Marc Bolan: Najmanji džin na svetu

 
Marc Bolan: Najmanji džin na svetu – Dečak koji je pokušavao da pobegne od „zadatog života”
 
 
 

Šesnaestog septembra 1997. godine, navršava se (tekst je pisan 1997. godine) dvadeset godina od smrti Marc Bolana, lidera sastava T. Rex. lzmeđu oktobra 1970. godine, kad se pojavio singl Ride A White Swan, i jula 1974. godine kad su pesmom Light Of Love dosegli, za njih poražavajuće 22. mesto, Marc Bolan i T. Rex su proveli na top listama ukupno 161 nedelju. Od 13 singlova koje su objavili u tom periodu deset je bilo među prvih deset, od toga četiri No1 i četiri No2.

Histerija koja je pratila karijeru ovog benda, koju rock fenomenolozi označavaju odrednicom T. Rextasy, može se porediti jedino sa onom koju su izazivali The Beatles. Novinar Paul Du Noyer je karijeru Marc Bolana uporedio sa dugom. Početak duge nalazi se u hipi undergroundu i flower poweru šezdesetih godina. Najviši deo tog luka predstavljao bi trijumfalni i artistički sunovrat okončan tragičnom smrću 16. septembra 1977. godine.

Te večeri Marc Bolan se vraćao kući. Za volanom „Mini Morisa” bila je njegova tadašnja devojka Gloria Jones, koja će u rock istoriji ostati zabeležena i kao autor pesme Tainted Love (veliki hit dueta Soft Cell). Na jednoj krivini u jugozapadnom Londonu, Gloria Jones je izgubila kontrolu nad vozilom. „Mini Moris” je udario u drvo. Tako je okončao život „najmanji džin na svetu”, kako je Marc Bolana na sahrani opisao njegov, možda, najbliži prijatelj David Bowie.

Dvadeset godina posle smrti Marc Bolana, rock novinar koji drži do svog renomea, treba da odgovori na sledeće pitanje: da li je Bolan autentični britanski rocker čiji se rad može porediti sa onim što su ovoj muzici podarili Pete Townshend, John Lennon i David Bowie?

Ili je on, možda, bio samo tinejdžerska, bubblegum zvezda za jednokratnu upotrebu? Ovaj potpisnik, koji ne drži do svog renomea s obzirom na nisku cenu tekstova, sklon je da prihvati prvi pol ove dileme kao tačan. Za to postoji nekoliko razIoga sociopsihološke i rokerske provenijencije.

Muzika Marc Bolana se ne može u potpunosti razumeti ukoliko se ne povede računa o supkulturalnim „gibanjima ” u britanskom društvu s početka šezdesetih godina. Najbolji početak takve elaboracije bio bi ponovno gledanje jednog od najznačajnijih filmova pokreta free-cinema Subotom uveče, nedeljom ujutro reditelja Karela Reisza. Taj film govori o neveselim perspektivama britanske mladeži s kraja pedesetih i početka šezdesetih godina. Slabo plaćeni rad u grozomornim fabrikama ispod večito oblačnog neba i pod terorom neprestane kiše.

Jevtino pivo u mračnom pabu na ćošku, mučan seks s devojčurama iz komšiluka u memljivom haustoru, mamurluk i krv iz razbijene usne posle pijane tuče. To su bile koordinate u kojima se odvijao život britanske mladeži tog vremena. Pripadanje supkulturinim grupama bio je jedini način da se „zadat život” izbegne. Za priču o Marc Bolanu važna je supkulturna grupa mod koja se pojavila početkom šezdesetih. Bili su to „tipični pomodari iz niže klase”, nalik američkim hipsterima. Definisala ih je opsednutost malim modnim detaljima na odeći i obožavanje specijalno naručenih cipela.

„Pomerivši urednost do tačke apsurda” pripadnici mod-pokreta napadali su jednu od osnovnih konvencija na kojima počiva britansko društvo: onu vezanu za strogo definisan način odevanja. Neki neuhvatljivi detalj u mod-pojavi (izglancane cipele, marka cigareta, način na koji je čvor kravate vezan) izdvajao ih je i činio upadljivim na svakom mestu na kojem su se pojavljivali. Na putu između kuće, škole i posla, Mods su, kako kaže Dick Hebdidge, iznenada nestajali. Oni su se gubili u lavirintu podrumskih klubova, diskoteka, butika i prodavnica ploča. Integralni deo njihovog „tajnog identiteta” bio je i obožavanje, u to vreme, ezoterične crne muzike soula, rhythm & bluesa, bluesa i ranog rock’n’rolla.

Marc Bolan, u to vreme poznat pod imenom Mark Feld, bio je jedan od najviđenijih pripadnika mod-pokreta. Njegova botičelijevska faca okružena bujnom kovrdžavom kosom, izdvajala ga je u uniformisanom mod svetu i učinila dosta poznatim foto modelom. U isto vreme kad i drugi viđeniji eksponenti mod supkulture, Cat Stevens i David Bowie, Mark Feld pod novim imenom Marc Bolan započinje muzičku karijeru. Godine 1966. objavljuje sing I The Wizard. Već sledeće 1967. godine Marc Bolan ima sa grupom John’s Children dva mala hita – Desdemona i Go Go Girl. U to vreme on je kao solo artist snimio album Beginning Of Doves koji je objavljen tek 1974.

Marc Bolan 1968. udružuje snage sa muzičarem čije je ime Steve Peregrine Took (tako se zove jedan Tolkinov junak) u okviru dueta Tyrannosaurus Rex. Njihov prvi album sa jednim od najdužih naslova u istoriji rocka, My People Were Fair And Had Sky ln Their Hair But Now They’re Content To Wear Stars On Their Brows, u produkciji Tony Viscontija, predstavljao je tipičan egzemplar hipi flower-power mistike opterećene patetično-prepotentnim Bolanovim tekstovima u kojima su se mešali mitovi, mašta i magija, projektovani na fonu akustične muzike.

Took posle drugog albuma napušta bend i biva zamenjen Micky Finnom koga je Bolan upoznao u jednom restoranu zdrave hrane. Krajem 1970. godine skraćuju ime u T. Rex. Bolan, kao svaki pravi pomodarac, imao je dobar osećaj za aktuelnu situaciju. On pravi dramatičan zaokret u muzičkoj orijentaciji. Napušta hipi mitologiju koja je bila beznadežno passe u tom trenutku i okreće se novim formama. Singl Ride A White Swan koji je iznenada dospeo na drugo mesto britanske Top liste, pojavio se 1970. godine. Bio je to početak histerije T. Rextasy i trenutak kad je rođen novi rock žanr: glitter rock iliti glam.

Glitter rock, za čijeg se rodonačelnika može prihvatiti Marc Bolan, predstavlja autohtonu britansku muzičku formu koja je bila predominantni oblik rock izražavanja početkom sedamdesetih. Nastao, jednim delom, kao reakcija na seksualnu revoluciju s kraja šeste decenije, glitter rock je glorifikovao seksualnu ambivalentnost i biseksualnost koja je bila vidljiva u nastupima David Bowiea i Marc Bolana. S druge strane, imajući korene u mod supkulturi, glitter rock je fetišizirao odeću i insistirao na modi kao vrhovnoj vrednosti. Proto-art rokeri Roxy Music su u svom scenskom nastupu insistirali na ovom aspektu glitter rocka. Svesna dekadencija koja se ogledala u smelom kombinovanju futurističkih kostima s delovima garderobe koju su sugerisali dendizam Dikensonove epohe, upotrebi naglašene šminke od strane muških protagonista, te zloupotrebi svetlucavog praha koji je žanru dao ime i učinio da odelo ovih rokera blješti, bila je još jedna odlika ovog muzičkog pokreta.

Marc Bolan je surfovao na samom vrhu talasa glitter rocka koji je u njemu imao svog najvećeg sveca i martira. Dok su Bowie i Roxy Music svoje mod poreklo sofisticirali autentičnim umetničkim pretenzijama, a The Who i Small Faces ga transcendentirali na rock-način, Marc Bolan je pokušavao da taj supkulturalni balon naduje do konačnih dimenzija. Beskrajno ruminirajući ritmičke i melodijske sklopove Bolan je vladao rock svetom. I pored velike popularnosti, njegova muzika je imala određen „višak značenja” koji ju je odvajao od produkata u to vreme takođe popularnih glitter rokera kakvi su bili Gary Glitter i Alvin Stardust. Dekadentnost Bolanove muzike nije bila hinjena i svesna. Ona je bila, baš kao i njegova demonska šminka, pokazatelj neuspešnosti jednog retroflektovanog supkulturalnog koncepta, nagoveštaj tragičnog kraja životnog i umetničkog circulusa vitioususa. Pažljivi posmatrač dokumentarnog filma reditelja-amatera Ringo Starra snimljenog 1973. godine pod imenom Born To Boogie o fenomenu Marc Bolan može da nasluti implicitnu tragičnost tih zbivanja. Marc Bolan je svetu rock’n’rolla ponudio radikalni ali zatvoreni muzički koncept. Duboko ukorenjena u britansku tradiciju, muzika Marc Bolana kao najvažniji vesnik dolazećeg punka, bila je, iz nekih razloga, potpuno nezanimljiva američkim ljubiteljima rocka. Izostanak uspeha sa one strane Atlantika, i enciklopedisti uzimaju kao glavni razlog za sunovrat karijere ovog minijaturnog muzičara. Jednostavnost i nevinost su bili glavni kvaliteti Bolanovog muzičkog koncepta. S gubitkom artističke nevinosti njegova muzika je izgubila na prijemčivosti što je dovelo do kraja karijere.

Ako je album Electric Warrior (1971) označavao najvišu tačku T. Rextasy fenomena, onda album Tanx (1973) predstavlja početak kraja. Izostanak očekivanog uspeha uvećao je i inače veliku Bolanovu histeričnost što je učinilo da ga napuste najverniji saradnici Micky Finn i Bill Legend. Bolan, posle niza personalnih kriza, debeo i umoran, pokušava da se 1976. vrati na scenu novom verzijom T. Rexa čiji su članovi bili britanski rock veterani Tony Newman, Miller Anderson i Herbie Flowers. Pokušaj, naravno, nije uspeo.

Žikica Simić

Izvor: XXZ Magazin

*Tekst je objavljen u septembru 1997. godine u XZ magazinu broj 10

Tekstovi o muzici na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments