Ulogujte se / Kreirajte profil

Noćni talasi

Već godinu dana nisam vidio živo biće.

Ponovo sam išao u ulicu svoje bivše djevojke. Znak sa natpisom „Sarajevo/Centar“ je bio na zemlji, jednako mrtav i bespomoćan kao i uvela trava i slomljene grane. Od zelene boje i bijelih slova ostali su samo sivi tragovi i čađ, i već tada sam znao da se trebam vratiti nazad. Ali… To mjesto je bilo ispunjeno lijepim uspomenama. Nadao sam se barem preživjelom cvijetu, listu, ali ničega živog nije bilo u blizini. Osjećao sam mnogo veću usamljenost, nego u nekim nepoznatim ulicama. Zarobljen između razbacanih stvari, odjeće, napuštenih kofera, automobila praznih rezervoara, tražio sam neki trag, neku stvarčicu koja će mi vratiti davno izgubljene dijelove mene, ali ništa nisam pronašao, čak je i zrak mirisao na smrt. U tom trenutku mi nije bilo jasno ko je izvukao taj silni benzin iz automobila, kada više nikoga nema i kada se više nema gdje otići. Preturajući po koferima, torbama i kesama, nisam iščekivao hranu ili vodu, ne bih se obradovao ni svijeći koja mi je bila prijeko potrebna. Očekivao sam da ugledam život na fotografiji iz nečijih sretnih vremena, sa nasmijanim licima i kućnim ljubimcem, sa stvarima kojih više nema, ali ljudi su sve svoje uspomene ponijeli sa sobom. Ponovo sam pomislio da se trebam vratiti.

55f96aae-1a78-43c6-9625-60ea0a0a0a64-1baste-718x446

Prije svega ovoga sam mrzio ljude, mrzio sam praznike, nasmijana lica. Često poželim da se taj „ja“ ponovo vrati. Dozivam ga i priželjkujem da se pojavi i vrisne od sreće iz sveg glasa. Ispočetka me posjećivao, dok su samoposluge bile pune i dok sam imao volje „graditi“ kuće od toaletnog papira i zatim ih paliti, dok se kupanje u bazenu tekile činilo kul.

Uskoro sam pronašao originalnu majicu sa jezikom „Stonesa“, koju sam čekao cijeli život. Preživjeli su očigledno izbjegavali te furačke majice, a i hladno je za kratkih rukava. Našao sam i praznu limenku „Coca Cole“ i zamišljao da je otvaram. Ubrzo je dobri stari okus karamele obuzeo moje nepce, a prazninu u želucu je zamijenila slatkoća, vinuvši moje tijelo u nebeske visine. Sjetio sam se ljeta i kupanja sa njom… imali smo bijelog psa, ali sada ne mogu o tome… ne mogu… Neću. Odlučio sam da se ipak ne penjem gore. Svakako neću ništa naći. Kao i uvijek ostavljam upaljen radio.

Plavo svjetlo na kraju grada se i dalje vidi.

2.

Ne mogu više da sanjam.

Zatvorim oči, zaspim, ali ništa. Nema ničega. Mrak. Sve manje spavam. Prije sam volio da spavam dokasno i gledam televiziju u krevetu. Uvijek sam se osjećao ugroženim tokom danjeg svjetla. Sada mi fali sunce. Velika je ovo promjena za mene. Umjesto mastrubiranja, čitam sakupljene novine i ubijam ove kišne sate. Kiša me podsjeća na moju ulicu i vrijeme lične depresije. Umoran od sedativa i u zaostatku za nadmoćnijom silom koju ne čujem i ne vidim, često sam ležao na krevetu i kroz prozor posmatrao praznu ulicu. To sam radio uprkos tome što mi je ta praznina jačala simptome i činila da se osjećam bespomoćnije. Još uvijek ne mogu da odem u svoju ulicu. Nikada nisam saznao šta je bilo sa mojima. Da li su uspjeli otići odavde? Niko od njih nije imao vozačku dozvolu, a teško je povjerovati da ih je neko pristao povesti sa sobom. Iako trenutno žudim za ljudima, to ne znači da su prestali biti govna. Kad bolje razmislim, i ja sam uvijek mrzio glumiti privatnog taksistu mojih roditelja.

Da li iko sluša jebeni radio? Da li će se neko od vas preživjelih šupaka javiti?

Plavo svjetlo na kraju grada se i dalje vidi.

3.

Radio ne palim tokom dana.

Nikada se nisam uspio riješiti te navike. Talasi se svakako mnogo bolje čuju noću. Uzeo sam jači odašiljač iz zgrade državne televizije i sada mogu ispunjavati muzičke želje. Da čujem? Neko? Bilo ko? Dobra večer! Da! Izvolite! U programu ste, naravno. I ja vas pozdravljam. Kako samo imate lijep glas. Recite. Može! Naravno. I meni je jedna od omiljenih. „Stonesi“ su pjevali „Angie“!

„Stonesi“ su pjevali „Angie“, a ja sam joj rekao da želim kraj. Dugoiščekivani noćni talas je nasukao svoju bijelu pjenu, napravljenu od lažnog ponosa i još besmislenije ljutnje. Bio je to posljednji put da sam osjetio ljubav. Negdje između njenog plača i dječje graje, osluškivao sam šum narednog talasa. Jedan za drugim su se kretali tiho i mirno, noseći obećavajući zvuk približavanja, a kako im se spremao kraj, bili su sve nejasniji, i prihvativši od vjetra najkraću ponudu za trajanje, nestajali postiđeno u pijesku. Ostao sam još neko vrijeme poslije nje i gledajući u najljepšu plažu na svijetu čekao najavljenu kišu meteora. Našu prvu zajedničku. „Stonesi“ na jedinoj preostaloj frekvenciji. Dobri stari Pi i 3.14 MHz, samo za vas. Lako se pamti.

Plavo svjetlo na kraju grada se i dalje vidi.

4.

Zrak postaje sve rjeđi i…

… ponovo teško dišem. Vjerovao sam da mi se više neće javiti taj osjećaj. Bar ne sada, i bar ne ovdje. Zbog toga se i osjećam loše. Zbog same pomisli da je ponovo sve isto. Da je ostao samo jedan izlaz iz svega i da me ovaj svijet, čak i ovakav, više ne prihvaća kao svoga. Nisam imao volje da se javljam.

sveca-prva

Onda me jedne noći probudio talas. To me na neki način spasilo i produžilo plavi plamen na mojoj svijeći. Bio je znatno jači od ostalih šumova, koji se čuju iz radio-aparata uslijed lošeg prijema stanica. Neko je pokušavao da stupi u kontakt, pomislio sam. Ali onda sam ga provjerio. Svaki šum koji dolazi iz Zemljine atmosfere zavisio bi od pravca u kom je antena usmjerena, ali ovaj nije. Uporno sam mijenjao pravac antene, ali on je ostajao isti. Bio je nezavisan. Vjerovatnoća da je dolazio iz naše galaksije bila je veoma mala. Nikada nisam vjerovao u paralelne svjetove.

Uskoro je utihnuo – brzo i odlučno kao što se i pojavio – i više mu nisam mogao ući u trag. S vremenom sam postao opsjednut nepoznatim šumom koji sam čuo samo jednom, bez lica i imena, ali čije je nejasno oglašavanje meni predstavljalo sve na svijetu.

Plavo svjetlo na kraju grada se i dalje vidi.

5.

Imam puno slobodnog vremena

Skraćujem ga čitanjem novina koje pronalazim. To su za sada jedine informacije koje imam. U najnovijem članku iz „Oslobođenja“, starom 14 mjeseci i pet dana, piše da još uvijek nije otkriven razlog izumiranja pčela. Tu je i nekoliko članaka o kanibalizmu i sušenju ljudskog mesa u podrumima, ali u zraku se već odavno ne osjeti ništa osim truleži, tako da je taj brod odavno otplovio.

Ne mogu se sjetiti cvrkuta ptica, psećeg laveža, a odavno sam zaboravio kako zvuči ljudski smijeh ili plač. Često se uhvatim kako osluškujem otkucaje vlastitog srca koje, preskačući svaki deseti otkucaj, postaje sve umornije. Ima jedan park nedaleko odavde u kojem sam mogao čuti sve ovo, i ptice, i pse lutalice, i otkucaje. Moje i njene. Tu sam prvi put otkrio da imam aritmiju. Imao sam petnaest godina. Zapravo, taj trenutak se desio istovremeno kada sam imao i prvi poljubac. Klupa je imala samo dvije daske i morali smo se držati rukama jedno za drugo. Nakon što sam konačno skupio hrabrost i poljubio je, jedna daska je napukla, i više nije bilo povratka. Srce je preskočilo i ja sam se uhvatio za prsa, a ona je pobjegla brišući jezik od rukav. U tom parku sam popio i prvo pivo. Bilo nas je pet. Top, Ado, Muha, Kala i ja. Iako smo cijele sedmice sakupljali novac, kupili smo samo dvije pive. Ostalo smo dali taksisti da nas cijelu noć vozi po gradu. Nikada neću zaboraviti izraz njegovog lica kada smo mu rekli šta želimo. Sada često prolazim pored tog parka i svaki put poželim pivo. Klupa i dalje ima dvije daske.

Plavo svjetlo na kraju grada se i dalje vidi.

6.

Danas nisam ništa jeo.

Ne mogu. U jednoj kući sam našao punu teglu „Nutelle“ i vratio je u ladicu. To baš i nije dobar znak za mene, zar ne? U dnevnom boravku se nalazio crni klavir koji me podsjetio na kuću mojih roditelja. Za trenutak sam začuo svoju majku kako na njemu svira „Za Elizu“ i mene opominje da zatvorim vrata. Bilo mi je užasno krivo što nikada nisam naučio da sviram klavir.

piano-179726_640

Vene sam prerezao u istoj kadi u kojoj me majka kupala kad sam bio mali. Trenutak prije rezanja sam pokušavao da se sjetim nečeg lijepog iz djetinjstva, utakmice sa tatom, izleta, rođendanske kapice koju je mama napravila samo za mene, ali ništa. Praznina. Iako bez razloga, negdje u dubini sebe, na njih sam se ljutio zbog toga – zato sam to i uradio tu, potajno se nadajući da će me pronaći i spasiti. Kao i svaki put do tada.

Sada se ponovo pokušavam sjetiti nekog sretnog trenutka iz djetinjstva. Više ne čekam nikoga da me spasi. Kao zamjena mi se vraća šum morskog talasa koji kao da dolazi iz radio-aparata.

Plavo svjetlo na kraju grada se više ne vidi.

7.

Zvuk talasa.

„Halo! Halo! Da li me čuješ? Uspjela sam! Konačno sam uspjela!“

Zvuk talasa…

za P.U.L.S.E: Mirza Skenderagić

 

  •  
  •  
  •  
  •  

Ostavite komentar

Komentari objavljeni na sajtu ne odražavaju stav uredništva, a stavovi objavljeni u tekstovima nisu nužno i stavovi redakcije.

Zabranjeni su govor mržnje, pretnje, uvrede na nacionalnoj, religioznoj, rasnoj ili polnoj osnovi, kao i psovke. Zabranjeno je i lažno predstavljanje, tj. ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Takođe, komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni.

Obavezna polja označena su *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.