Ulogujte se / Kreirajte profil

Narcizam, život u ogledalu

Narcizam je pojam sve prisutniji u svakodnevnom govoru. Za “narcisa” obično kažemo kako je opsjednut sobom, svojim izgledom, svojim nastupom, kako je nesposoban uživjeti se u svijet druge osobe. On je “centar svijeta”.

Narcizam je u svakodnevni govor ušao knjigom “Narcistička kultura” američkog povjesničara Christophera Lascha, 1979. godine. U knjizi autor opisuje stanje američkog društva koje tone u unutrašnji svijet obuzetosti sobom. Po Laschu, prosječni Amerikanac više nije sposoban uživjeti se u svijet drugog čovjeka, nije više u stanju održavati bliske i smislene odnose s drugim ljudima. Po njegovim riječima, “bavljenje sobom” i “rad na sebi” istisnuo je sve druge oblike socijalnog života. Posljedica je stanje posvemašnje izolacije od svijeta, glavni uzrok depresije, socijalne fobije, strahova i drugih simptoma.

U ovom tekstu pokušavamo objasniti česte predrasude vezane uz taj problem. Pitamo se – je li narcizam zaista “bolest” i može li se on “liječiti”. Kaže se kako je narcizam manjak odnosa sa svijetom, no je li zaista tako? Zašto je narcizam simptom modernog doba?

Kratka povijest narcizma

Narcizam se kao vrsta psihološkog problema prvi puta javlja u osamnaestom stoljeću, u djelu “Narcis ili ljubitelj sebe”, filozofa i književnika Jean-Jacques Rousseaua. Krajem devetnaestog stoljeća poznati engleski psiholog i seksolog Havelock Ellis koristi pojam “narcisoidan” za osobu koja pretjeruje s masturbacijom čime postaje sama sebi seksualnim objektom. Psihoanalitičar Otto Rank 1911. godine objavljuje prvi psihoanalitički članak koji se bavi problemom narcizma, odnosno, obuzetosti sobom. Sigmund Freud 1914. godine objavljuje članak pod naslovom “Uvod u problematiku narcizma”. Filozof Martin Buber 1923. godine piše poznati članak “Ja i Ti” u kojem tumači narcizam kao glavni uzrok što čovjek onog Drugog vidi kao objekt umjesto kao subjekt.

Ipak, vjerujemo kako najbolji opis narcisoidnog ponašanja nije dao filozof ni psiholog, već književnik. Mislimo na roman “Moby Dick” američkog pisca Hermana Melvillea, napisanog davne 1851. godine. U knjizi mornar Ishmael pripovijeda o strašnoj sudbini kapetana Ahaba koji sagorijeva u mržnji i zavisti prema bijelom kitu Moby Dicku. Kapetan Ahab ne može prihvatiti gubitak noge, tu simboličnu kastraciju, već u žaru narcističkog bijesa žrtvuje sebe i posadu broda kako bi dokazao da je bolji od kita. U tome je sadržana jezgra narcizma – ne prihvatiti vlastitu ograničenost, konačnost i smrtnost već nastojati održati idealnu sliku sebe pod svaku cijenu. Narcistički bijes, posljedica narcističke povrede, upravlja Ahabovom osvetom, sve do potpune katastrofe, smrti kapetana i posade.

Kao što znamo, mit o Narcisu prvi spominje starogrčki pjesnik Ovidije u svojoj priči “Echo i Narcis”. Po njemu, Narcis je lijepi šesnaestogodišnji mladić, sin riječnog boga i nimfe. Ponosan, on odbija ljubavne ponude planinske nimfe Echo. Nemesis, boginja osvete, kažnjava ga tako što ga vodi do jezera u kojem Narcis vidi svoj odraz. On se zaljubi u svoj odraz ne znajući da je to samo slika. Provodeći dane obuzet sobom Narcis se na kraju pretvori u istoimeni cvijet. Nimfa Echo uslijed neuzvraćene ljubavi pomalo blijedi, iščezava i na kraju se pretvori u jeku.
Zanimljiv je odgovor slijepog proroka Tiresiasa na pitanje hoće li Narcis živjeti dugo. Tiresias odgovara – Hoće, ako nikada ne spozna samog sebe!, misleći pri tome kako je potreba da “Spoznamo sami sebe”, (Gnōthi Seauton), zapravo vrsta obuzetosti sobom – narcizam.

Freud i narcizam

U spomenutom članku, “Uvod u problem narcizma “, Freud narcizam vidi kao patološko stanje psihe kada se libido vraća samom sebi, umjesto da se usmjeri, investira u drugi objekt. To stanje Freud naziva i auto erotizam za kojeg tvrdi kako je to problem prisutniji nego što se obično misli. U članku Freud povezuje libidalni, seksualni nagon, s nagonom samoodržanja, tzv. ego-libido, i misli kako oba mogu biti usmjerena prema unutra.

Freud kaže – Naše žudnje i naša seksualnost isprepleteni su s našim nagonom za samoodržanjem, tako da ne potrebu za samoočuvanjem koja je usmjerena prema unutra ne možemo odvojiti od žudnje koja također postaje usmjerena prema unutra, prema subjektu.

Time što u psihoanalizu uvodi dvije grupe nagona, onaj seksualni kao i ego nagon za samoodržanjem, Freud se zaštitio od kritike Junga i Adlera kako njegova teorija počiva isključivo na seksualnosti.

Freud razlikuje primarni i sekundarni narcizam. Primarni narcizam temelji se na urođenoj potrebi samoočuvanja. Sekundarni se narcizam, po Freudu, temelji na povlačenju libida s vanjskog svijeta, tako da osoba ne živi više po načelu realnosti. Povlačenje iz svijeta ljudi stvara schizophreniju, stanje megalomanije koje Freud naziva još i “magično mišljenje”. Takvo magično mišljenje, oblik narcizma, Freud spominje u svom djelu “Totem i tabu”, a vidi ga u tzv. “primitivnim narodima” koji vjeruju kako njihove misli imaju sposobnost oblikovati stvarnost. (Popularnost tzv. Zakona privlačnosti i sličnih New age teorija po kojima čovjek ima moć mislima i željama upravljati svijetom govori nam kako smo baš mi to “primitivno društvo” koje ni poslije tisuća godina kulture nije u stanju prihvatiti realno.)

Po Freudu, duševno se zdravlje temelji na ravnoteži i harmoniji seksualnog, objektnog libida, koji je usmjeren prema van, i ego libida koji je usmjeren prema unutra. Tako je “biti zaljubljen” stanje u kojem prevladava objektni, seksualni libido, dok je paranoidna schizophrenia stanje u kojem prevladava ego libido.

Po Eugenu Bleuleru, i autizam je oblik radikalnog narcizma. Po njegovim riječima – Autizam je to što Sigmund Freud naziva auto-erotizam, posvemašnje okretanje sebi.

Što je narcizam?

Suvremena psihoanaliza i filozofija drugačije određuju narcizam. Već smo prije spomenuli filozofa Hansa Georga Gadamera, Heideggerovog studenta i prijatelja. Po njemu je svijest “fuzija horizonata” dvoje ljudi, a horizont je određen širenjem naše svijesti prema svijetu. Što više svijeta obuhvatimo svojom spoznajom, više nas ima. Gadamerov horizont nastavlja se tako na Freudov ego. (Da se podsjetimo, horizont ili ego još ne znače život ili svijest, za svijest trebamo susret, fuziju dva horizonta, dijalog dvije osobe.)

Širenje horizonta odraz je temeljne fantazije svakog djeteta koju možemo izraziti riječima – Mi smo jedno!

Temeljna fantazija – Mi smo jedno!, po Kohutu postoji na dvije razine, na oba pola osobnosti. Tako razlikujemo fantaziju – Ti si moj!, koja stvara naš ego i narcističke fantazije, i fantaziju – Ja sam tvoj!, koja stvara “značajnog drugog”, superego i religiozni osjećaj. Ovdje možemo primijetiti sličnost s Freudom u njegovim “nagonima koji se šire” prema unutra i prema van.

Prema tome, narcizam ćemo najbolje odrediti kao potisnutu ili poreknutu fantaziju – Sve je moje!

No iako je ta fantazija skrivena od pogleda i počiva duboko u nesvjesnom, ona ipak upravlja ponašanjem osobe. Tako osoba koja za sebe tvrdi kako je obična, prosječna, “ništa posebno”, u svojoj dubini krije velebnu, grandioznu fantaziju posvemašnje svemoći, snage, mudrosti, ljepote ili morala. Kada je suočimo s njenim grandioznim fantazijama koje otkrivamo u njenim snovima, omaškama, pod hipnozom ili u različitim tjelesnim simptomima, osoba se osjeća posramljeno, ona se svojih fantazija srami. Po njoj, velebne su fantazije “loše” jer nisu realne, ne mogu se ostvariti.

Zato ih ona odbacuje, potiskuje ili poriče.

Pitamo se, koliko je fantazija – Sve je moje!, zaista “djetinjasta”, infantilna, nerealna? Zašto neki ljudi i stvari postaju “našima”, dok neki drugi ljudi i stvari nikada nisu “naši”?

Kao i sve drugo tako je i doživljaj – Sve je moje!, subjektivne prirode. Prema tome, nitko ga ne može osporiti niti osuditi, on nam pripada baš kao i svaki osjećaj ili misao. U tome je značaj filozofije fenomenologije, naše iskustvo i doživljaj uvijek su na prvom mjestu, ne trebamo ih i ne smijemo potiskivati.

Tako možemo reći kako je sljedeća tvrdnja zaista točna – Čitav je svijet moj, sa svim ljudima, stvarima i pojavama!

Drugim riječima, narcizam ne čini fantazija – Sve je moje!, već upravo suprotno, narcizam je stanje potiskivanja i poricanja te fantazije. Svako dijete se rađa s urođenom idejom kako je sve njegovo, i ljudi i stvari. Da se fantazija poveže s ostatkom osobnosti potrebna je empatija i razumijevanje svijeta. Na žalost, uslijed mnogih razočaranja i trauma, dijete tu fantaziju nauči dobro skrivati, kroz potiskivanje i poricanje.
(Po Freudu, takvo je razočaranje i posljedica tzv. Edipalnih sukoba kada dijete roditelja doživljava svojim. No kada prvi puta vidi kako otac i majka odlaze u spavaću sobu bez njega, tzv. primarna scena, uslijed bolnog razočaranja dijete se od svoje fantazije mora odvojiti. Ono je u svojoj svijesti od roditelja odvojeno zidom, no u svom nesvjesnom s roditeljem je još uvijek jedno.
Svako razočaranje, svaki manjak empatije stvara veći ili manji zid, svijet je tada manje “naš”, a svoje mjesto u svijetu sve je teže pronaći.

Zrcaljenje

Možemo razlikovati tri razine naše povezanosti sa svijetom, tri razine narcizma. Iz fenomenološke perspektive to su:

– Razina posvemašnjeg jedinstva sa svijetom kada još ne postoje drugi ljudi. To je doživljaj jedinstva kroz stapanje sa svijetom, tzv. “oceanski osjećaj”.
– Razina na kojoj su drugi ljudi naše zrcalo i publika. Oni postoje samo da odraze naše postojanje, našu cjelovitost, i stoga ne posjeduju unutarnji život.
– Razina na kojoj otkrivamo kako ljudi imaju vlastite želje i potrebe, unutrašnji život. S njima se povezujemo kroz dijeljenje zajedničkih osjećaja, mi osjećamo da oni prema nama osjećaju. To je “fuzija horizonata”, hermeneutički krug.

“Oceanski osjećaj” ili “simbiotično stapanje” fantazija je malog djeteta kojom ono obuhvaća cijeli svijet. Kako je sve dio njega, drugih ljudi još nema. Otkrivajući sebe kroz odraz u ogledalu ili oku roditelja, dijete pomalo spoznaje kako je ograničeno prostorom, kako je otjelovljeno. Tada postaje svjesno i ljudi koji ga okružuju. Međutim, za dijete drugi ljudi još nemaju svoj duševni život, oni su ogledala, publika koja zrcali i odražava dječju cjelovitost. Tek u trećoj fazi svog odrastanja dijete pomalo spoznaje kako roditelj nije samo ogledalo i publika već da i on ima svoje želje i potrebe, i kako je njima ograničen.

Treba primijetiti kako je na svim razinama dijete povezano sa svijetom, od svijeta ono nikada nije odvojeno. Tako odrastanje znači pomak od arhaičnih oblika povezanosti stapanjem i simbiozom, prema povezanosti kroz zrcaljenje, pa sve do povezanost kroz empatiju i uživljavanje.

Kada govorimo o narcizmu kao poremećaju ličnosti, mislimo na osobu koja nikada nije otkrila unutarnji život svog roditelja pa drugu osobu koristi kao ogledalo kojom potvrđuje svoju cjelovitost kroz divljenje i odobravanje. Teži je oblik narcizma sociopat ili psihopat koji uopće ne vidi drugu osobu već je ona dio njega. Od druge se osobe tada ne traži divljenje i odobravanje već posvemašnje jedinstvo, stapanje duha i tijela. Kako to nije moguće postići, sociopat ili psihopat tada postaju destruktivni kako bi uništili svaku pa i najmanju razliku. Cilj je posvemašnja istost i stapanje.

Je li narcizam bolest i može li se liječiti?

Narcizam nije “bolest”, to je obrana kojom osoba postiže cjelovitost u svijetu bez empatije. Kao što znamo, autentična se cjelovitost postiže dijalogom s drugim čovjekom gdje mi “osjećamo da on nas osjeća”, gdje mi “vidimo da on nas vidi”. No gdje nema pravog odnosa, dobra je i “ideja odnosa”. Narcizam je takva ideja odnosa.

Ako narcizam vidimo kao na obranu, kao način opstanka u svijetu bez empatije, tada se narcizam ne može liječiti. Liječiti narcizam isto je kao i liječiti glad bez da čovjeka nahranimo. Ako je narcizam kompenzacija, nadomjestak za empatični odnos, tada ništa osim odnosa ne može pomoći. Reći čovjeku da ne bude “narcisoidan” jednako je kao i reći čovjeku slomljene noge da odbaci svoje štake.
Tek kada osoba otkrije kako u svijetu postoji briga, empatija i sućut, od narcističke se obrane može odustati.

 

Narcizam i moderno doba

Ne čudi nas što je upravo narcizam glavna psihička obrana koju koristi moderni čovjek.

Predmoderno je doba bilo vrijeme u kojem se čovjek organizirao oko svojih arhaičnih ideala, oko božanske slike Velikog oca. Moderno je doba pokušaj da se božanska slika Velikog oca zamjeni božanskom slikom sebe. Kako je to rekao filozof Nietzsche, uvijek u strahu od gubitka slobode i autonomije – Bog je mrtav!

Ako je subjekt nekada tražio savršenstvo i cjelovitost izvan sebe, u božanskom, u modernizmu je suprotno, savršenstvo se traži unutar subjekta. Svaka ideja o cjelovitosti koja je izvan subjekta danas se smatra reakcionarnom. Tako možemo objasniti popularnost Freuda i Junga kroz njihovu ideju “arheološkog iskapanja”, kopanja po vlastitom nesvjesnom. Uvijek se nadamo kako ćemo nešto pronaći, možda neki arhetip, inspiraciju ili nešto treće.

Ideja da se inspiracija i autentičnost nalazi izvan osobe, u Drugome, u odnosu s njim , danas nije popularna.

Rješenje nije u smrti božanskog, niti u zamjeni božanskog velebnom slikom sebe. Rješenje je u dekonstrukciji svake velebne slike, one vani kao i one unutra, na čije mjesto treba doći zajedništvo, empatija, prijateljstvo.

Psihoterapija narcizma

Kada govorimo o narcizmu ne mislimo na onaj primarni, izvorni narcizam koji gradi našu osobnost. To je naš horizont, naš ego, bez njega nema ni nas. Ne mislimo ni na onaj narcizam sociopata i psihopata u kojem nema drugih ljudi čak ni kao publike ili zrcala. Njihov je narcizam ionako neizlječiv. To su većinom politički ili vjerski vođe koji upravljaju i nadziru tisuće ljudi, narode i države. Oni zaista i vjeruju u svoje poslanje, u svoju božansku prirodu, tako da ih narod mora idealizirati.

Narcizam o kojem govorimo ovdje ona je razina odnosa s drugim ljudima gdje ih se doživljava kao ogledalo ili kao publiku. Za osobu s problemom narcizma Drugi postoji, ali ne sasvim. U strahu da ne sruši idealnu, velebnu sliku sebe, on drugog svodi na nešto manje od ljudskog, na nešto manje od cjelovitog. Tada Drugi više nije – netko već – nešto, nije – Ti već – To. To je smisao nacionalizma, šovinizma, rasizma, vjerskog fundamentalizma i svega drugog što “nas” stavlja iznad onih “drugih”. Ta je situacija paradoksalna, jer kad obezvrijedimo druge u svijetu ostajemo sami, što je pravi uzrok depresije, straha, socijalne fobije, ovisnosti i drugih simptoma usamljenosti. Narcizam kao obrana može djelovati neko vrijeme, ali posljedice su strašne.

Psihoterapija narcizma temelji se na pokretanju potisnute idealne, velebne slike sebe koju je klijent skrivao možda čitav život. Ta se slika u psihoanalitičkoj terapiji pokrene već nakon kratkog vremena. Već nakon nekoliko razgovora terapeut može vidjeti ono što je klijent dugo vremena skrivao. Ako terapeut nije kritičan i ne osuđuje, postoji mogućnost da se potisnuta arhaična slika poveže s ostatkom osobnosti. Česta je reakcija na prihvaćanje vlastite grandioznosti – humor. Klijent s humorom i smijehom gleda na arhaičnu sliku sebe koje se više ne srami nego mu je smiješna.

Kao što je jedan klijent na kraju terapije rekao svom terapeutu – Moram priznati da i vi nešto znate. A to je velika stvar kad vam to kažem ja, najmudriji čovjek na svijetu. 🙂

Psihoterapija

  •  
  •  
  •  
  •  



Jedan komentar na tekst Narcizam, život u ogledalu

  1. Letindor

    14/04/2018 at 04:31

    dobra tema, mami riječi pa i da ostavim koju riječ ovdje u kontekstu ove priče …

    nariče čovjek kako je rođen u pojavnom svijetu i to me podsjeća na riječ ,,narcis”

    ogledalo – sve ono po čem čovjek sebi nedostaje kao potencijalno il’ prikriveno Božanski svijet mu ispostavlja sobom

    ali taj spoljni svijet mu je tuđiji od sopstvenog lika i zbog toga lik se više voli, jer je bliži. Čovjek otuđen i mora biti narcis, da nariče za sobom

    i takva obuzetost sobom je više vanjski svijet neg unutrašnji, obuzetost je vanjštinom

    ,,Kaže se kako je narcizam manjak odnosa sa svijetom, no je li zaista tako? Zašto je narcizam simptom modernog doba?”

    rekao bih da je narcizam upravo odnos sa svijetom i manje istinski odnos sa sobom … već je i odnos sa sobom kao sa objektom, i tako dalje.

Ostavite komentar

Komentari objavljeni na sajtu ne odražavaju stav uredništva, a stavovi objavljeni u tekstovima nisu nužno i stavovi redakcije.

Zabranjeni su govor mržnje, pretnje, uvrede na nacionalnoj, religioznoj, rasnoj ili polnoj osnovi, kao i psovke. Zabranjeno je i lažno predstavljanje, tj. ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Takođe, komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni.

Obavezna polja označena su *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.