Ulogujte se / Kreirajte profil

Mit o Sizifu – Alber Kami

.

Become a Patron!

.

Albert Camus (1913-1960), francuski pripovjedač, dramatičar i esejist, jedan je od najuglednijih predstavnika egzistencijalizma u književnosti i jedan od najutjecajnijih književnika i mislilaca sredine našeg stoljeća. Rođen je u Alžiru, radio je u Oranu i Parizu kao novinar, dramaturg i urednik uglednih časopisa.

Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1957. Poginuo je u automobilskoj nesreći. Svjetsku slavu stekao je osobito pripovijetkama Stranac i Pad, romanom Kuga, dramama Nesporazum, Pravednici i Kaligula, te esejima Mit o Sizifu i Pobunjeni čovjek.

Mit o Sizifu (Le mythe de Sisyphe) objavljen je 1943, neposredno nakon Stranca (1942), pa je i shvaćen kao svojevrsni filozofski komentar te pripovijetke koja je, uz Sartreov roman Mučnina, postala reprezentativnim djelom književnog egzistencijalizma. Za razliku od Sartrea, međutim, koji iste godine objavljuje Bitak i ništavilo, nastojeći složenim filozofskim analizama utemeljiti i razviti vlastitu filozofiju, Camus u Mitu o Sizifu uz neprijepornu vrijednost filozofskih uvida i analiza zadržava određenu lakoću književnoumjetničkog stila i razvija tako neko izvorno
jedinstvo filozofije i književnosti. Upravo zbog takvih osobina, kao i središnje zaokupljenosti
temom „apsurdnog stvaranja” što se zapravo odnosi na određenu poetičku orijentaciju Mit o Sizifu može se shvatiti i kao svojevrsni manifest književnog egzistencijalizma.

Mit o Sizifu, naime, rasprava je o apsurdu, koji je postao – zahvaljujući prije svega upravo Camusovim tekstovima – jednim od temeljnih pojmova egzistencijalističke filozofije, književnosti i, osobito, književne kritike. Kao uglavnom svi ključni filozofski pojmovi, pojam apsurda nije do kraja jasno određen i objašnjen, nego je više temeljni pojam kojim se svi ostali pojmovi određuju i objašnjavaju. Camus ga shvaća prije svega kao nerješivi nesklad između čovjeka i svijeta, štoviše, kao sukob koji nastupa sa spoznajom o nemoći da se usklade zahtjevi svijesti i razuma s izvornom nerazumnošću i besmislenošću zbilje. Kako čovjek kao svjesno biće teži za spoznajom i, u konzekvencijama, za konačnom istinom, a takva se istina ne može postići mišljenjem nego jedino iluzijom nade i utjehe, vlastita je smrtnost jedina činjenica s kojom se moramo suočiti, i prema kojoj se moramo odrediti. Za stanje bez iluzija tako samoubojstvo postaje jedino bitno pitanje: čovjek može jedino odlučiti želi li prihvatiti život onakav kakav jest, ili želi naprosto „odustati”. Camusov je odgovor na takvo pitanje pozitivan: život valja prihvatiti, a kako je on apsurdan upravo kao „Sizifov posao”, toga junaka antičkih mitova valja razumjeti u tome što ga čini uzvišenim, pa čak i na svoj način sretnim u podnošenju sudbine koju je spoznao i koju „izdržava”, svjestan da je nepravedna, ali i da je upravo ona njegova vlastita i da on sam sebe jedino u njoj može potvrditi.

Iskustvo apsurda zanima pri tome Camusa više no filozofijsko utemeljenje nesklada svijesti i bitka, pa premda analizira u prvom dijelu eseja, Apsurdno prosuđivanje, neke temeljne filozofske orijentacije našeg stoljeća, zadržava se u biti jedino na tome da uz visoko uvažavanje odbaci s jedne strane Kierkegaarda, koji prema njegovom mišljenju duboko shvaća apsurd, ali ga odmah i napušta zbog religiozne nade, a s druge strane Husserla, koji u strogoj znanstvenosti fenomenološke analize zapravo zaobilazi egzistencijalnu problematiku i zadovoljava se nekom vrstom opisa temeljnog iskustva svijeta. Apsurd ljudske situacije – proizlazi tako iz Camusovih analiza – valja prije svega osjetiti: on se prihvaća, objašnjava i razumijeva više na temelju raspoloženja i htijenja no na temelju samog mišljenja.

Tako zapravo životni stavovi postaju predmetom filozofijske i književnoumjetničke obrade, pa opisi tipova Don Juana, glumca i osvajača, čine neku vrstu primjera na kojima se može uočiti što znači slobodno prihvaćanje apsurdnosti života i nastojanje da se istraje u tom prihvaćanju. Camus pri tome naglašava kako te likove ne valja shvatiti kao uzore mogućeg života, nego jedino kao primjere mogućih konzekvencija, što mijenja tradicionalno shvaćanje književnosti: ona ne poučava, nego prije upozorava i osmišljava ono što se inače ne može osmisliti. A baš zbog takve uloge književnosti treći, možda i za poetiku najvažniji dio eseja, Apsurdno stvaranje, nastoji uspostaviti nove odnose između filozofije i romana i obrazložiti što se očekuje od književnosti koja se oslanja isključivo na iskustvo apsurda. Time su zacrtani i određeni okviri gotovo programatskog shvaćanja i tumačenja vlastite pripovjedne i dramske književnosti.

Već samim naslovom svojeg eseja Camus je uveo u književnost sredine našeg stoljeća simbol koji se uveliko proširio i postao predmetom različitih tumačenja i objašnjavanja. Sociološki objašnjavan određenim razočaranjem jedne generacije intelektualaca, Sizif je postao, s jedne strane, nekom vrstom simbola egzistencijalističke književnosti i filozofije, barem one popularne varijante koja se pozivala na Kierkegaarda, Heideggera, Jaspersa i Sartrea, zanemarujući uvelike njihove i bitne razlike, a naglašavajući jedino njihovu zaokupljenost egzistencijalnom problematikom i način filozofiranja koji se oslanjao i na iskustvo književnosti i umjetnosti. Upravo takva popularna varijanta, međutim, prihvaćena je kao program egzistencijalističke književnosti, pa se ona i razvijala u takvom dosta neodređenom spletu filozofskih analiza i tradicionalnog pripovijedanja. Razlike su kasnije ipak prevladale, pa se Camus tako razilazi sa Sartreom, pa i sam u kasnijem eseju Pobunjeni čovjek naglasak u simbolu Sizifa premješta na revolt, a doživljaj apsurda donekle sužava inzistiranjem na suosjećanju i svojevrsnoj, više tradicionalnoj humanističkoj etici.

Središnji pojam eseja, opet, pojam apsurda, preuzela je književna kritika, pa se on počeo upotrebljavati osobito u teoriji drame. Tako je stvaralaštvo Samuela Becketta i Eugenea Jonescua nazvano „kazalištem apsurda”, pri čemu je naglasak stavljen više na tehniku, koja je u izravnoj opreci prema aristotelovskoj dramaturgiji smislene priče, likova i govora, no na sam osjećaj apsurdnosti života, koji, međutim, dakako prožima i takvu vrstu drame. Valja pri tome napomenuti da Camusove drame u tom smislu ne pripadaju kazalištu apsurda, jer su u biti tradicionalne po sredstvima izraza i načinu dramskog oblikovanja, jedino što se tematski bave problemom apsurdnih likova i situacija.

Kako krajem šezdesetih i sedamdesetih godina postupno strukturalizam zamjenjuje egzistencijalizam kao dominirajuću modernu književno-filozofsku orijentaciju, opada donekle i zanimanje za Mit o Sizifu, koji biva shvaćen više kao program jednog književnog pravca koji nije u središtu zanimanja, nego kao poticajno djelo suvremene književnosti i filozofije. No, osamdesetih godina tzv. poststrukturalizam ponovno uvodi problematiku smisla cjelokupne književne djelatnosti, pozivajući se i na iskustva egzistencijalizma, a naglašavajući sada više Camusove ideje o pluralnosti istine i o književnosti koja nas oslobađa osjećaja apsurda upravo time što ga je do kraja svjesna i što na njegovom temelju izgrađuje vlastite, „uvjetne” ali „uređene” svjetove. Na sličan način i najnovija postmodernistička književnost, premda se teško može pozvati na Camusa kao svog izravnog preteču, osobito u Strancu i Mitu o Sizifu može naći i virtuozno izvedenu eksplikaciju mnogih vlastitih postupaka i stavova.Za suvremenu znanost o književnosti Mit o Sizifu tako ponovno postaje djelom bez kojeg se ne može razumjeti razvoj književnosti u našem stoljeću, a ujedno i djelom koje upućuje na pitanja i dileme u okviru kojih se kreće i problematika razumijevanja onoga što se danas zbiva u književnosti i oko književnosti.Za čitatelja koji se želi bolje upoznati s tom problematikom navodimo nekoliko djela u kojima se mogu naći upute za daljnji studij.

Milivoj Solar

  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  



Ostavite komentar

Komentari objavljeni na sajtu ne odražavaju stav uredništva, a stavovi objavljeni u tekstovima nisu nužno i stavovi redakcije.

Zabranjeni su govor mržnje, pretnje, uvrede na nacionalnoj, religioznoj, rasnoj ili polnoj osnovi, kao i psovke. Zabranjeno je i lažno predstavljanje, tj. ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Takođe, komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni.

Obavezna polja označena su *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.