Ne predati se pesimizmu

Živimo trenutke u povijesti – koja obuhvaća živote svih nas – u kojima se događaji nezaustavljivo ubrzavaju i često ostavljaju dojam da potpuno izmiču našoj kontroli.

Znamo da trajanje vremena varira u skladu s unutarnjim stanjem kojim ga mjerimo. Iz tog razloga ne možemo, niti u životu ljudskih bića niti u povijesnom životu zajednice, izbjeći taj osjećaj nezaustavljive brzine, djelomično zato što se sve događa bez stanki koje omogućavaju disanje, a dijelom i zato što broj događaja diljem svijeta premašuje našu sposobnost asimilacije. Kada mislimo da smo nešto shvatili, ili barem izdržali, pojavi se još deset ili dvadeset stvari koje nas paraliziraju svojom količinom, dimenzijama i brzinom.

Nije potrebno biti stručnjak da bi se shvatilo o čemu govorim niti je potrebno navoditi mnogo primjera. Na sreću ili nesreću, učinkovitost medija omogućuje svakome da događaje iz bilo kojeg kutka svijeta doživi ne napuštajući vlastiti dom; da osjeti utjecaj boli, bijede, sukoba, ratova, smrti, nasilja, nesigurnosti, bespomoćnosti… Na svaku globalnu situaciju koja se dogodi – a to su one koje pune medije, koje će ući u povijest – postoje druge vrlo slične osobne situacije koje u malom ponavljaju ono što se događa u velikom. Te male stvari možda neće postati glavnom viješću, ali one nekome donose patnju. U malim ljudskim skupinama, u obitelji, među prijateljima, u svakodnevnim odnosima također ima agresije, boli, sukoba, bespomoćnosti i, nažalost, zločina i ubojstava.

Spomenuta brzina kojom živimo i kvaliteta onoga što živimo ponekad nas dovode do toga da se prepustimo pesimizmu. Čak i ako pokušamo biti objektivni i analizirati količinu i kvalitetu onoga što doživljavamo, krajnji rezultat je poražavajući.

Vjerujem, međutim, da nama ne dominira pesimizam ili negativan osjećaj života. Iako se može činiti da nas bespomoćnost ponekad paralizira, mi zapravo nismo poraženi.

Vidljivi su golemi napori koje narodi i pojedinci ulažu kako bi se postigao dogovor, kako bi se moglo mirno disati, kako bi se zaustavio vrtlog i destruktivne i sterilne borbe. Istina, rezultati u mnogim slučajevima nisu ohrabrujući, ali bitna je ustrajnost da se započinje stalno iznova dok se ne postignu željeni rezultati. Postoje i beskonačni dijalozi, naravno, do te mjere da se čovjek pita žele li države i ljudi uistinu postići dogovor, postoji li autentičan dijalog ili samo monolozi u kojima nitko nikoga ne sluša. Međutim, ne odustaje se, a to je dobar znak, postajemo svjesni naše gluhoće.

Duboko u središtu svega što nam se događa nalazi se iskra svjetla, optimizma, nade u budućnost, nade u obnovu skladnog ritma života. Govorimo o boli, ali to činimo misleći na sreću koja nas očekuje… ako je želimo postići, naravno. Govorimo o ratu, ali činimo to sanjajući o miru. Osuđujemo nasilje jer volimo suživot, smeta nam netolerancija jer se uistinu želimo razumjeti.

Oni koji sadašnjost – iako je pomalo zbunjujuća i mračna – ne žive s tom iskrom nade, oni sadašnjost, a i budućnost, čine opasno negativnom. Oni koji osjećaju tu iskru oporavka, obnove, širokih i sigurnih puteva, grade dostojanstveniju budućnost usred poteškoća sadašnjosti. Podrazumijeva se da kao filozofi, i u ime te ljubavi prema mudrosti koja nas ohrabruje, čuvamo tu iskru, ma koliko ona bila mala, jer u njoj vidimo izvor svjetlosti za budućnost.

Autor: Delia Steinberg Guzmán
S engleskog preveo: Željko Glodić

Izvor: Nova Akropola

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest
0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments