Mudrac contra filozof

Ulogujte se / Kreirajte profil

Mudrac contra filozof

.

Become a Patron!

.

Predmet bavljenja ovog teksta biće razlike u načinima tumačenja i razumijevanja života sa jedne strane filozofa i mudraca sa druge. Počevši od Nietzscheovog stava da period u kome su mudraci djelovali i mislili prestaje sa Platonom označujući da filozofiima od tog vremena nedostaje nešto suštinsko, odatle se kao potreba javlja tumačenje onog suštinskog u filozofijama filozofa prije Platona, „S Platonom počinje nešto sasvim novo …. od Platona filozofima u poređenju s onom republikom genija od Talesa do Sokrata nedostaje ono suštinsko.” U toku izlaganja problema i odnosa između filozofija mudraca i filozofija filozofa poseban naglasak će biti na zahtjevu koji je Nietzsche stavio pred filozofiju, te je na taj način učinio odgovornom za sam život.

Suštinsko razlikovanje u učenjima filozofa – mudraca, prije Platona i onih nakon njega (filozofa), ali i samog Platona, možemo označiti time da je kod prvih pristuno kantovski rečeno jedinstvo teorijskog i praktičkog uma, dok je kod potonjih jasna razlika između onog teoretskog i praktičkog djelovanja. Upravo na tome tragu, Nietzsche uzore svoga mišljenja pronalazi u filozofima – mudracima prije Platona, jer kod njih takva granica i podjela između teorije i prakse ne postoji.

Friedrich Nietzsche (1844. – 1900. god.)

Nietzsche za Anaksimandra u knjizi filozofija u tragičnom razdoblja Grka o tome jedinstvu kaže sljedeće:

Živeo je kao što je pisao, govorio je tako svečano kao što se oblačio, podizao je ruku i spuštao stopalo kao da je ovaj život tragedija i kao da je on rođen da uzme učešća u njoj i igrajući ulogu junaka.

Odatle Nietzsche zaključuje da „drugi narodi imaju svece, Grci imaju mudrace.“

Fink tumačeći Nietzscheovu filozofiju kao filozofiju života koja je svoje uzore imala u filozofijama prije Platona, i koji je svoju žustru kritiku uputio ka Platonovom filozofiranju i njegovom kasnijem prihvatanju u evropskoj misli tvrdi da Nietzsche „vidi u Grcima smjelu odvažnost za očevidnost filozofijskog života, sve do u stil odijevanja, stvaralački čin u kojem se javlja nova forma života.“ Upravo jedan takav Helen, je ponajviše uticao na Nietzscheovu filozofiju, i u tome se slaže većina interpretatora, riječ je o Heraklitu, koji i sam kaže „sve što se može videti, čuti, naučiti – tome ja dajem prednost.“ Govoreći o Grcima i njihovim mudracima, Nietzsche naglašava njihovu volju za životom i njihovo uvažavanje života kao jedino mogućeg načina bivstvovanja u kome se istina otkriva u stalnoj promjeni, te nezasitivi nagon za saznanjem koji se ogleda u njihovoj želji da „ono što su naučili, su želeli istog časa i da dožive.“

Kao rušioca grčkih vrijedonsti i glavnog krivca za dekadenciju Helade, Nietzsche okrivljuje Sokrata, te odatle upućuje kritike Sokratu, sokratovskom modelu čovjeka, i na svaku filozofiju koja je metafizika, na način Platonove metafizike, koja istinu o zbiljskom svijetu stavlja u jedan drugi, nadosjetilni svijet, svijet ideja. Sa pojavom Platonove filozofije, možemo označiti period sa kojim počinje rastakanje životne mudrosti u njena od tada dva teško spojiva dijela – praksu i teoriju.

Sokratizam i sokratovko znanje i odaljavanje od mudrosti svoju afirmaciju dobija u Platonovoj filozofiji, a „sokratizmom zahvaća Nietzsche jedan ljudski osnovni stav, ovaj odnošaj spram bića koji se naziva znanost.“ Znanje odatle predstavlja prijetnju životu i nastoji da sam život utamniči u pojmove, te da istinu o životu smjesti u područje vanosjetilnog, što za Nietzschea predstavlja huljenje nad životom. „Znanje se suprotstavlja životu, ali zato što izražava jedan život koji protivreči životu, jedan reaktivni život koji upravo u znanju nalazi sredstvo da očuva svoj tip i osigura njegovu pobedu.“

Reaktivni život kako ga Gilles Deleuze naziva nastaje kao zamjena i utjeha slaboj volji koja nema dovoljno snage da se suprotstavi životu, stvarajući jedan ideirani svijet onostranosti, pri tome rušeći već postojeći.

Sada biva jasno zašto se kada je riječ o Nietzscheu, cijela njegova filozofija označava kao kritika spram svih postavljenih vrijednosti. Nietzsche, „označen kao sumnja da je ovaj put bio put bludnje“ , da je cijeli put čovjeka zapravo bio jedna zabluda i grešno skretanje spram života u onostranost. Metfizika označena kao zabluda se odatle za Nietzschea treba biti nešto što treba prevladati i postaviti temelje za jednu novu životnu filozofiju. Odatle proizilazi pogrešnost izvanživotno određenog i metafizički ustrojenog filozofiranja i života od Platona i novog vijeka te on „za Nietzschea predstavlja simboličku slabost duha koji bježi od istine, sklanjajući se pred zbiljnošću on gradi svijet onostranosti u kojem se doslovno gradi koncept izbavljenja od životnih problema. Rušeći važeće tablice vrijednosti, Nietzsche zahtijeva reformaciju antičkog pogleda na svijet.“        

Gradeći svoju kritiku i neslaganje spram takvog metafizičkog ustrojstva života, Nietzsche, kako nam Fink u svojoj knjizi Nietzscheova filozofija i sam predstavlja reinkarnaciju jednog Helena – mudraca – „On egzistira mislilački, on živi svoje mišljenje i misli svoj život.“ Nietzsche u svojoj kritici ne namjerava da rješava pitanja ljudskog bivstvovanja i da daje odgovre na to šta je čovjek i kako treba da živi, vrijednost njegova „postavljanje pitanja o čovjeku za Nietzschea nije bitno kao pokušaj davanja odgovora na enigmu ljudskog bivstvovanja, nego važnost ima u cjelini problema transformacije zapadnoevropske kulture koja se toliko odaljila od instikata života, da je postala prijetnja životnosti uopće.“

Udaljavanje od instikata i poriva života je zapravo ono što Nietzsche označava kao uzrok sve dekadencije i nihilizma koji proističe iz platonističke metafizike, stoga on u Tako je govorio Zaratustra, upućuje na ponovno vraćanje zemlji i ostajanje u vjernosti spram nje, „Preklinjem vas, braćo moja, ostajte verni zemlji, i ne verujte onima koji vam govore o nadzemaljskim nadama.” Nadzemaljske nade predstavljau metafizičke utjehe, slične mitovima – terapeutsko sredstvo koje ublažava težinu života i postojanja.

Stoga je nužan obračun sa metafizikom, a „metafizika, tj. za Nietzschea zapadna filozofija pojmljena kao platonizam, dokrajčena je. Nietzsche svoju vlastitiu filozofiju razumije kao protupokret protiv metafizike, a za njega to znači protiv platonizma.“ Značaj obračunavanja sa uobraziljama metafizike, značajan je jer na taj način oslobađamo i afirmiramo život, rušeći svijet onostranosti, izgrađujući na taj način ono jedinstvo teorijskog i praktičkog, koji na taj način čine životnu mudrost.

Ocrtavajući tako modernog čovjeka rascjepljenog između teorijskog i praktičkog Nietzsche ironično ukazuje na nesreću „što drema u nedrima teorijske kulture koja počinje polako da plaši modernog čoveka te on, uznemiren iz riznice svoga iskustva grabi sredstva da otkloni opasnost …. da pronikne u najdublju suštinu stvari.“ Pronicanje u najdublju suštinu stvari zapravo i jeste ono što Nietzsche prigovara čitavoj filozofskoj tradiciji (od Platona), koje nema snage da se suoči sa životom, a to suočavanje za Nietzschea i jeste „suština“. Tako izgubljen u vječnom traganju za vječnim istinama, moderni čovjek nemajući snage, hrabrosti i volje da prizna vlastitu izgubljenost samome sebi, te stoga stanje modernog izgubljenog čovjeka najbolje oslikavaju riječi samog Nietzschea, koje stavlja u usta modernog čovjeka: „ne znam kuda idem ni otkuda dolazim; ja sam ono što ne zna kuda ide ni otkuda dolazi.“

Za P.U.L.S.E Senad Arnaut

dunjalucar.wordpress.com/2019/04/01/mudrac-contra-filozof

 

Upute na tekst:

Niče, Fridrih, Rođenje tragedije
Niče, Fridrih, Antihrist
Arnautović, Samir, Nietzscheov nihilizam i metafizika
Fink, Eugen, Nietzscheova filozofija 
Niče, Fridrih, Tako je govorio Zaratustra 
Delez, Žil, Niče i filozofija

  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  



Jedan komentar na tekst Mudrac contra filozof

  1. vilogorski

    02/05/2019 at 17:12

    Lap esej – o najvećem filosofu među pesnicima i najvećem pasniku među filosofima,

    Zabludeli iksan
    Temeljni uzrok krize u kojoj se nalazimo je naš identitet u korpusu pojavnosti pitanja – ko i kud ja? Današnjom retorikom nevešto maskiramo našu nemoć pri definiciji ličnog identiteta svoje pojavnosti. Individua je izgubila moć harmonične pojavnosti sopstvene duhovne punoće izražaja, danas jedva uspevamo da ovladamo delićima subjektivne apstrakcije kojom nazivavo svojim orginalnim stilom. Konfuzivne vrednosti uzvišene ljudske ličnosti su samo manipulatuvne reakcije svesti dominantnih ideoloških projekata porobljavanja čoveka nesvesnoj legitimnoj poslušnosti. To za posledicu ima razbijanje zajednica kako bi se lakže manipilisalo zalutalom ovcom koja je lak plen moćnim predatorima. Svedoci smo da se više zajednicama ne nude jasne i celovite zajedničke vrednosti za očuvanje kolektivnog identiteta. To mi sve liči i sluti ka kraju istorije, jer istoriju stvaraju narodi a ne pojedinci.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.