Ulogujte se / Kreirajte profil

Na pola puta između umjetnosti i nauke

Photo: www.theparisreview.org

“Kakav je profesor bio?”. “Grozan”. Iskolačih se. Rekoh da je važio za dobrog govornika. “Govornik možda, ali je kao profesor bio slab. Uđe na čas, nešto sam sa sobom raspravlja, čas mrmlja, čas galami i kada sebi odgovori na vlastita pitanja – izađe. Eto kakav vam je Martin Buber bio profesor” – reče moj sugovornik ljutito. Rezignirano klimnuh glavom. Prisjetih se mog profesora, koji je s uvažavanjem govorio o Buberovoj filozofiji. Taj moj profesor je govorio jednoličnim glasom i gledao zamišljeno kroz prozor. Držao je predavanja o Kantu, o Husserlu, Wittgensteinu, i uvijek imao isti, odsutni pogled u daljinu. I Wittgenstein je bio profesor.

Profesori su uvaženi, ozbiljni ljudi. Uzorni. Lijepo se ponašaju, govore odmjereno, drže se nastavnog i životnog programa i strpljivo prenose tuđe znanje drugima. Htjeli bi da znaju “sve”, jer često nemaju mnogo svojih ideja. Skloni su pisanju debelih knjiga. Loši kompilatori su ljudi koji se ničemu sami ne dosjete. Ponekad takvi mogu lančano fabricirati tekstove baš zato što sami nemaju mnogo što reći. A tuđe se može dugo, veoma dugo ponavljati. Za takve je filozofija skup metodskih jedinki. More koje treba isušiti. Wittgenstein nije nosio kravatu. Nije mu naročito ni bilo do toga da bude profesor. Jedno vrijeme je u Austriji, u nekom zabačenom selu bio učitelj. I tada se trudio da svojim učenicima na zoran, demonstrativan način predoči ono što im je predavao. U osnovi je ponavljao uporišnu tezu svoje filozofije: pokazati, ne misliti. Gledaj, i istinu ćeš ugledati… Tek kada pokažem što je nešto, mogu znati što jest. Nije slučajno da su riječi obrazovanje i obučavanje u Filozofskim istraživanjima sinonimi (npr. bilješka 189). Kroz obrazovanje se učenik vodi određenim putem; kroz ponavljanje i konstatiranje, percipiranje i usvajanje dolazi do znanja. Ovo je Pitagorina teorema, ovo je kostur mačke, ovo latinske deklinacije… Na univerzitetu je Wittgenstein bio u drugačijoj situaciji. Ili ipak nije? Wittgenstein je bio i profesor na Cambridgeu (Uzgred: na europskom kontinentu smo govorili da je prihvatio mjesto profesora (aktiv), u Engleskoj kažu da je bio postavljen za profesora (pasiv). Za nas je veliki Wittgenstein odao počast univerzitetu, za Engleze univerzitet Wittgensteinu). Upućeni tvrde da je bio jedini profesor na Cambridgeu koji nije predavao propisane metodske jedinke. Nije ni mogao, jer historiju filozofije nije znao. Nije se mnogo ni trudio da je temeljitije upozna. Govorio je da Aristotela nikada nije čitao. A i ono malo filozofije što je iščitao smatrao je da mu je odveć: “To vidim kada god čitam filozofsku knjigu: uopće ne unaprjeđuje moje misli, nego ih čini gorim” (27. VII 1947.). Nije toliko ni važno što je Wittgenstein čitao: filozof ne reproducira, već tek biva potaknut tuđim idejama. Wittgensteinovo neveliko filozofsko obrazovanje (a takav je bio i Husserlov slučaj) dokazuje da je važnije stvaralački misliti no arhivski pretresati tuđe ideje. Ne moram znati sve svece da bih znao šta je Vjera. Uostalom, već je za Wittgensteinovog života Tractatus bilo provokativnije djelo nego mnoga djela onih što ih je eventualno trebalo tumačiti studentima. Valjalo je dakle opet pokazati, ali ovaj put pokazati što je to filozofija. Filozofija profesora Wittgensteina.

Photo: wittgenstein-lectures.aau.at

Kant nikada nije predavao svoju filozofiju. Trudio se da i u tom pogledu bude pedant i disciplinirano izlagao školsko gradivo. Wittgenstein je izlagao svoje misli. Kažu da se na časovima mučio, zamuckivao, zastajkivao. Birao je male sale, nije volio da časovima prisustvuje više od desetak studenata. Nije volio ni filozofske skupove. Ponašao se kao čovjek koji iznosi neko konačno, intimno priznanje, ponašao kao onaj koji iskazuje svoju filozofiju. A kako govoriti o najintimnijim problemima – kao što su za Wittgensteina bili oni filozofski – nedovoljno bliskim kolegama ili studentima? Nije ovdje u pitanju samo neka emocionalna ranjivost (premda ni nju ne treba zanemariti), niti potreba za duhovnim suučesnikom, nego i intelektualno nezadovoljstvo vlastitim iskazom i njegovom recepcijom od strane Drugog. Filozofovo razočarenje recepcijom njegovog djela tim je dublje što filozof više teži preciznosti, a upravo preciznost lako može biti izvrgnuta proizvoljnim tumačenjima i zbrkanim utiscima receptora. Filozof bi u osnovi da neko nanovo misli njegove probleme na isti ili barem srodan način na koji ih je sam mislio. Paradoks je u tome što bi da svi shvate ono što je dosegao na način na koji je samo ili baš on dosegao. Wittgenstein se žalio da je među studentima imao mnogo imitatora, malo onih koji su ga istinski razumjeli.

A one koji su ga razumjeli nastojao je odgovoriti od daljnjeg bavljenja filozofijom. Nagovarao ih je da se okrenu nekoj praktičnoj djelatnosti. I da u toj djelatnosti iskušaju svoju sposobnost filozofskog mišljenja. Nije pedagoški? A zar je pedagoški podgrijavati nečije zablude? Upravo je time Wittgenstein dokazivao svoju brižnost. Poput odgovornog staratelja, odgovarao je svoje štićenike da krenu onim putem na kome je sam iskusio mnoge muke. Pri tome je doduše podsjećao i na one majstore koji s rezignacijom govore o vlastitoj profesiji. Mnogo puta je i sam pokušavao da napusti filozofiju, a u doba svoje univerzitetske karijere ozbiljno razmišljao da se okrene medicini kako bi izbjegao “mrtvilu akademske filozofije”. Filozofija je mnogo važnija od onoga što ona može, uz svu pompu, biti u glomaznim zdanjima univerziteta. Otpor prema akademskoj karijeri – kakav danas pokazuje i Derrida kada veli da se osjeća nelagodno na fakultetu – jest otpor prema jednoj uštogljenosti, prema onoj krutosti koja bi svojim shematizmom da optoči autentično mišljenje. Za stvaraoca filozofija ne može biti “posao”; takav neće da bude službenik tuđih ideja, niti pristaje da bude ograničen “nastavnim planom i programom”; hoće da bude odgovoran samo sebi samom. Otuda je razumljiva Wittgensteinova želja da bude što dalje od akademske filozofije, jer je udaljiti se od nje upravo značilo biti u filozofiji, biti kod sebe. Zato piše Normanu Malcolmu da je jedina “korist od učenja filozofije to što te osposobljava da govoriš sa dozom uvjerljivosti o nekim mutnim pitanjima logike itd. a ne pospješuje tvoje mišljenje o važnim pitanjima svakodnevnog života, i ne čini te svjesnijim od raznih piskarala o upotrebi OPASNIH rečenica kakve ti ljudi koriste u vlastite svrhe” (16. XI 1944.). Filozofija nije tek jedna disciplina, već životno stajalište. Aktivnost. Ona mora odgovarati i na izazove života – na životna pitanja i pitanja o životu – a takvo šta može samo ukoliko je i sama način života. A za Wittgensteina je to sigurno bila. Biti pak profesor filozofije sasvim je nešto drugo: “To je vrsta živog mrtvaca”, veli Wittgenstein u jednom drugom pismu N. Malcolmu (20. IX 1945.). Govorio je da ga na univerzitetu sve odbija; da mu se atmosfera ukočenosti, izvještačenosti i samozadovoljstva gadi. Još ranije je pisao Morizu Schliku da mu je iz dubine duše svejedno šta današnji filozofi o njemu misle, jer on nije za njih ni pisao (8. VIII 1932.). Onda nikakvo čudo da je s izvjesnom nelagodom izručio svoju knjigu javnosti, jer je strahovao da će pasti u ruke “filozofskih novinara”, a on je namijenio boljoj vrsti čitalaca (Culture and Value, str. 66). Nikakvo čudo, jer je sve što je Wittgenstein pisao, svo njegovo filozofiranje bilo “privatni razgovori sa sobom samim, stvari koje sam rekao sebi tête-a-tête” (Cultur and Value, p. 78).

Photo: deviantart.net

Wittgensteinov individualizam je podjednako imao uporište u njegovoj vlastitoj prirodi i prirodi njegovog djela. Nisu mu bile potrebne spoljnje titule, koje su često oklop kojim se prikriva dublja nesigurnost. Čak i kada je iz formalnih razloga branio tezu na Cambridgeu (koja je u osnovi bila samo dopunski razgovor o njegovom Tractatusu) nije bio naročito uviđavan prema svojoj ljubaznoj komisiji. “Nikada vi to nećete shvatiti” – sprdao je uvažene profesore Russella i Moora (A da njih nije bilo, možda nikada ne bismo ni čuli za ovog austrijskog čudaka). Wittgenstein se nikako nije uklapao u uobičajenu predstavu o profesoru, a ipak su ga svi kao takvog uvažavali, jer ga je takvim činilo njegovo djelo. Podučavanje je i sam smatrao teškim poslom: “Podučavanje ne može sadržavati etički razvoj. Ako hoćete da nekoga etički razvijete dok ga učite takvoj doktrini, treba da ga tome učite pošto ste ga etički obrazovali, predstavljajući to kao način nerazumljive misterije” (Culture and Value, str. 81). Wittgensteinovo odricanje od akademske karijere je podjednako stvaralačko i etičko. Morao je napustiti univerzitet da bi se u potpunosti posvetio filozofiji. Bez “školske filozofije” ne bi bilo sistematskog znanja o filozofiji. Bez “univerzitetskih pisaca”, tih danas najčešćih autora koji još imaju i vremena i mogućnosti i volje i potrebe da pišu, ne bi bilo mnogih lijepih, a suzdržano i znalački napisanih literarnih konstrukcija. Profesori nisu stvaraoci, već, u najboljem slučaju, predani istraživači i znalci bez kojih bi filozofija postala neobavezna brbljarija. Ali, Wittgensteina ništa od ovoga ne bi utješilo. Nije slučajno da su ga i Schlick i Rusell smatrali umjetnikom: bio je to i po svojoj poetskoj lapidarnosti, i po muzikalnoj konstrukciji Tractatusa, i stvaralačkoj beskompromisnosti. Uostalom, njegovo djelo je već tada bilo predmet akademske brige. Autoru više tu nije bilo mjesta. Svoje djelo više nije htio da tumači; htio je da ga nanovo uobliči, da ga još jednom započne. Ostalo je prepustio interpretatorima. Onima koji i danas jednoličnim glasom ponavljaju njegove stavove i zamišljeno gledaju u daljinu. A u daljini, ustanovih kada sjedoh na mjesto svog nekadašnjeg profesora, zvonik crkve, na zvoniku sat: još petnaest minuta do kraja časa…

Stav sedmi

Da li je šutnja rezultat svakog filozofskog puta? Da li svako filozofiranje na kraju potone u tišinu? I da li baš ova riječ pripada završnom stavuTractatusa logico-philosophicusa?

Wittgenstein je odgovorio na ovo pitanje. U predgovoru Tractatusu veli da se sav smisao njegove knjige može sumirati u sljedećim riječima: što uopće može biti rečeno, može biti rečeno jasno, a o čemu ne možemo govoriti, moramo šutjeti. Ono o čemu ne možemo govoriti došlo je na kraju. I baš zato isprovociralo pitanje: a što je iza ovog kraja, u ovoj šutnji? Da li je u onome što nije rečeno skriveno nešto čak više i dublje od svega što je moglo biti iskazano na jasan i razgovijetan način? Ili je šutnja samo završni dokaz o granicama jezika, o moći govora, napokon znak potpunog odustajanja? Sve što je trebalo biti rečeno – rečeno je; govoru više nema mjesta…

Ušutjeti.
Ako si rekao.
Ako ništa veliko ne možeš reći.
Ako ništa više nemaš reći.

Oni koji su skloni filozofskom i inom razočarenju skrušeno će potvrditi da više nema smisla govoriti. Zar je svijetu do mudrosti? Zar mi se i samom, u ratu, nije potvrdilo da se sve velike ideje rasprše kao magla što udari o hridi ogrubjelog života? Zar svaka riječ, pa i ova o šutnji, nije potaknuta nekim ličnim osjećanjem u sučeljavanju sa vlastitom stvarnošću, vlastitom nacionalnom ili regionalnom situacijom? (Zeitgeist: Wittgenstein objavljuje Tractatus 1921. Kafka pred smrti (+1924.) zahtijeva da se njegova djela spale. Na Rilkeovom grobu (+1926.) stoji epitaf: “Ružo, čisto proturječje/ničiji san ne bila…”. Hermann Broch u Mjesečarima (1928-31.) raspreda o raspadu svih vrijednosti, a njegov Vergilije shvaća kada dođe “s onu stranu govora”. Stefan Zweig piše Jučerašnji svijet… Austrougarska se raspala 1918.). Zar svako lično nije potaknuto općim, zar ono uobličeno opće (Geltung) nije iskaz jednog mjerodavnog ličnog?

Photo: www.alienated.me

Različiti su razlozi šutnji: od puke lijenosti do mistificiranog saznanja. U psihološkom smislu ovi razlozi mogu biti objašnjeni malodušnošću, pomanjkanjem motiva ili emocionalnom ranjivošću. Mogu se odlučiti na šutnju, jer govoru više ne vidim svrhu, jer neću i ne mogu dalje da krčim pustaru nesporazuma. Sve sam rekao, a sve potonu u tišinu. Il faut s’abêtir!– otelo se u jednom trenutku Pascalu. Ili naprosto slutim da sam rekao svoje, da više ne umijem dalje i da je poštenije da odustanem. Da odustanem, jer više ne mogu da oblikujem u riječi ono što slutim i osjećam. Čak ni ono što sam vidio da jest ne mogu prenijeti na način kako jest bilo; niti ono što sam saznao reći Drugom da i sam sazna onako kako to ja znam. Ali sve i da sasvim ušutim, to bi samo značilo da više ne mogu sa drugima, ne da sam i u sebi zanijemio. I zato ipak pišem, pišem, iako znam da za takvo što više baš i nemam dobrih razloga. Jezik na kome sam dugo pisao više oficijelno ne postoji, zemlja u kojoj sam se rodio je razorena, tekstovi koje objavljujem mi ne trebaju ni za kakvu promociju, o tome da od honorara platim stanarinu ni govora, a čitaoci kojima sam se nekada obraćao odavno se razbježali po svijetu ili utučeni ratom. Ni jedan od vanjskih razloga ne ide mi na ruku – a oni su piscu, pa i onom sklonom filozofiji, potrebni kao nekakvo opravdanje, zaštita i utjeha – ali ne mogu a da još jednom ne poredam riječi, da pred sebe ne iznesem ono što se u meni iznutra izgrađivalo, a što ostvareno i sazdano tek može biti sagledano u svojoj punoj prirodi, pa i meni samom tek tada do kraja postati u potpunosti jasno. U tekstu se polažu računi. U njemu se obnavlja sjećanje na pređeni put, još jednom otvara svijetu i konačno zatvara jedan svijet. Tekst je mikrokozmos. U njemu se ponovo izgrađuje raspršena cjelina. U tekstu se ponovo uspostavlja biće.

Neodlučnost je česta osobina čovjeka koji misli: “Biti ili ne biti…”. Taj hamletovski sindrom zna biti golema prepreka, ali katkada upravo takvi kolebljivci znaju donijeti neprikosnovene odluke. Wittgenstein se odlučio na kraju Tractatusa. Na imperativan način pozvao na šutnju: “Wovon man nicht sprechen kann, daruber muss man schweigen“. Stav sedmi. (A sedam je dana, i sedmi je pečat, i sedmi ton u skali). Stav posljednji. Iza njega – bjelina papira. Što je preciznost govora prema mudrosti tišine? Nedjelatnost je nevina, neučinjeno savršeno, šutnja mudra. Ali, što ako je iza nijemosti “prazna dubina”, misaoni blef, tužno izigravanje mudrosti u kojoj je jedino mudro što ne iskazuje svoju ispraznost. Na šutnju s pravom može pozvati samo onaj koji je rekao; ono ima smisla samo kada je završna gesta onoga koji je spoznao ili učinio svoje. Da li je, međutim, i u Wittgensteinovom slučaju u pitanju misaono posustajanje, svijest o posljednjoj granici jezika, granici iza koje ono što je mišljeno više ne može biti jezički uobličeno? Ono što može biti rečeno i ono što može biti pokazano jesu ključni problemi filozofije – piše Wittgenstein Russellu. U završnom stavu Tractatusa čitamo o postojanju onoga što ne može biti ni rečeno ni pokazano. Šutnja je granica recivog. Svijest o granici jezika je ujedno uvjerenje da postoji mišljenje koje nadmašuje, koje je iznad mogućnosti kazivanja. S onu stranu jezika postoje stvari o kojima se ne može govoriti, postoje stvari o kojima “mudrost ni ne sanja” (Hamlet, čin I). Gramatika i logika ukazuju i vode do područja šutnje, nagovještavajući predjela one Tajne u kojoj same ne mogu mnogo. Kroz šutnju se izgovara ime Božje (kada ta riječ ne bi bila pogrešno shvaćena), izgovara ono Jedno koje se ne dade ni opisati, ni pokazati, ni izgovoriti. Kroz šutnju se iskazuje neiskazivo Ime, koje se ne može iskazati jer ni jednim imenom ne bi bila iskazana sva priroda imenovanog. U tom istom smislu i svaki pojedinac (mikrokozmos) biva označen ličnim imenom a da u tom imenu nije sadržana tajna ličnosti. Ako sam pak ja mikrokozmos, onda se svi problemi rješavaju u meni; ja sam svijet i jedno sam s Bogom. Tada čak više ne moram ni govoriti, jer istina ne mora biti iskazana da bi bila istinita. Što jest, jest po sebi samom. Ono se sobom objavljuje. Tajna je u Tajni samoj. Ali, zašto ipak hoćemo da kažemo i pokažemo prirodu šutnje? Zašto, ako i ona nije područje govora? Govora o neizrecivom? I ako baš govorom o neizrecivom ne pokazujemo i samu prirodu onoga što može biti rečeno? “…ima u tome nešto više nego prirodno, kada bi ga filozofija mogla otkriti ” (Hamlet, čin II).

Wittgensteinovo šutnja opet vodi govoru. Sada novom, sada drugačijem, ali govoru koji je opet ograničen najprije mikrokozmosom – govornikom samim, a zatim i samom prirodom govora. Od početka provijava pitanje o tome kako govoriti točno. Postoji li takav jezik? Ili stvari samo treba pokazivati i sve iskaze svesti na tautološke? Tautološki stav kazuje da stvar jest ono što jest, ne neka skrivena suština. Ukoliko takva “suština” stvar ne čini onim što jest. Tautologija je također način šutnje, jer kaže ono što je rekla, ono što je “sve” a “ništa”. Ni znanost ništa ne govori. Konstatira da stvari jesu onakve kakve jesu, ali ne kaže što jesu. Cijeli napor Tractatusa je bio da kaže neizrecivo, da izgovori šutnju, da pokaže nepredstavljeno i iskaže Mistično. Što jezikom hoću da kažem više nije jezičko, već transcendens naprosto. Jezik je put/prepreka do onoga što je centralno pitanje: pitanje ontološkog zasnivanja svijeta i njegovih modaliteta. Da bi se, međutim, do tog pitanja uopće doprlo, prvo valja riješiti problem jezika, koji nije samo sredstvo, već iskaz bića o kome i sam govori.

Photo: pinimg.com

Svaka riječ je fragment Govora. I sama šutnja je način govora, kao što je i govor način prešućivanja. U rečenom je i ono što nije rečeno. O onome što nije rečeno možemo misliti, ali ne i govoriti. (U tom istom smislu: potpuno shvatiti Wittgensteina značilo bi shvatiti i ono što on nije rekao, znati i ono što je utajio). Samo blesan rado govori o onome što ne zna. Bolje je šutjeti no govoriti pogrešno. O čemu ne možemo govoriti, to moramo prešutjeti. Prešutjeti! Wittgensteinova šutnja je promišljanje, mirovanje. Ono nije muk, nije zanijemjelost. Ono je priprema za novo kazivanje. Kazivanje o onome što više ne možemo reći, o onome što ne možemo ni iskazati ni saznati, ali možemo naslutiti. U šutnji je beskraj još nerečenog. Wittgensteinov stav sedmi je zatvaranje jednog puta. Taj stav ne oslobađa, nego nanovo zahtijeva muku filozofiranja. O čemu zaista možemo misliti, o tome moramo moći i šutjeti. Što možemo spoznati ili samo naslutiti, to katkada moramo prikriti. I samo za sebe čuvati. Ni takva šutnja nije kraj filozofiranja, već novi, unutarnji početak. Riječ o šutnji je istovremeno predostrožno povlačenje, kritičko distanciranje i pripremanje za Riječ. Tractatus je trebao biti govor o šutnji, ali takvo što ne bi moglo biti rečeno. Na kraju puta shvatimo da ne možemo nazad. Ljestve su odbačene. Poslije preobražaja nema povratka. Valja ići preko granice izgovorenog, transcendirati Riječ, uči s onu stranu jezika. Idealno je međutim neizrecivo. Možemo ga naslutiti, katkada osjetiti, nikada iskazati. Iako o tome ništa ne kaže, Wittgenstein ukazuje na ono što se ne može ni reći, ni objasniti. Jedva i misliti. Uostalom, da li bismo išta razumjeli kada bismo čuli glas s one strane “s koje se još ni jedan putnik vratio nije” (Hamlet, čin III). Zadnja rečenica Tractatusa jest riječ o onoj knjizi koja ne može biti napisana. Da li je riječ o onoj knjizi o etici, koja je pokušaj da se kaže ono što ne može biti rečeno, o onoj knjizi iza koje je Wittgenstein mislio da više ništa ne bi moglo biti napisano, knjizi koja bi obezvrijedila sve druge knjige? Ili o onoj Riječi koja ne može biti izgovorena, riječi zbog koje su tolike stranice ispisane, jer ona sama ne može biti napisana? Ili je uTractatusu pak riječ o neizrecivosti poetskog (a u Wittgensteinovom slučaju muzičkog), o onom artističkom porivu koji dokuči da je ljepota pjesme u onome što nije rečeno, ljepota muzike u onome što se ne može čuti? Ili o onom misaonom putu koji zna da sve izlazi iz šutnje i vraća se u muk, jer dosegne savršenstvo koje samo sebe ukida? Dok se to pitam ne smijem zaboraviti da razlozi šutnje mogu biti potaknuti i kakvim osobnim dramatičnim iskustvom. I mene je takvo zadesilo, zadesilo i onda kada sam čuo da se Rajko (“Grade, ako se naljutim zapaliću te”) stavio na stranu barbarstva uništenja, na stranu onih koji napadajući Dubrovnik ubiše i Milicinog brata, pjesnika, poslije čega se Milica potpuno zatvori u svijet sjena. I takva iskustva se upletu u bezimeno saznanje, koje nikada do kraja ne može biti rečeno. Kažem to jer, evo, već osluškujem kako i moje riječi tonu u tišinu. Čak kada bi ih neko, nekad, izvukao iz zaborava, ne bi to više bile moje riječi. Samo glasovi u kojima se skriva ono što je zaboravljeno, brujanje u kome nijemi riječ koja nije mogla biti rečena, znakovlje što se sklapa u knjigu koja nije mogla biti napisana. “The rest is silence” (Hamlet, čin posljednji). A onda, ponovo – bjelina papira. Istinski govor je dijete tišine. Ma kakvi da su bili razlozi šutnje, treba govoriti sve dok nijemost ne progovori.

Početi ponovo

Kako, dakle, nanovo započeti?

Zadatak nimalo lak. Čak može izgledati uzaludan ako se ima u vidu da je već Platon naznačio obrise filozofske građevine, a Aristotel je prvi pokušao i sazdati. Ali, već je u njihovo doba bilo jasno da je u pitanju građenje “kule Babilonske”, kule koja se u sebi beskonačno izgrađuje, osipa i nanovo gradi, zidanice koja se u sebi samoj temelji a pri tome ipak bez nekog temelja izvan sebe ne može, jer nije samo sebe radi, već i radi temelja. Htio bih, dakle, da krenemo od neke vrste filozofske naivnosti, ukoliko ova sintagma nije contadictio in adiecto, i ukoliko više itko ima pravo na naivnost u prvobitnom smislu te riječi. Od naivnosti, koja je osnova svakog stvaralačkog napora; naivnosti, koja je otvorenost svijetu bez ikakvog preduvjerenja. Od naivnosti, koja priziva čuđenje i ljubav (što se desi s ljubavlju koja se ne ostvari?), naivnosti koja rehabilitira izvorni smisao filozofiranja. Pri tome nipošto ne bih htio krenuti putem nekakvog do te mjere slobodnog filozofiranja koje bi nas napokon dovelo do filozofskog (ili bolje: filozofovog) toka svijesti, što bi mogao biti tek znak neuroze onoga koji filozofira. Moramo se, dakle, držati određenog plana, a ipak pokušati izbjeći metodu filozofske propedeutike, odbaciti preduvjerenja i unaprijed postavljene ciljeve da ne bismo završili u shematizmu nastavnog plana i programa za studij filozofije, kakvim raspolaže svaki fakultet u iole većoj varoši. Od čega onda započeti? Od pitanja o tome što treba da čini početak filozofiranja? Od problema početka? Od pitanja koje zaziva i riječ o kraju? Od onoga što jest? Možemo li krenuti od bilo čega, od nečeg nasumice izabranog i bez ikakvog prethodnog plana? Odakle god da kreneš, nećeš stići tamo gdje si naumio. Nema početka koji nudi siguran put umovanja. Početak filozofiranja je tamo gdje započne filozofiranje. Može se, velim, tvrditi da su svi filozofski problemi naznačeni sa Platonom, čak i da sve što čovjek zna može stati u nekoliko riječi, ali baš otuda, iz tih “nekoliko riječi” izvire ona silna, hiljade godina duga diskusija kojoj kao da kraja nema. Ako se pri tome nekom načinu filozofiranja štogod može spočitnuti, onda to nije toliko nedostatak odgovora – svako sebi primjerene ima – već nedostatak pitanja. A pitanje je u osnovi samo jedno, isto a uvijek drugačije: biće i nebiće. Sva druga otuda pridolaze. Otuda se i u onim najnaivnijim, dječjim pitanjima o onih “hiljadu zašto, hiljadu zato” prikriva muka filozofiranja i razabire proturječna priroda bitka. Već je u ovakvim pitanjima prisutna potreba za filozofskim odgovorima. Tko se usudi otvoriti takva pitanja, u ponavljanju upita vapi za smislom svoje sudbine. A koga jednom ova pitanja dohvate, nikada ga ne napuste.

Photo: Dragoljub Stanković

Na mnoge načine smo početnici: i kao oni koji u filozofiji uvijek nanovo započinju; i kao oni koji se početku (počelu, arché) kroz refleksiju vraćaju; i kao oni koji su uvijek otvoreni drugom i drugačijem početku; i kao oni koji za početkom tragaju, jer nam nije do pouzdanog, a to će ovdje reći dogmatskog utemeljenja. Ako je umjetnost težnja ka savršenstvu, a vjera ka neporecivošću, onda je filozofija traganje za nikada do kraja osiguranom izvjesnošću, ukoliko i svaka potraga za izvjesnošću nije potraga za metaforički shvaćenim Bogom. Mislilac je onaj koji se upušta u ono što ne zna. Jedino loša akademska filozofija govori isključivo o onome što zna, jer sve svodi na zbir “metodskih jedinki” i provjerenih dogmi. Mišljenje – kako pokazuje Hegel – mora biti prvo u sebi ispunjeno i ostvareno da bi moglo biti stvarno. Iako se provjerava u odnosu na ono o čemu misli, prva izvjesnost mišljenja jest mišljenje samo, čin samog mišljenja. Mišljenje je dokaz mišljenog i onoga o čemu misli. Takvo mišljenje mora najprije u sebi biti istinito da bi bilo istinito i za neku moguću stvarnost. A kada je u sebi stvarno, onda je čak dopustivo reći da je i fakticitet u odnosu na njega nedostatan ili čak privid. U sjećanju na filozofiju mi se vraćamo onome što je u njoj istinito. Ako ništa drugo, na ono što je za nas u njoj istinito. A onoliko koliko smo u stanju da u njoj pronađemo istinitog, toliko smo kadri biti filozofi ili barem oni koji su filozofiji skloni.

Suočeni smo sa novom stvarnošću. Naravno, i kada bi sva filozofska pitanja bila riješena, u svijetu se ne bi mnogo promijenilo. Ništa zato. Filozofija i nije nekakav organon za mijenjanje stvarnosti, već je oduvijek bila i jest “u mediju pojma”: njena realnost je unutar realnosti mišljenja. Ako su neki zbog toga s njom raščistili, samo su dokazali da je nikada nisu ni shvaćali. Filozofija nije nikakav intelektualni mimesis svijeta. Ona je posebna građevina. Danas je često na pola puta između umjetnosti i nauke: po stvaralačkom principu umjetnost, po dokaznom postupku i želji za izvjesnošću znanost. Filozofija se pretvorila u filozofsku bajku, u kojoj je junak ideja sama. U tom spoju stvaralačke nesputanosti i želje za izvjesnošću, filozofija postaje nalik nekakvom racionalnom misticizmu, spoju snage uma i intuicije. Iz jednom osvojenog znanja kao temeljnog uvida o svijetu nastoji se stvaralačkom intuicijom i intelektualnom imaginacijom dokučiti ono što jest čovjek i njegov svijet. Pri tome se ne smije ništa uobražavati, već vidjeti što i kakvo jest ono što jest. Takvo “intelektualno gledanje” jest i slutnja neviđenog, i dosezanje nedostižnog, ali i ukazivanje na očigledno, koje duhovna komocija katkada olako previdi. Iz idealiteta i bezimenog iskustva, što stoje u osnovi filozofije, izrasta filozofsko sjećanje na stvarno i moguću transcendenciju. Takva filozofija može čak postati i dohvaćanje života, pred kojim smo uvijek početnici. Filozofija nije samo govor o stvarnosti. Ona je i sama stvarnost. Ona je to i kao misaona djelatnost i kao životna gesta. Na kraju filozofskog puta otvara se ona knjiga koja je drugo ime života samog. Samo u tom smislu filozofiji pripada mogućnost da samu sebe dovrši i da na taj način u samoj sebi bude preobličena ili usmjerena u neku drugu djelatnost. Ali, to više nije pitanje prirode same filozofije, već pitanje životne odluke onoga koji filozofira. Takav ostaje filozofiji odan i kada je napušta, jer filozofiranje nije samo privrženost jednoj duhovnoj disciplini. Ono je i životni stav. Ono je i odluka: odluka na riječ, odluka na muk…

Iz knjige Predraga Fincija Poetozofski eseji, Sarajevo 2004; 

XXZ Magazin

  •  
  •  
  •  
  •  

Ostavite komentar

Komentari objavljeni na sajtu ne odražavaju stav uredništva, a stavovi objavljeni u tekstovima nisu nužno i stavovi redakcije.

Zabranjeni su govor mržnje, pretnje, uvrede na nacionalnoj, religioznoj, rasnoj ili polnoj osnovi, kao i psovke. Zabranjeno je i lažno predstavljanje, tj. ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Takođe, komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni.

Obavezna polja označena su *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.