Mojkovačka bitka Ćamila Sijarića..

Mojkovačka bitka Ćamila Sijarića je i postmoderna

Ćamil Sijarić je jedan od najvećih crnogorskih proznih pisaca. Rođen je 1913. godine, a roman Mojkovačka bitka je napisao 1968. Roman je nazvao po bici koja se dogodila kada je on imao nepune tri godine. „Mojkovačka bitka je složena romaneskna struktura koja sadrži sve elemente modernističkog književnog izraza.“1 Ranija kritika je ovaj roman određivala kao tradicionalno – realistički , istorijski ili hroniku. Mojkovačka bitka najviše je u okvirima moderne i realizma ali moramo priznati da u njemu ima dosta postmoderne. Takvo Sijarićevo rješenje je pametan kompromis koji ovaj roman ostavlja na granici između dva (tri – ukoliko postmodernu vidimo kao epohu) epohalna razdoblja. Sijarić je bez sumnje bio upućen u savremene tokove umjetnosti. On Mojkovačku bitku  piše 1968. dok evropska umjetnost već pliva kroz nesigurni i neodređeni period postmoderne. Umjetnost je odavno iskočila iz bazena avangare i objavila „rat cjelini“, kako kaže Liotar ( ili kako kaže Đuro Šušnić: znamo odakle dolazi postmoderna, ali ne znamo kuda ide), a Mojkovačka bitka  kao da se oprezno drži eklekticizma, pa uzima od realizma, moderne i postmoderne. Odustajanje od slijepog praćenja savremenih tokova knjizevnosti (ne u potpunosti), jasno govori o odnosu pisca prema vladajućim strujama.

1181253_camil_sijaric

Možda se mnogi pitaju šta je to u ovom romanu postmoderno, a u krajnjem slučaju ga proglašavaju modernim?  Milivoj Soler kaže da u najopštijem smislu postmodernizam zastupa dosta radikalni skepticizam, relativizam i novo shvatanje tradicije. To što je ovaj roman otvoreno djelo (o kojem piše Umberto Eko) ga dodatno čini postmodernim, kao i zastupljenost intertekstualnosti. Relativizam je svakako zastupljen u analizama romana, ali i u samoj fabuli. Novo shvatanje tradicije možda nije lako uočljivo, ali priča o ratu, idealima i religiji uz zastupljenost ideje o subverzivnoj afirmaciji je svakako novo shvatanje tradicije, pogotovo u našim (istojezičnim) krajevima. Skepticizam je takođe zastupljen, ali ipak ne do mjere koja bi zavrijedila veliku pažnju i koja bi sama ovaj roman odvukla u postmodernu.

 O čemu nam piše Ćamil Sijarić u svom romanu ? Nije teško dati tačan odogvor na ovo pitanje, ukoliko se od nas ne zahtijeva da damo više odgovora koji su tačni. Iako se na prvi pogled čini da je čitav roman koncentrisan na protagoniste Radiča i Umku, nije tako. Ako obartimo pažnju samo na njih dvoje, uzećemo ono što nam je dato kao na dlanu. Pored njih  Ćamil veliku pažnju posvećuje i ostalim likovima, poput: Mojsija, Despine, starca Vidaka, Rafaila, Šućra… Sijarić  kroz odnose likova govori o ljubavi, prijateljstvu, tradiciji, religiji, ratu, mržnji i hrabrosti. Mojkovačka bitka je istovremeno ljubavni i ratni roman, što ga čini bliskim različitim senzibilitetima. Ćamil Sijarić svom romanu daje naziv po bici iz 1916. a samu  bitku daje kao dogoađaj oko kojeg se nešto dešava. Bitka nije primarna, već doživljaj i značaj iste kako za čovjeka, tako da cijelu zemlju. Ćamil u središte romana stavlja čovjeka sa veoma izraženim emocijama. Akcenat je stavljen na vojsku. Velika je sramota ako neko ubije vojnika u sebi, u ratu se ne smije biti ništa drugo do vojnik.

mojkovacka-bitka-camil-sijaric_slika_o_55420011

Priča o ratu i pobjedi, nije nešto što se treba slaviti. Pobjeda je došla, ali je čovjek puno pretrpio i puno izgubio. Borba za ideal je u ovom romanu prikazana do te mjere da vojnicima malo fali da viknu viva la muerte. Iako se ne koriste ovim fašističkim, paradoksalnim motoom oni su svjesni da će ih samo smrt učiniti vječnim junacima, pa neki vojnici kao da priželjkuju smrt, ali ipak bježe od nje.

„Mi smo narod gotov za ženidbu, samo ne stižemo da se oženimo – ne daju nam ratovi. Bio je pametan onaj Grk. Ne daju nam ratovi da učimo, ne daju nam ratovi da se oženimo. Mi smo narod gotov na veselje, samo ne stižemo da se veselimo – ne daju nam ratovi. Mi smo narod gotov na plakanje, samo ne stižemo da se isplačemo – ne daju na ratovi. Mi smo narod gotov na pjevanje, samo ne stižemo da se ispjevamo – ne daju nam ratovi.“

.

U ovom citatu vidimo kako je jedan Grk vidio ratove vođene na ovim prostorima. Grčka je kroz istoriju poznata kao kolijevka zapadne civilizacije, a njihovi filozofi su vjerovatno prvi mudraci. Ćamil sigurno nije slučajno odabrao Grka, koji nam govori o ratu. Veoma interesantan je dio koji kaže mi smo narod gotov za plakanje, samo ne stižemo da se isplačemo – ne daju nam ratovi. Ćamil ovdje govori  kroz usta Grka, na malo paradoksalan način, ali veoma smislen. Ne stiže naš narod ni da plače, a spreman je za plakanje. Vidimo da nam onaj  ko je mudar ništa pozitivno nije rekao o ratu. Na likove samim tim možemo gladati kao na mrtvo – rođeno dijete, koje gine za ideal. Sijarić veoma vješto piše o ratu iz različitih uglova. Maestralna pripovjedačka  moć i  poetićnost  uz  dosta stilskih  figura  je  njegovim  romanima dala dodatnu dimenziju. Neke djelove romana možemo tumačiti na različite načine, pa  samim tim možemo govoriti i o višeznačnosti romana. Jedan pisac je rekao da ne zna šta je napisao, dok to ne čuje od svojih čitalaca ili kritičara.

Sa grana su padale jabuke na žutu jesenju zemlju – kroz noć i tišinu, neviđene ni od kog: tuk…,tuk… Olakšane , grane bi se trgnule gore, i gdje god bi opala koja jabuka, tu bi i grana zašumila; šumile su grane svu noć, jer svu noć su opadale jabuke…“

.

„Kritičari ovaj prolog romana tumače kao nagovještaj Umkine sudbine, kao i ishoda bitke kod Mojkovca. To, prihvatljivo tumačenje, dograđujemo mišljenjem da nas je pisac, kroz tu sliku i zvuk, uveo u prostor sandžaka, u kome je i pad jabuka opadalica – događaj, jer se u njemu vijekovima ništa nije mijenjalo niti događalo i  kao posljedica tog stanja, likovi ovog romana, početkom Prvog svjetskog rata, violentno i impulsivno ulaze u virove iz kojih ne mogu da isplivaju.“2 Pored navedenih tumačenja ovog prološkog dijela, sigurno je da postoje još neka legitimna teumačenja. Prolog možemo vidjeti kao alegoriju rata, u kojem jabuke predstavljaju vojnike, opale jabuke su poginuli vojnici, a šum grana je reakcija drugih, koji, kako reče onaj Grk: nemaju kad da se isplaču – ne daju im ratovi , pa samo zašume.

U jednom dijelu romana pisac piše o slikama svetaca, koje kao podrška stižu vojnicima na ratište. Neki slike bacaju visoko u vazduh, nakon čega se iste lome o pod, a drugi ih kače na gole grane. Slike svetaca vojnicima nijesu bitne zbog toga što ih je fabrika (mašina) proizvela, to su kako kaže Mojsije: Mašinski sveci, a takvi nikome ne mogu pomoći. Religiju (vjeru) su vojnici ostavili na milost i nemilost ratu, da visi na granama, baš kao i one jabuke u prologu romana. Sijarić u ovom dijelu jasno govori o reproduktivnosti u umjetnosti. Ako je duhovnost ono što povezuje religiju i umjetnost, onda mašinske svece možemo uporediti sa reprodukovanim umjetničkim djelom, koje zbog svoje reproduktivnosti gubi auru, kako kaže Valter Benjamin. Ovo je zapravo intertekstualnost – direktna analogija između Ćamilovog romana Mojkovačka bitka i Benjaminovog eseja Umjetničko djelo u vijeku svoje tehničke reprodukcije..

Ovaj roman je dokaz Ćamilovog vrhunskog pripovijedanja. Njegovo  pripovijedanje, koje je rado slušao i Ivo Andrić je ovo djelo učinilo bliskim i razumljivim za čitanje velikom broju čitalaca. Postoji anegdota koja kaže da je upravo Ćamil Sijarić bio inspiracija Andriću za lik Ćamila u romanu Prokleta avlija.

camil-i-ivo_-602x763

Ono što je karakterisitčno za Mojkovačku bitku je paralelna kompozicija. „Roman Mojkovačka bitka konstituisan je na modelu paralelizma – bitnog elementa kompozicije modernističke proze. Paralelizam, kao tehnički i kompozicioni postupak, primijenjen je kroz čitav roman. Od paralelnosti dva romaneskna toka i sudbine glavnih junaka preko odnosa između likova, po pravilu, hronotopičnih  i  binarno  oponentnih, do  detalja .“3  Ovakav  način  pisanja  je  veoma pogodan za adaptaciju romana u filmski scenario. Jedna od karakteristika postmodernog filma jeste praćenje više paralelnih radnji. A Ćamil svoj roman piše upravo na taj način, prikazuje nam određene događaje koji se dešavaju istovremeno. Skoro svi Sijarićevi likovi su na kraju i fizički povezani. Neke povezuju događaji, a neke smrt, dok sve povezuje tragična sudbina koju donosi rat. Čitava Sijarićeva priča, kao da je pisana da se jednog dana prenese na filmsko platno.

Sijarić nam je svojim romanom savršeno prenio atmosferu samog rata, ucitaj rata na ljude, njihova psihološka stanja. Govori nam o ljudskim odnosima, o ljubavi koja ne priznaje nikakve prepreke, o zlu i dobru. Mojkovačka bitka je i roman o ljudskim idealima, koji su vješto obrađeni i kroz subverzivnu afirmaciju. Lirizam u romanu je učinio da čujemo zvuk, sjajno pripovijedanje je učinilo da se nađemo na istom mjestu sa likovima i da se sa njima poistovjetimo. Sijarić je priču nazvao po bici, a nije pisao samo o njoj. Romanu je dao širinu i dubinu, a nas natjerao na istraživanje.

Za P.U.L.S.E: Amar Mulabegović 

Tekstovi o književnosti na portalu P.U.L.S.E

.

1Milun Lutovac, Lirizam u romanima Nevidbog Rista Ratkovića i Mojkovačka bitka Ćamila Sijarića, JU Ratkovićeve večeri poezije, Bijelo Polje, 2015. god. strana 63.

2Milun Lutovac, Lirizam u romanima Nevidbog Rista Ratkovića i Mojkovačka bitka Ćamila Sijarića, JU Ratkovićeve večeri poezije, Bijelo Polje, 2015. god. strana 65.

3Milun Lutovac, Lirizam u romanima Nevidbog Rista Ratkovića i Mojkovačka bitka Ćamila Sijarića, JU Ratkovićeve večeri poezije, Bijelo Polje, 2015. god. strana 73.

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments