Možda ne možemo da menjamo, ali to nije razlog da ćutimo

“Možda ne možemo da menjamo, ali to nije razlog da ćutimo”

Između Gorana i njegovih filmova skoro se može staviti znak jednakosti. I topli i opori, i duhoviti i pametni, opominjući, ali ne bez nade. Goran Marković je za film vezan, rekla bih, i profesijom i iskrenom ljubavlju, ljubavlju u kojoj ima dosta snova, ali nema mistifikacije. Ima igre i studioznosti, koje nisu u konfliktu. Goran voli svoje  likove i glumce. Lako vodi radnju, lako uvlači gledaoca. Režira igrane i dokumentarne filmove i pozorišne predstave, piše scenarija, dramske tekstove, knjige i kolumne. I kad režira i kad piše, priča  jednostavno, a sugestivno. Iskren je. Dobio je niz domaćih i internacionalnih filmskih i pozorišnih nagrada i zaslužio francuski orden oficira umetnosti i  književnosti. Radoznao, maštovit, poseduje i dar da vrlo precizno i jasno kaže šta misli i da ideju sprovede u delo.

Pitala sam ga ono što bih ga pitala uz kafu, a ne stižem.

Iako je današnje stanje u kulturi moguće opisati kao manjak angažovanosti i višak komercijalizacije, ipak sve češće umetnike pozivaju da iskažu svoje mišljenje o trenutnom kulturnom ćorsokaku i opštem stanju u zemlji. Šta misliš zašto je to tako – je li to potreba, uteha ili umirivanje savesti? Ti si, svakako, jedan od onih koji se ne libe da kažu šta misle. Ali, može li danas, i u kojoj meri, mišljenje i stav stvaralaca da pomogne i nešto promeni?

Moje je mišljenje da je stanje u kulturi posledica opšteg pomeranja društva udesno. Može se slobodno reći da smo mi sada desničarska država, sa svim što tako nešto podrazumeva. Poznato je da društva sa desničarskim ideologijama ne polažu mnogo na kulturu, da je smatraju u krajnjoj liniji opasnom delatnošću. Okrenuto samo sopstvenoj naciji i zatvoreno prema ostalima, takvo društvo podozreva kulturu za izvor kosmopolitizma i stranih uticaja. Kao zamena za otvorenu kulturu nudi se „patriotska“ koja, po definiciji, ne može biti ništa drugo do obični – kič. Ali takva društva, a pogotovo ovo naše, ne haju mnogo za to. Odsustvo ukusa i duhovne dubine za njih nisu nikakav gubitak već osiguranje za dugotrajnu vlast.

U takvoj situaciji, glas ljudi koji misle drugačije potiskuje se i marginalizuje. Na drugoj strani, ljudi koji misle svojom glavom sami sebe izoluju, ne želeći da učestvuju u nacionalističkom piru. Lično smatram da intelektualci i ljudi iz kulture ne mogu promeniti bilo šta, ali da to nije razlog da ćute. Ako ni zbog čega drugog, a ono radi sebe.

Izjavio si jednom da je ideja izuzetno važna, važnija od priče, ali da je prisutan njen nedostatak. Kako to objašnjavaš? Šta je potrebno da bi se ideja pojavila – unutarnja vera, edukacija, hrabrost..?

Važne su pobude. Zašto nešto počinjem da radim? Kada imaš jasni odgovor za razlog zbog koga pristupaš stvaralaštvu onda sve ide nekako samo od sebe. Ako su motivi magloviti, ili lažni, onda se iz cele te rabote neće roditi bilo šta što vredi.

Uzimajući u obzir i materijalno stanje, ali i stanje duha i talenta, kako ocenjuješ današnje stanje u kinematografiji Srbije i kakvoj budućnosti treba se nadamo?

Mislim da je došao kraj jednoj epohi u kojoj je društvo pomagalo kulturu i, samim tim, svoju kinematografiju. Treba se suočiti sa tim. To je prošlost. Na sceni je novo, divljačko doba. Moguće je da će i u takvoj situaciji neki, pogotovu mladi autori pronaći načina da se izraze i na filmu. Tu pre svega mislim na digitalne tehnologije i mogućnosti koje pruža takozvana „domaća radinost“, to jest filmovi rađeni bez budžeta, u okviru grupe prijatelja, amatera ili uz pomoć porodice. Ali, prave, profesionalne kinematografije verovatno još dugo neće biti.

Da li je danas moguće ostvariti zdrav odnos između novca i kulture, kako ne bi bio prosjački ili ucenjivački, već da novac bude u službi vrednosti?

Ne. Ne verujem u takvu mogućnost. Nalazimo u kapitalizmu koji je u svome početnom, najodvratnijem stadijumu. U toj fazi akumulacije kapitala nema mesta luksuzu koji se zove kultura. To je, naravno, teška greška, ali saznanje o tome će doći kasnije, kada, bar za našu generaciju, sve već bude kasno.

 024 Goran Markovic_260113 foto Dalibor Danilovic

Nekim tvojim filmovima vraćaš se u prošlost. Čini se da si, na određen način, vezan ili za neki istorijski trenutak ili za detinjstvo. Za čim tada tragaš? Da li i kako uspevaš da kroz taj povratak dođeš do svoje istine?

Ja sam već dosta toga iz svoga života izneo na platno. Međutim, paralelno se dešavalo nešto vrlo čudno: ono što mi se nije dogodilo pre tih filmova počelo je da mi zbiva posle njih. Kao da sam, praveći ih, imao neku vrstu anticipacije budućnosti. Sa užasom sam počeo da primećujem da mi se u životu događaju stvari koje sam nekada snimio. Na primer: trideset godina posle filma „Variola vera“, našao sam se na operacionom stolu (neka mala intervencija) u bolnici u kojoj sam snimao taj film. A operaciona sala je bila ista ona prostorija u kojoj sam snimao obdukciju lika koga je igrao Bogdan Diklić?! I tako dalje, da ne nabrajam. Da li je to slučajnost ili sam ja, birajući temu za film, nesvesno ušao u ono što će mi se dogoditi? Tu se, ujedno, vraćamo i na drugo pitanje u vezi ideja…

Poznat si po odličnom radu sa glumcima. To se uvek, na radost gledalaca, i primeti u krajnjem rezultatu. U čemu je tajna?

Nema tajne. Ja sam dobro gledalište. Na snimanju filma, kao što je poznato, nema publike. Sve se radi na parče, pobrkanim redosledom, pa glumci nemaju uporište u reakcijama gledališta, kao u pozorištu. Ja, sa jedne strane, volim glumce,  a sa druge, umem da reagujem na dobre stvari koji oni donesu. Oni, valjda, dobijaju poverenje u moj ukus i na taj način stičem status – gledališta. To je sve.

Imaš ogromno profesionalno iskustvo. Reditelj si i na filmu i u pozorištu, pišeš knjige i scenarije… Kakav umetnički projekat bi sada predstavljao kreativni intimni izazov ?

Radio sam sve žanrove i menjao stilove. Još jedino nisam napravio mjuzikl. To mi je želja: na napravim dobar komad ili film sa pevanjem.

Kaješ li se zbog nečega?

Da. Kajem se zbog grubih reči koje sam, tu i tamo, izgovorio ljudima sa kojima sam radio. Sve to u nedostatku novca, vremena, u panici i ko zna zašto još. Ali te reči se ne mogu povući, pogotovu ako su izrečene onima koji nisu više živi.

U šta veruješ?

Verujem da svaki čovek može izgraditi svoju sopstvenu veru. U bilo šta, samo je važno da to voli. Verovati u ono što voliš, to je ideja koje sam se držao celog života.

spec vasp

Specijalno vaspitanje

Nacionalna klasa

Majstori, majstori

Vec vidjeno

sabirni-centar1

Tito i ja

Turneja

Falsifikator

za P.U.L.S.E  Tatjana Venčelovski

Tekstovi o filmu na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments