Ništa rusko mi nije strano – Emil Sioran

Ništa rusko mi nije strano – Emil Sioran

Pročitao nekoliko pesama Aleksandra Bloka. – Ah! Koliko su mi bliski ti Rusi! Moja dosada je potpuno slovenska. Bog zna iz koje su stepe došli moji preci! Nosim, poput otrova, nasleđeno sećanje na neograničeno.

Sem toga, ja sam poput Samata, čovek na koga se ne može osloniti, sumnjivo, podozrivo i nepouzdano lice koje utoliko dvoličnije ako je nezainteresovano. Hiljade robova u meni zahteva pravo na svoja mišljenja i bolove koji se međusobno potiru.

Posle neprospavane noći izašao sam na ulicu. Svi prolaznici su mi izgledali kao automati; nijedan mi se nije učinio živim, svakog kao da je pokretala neka tajna opruga; pokreti su bili geometrijski; bez spontanosti; mehanički osmesi; gestikulacije sablasti, sve je bilo skamenjeno…

Nije prvi put da posle nesanice prikupljam taj utisak skamenjenog sveta, kojeg je život ostavio,- Ta bdenja mi truju i proždiru krv; kad sam i sam sablast, kako bih uopšte u drugima mogao da vidim naznake stvarnosti?

Bliži antičkoj tragediji nego Bibliji. Uvek sam bolje razumeo i osećao Sudbinu nego Boga.

Ništa rusko mi nije strano.

Moja dosada je eksplozivna. U tome je moja prednost nad velikim dokoličarima koji su uglavnom bili  pasivni i blagi.

Buka – kazna, ili pak materijalizacija izvornog greha.

Cioran

Našao u ćošku komad sira, bačen ko zna kad. Okolo armija insekata. Istih onih koje zamišljamo kako dovršavaju poslednje ostatke mozga. U razmišljanju o sopstvenom lešu, o užasnim metamorfozama koje će pretrpeti, ima nečeg smirujučeg: tako se naoružava protiv tuge i zebnje; taj strah koji poništava hiljade drugih.

Postojanost mojih mračnih vizija zbližava me zauvek sa pustinjskim Ocima. Pustinjak usred Pariza.

Ja ne verujem da su vrline međusobno povezane i da ako imamo jednu, imamo sve. One se, zapravo, međusobno, neutrališu; ljubomorn su. Zato tavorimo u osrednjosti i stagnaciji.

Gospode, zašto me nisi obdario molitvom? Niko ti na svetu nije ni bliži ni dalji. Malčice sigurnosti, komadić utehe, samo to od tebe tražim. Ako ti ne možeš da odgovoriš, ne možeš.

emil-sioran

Obeshrabrujuća nedelja. Upravo sam podigao božji kapak.

Ista nedelja.

Poslednjih trideset godina osećam kako mi svakog dana u nogama mili milijardu žmaraca. Milijardu svakodnevnih uboda, ponekad jedva primetnih, ponekad bolnih. Mešavina mučnine i katastrofe.

Da bi se stvorilo delo, potreban je minimum vere – vere u sebe ili u ono što se stvara. Ali kada se sumnja u sebe i u svoje poduhvate, toliko da se ta sumnja uzdigne na nivo vere! Negativne, plodne vere koja ne vodi nigde sem u beskrajne komplikacije ili u zagušene krike.

Pariz: insekti strpani u teglu. Postati slavna buba. Svaka slava je smešna; ko joj teži, sasvim sigurno je naklonjen propadanju.

CREATOR: gd-jpeg v1.0 (using IJG JPEG v80), quality = 100

U glavi mi eksplodira svemir. Nepodnošljiva groznica. Na prst sam od haosa. Elementi se razularuju. Gubim tlo. Ko će sa bilo čim da me pomiri? Čvrstu tačku tražim, a nalazim samo nesigurnost, blato, neizdrživo bunilo. Bivstvovanje je prežvrljan tekst a ja više nemam snage da ga ponovo napišem.

Sve je privid – ali privid čega? Nečega.

U meni se toliko zapatio skepticizam koji se ničim ne može pobiti, koji odoleva napadu svih mojih uverenja, svih mojih metafizičkih prohteva.

Ova groznica u čistom, neplodnom stanju, i ovaj moj nasleđeni urlik!

Imati opsesivni osećaj sopstvenog ništavila ne znači biti ponizan, daleko od toga. Više nego ma kome, meni bi dobro došlo malo skrušenosti. Osećaj da sam ništavan ispunjava me gordošću.

Osećaj da sam insekt zakucan za nevidljivi krst, kosmička i infinitezimalna drama, poklopljen zverskom i neuhvatljivom rukom.

Moram da proizvedem osmeh kojim ću se naoružati i zaštiti; moram nešto da poturim između sebe i sveta, zaklonim rane, da se najzad uputim u tajne prerušavanja.

Život propalice, uličarke, beskorisnih i iscrpljujućih žalosti, nostalgije bez cilja i pravca; ništak koji se vuče putevima i valja svojim bolovima i ridanjima…

Ah! Kad bih mgao da pređem u svoju esenciju! Ali šta ako je i ona iskvarena? Očigledno, sam sebe sakatim i sve me sakati. U meni više nema ni traga od mene.

kad izopštimo druge, nestanemo i mi.

photo-kultura-licnosti-sioran_emil-Sioran_03_u_697995005

Otac mi je umro pre tačno šest meseci.

Ponovo me hvata dosada, ona dosada koju sam upoznao u detinjstvu, uglavnom nedeljom, ona koja mi je razorila mladost. Praznina koja raščivšćava prostor, od koje bi mogao da me odbrani samo alkohol. Ali alkohol mi je zabranjen, zabranjeni su mi svi lekovi. A ja se još jogunim! Ali u čemu to istrajavam? Sigurno ne u životu.

Nisam postao ono što zapravo jesam jer sam kukavica. Ne bih smeo ni da živim ni da se ubijem. Uvek na pola puta između života i ništavila.

“U jednom jedinom danu samoće uživam više nego u svim izvojevanim pobedama”. (Karlo Peti)

Sa dvadeset godina imao sam neuteživu želju za slavom; – danas je više nemam. A kako se bez nje uopšte pokrenuti? Ostaje mi samo uteha intimne i nedelotvorne misli.

Već mesecima sve trenutke uzrujanosti proodim u društvu Emili Dikinson.

sioran-emil

Osećam da ću se pomiriti sa poezijom. To je bilo neminovno: mogu samo na sebe da mislim…

Emil Sioran

(odlomci iz “Svezaka” objavljenih u časopisu za književnost i teoriju “Polja”)

“Večernje novosti” 15. avgust 2015 godina

Tekstovi o filozofiji na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments