikacije odvraća od želje da se religija prihvati kao vid ljudskog poimanja svijeta i njegovog sistema razmišljanja. Religija treba da teži onom ljudskom i miroljubivom jer samo tako može dovesti do ponovnog buđenja duha i čovječnosti, a čijeg smo odusutva lišeni već decenijama. Mir je ponovna transformacija ljudske misli stoga insistiranje na ratovanju ionako znači borbu za druge- tuđe ideale koji u ovim momentima mogu biti definisati samo kao pogrešni.

Mir kao simboličnost shvatanja i komuniciranja zahtijeva obraćanje pažnje na kontekstualizaciju u svakoj od sfera, čime se unaprijed obezbjeđuje punoća značenja i korišćenje mira kao sredstva za prepoznavanje napretka i svijesti. Ovakvu upotrebu mir ima u umjetnosti gdje je njegova materijalizacija izvršena kroz različite medijume i predmete za koje je odlučenoda budu nosioci univerzalnog prepoznavanja mira (golub, grančica masline..). To je prvi korak u približavanju i raslojavanju pojma mira i njegove dalje upotrebe, naredni korak jeste kreiranje asocijativne veze među kulturama i korišćenje prethodnih materijalizacija kao kanale komunikacije. Kada se sve to ostvari nastupa kolektivni osjećaj i spoznaja o miru koja se opet nastavlja na apstraktno kao vrhovnu formu svakog daljeg filozofskog razmatranja. Djela koja koriste simboliku mira rade na stvaranju kolektivnih, pa samim tim i univerzalnih osjećaja koji će doprinijeti težini samog djela. Umjetnost ima tu snagu transformacije naučenog i stoga se mora voditi računa da ta transformacija ne izrodi devijantne ideale pozivajući se na mir. Mir je asocijacija na ono filozofsko u djelu i kao takvo sa sobom povlači da naše razumijevanje opaženog u umjetnosti zavisi od mirnog stanja svijesti. Jedino tada je moguće prepoznati i ono što je izvan nas samih, jer unutrašnja rastrojstva smetaju čitanju i prepoznavanju poruka djela.

Rat kao dualnost mira

Rat kao potreba javlja se u trenucima bezizlaznosti i očajanja da se rješenje pronađe. Rat kao način (ne)rješavanja sukoba podrazumijeva upotrebu sile i slobodu govora koja je dopuštena samoj jednoj strani. U takvim uslovima najviše je oštećena kultura jer se ne održava prisutnost obje strane i ona prirodna otvorenost koju društvo treba da ima. Da li je moguće sagledati sve aspekte koje donosi rat i kako je moguće izvršiti poređenje između rata i mira, a da se ne naruši svojstvo koje imaju ovi pojmovi kada su u sprezi. Razmatranje rata kao nedovoljno razjašnjenog mira objašnjenje je koje nudi protivrječnosti ali samo na prvo slušanje. Kada se upoznajemo sa njihovim prvobitnim značenjima oni su nam predstavljeni kao pojmovi koji su kontrastni i koji ne mogu imati ništa zajedničko. MeĎutim praksa pokazuje da miru prethodi unutrašnje preispitivanje čija je borbenost ni manje ni više nego jednaka onoj koju ima rat. Metod je ono što razdvaja njihove načine djelovanja ali se oni međusobno prepoznaju kao sopstveni uzroci ili posljedice.

Naime, mir je implozija razmišljanja dok je rat eksplozija djelovanja. A razmišljanje o njihovom preplitanju dovodi do otkrića da su jedno drugom uzroci u bilo kom misaonom pogledu. Razmišljanje o ratu uvijek počinje pitanjem gdje je mir prestao i zašto se nije dugo održao, šta je to u miru loše predstavljeno pa je dovelo do rata. Rat započinje onog trenutka kada mir više nije univerzalan, i jednak za sve, već postaje jednoumlje. Stoga se rat može definisati kao misao o miru koja je pretvorena u sredstvo pokoravanja i dokazivanja nadmoćnosti. Misao o miru započinje nestalnim i nedefinisanim stanjem i pitanjem kako to promijeniti.

Haos misaonog procesa je suprotan haosu koji ima rat u fizičkom obliku, jer haos u misaonom procesu predviđa svoj rasplet na mjestu nastanka . Haos je u ovom slučaju građa za formiranje mira jer pomaže sakupljanju informacija i njihovoj boljoj selekciji, nakon čega slijedi zaključak da je mir rješenje čiji su počeci uvijek vezani za ono nepoznato i nedefinisano koje neko može u svom neznanju okarakterisati kao ratno stanje. To je način na koji se ova dva raznorodna ali po prirodi slična pojma prepoznaju i opažaju u današnjem svijetu. Treba naglasiti da je trenutni istorijski momenat odlučujući kada je u pitanju prevladavanje jedne ili druge strane. Da li je trenutno mirno stanje rezultat pritajenosti ili pasivnog nepriznavanja da problem ipak postoji i da njegovo rješavanje možda neće biti iznenađenje kada su ljudi u pitanju. Ukoliko učimo ljude da mir nije prihvatanje nečijeg podređenog položaja već prilika koja treba da bude pružena svima shvatićemo da je zadatak mira obiman ali su naučena znanja beskonačna i da je mirno rješavanje dokaz da kultura preovladava kao način vaspitanja i da je ona pokazatelj zdravog sistema. Ljudi se ne smiju opustiti i čekati da problemi budu primijećeni kako bi počeli da razmišljaju o fenomenu mira kao sistema samoodbrane. Mir je vaspitanje i sredina koja se ostavlja narednim generacijama i zato treba postupati svjesno i težiti kreiranju ideala koji nadopunjuju gorenavedeno.

Snežana Bulatović

1 Sakan, M: Pojam i filozofske pretpostavke irinologije, Svarog 1/2010, str.33.

  •  
  •  
  •  
  •  



Ostavite komentar

Komentari objavljeni na sajtu ne odražavaju stav uredništva, a stavovi objavljeni u tekstovima nisu nužno i stavovi redakcije.

Zabranjeni su govor mržnje, pretnje, uvrede na nacionalnoj, religioznoj, rasnoj ili polnoj osnovi, kao i psovke. Zabranjeno je i lažno predstavljanje, tj. ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Takođe, komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni.

Obavezna polja označena su *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.