Moć riječi: kako je nakupina slova postala čovjek od krvi i mesa

Roman Srce od mastila njemačke spistateljice Cornelije Funke propituje najosnovnije, pa ipak, najčudnovatije principe knjige: samu priču i njene likove. Načiniti bilo kakav smisaon sažetak ovog romana uništio bi ono od čega ova knjiga doslovce živi, a to su priče koje čitaju njeni čitatelji.

Najkraće rečeno, ovaj roman iz 2003. godine govori o neobičnom daru jedne male porodice. Naime, Mortimer i njegova dvanaestogodišnja kći Meggie mogu oživjeti sve likove, predmete i pojave iz bilo koje knjige čije riječi naglas pročitaju. Kako roman ne bi govorio samo o svojevrsnoj renesansi fiktivnih likova u stvarne, autorica vješto uvlači motiv izgubljene i rijetke knjige čiji zlikovci postaju prijetnja za pojavnu stvarnost. Greška koju je Mortimer počinio jeste ta da je u svijet stvarnosti učitao antagoniste iz književnosti, a to se, na početku romana, čini kao nesaglediv i nepopravljiv grijeh. Osim toga, uvlačenjem likova iz knjige prouzrokovano je usisavanje stvarnih ljudi i predmeta u knjigu. Tako je Meggie ostala bez svoje majke, koja je svoj život nastavila u knjizi. Stoga, Meggie i njen otac Mortimer, skupa sa tetkom Elinor, primorani su na odlazak u selo kojim vlada glavni negativac, Capricorn. On je učitan iz knjige – čiji se naslov apsolutno podudara i sa romanom Cornelije Funke – zvane Srce od mastila. Ono što Capricorn želi jeste posljednje učitavanje iz svijeta fikcije, koje će mu donijeti najvjernijeg slugu, užasno stvorenje zvano Sjena. To može uraditi samo Čarobnoriječivi, odnosno Mortimer.

U avanturama bijega, preživljavanja i pronalaska autora kobne knjige, tri glavna lika komentiraju samu književnost u njenom odnosu sa stvarnošću. Postavka koja se provlači od početka pa do kraja ovog djela jeste da i književnost ima ne tako dobre likove i događaje, koji su jukstapozicirani sa onima iz života. Meggie i Mortimer, osim toga, doznaju i kako funkcioniraju književni likovi bačeni u svijet koji nije zarobljen i omeđen papirnatim stranicama romana. U tako ispremetanom univerzumu javlja se pomalo ontološka priroda književnosti: kakva to bića stvara neki pisac u svom djelu? Kako bi se ta bića ponašala da su prave osobe? Da li književni likovi zaista postoje?

Funke ovim romanom nudi mnogo pitanja ali i mnogo odgovora. Jedan od njih je da je sudbina lika u knjizi potpuno neovisna od istinskog raspleta dešavanja smještenih u stvarnosti, čime se brišu granice između fikcije i realnosti. Kategorisana kao knjiga za djecu, Srce od mastila poigrava se i sa konceptom čitatelja u čijim rukama knjiga živi i gdje navodno pripada. Tako posmatrani, Meggie i Mortimer izuzetno su moćni ljubitelji književnosti, koji moraju paziti šta čitaju i da li to čine u tišini ili naglas. Zasigurno jedna od najljepših introspekcija glavne junakinje jeste ona kada se u Meggijinim mislima prizivaju svi dobri i dragi likovi iz romana koje bi ona željela vidjeti i upoznati. Svjesna posljedica takvog uvlačenja fikcije u stvarnost, ona odustaje od ideje zamjene između stvari/ljudi iz knjige i stvari/ljudi iz života. Ipak, jedna takva naizgled sasvim naivna zamjena oduzela joj je vrlo važnu figuru u životu – figuru majke. Vođena idejom vraćanja balansa u svoj i očev život, ali i u život jedne knjige, Meggie će postupati kao prava književna heroina. Strah od sada već opipljivih likova koje je donedavno čitala samo kao spoj znakova na papiru, prebrodit će željom da oslobodi oca i majku.

Iako je ovo roman za djecu, u kojem se, zbog toga, ne mogu pročitati scene ubistva i grafičkog nasilja, ovo je istovremeno i roman za odrasle, koji svojim fabularnim tokom iznevjerava klasični sretni kraj. Razmjena iz knjiga ostavila je velike posljedice na stvarnost, ali i obratno, što je zanimljivo književno sredstvo. Ovim se čitatelji, uslovno rečeno, odgajaju za razne nepravde u životu, te se navikavaju na činjenicu da i knjiga ne mora završiti najidealnijim ishodom.

U jednu ruku, Srce od mastila Cornelije Funke ima sopstvenu moć da rasplamsava maštu čitateljstva o oživljavanju književnih likova, dok je, u drugu ruku, knjiga koja metatekstualno propituje i samu sebe. Na samom kraju romana, čitatelj doznaje da se stvarnost iz knjige i iz svijeta da promijeniti jednostavnim činom kao što je čitanje. Stoga, može se reći da je ovo roman o običnom predmetu kakav je knjiga, shvaćenom kao opipljiva stvar koju držimo na policama ili prelistavamo svojim rukama. Pitanje sadržine takve obične knjige ujedno je i pitanje čitanja, oživljavanja likova i događaja s kojima se čitatelj susreće, a u čijim korijenima se nalazi nevjerovatna i pomalo zastrašujuća moć napisane i izgovorene riječi.

Za P.U.L.S.E Ermina Ribić

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest
0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments